Crna lađa
Bilo je uoči Petrova dana. Mnoštvo derana ispunilo je vikom seoske putove i ulice. Bosi, crni, po vlasima, obrvama i trepavicama posuti morskom solju, u samim (a neki i u rasparanim) hlačama, koje su bile povezane komadom povraza – trčali su iz jedne kuće u drugu, iz jednog dvorišta u drugo smijući se i prepirući. Vikahu iz sveg grla: „Drva za svetoga Petra-a-a-a!… Drva za svetoga Petra-a-a…“
Ljudi im davali tko više, tko manje. A morali su im dati, inače bi te večeri nestalo dvostruko više cjepanica iz dvorišta, nego što su im kanili dati. Doduše škrtica je u selu bilo vrlo malo. Svatko je znao, da djeca iz istočnoga dijela sela namjeravaju izvršiti starodrevni običaj: te je večeri trebalo zapaliti golemi krijes u blizini crkvice Sv. Petra, koja je čuvala ulaz u luku. Sveti Petar će zato blagosloviti ribare, kao što sveti Ivan Krstitelj radi njemu poklonjene vatre uništava poljsku gamad.
Najednom nasta silna buka, lupanje u stare petrolejske kante, tuljenje u rogove, kojima se služe ribari, da u noći daju znakove. Svijet se zgrnuo na čistinu kod „Velike Gospe“, gdje je bila najjača skupina djece da vidi što se dogodilo. Škrti barba Kuzma prišao k djeci sa sjekirom u ruci tražeći da mu vrate ukradena drva. Djeca se pobojaše i dadoše mu breme borovih grana, ali mu se odmah stadoše izrugivati. On opazivši da se skuplja svijet, ostavi drva i zađe iza ugla najbliže ulice.
Sunce se s mukom veralo kroz gusta stabla na vrhuncu gore, kad se djeca vraćahu k crkvici Sv. Petra. Gurahu jedan drugoga bremenima koja su naprtila na leda. Najveći je junak, koji je najviše na prijevaru dobio. Nadvikuju se iznoseći istinite i neistinite zgode iz današnjega sabiranja drva.
Netko im je s obale mahao rukom i zvao k sebi. Odmah su prepoznali staroga pàrōn Zorzu, koji se rado zabavljao s djecom.
„Paron Zorzi, paron Zorzi…“ vikahu djeca idući k njemu. „Što biste htjeli, paron Zorzi?“
„Djeco, poče on svečano, odložite časkom bremena! Imam vam nešto važna reći. Vidite li ovu staru lađicu?“ i udari rukom po njoj. Lađica se potrese, jer je bila slabo poduprta. Već nekoliko godina leži istegnuta na žalu, ostavljena i zaboravljena. Djeca zašutješe radoznalo očekujući paron Zorzijevu riječ.
„Ove vam godine nisam ništa dao za oganj. Star sam. Nemam nikoga, da mi nasiječe drva. Ali ja sam stari ribar, koji mnogo dugujem svetomu Petru. Evo vam lađa. Više ionako ništa ne vrijedi, a bolje je, da gori svetomu Petru nego meni. A što sam na njoj doživio, pričat ću vam večeras uz vatru.
Paron Zorzi uputi se prekriživši ruke na leđima kući.
„Živio paron Zorzi, živio!…“ vikahu djeca, dok nisu izgubila s vida pognuti lik paron Zorza.
Crna (kao da je Haron na njoj prevozio osuđenike preko rijeke Aheronta), s bezbrojnim rupama, iz kojih su virili krivi, zahrđali čavli, stara paron Zorzijeva lađa osjeti odmah na sebi mnogo mladih ruku i stade se od radosti ljuljati. Djeca je dovukoše do crkvice svetoga Petra podmećući pod nju cjepanice.
