Mati
Ime je to u kojem se zrcali nebo
od ljubavi, od bola, od sna dječjeg satkano,
toplo kao jutro i
riječ izgovorena nakon buđenja.
Od njega raste djetinjstvo,
bezbrižno kao
let leptira, cvjetovi proljetni
i modro nebo nad ravnicom.
Kad zovnem:
Majko, mati, moja jedina,
odjeknu polja, sokaci, dvorišta,
oko zvonika zalepršaju golubovi,
a šuma, daleka šuma,
odgovori jekom stostrukom:
“Majkoooo, matiiii, mojaaaa jedinaaa.”
Kažem li: “Boli me, mati moja,
umoran sam, ljubavi žedan,
njeno srce odgovori,
a ruke me čekaju tople ko zagrljaj.
I sve bude drugačije: tuga nije tužnija,
ni bol nije bolnija, a mrak nije mračniji.
Bila je svjetiljka i blagotvorna kolijevka djetinjstva.
I danas tepam u samoći, nemiran od bola, od života
i tepat ću do zadnjeg daha: “Mama, mati moja!”
Čuje me i kad je mrtva.
Glas mi prepoznaje između stotine drugih,
po boji mojih snova,
po mirisu mlijeka kojim me dojila.
Srcem me čuje!
Dok sam rastao, uz nju je raslo nebo,
zemlja tijesna ko košulja.
U meni život, radost u meni,
budućnost velika i topla ko oči njezine.
Ne bojim se onog što dolazi od jučer,
od sutra.
Život je rijeka a ja sam plivač.
Ona me čeka na drugoj obali.
U meni ostalo djetinjstvo i
nježnost u koju se vraćam.
Hodam bez straha. Molitve me,
oči me njezine prate.