Pri-govor

Treba li roditelj opomenuti i upozoriti svoje dijete kada vidi da nešto loše čini ili namjerava učiniti? Naravno. Slično će postupiti netko tko svoga prijatelja upozori da neće biti dobro, bude li, na primjer, nastavio s nekim lošima navikama, kao što je kocka ili pretjerivanje u alkoholu. Ako je istinski prijatelj, on će to i učiniti. To je po sebi izraz brige, izraz prijateljstva, izraz ljubavi.

Prigovor je nešto posve drugo. Evo. Dijete se potrudi pa uredi svoju sobu, pospremi posuđe sa stola i još k tome donese izvrsnu ocjenu iz škole. Prekrasno? Baš i ne. Jer, evo, roditelji će mu prigovoriti da nije spremio maslac u hladnjak… To je muka i nevolja. Događa se da, tko zna zbog čega, u drugima tražimo – i nalazimo! – samo pogreške. I onda slušamo kako često muž prigovara ženi i žena mužu, kako prigovaramo svojim starim roditeljima, svojim susjedima. Doživljavamo kako šef neprestano ima što prigovoriti svojim radnicima. Ono dobro koje ljudi čine kao da prolazi mimo nas, ali zato imamo veoma osjetljive oči za sve njihove pogreške. Kako? Zašto? Isus daje jednostavan odgovor: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore. (Lk 6,45)

Upravo tako. Ako oko sebe vidim samo ono što je loše, trebao bih se zapitati, kakva je to žuč u meni, kakav je to led u mome srcu? Naprotiv, dobrostiv čovjek ima oko i uho da vidi i zapazi toliko dobra oko sebe. Puno je dobrih ljudi oko nas. U našem okruženju ima puno toga što je plemenito i ispunjeno ljubavlju. Pazimo na svoje srce. Neka ono bude ispunjeno razumijevanjem i dobrohotnošću. Zato, ne prigovarajmo. Ako i nekoga opomenemo i potičemo na dobro, neka to bude izraz ljubavi i dobrohotnosti. Mi to možemo. Bog nas je stvorio jer nas je ljubio, a mi smo na ljubav pozvani.