Nezaboravljeni


Na zidovima sjemeništa svetačke slike vise,
nebeski uzori svetošću obilježeni.
I to što nisam poželim da jesam jer
kroz prozore duše i mrak sa svjetlom ulazi,
modrina neba posivi u kajanju i naporu
da budem njima sličan.
Budi, rekoše, kao oni:
Sveti Franjo u ekstazi,
Agneza ljepolika ruku sklopljenih,
Antun s malim Isusom u naručju,
uzori u nošenju križa
na životnoj Golgoti
s pogledom na  nebo.
Tu su, a daleki, bestjelesni,
uramljeni godinama i daljinom
i poželim biti kao:
Franjo s nebom u očima,
Alojzije s ljiljanom bijelim,
Terezija s križem u zagrljaju.
Prolistaju snovi zanosom pa načas
zaboravljam da pamtim zemlju,
prolazne radosti i s mukom
tražim nebo.
Unatoč svemu više me privlače
hrvatski sveci i blaženici,
krvavi tragovi mučenika,
ubijenih fratara i svećenika,
svetaca,
koje  su obilježili  mržnjom
zbog vjere, domoljublja,
bogoljublja
i onih bezimenih i s imenom,
kamenim grobom obilježenih,
kostiju razasutih
na zemlji hrvatskoj,  pradjedovskoj,
mučki ubijenih duž „križnog puta“, spaljenih
u jamama vrletnim.
Mučeništvom su imena  uklesali
u tvrdi kamen, u sjećanje.
Ne ostaviše ništa osim znamena
od boli, od križa i
nade u beznađu.
Prebirem krunicu žalosnu,
zrna krvlju obilježena.
U molitvi  izgovaram
ime do imena, ime do imena i
mjesta njihovom smrću posvećena.
Krvnicima smetali što su
krunicu oko pasa nosili,
Bogu služili,
sputanih krila o slobodi sanjali,
Domovinu i svoj narod ljubili,
umjesto razorenih crkava i zvonika srcem zvonili.
Od izvora do uvira njih
šezdeset i šestorica,
uz mnoge druge,
plameni putokazi postali u bespuću do svitanja,
krvava trobojna jedra  na lađi života,
jača od smrti.
Nekad, pod sjenom krvničkog znakovlja,
nisu nam ih mogli, smjeli,
dati za uzore i štovanje od straha
i neslobode.
I nakon toliko godina bole nas njihove rane
na okrvavljenoj oranici Crkve
svetošću procvjetale.