Milosrđe koje dolazi ususret čovjeku – razmišljanje uz Cvjetnicu (C)
Danas na Cvjetnicu – nedjelju muke Gospodnje započinjemo slavlja Velikoga tjedna, najsvetijeg vremena u kojem se spominjemo najvećih otajstava vjere i središnjih događaja cijele povijesti spasenja. Sva sabranost, pobožnost i dobra djela tijekom korizme bila su dobra i neophodna priprava kako bismo vazmena slavlja doživjeli u punini snage koju nose i primili neizrecive darove koje nam posreduju. A kako se radi o otajstvima Božjega milosrđa za nas, tako i današnje slavlje kojim se spominjemo Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem možemo nazvati slavljem milosrđa koje dolazi čovjeku ususret. Na to nas podsjeća i ulazna misna antifona u kojoj čitamo: Šest dana pred svečani Vazam, kad je Gospodin ušao u grad Jeruzalem, u susret mu iziđoše djeca; u rukama držahu palmine grančice i vikahu glasno: Hosana u visini; blagoslovljen koji si došao u mnoštvu svoga milosrđa.
A dok nas ulazna antifona jasno vodi prema središtu poruke današnjega dana, i sami zastajemo pred otajstvom milosrđa iščitavajući ga kao neizmjeran dar čovjeku do kojega čovjek nije sam po sebi mogao doći. I ma koliko ljudi tražili odgovore i trudili se doći do Božjeg smilovanja, nastojali umilostiviti Boga/božanstva svojim ljudskim inicijativama, ipak je čovjeku nemogući zaslužiti milosrđe i Božju spasenjsku blizinu i prisutnost. I koliko god težili za Bogom, ipak ljudski život ostaje opterećen Božjom odsutnošću i daljinom koju čovjeku nije dano premostiti svojim nastojanjem, jer je prevelika za njegove mogućnosti. Mnogi su stoga dovodili u pitanje njegovo dobrotu i želju da bude blizak i velikodušan prema čovjeku, dok je pravo pitanje bilo koliko je svaki čovjek iskreno i htio doći u puno zajedništvo s Bogom, a koliko u svojoj sebičnosti i neznanju traži Boga kao servis svojih tekućih, životnih, zemaljskih potreba.
Ali, srećom, ovaj jaz, nastao zbog grijeha, Bog je htio premostiti svojim milosrđem, te je stoga on sam odlučio doći u ljudsku stvarnost, ususret čovjeku. Znak Božje spremnosti i nesebičnosti prema čovjeku slavimo danas Isusovim ulaskom u Jeruzalem kojim je otkrio da je već došlo vrijeme njegove svete muke. Svime što je učinio pokazao je da Bog ljubi svoj narod i da ga ne zaboravlja, pa i onda kad ne dolazi u susret svim ljudskim očekivanjima, nego samo onima koja su oblikovana po Božjoj želji i volji. Zato i ulazi u Jeruzalem kao Kralj, te dopušta da ga pozdrave kao Kralja, ali ne zemaljskoga prema ljudskim očekivanjima, nego kao Kralja koji donosi mir zemlji a koji seže do neba. Po njegovu kraljevskom djelovanju ostvaruje se mir na zemlji, te zato ulazi u Jeruzalem na magarcu, simbolu mira. No pravi mir na zemlji se događa po izmiruju neba i zemlja, te ga je zato onaj jednostavni vjernički puk pozdravljao pozdravom koji se nije svidio farizejima: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!
Zato današnje liturgijsko slavlje za nas treba biti istinska prigoda duhovne radosti, jer je pred nama očitovano Božje milosrđe koje nam dolazi ususret, premda ponizno, ali sa svom spremnošću i odlučnošću zauzeti se za nas izlažući se patnji, muci i smrti. Ovakvu Božju odluku o milosrdnom dolasku čovjek nije zaslužio, nego je ona isključivo besplatni dar kojim nam Bog pruža svoju ruku pomoćnicu. Veličinu i uzvišenost ovog događaj prepoznali su njegovi učenici i jednostavni puk, te su klicali od radosti i hvalili Boga. A kad nas preplavi sveta radost na temelju spoznaje spasenjskog dara, nemamo pravo šutjeti o tolikoj dobroti i milosrđu, nego cijelom svijetu trebamo svjedočiti kako nam je Bog bio milosrdan što je poslao svoga Sina za spasitelja i otkupitelja. I riječima i djelima nam je glasno svima navijestiti kako nas je Bog svojim milosrđem zahvatio, iskazujući svoju čudesnu ljubav i dobrotu prema nama grješnicima. I kao što se Gospodin odupro farizejima koji su htjeli ušutkati narod koji je klicao slavu Bogu, tako i mi ne smijemo podleći utjecaju suvremenih farizeja kojima je kao i onima nekad, utišati glas vjerničkoga svjedočenje o Kristu Gospodinu u društvu i široj javnosti.
Proslavimo stoga i sami Kristov ulazak u naš Jeruzalem, u našu životnu stvarnost, zahvaljujući mu za dobrotu i slaveći ga kao svoga kralja i otkupitelja. Bez straha prostrimo preda nj svoje živote i omogućimo mu da preko nas i našeg vjerodostojnog svjedočanstva ispuni naš narod i društvo u kojemu živimo svojim neizmjernim milosrđem. I kao što je on znao da je nasušna potreba s njegove strane da dođe ususret nama grješnicima, tako i mi shvatimo kao svoju nasušnu zadaću da posvjedočimo i približimo svima, napose onima koji su najpotrebniji njegova milosrđa.