Mom anđelu čuvaru
Vodi me, anđele moj, putem vedrine
i krila mi daj za let prema vječnosti,
nebo otvori, ovo moje u kojem jesam
i tvoje u kojem želim sutra biti.
Noćas je, o Bože moj,
anđeo utkao mir u moje snove
i zapalio svjetiljku djetinjstva,
pa u svjetlu nebeskom silazi u moju sobu.
I nakon puno godina,
kad se u molitvi anđela sjetim,
djetinjstvo nadođe, zamiriše na mamu i kruh,
toplo mlijeko i oca koji uspravan stoji
pod zvjezdanim nebom
dok moli “Oče naš”.
Kažu da je vjetar u krošnjama
probudio ptice dok su pauci pleli mreže od sna,
a ja znam da je to bio šum anđela
zadužena za moje snove
da se ne bi ugasila modra svitanja u mojim očima.
Kao nekad, uvijek isto:
kad crkvena zvona pozdravljenja dozovu noć,
a jutrom probude zoru,
djeca rastu, anđele moj u sjeni krila tvojih.
Majke pjevaju nad kolijevkama.
Moja je imala oči Gospine,
modre ko nebo
i krila od vjetra.
Rasula bi se jutrom, kućom i okućnicom.
S nama u naručju, anđele moj,
“snagom svojom je zakrili”,
pa mi se činilo da snen, u snovima,
s tobom letim nad oranicama.
Blizinu tvoju osjećam, a srce mi zaigra nadom
pa molitvom dotičem Božje i tvoje lice,
a strah me samoće.
I tako zorom ulazim u novi dan
u želji da bude osut ljepotom neba do večeri.
Molim spokojan, dok ti bdiješ
nad mojim svećeničkim koracima.
Uz tebe, anđele moj, strah je od života manji
i bol koju nosim.
Na izmaku dana, i svake večeri isto,
kao u djetinjstvu,
molitvom te dozivam,
Božje i tvoje ime izgovaram:
“Anđele, čuvaru mili…”,
pa gasim svjetlo zahvalan, očekujući u snu
majčine tople ruke
da me molitvom i nježnošću pokriju.
Kažu da su anđeli s neba sišli,
izgubili krila, u ljude ušli dobrotom
i da idu korakom ljudskim
i da su od njih posudili ruke
i oči za pogled i srce,
za prijateljski dodir u nevolji,
pa im sad nestašni vire iz očiju.
Gledam očima djeteta, začuđen.
Sunce rumenilom obojilo zoru,
daleka obala i selo.
Nad ravnicom krik gavrana, a ti u modrini.
I ponovno me zaboli krvavo nebo, anđele moj,
pusta sela i ravnica,
zadimljeni obzor nad dalekim gradom,
kao da gledam anđele nijeme od bola, skamenjene,
zbog smrti onih koji su htjeli biti djeca,
a nisu im dali da se rode.
Srcem te molim za čisto nebo
da ponovno zaiskre zvijezde u dječjim očima.
I tako iz dana u dan:
izgovaraš mi ime pred Svevišnjim,
vraćaš me izvoru žedna vječnosti.
Dani mi prolaze između neba i oltara,
od jučer do sutra, anđele moj,
pa ako i izgorim poput svijeće
hoće li iza mene ostati svjetlost?
“A kad s ovog svijeta pođem…”
Kamo da odem, anđele moj,
kad sam od zemlje, od cvijeta i neba sazdan?
Stražari nad koracima mojim pod nebom sunčanim
dok večer života ne zakuca na vrata,
a do tad ćemo zajedno čekati zoru i sunce u očima.