* * *
Te je večeri tisuću malenih puževa poredanih po krovu crkvice svetoga Petra žmirkalo u noć ognjenim očima. Djeca ih napuniše pepelom pomiješanim s petrolejom i zapališe. To je „rasvjeta“ u čast svetoga Petra. I tek kad su pužići uz pozdrav zvona usnuli u duboki san počela je gorjeti nutrina paron Zorzijeve lađe. Podržana od velikih drvenih stupova, okićena cvijećem i lovorikom, napunjena do vrha cjepanicama i granama kretala je te večeri na svoje zadnje putovanje. Sve je na njoj bilo spremno: uzdignuti jarbol, ispružena vesla, namješteno kormilo.
More se nehajno igralo pijeskom plaže i kao da želi izbrisati i zadnji spomen na crnu lađu. Ribe se skupile blizu obale, da bi ih mogao i rukom dohvatiti. Obijesno igraju u svijetlu paron Zorzijeve lađe ne bojeći se nikakve zamke. Prošla su vremena, kad je paron Zorzi u mrkoj noći prolazio uz igalo imajući na pramcu lađe veliku svijeću, a ostima bi lovio ribu koja je bezbrižno spavala po morskim hridinama i travama. Ove je večeri tek vjetar bio milostiv te je svojim dahom rashlađivao uzbuđeno srce crne lađe, koja mu je svojim šumom zahvaljivala…
U crkvici je svršila služba Božja. Nije to bilo ništa izvanredno: neka stara baka molila je s drugim vjernicima rozarij, a zatim su svi ispjevali pjesmu u čast svetoga Petra. Ljudi se odmah skupiše oko vatre, nekoji posjedaše po gomilama, a nekoji skočiše na lađe koje su bile privezane uz obalu. Svi se dive ovogodišnjem uspjehu djece.
„Paron Zorzi, paron Zorzi, evo nas ovdje!“, vikahu djeca ugledavši ga, kako izlazi iz crkvice.
Sjeo je u njihovu sredinu. Zamislio se, nabrao guste i velike obrve, zasukao dva-tri puta brkove, prešao rukom preko ćelave i od sunca pocrnjele glave te uzdahnuo. Svojim je mislima prevrtao daleku prošlost.
„E, djeco, istinita je ona: Hvali more, drž’ se kraja! Ali ribar na kraju jednak je ribi izvan vode. Osuši se, nakrivi i raspadne, kao što će doskora biti i sa mnom. Zato bih ja uvijek želio biti na moru, iako to more biva nerijetko varav i nestalan prijatelj.“
Pogledao je crnu lađu. Nije htio pokazati djeci, koliko je žali, zato je brzo prignuo glavu i nastavio: „Baš je ova crna lađa tomu svjedok. Moja se obitelj zavjetovala sv. Vinku. Odlučismo jednoga ljetnoga dana izvršiti taj zavjet i otići u primorsko selo P.[1] Uputih se tamo sa ženom i sa sinom Lukom. Odjedrismo odmah iza ručka po jakom zapadnjaku, a prispjesmo tamo kasno uvečer. Sutradan pođosmo u svetište, koje je daleko nekoliko kilometara od mora i na visoku brdu. Bilo je tamo mnoštvo hodočasnika. Ako vam se ikada pruži prilika, pođite, da vidite čudesa sv. Vinka. Bezbroj ruku, nogu i srdaca napravljenih od kojekakvih kovina vise oko oltara, kojima su pobožni hodočasnici iskazali zahvalnost Svetcu za isprošenu milost. Ispunivši svoj zavjet vratismo se u lađicu. Oko ponoći digosmo opet jedra, baš kad je zapuhao jugoistočnjak. Smatrao sam, da mogu povjeriti kormilo Lukinim rukama, da se malko vježba kormilariti, a sam pođoh spavati. Plovili smo tako do zore i došli do rta susjednoga otoka. Još je trebalo prijeći veliki kanal, da dođemo do našega sela. Kad smo bili oko dvije milje udaljeni od toga otoka, zapuše ljetna bura, ispočetka ne baš žestoko, ali dalje sve jače i jače. Luku obuze strah, te me probudi. Odmah sam uvidio, da je položaj veoma ozbiljan i težak. Uzeh kormilo u ruke. Doskora je naša lađa zaigrala smrtonosno kolo golemih valova. Strašna ljetna bura svaki čas je prijetila, da će nas prevrnuti. Najednom – val se prelije u lađu. Žena zaviče i zavapi Majku Božju. Odmah rekoh Luki, da crpe vodu što brže može, a onda da spusti na niže jedro. Ali dok je spuštao jedro, omakne mu se noga i jedro pade dijelom u more, dijelom u lađu. Skočih brzo da dignem jedro, a Luku zovnuh na kormilo. I danas se čudim, kako smo ostali živi u onoj oluji. Sačuvao nas je sveti Vinko, jer po svim znakovima mi smo se morali prevrnuti.“
Djeca bez daha bulje u prignutu glavu paron Zorzija.
