Kako postati stijena Kristova – razmišljanje uz 21. nedjelju kroz godinu (A)
Sveti Matej Evanđelist nam u današnjem evanđeoskom odlomku (Mt 16, 13-20) opisuje dobro poznati događaj kad je Isus dao svom apostolu Petru vlast – ključeve kraljevstva nebeskoga, kako se slikovito izrazi Gospodin. Uz to ga je proglasio stijenom na kojoj je odredio sagraditi svoju Crkvu koju vrata paklena neće nadvladati. Neupitno je značenje ovoga događaja i Isusovih riječi za primat koji Isus daje svetome Petru, te koji imaju u baštinu rimski biskupi kao njegovi nasljednici, no bilo bi korisno razmišljati o značenju ovoga teksta za svakodnevni život nas vjernika kojima Isus nije dao tako veliku milost i odgovornost. Pa i onda kad neće na nama graditi cjelinu svoje Crkve i ono bitno jedinstva povjereno Petrovoj skrbi, ne znači da ne želi računati sa svakim od nas, te i na nas nasloniti dio bremena odgovornosti za spasenje drugih. Stoga je moguće da i ovaj događaj i nama progovori i bude putokazom u našem vjerničkom življenju, ako i sami želimo biti stijene Kristove.
Naime, taj putokaz možemo pronaći upravo u liku svetoga Petra, jer kao što je on zaslužio da ga Isus nazove stijenom, vjerojatno na isti način i mi trebamo postati većim ili manjim kamenom koji se ugrađuje u zdanje njegove Crkve i čini je cjelovitijom i čvršćom. Svakome bi od nas također trebala biti zadaća postati čvrstim osloncem Kristu koji se utjelovio među nama ljudima, te svojom stabilnošću trebamo omogućiti uspjeh njegovu spasenjskom djelovanju među ljudima po Crkvi. A kad potom promotrimo čime je to Petar zaslužio tako ozbiljne i uzvišene riječi, otkrivamo da se ne radi ni o kakvim ljudskim zaslugama ili sposobnostima koje su ponukale Isusa da ga izabere za stijenu Crkve. Jer je on kao čovjek bio, kao i svi ostali ljudi, slab i grešan, te samo svojom ljudskošću nije mogao biti temelj za Kristovu Crkvu. U tom smislu je Isus jasno istaknu da mu ne daje vlast zato što je po svojim ljudskim darovima bio bolji ili zaslužniji od drugih. Uostalom, takav dar se i ne daje na temelju ljudskih zasluga, već na temelju otvaranja Božjoj volji i nadahnuću. Zato će mu Isus i reći: Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima. Nakon toga će Isus dati Petru vlast i zadaću, što znači da mu ih daje zato što je bio otvoren Očevu nadahnuću da spozna Krista – Mesiju, a ne zato što je imao izuzetne ljudske zasluge i sposobnosti.
Na tom tragu vjerujem da svatko od nas može iščitati i Isusovu volju i želju da mu i svaki od nas postane stijenom na koju se može osloniti u ovome svijetu on – utjelovljeni Božji Sin. Ali ne može mu biti čvrstim osloncem naša ljudskost i ljudski darovi sami po sebi, bez obzira koliko mi bili snažni, pametni, sposobni. Postajemo stijenom na koju on računa i na kojoj gradi zdanje spasenja onda kad poput Petra prihvaćamo da Bog svojim Duhom pohodi i blagoslovi našu ljudskost nebeskim nadahnućima; da je osnaži i da je uzvisi do mjere da mu postane pouzdanim oruđem spasenja svih onih koji su povjereni našoj vjerničkoj skrbi i ljubavi. Postajemo stijenom spasenja drugima ako se otvaramo Duhu Božjemu da nas prosvijetli, te ozbiljno ispovjedimo da je Isus utjelovljeni Sin Boga živoga, Krist – Božji Pomazanik. U toj spasenjskoj spoznaji neprocjenjivo je vrelo duhovne snage koja nam daje životnu čvrstoću i jasnoću.
Molimo stoga od Gospodina taj dar, da u vlastitom djelovanju uvijek budemo postojani i čvrsti, da iz svake naše misli, riječi i djela proizlazi jasno svjedočanstvo za Isusa. Tada, kada mi dopustimo da nas Duh Božji nadahnjuje, te prihvaćamo Krista za svoju stijenu, tada i naš život postaje stijena na koju Krist može ozbiljno računati, te uz pomoć koje može učvršćivati tuđe živote. Neka riječi današnjeg Evanđelja u nama probude pravu odgovornost, jer nemamo pravo praviti se slijepi glede vlastitoga poslanja koje nam Gospodin daje u svijetu. A naše poslanje nije da živimo samo kao ljudi, slijedeći samo sadržaje koje nam objavljuje ljudski nagon ili ljudsko nadahnuće, to jest ‘tijelo i krv’, kako reče Gospodin, već nam je zadaća slijediti Očeva nadahnuća koja nas jedina mogu izgraditi do mjere našega Gospodina. Dopustimo mu da nam dadne stabilnost svoga života, kako bismo i sami bili njegove stijene u životu drugih ljudi, čvrsti i pouzdani suradnici Duha Božjega. Neka i nas učvrsti u našem nastojanju protiv vrata paklenih, kako bismo i mi imali u svojoj ruci, u zajedništvu sa svetom Crkvom Katoličkom, izgrađenom na Petru, ključeve života kojima možemo otvarati drugima pristup Gospodinu i njegovoj milosti u ovome svijetu, te tako omogućiti i vječnu proslavu na nebesima.