Petak 5. vazmenog tjedna: Veće ljubavi nema od ove…

Meditacija uz Evanđelje: Iv 15,12-17

Što je to ljubav? Oni silni osjećaji koji nas do te mjere preplavljuju, tako da baš ne možemo bistro gledati? Međutim, to je zapravo zaljubljenost. To bi bila vatra koja snažno bukne, ali koja ne jamči da će nas grijati cijeloga života. U Ivanovu evanđelju Isus nam jasno progovara što je istinska i prava ljubav. Kaže: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“

To je ljubav. Pogledajmo. Isus veli da mi trebamo jedini druge ljubiti onako kako je ona nas ljubio. Kako je ona nas ljubio? Tako da je sama sebe za nas predao, tako da je, poslušan svome Ocu, postao čovjekom, umro na križu i uskrsnuo. Sve to „radi nas ljudi i radi našega spasenja“. Zato Isus naglašava: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“

Na ovoj zemlji jedino što istinski vrijedi jest ljubav, odnosno dobra djela učinjena iz ljubavi. A kad je u pitanju ljubav, onda tu nema ni skrivenih nakana, ni sebičnosti niti promućurnosti. Činim dobro radi dobra samoga, činim dobro Boga radi, Krista radi. Činim djela ljubavi, jer je Bog ljubav, jer me je iz ljubavi stvorio, jer je Krist iz ljubavi sama sebe za nas predao. Sve drugo može biti i dobro i lijepo, mogu biti dobri Božji darovi: stas i glas, služba i položaj, zdravlje i dug život… Međutim, sve će to proći puno brže nego što mislimo. Ono zlato koje preostaje nakon ognja sudnjega dana isključivo su dobra djela učinjena iz ljubavi. To je ono nepropadljivo blago o kojem govori Isus, a kojega ne mogu ni lopovi ukrasti, ni rđa nagristi ni moljci izjesti. Dobro je nad tim stati i zastati. Neka nas Gospodin prosvijetli i potakne da idemo tim njegovom putovima sada i u vječnosti.

Bez našega naloga: Dj 15,22-31

Nakon velike rasprave na saboru u Jeruzalemu apostoli šalju kršćanima u Antiohiji pismo u kojem donose zaključke i odredbe o tome da ne treba kršćane iz poganstva prisiljavati da opslužuju sve odredbe i običaje židovskoga zakona. Evo kako započinje njihovo pismo: „Budući da smo čuli kako vas neki od naših, ali bez našega naloga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše…“ Evo to. Neki su u kršćansku zajednicu unijeli nemir i pomutnju bez naloga apostola. Reklo bi se danas, bili su veći katolici od pape.

Uvijek treba razlikovati bitno od nebitnoga. Bitno je ono što stoji u Vjerovanju. Bitne su zapovijedi. Bitno je ono što Crkva smatra temeljnim i u vjeri i u morali. Neke druge stvari mogu biti i dobre i hvalevrijedne, ali to ne mora biti obvezujuće za sve. Na primjer, nekome će biti veoma važno da svakodnevno dolazi na misu ili da strogo posti petkom ili da svakodnevno moli časoslov ili krunicu ili pak da se pričešćuje klečeći. Sve je to i dobro i hvalevrijedno i sve to nekome može silno pomagati u njegovom duhovnom rastu i napretku. Nevolja počinje onda, kada ti isti smatraju da i drugi u njihovoj obitelji ili u njihovu okruženju moraju slijediti upravo taj duhovni put. Kada je pitanju naš odnos prema drugim ljudima, Pavao nas potiče da naučimo pravilo koje kaže: „Ne preko onoga što je pisano“, da se tako ne bismo nadimali jedni protiv drugih. (1 Kor 4,6) Različiti su dari i raznoliki su putovi svetosti. Zato je važno slijediti odredbe Crkve, koja jasno kaže što je „trebalo činiti, a što ne propustiti“. Treba slijediti Crkvu. Jer, utemeljena je na Stijeni koja je Krist.