Drvodjeljin sin
Isusova je pojava za njegove suvremenike bila veličanstvena. „Visjeli su“ o njegovoj riječi, ostajali su zapanjeni čudesima koja je činio. Govorili su: „Prorok velik usta među nama.“ Silno ga je mnoštvo slijedio i donosili mu svoje bolesnike da ih izliječi. I onda, jednoga dana Isus je došao u Nazaret, grad u kojem je odrastao i počeo naučavati. I, jesu li bili ponosni na svoga sugrađanina? Jesu li se njime pred drugima hvalili? Ne. Naprotiv, govorili su: „Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda?“
Eto to. Jednostavno nisu mogli prihvatiti da je Isus nešto posebno. Ta poznavali su ga od djetinjstva, znaju mu i roditelje i rođake. On je za njih jednostavno bio „drvodjeljin sin“ i nije mogao biti ništa više…
Takav nas način razmišljanja prati i danas. Događa nam se da nam je nevažno što netko zastupa, kakvim se argumentima služi, što u životu konkretno čini. Ne. Bitno je tko je nešto rekao, tko stoji iza nekog projekta. Pa ako je taj čovjek iz suprotnoga tabora, „da sunce iz njega sja“, on ne može biti dobar… I nije tome samo tako u politici ili kada je u pitanju pandemija. Tako se znamo ponašati i u svojoj obitelji i u svom najbližem okruženju. Gledamo crno-bijelo, dijelimo se na „naše“ i „vaše“. A istina je jednostavna. Potrebno je mirno, strpljivo i s ljubavlju (upravo tako: s ljubavlju!) saslušati, sagledati, prosuditi i potruditi se pronaći ono što je dobro u nečijem djelovanju. U tome će slučaju roditelj bolje razumjeti svoje dijete, dijete svoje roditelje, muž ženu i žena muža, vjernik župnika i župnik vjernike… U svakome od nas ima dobrote. Samo je treba otkriti, uočiti. Treba nam strpljivosti i ljubavi. A ljubav je, veli Pavao, velikodušna, dobrostiva, ona se ne raduje nepravdi, a raduje se istini. Bog nas je stvorio da budemo na blagoslov i radosti jedni drugima. Mi to možemo.