„Nalazimo se posred kanala u neposrednoj borbi s prirodnom silom. Žena jauče i pravi zavjete Gospi od Zdravlja, a i sin plače. Ja ih hrabrim, iako mi se ruke tresu. Htjedoh zaokrenuti u ovu našu luku, ali radi njihove vike skrenuh onamo, kamo se najprije moglo doći. I poslije jednosatne strasne vožnje stigosmo u maleno pristanište za parobrode, koje je daleko od našega sela dva sata dobra hoda. Odmah poslah Luku, da potrči kući javiti rodbini naš spas. Kad on dođe u selo, a to pritvoreni prozori na kućama, kao što je običaj, kad netko umre, a unutra žene plaču i nariču.
– Hej, ljudi Božji, živi smo i zdravi. Što plačete? – zaviče Luka pojavivši se zadihan na kućnom pragu. Oni ga pogledaše kroz suze i prestrašiše se, kao da vide utvaru. A kako i ne bi! Oplakivahu nas kao mrtve, a mi živi. Dogodilo se to zato, jer mornari s nekoga motornoga broda javiše seljanima, da smo nastradali, jer nas nigdje na moru nisu mogli opaziti… Bogu hvala, više mi se to ne će dogoditi na ovoj crnoj lađi!“ završi paron Zorzi svoje pričanje.
Djeca odahnuše od teške napetosti. Okrenuše se k lađi. Potreseni paron Zorzijevim pričanjem mislili su, da se nalaze usred valova. Najednom se lađa raspadne. Iz njezine utrobe poleti u zrak na tisuće iskri. Djeca kličući potrčaše i stadoše skupljati raspršene komade lađice. A kad je vatra počela jenjati, počeše skakati preko nje. U djetinjoj nestašnosti brzo zaboraviše paron Zorzijev događaj.
A on je čekao, dok se vatra nije pogasila. Tada je uzeo dva komada još neizgorena komada drva svoje lađe i pošao kući. Čuvao ih je kao spomen na nju i kao zaštitu za sve nezgode, jer je držao, da veliku korist nosi ono, što se svetcima žrtvuje. Govorio je s posmjehom na licu: „Ova dva komada moje lađe bit će mi kao štap za putovanje na drugi svijet, a sveti Petar, u čiju je čast gorjela moja lađa, oslobodit će me odmah vatre čistilišta.“
Rajmund Kupareo
Priča o crnoj lađi: Slika iz primorskog života, Kalendar Gospine krunice 1937., Zagreb, 1936., str. 114–116;
Crna lađa, Sunčani vinograd : zbornik hrvatskih katoličkih pripovjedača 1918.–1943., priredio Josip Andrić, Zagreb: Hrvatsko književno družtvo sv. Jeronima, 1943., str. 205–209;
Ivica Huljev, Rajmund Kupareo: Tragovi života zagledanog u ljepotu stvorenoga, Vrboska, 2014., str. [12]–[14].
[1] Podgora