Raspravljati putem – razmišljanje uz 25. nedjelju kroz godinu (B)
Događaj o kojem nas izviješta evanđelist sveti Marko u današnjem Evanđelju (Mk 9, 30-37) jedan je od onih neobičnih događaja, ali vrlo korisnih i poučnih, koji su se usjekli u svijest apostola do mjere da su ga imali potrebu zapisati i ostaviti na trajno razmatranje svima koji u Krista vjeruju. Naime, idući za Učiteljem oni su i dalje imali svoje vlastite ciljeve, snove i planove, umjesto da se podlože njegovim planovima. A Isus u svom božanskom strpljenju s ljudima, znao je kako se ljudi vrlo sporo odriču svojih predodžbi o životu, te je tražio prigode i načine da ih o svemu, bolje i iznova, poučava, svjestan koliko je za njih to važno usvojiti. Jer ih nije poučavao o nebitnim stvarima, već je svaka riječ koju je izgovorio imala težinu života vječnoga. Tako je bilo i s poukom o muci, smrti i uskrsnuću koju oni nisu razumjeli. No sebi su dopustili, umjesto da se trude razumjeti njegove riječi, raspravljati o vlastitim nezdravim težnjama, kao što je pitanje ljudske veličine. O tome izvijesti sveti Marko da su se pitali tko je od njih najveći.
A Isus, da ih ne ostavi u njihovim besmislenim raspravama, znajući o čemu su raspravljali, započinje izravni razgovor o toj temi, o kojoj se pred njim nisu usuđivali raspravljati. Njegov upit je bio više nego jasan: Što ste putem raspravljali? Na njihovu pokunjenu šutnju, on im upravlja riječi pouke, jer bi za njih bila šteta da su ostali u svojim uvjerenjima i planovima misleći kako život treba iskoristiti da ostvarimo neku ljudsku veličinu i premoć nad drugima. Da ih on nije poučio, onda bi ta njihova rasprava na putu pokazala da su ostali negdje usput, jer su razgovarali u usputnim stvarima ljudskoga života. Usputnima zato što čovjeka ne samo ne dovode do cilja, nego što ga odvraćaju od onog konačnoga cilja kojemu ide. U tom slučaju, kad nas rasprave i napori ne vode konačnome cilju, pretvore se u usputne rasprave u koje ljudi ulažu mnogo truda i vremena, a u konačnici takve rasprave ih odvode daleko od Boga i od stvarnoga ljudskog odredišta.
Stoga bismo s pravom mogli reći i za nas da, u odnosu na naša svakodnevna kretanja i putovanja, život može biti nazvan i opisan kao veliko putovanje. Međutim, kako se dogodilo i apostolima, počesto zaboravljamo koji je cilj tog našeg putovanja. Zaboravljamo da je naš stvarni cilj uskrsnuće i život vječni, te da, kad negdje putujemo nema smisla ostati na pola puta. A najmanje ima smisla ostati na pola životnoga puta. Uostalom u životu to nije ni moguće. Apostoli su mislili da će ostvariti taj cilj onda kad ostvare planove o ljudskoj veličini.
Ali kad malo bolje razmislimo, ma koliko život bio veliko putovanje, on je ipak i dosta malo putovanje. Naime, kad bolje pogledamo on ipak brzo prođe, te je neizmjerna šteta živjeti ga, a ne uspjeti shvatiti zašto smo bili na svijetu, to jest koji je bio naš krajnji cilj. Bio bi promašaj ići kroz život i stalno voditi usputne rasprave koje nas usporavaju na putu i ne osigurati način da dođemo do cilja. Upravo zato je Isus svoje apostole izravno upitao o čemu su raspravljali putem, jer su bili kao ljudi zavarani ljudskom željom za veličinom i moći da su se i međusobno natjecali u prestižu, do mjere da su iz vidokruga izgubili pravi put koji im je tumačio Isus i na koji ih je htio staviti otvarajući im oči za slavu uskrsnuća do kojega se dolazi po muci i smrti.
Zato se Isus nije ustručavao govoriti im o svojoj muci i smrti, jer je dobro znao da neće ostati na pola puta ako na svom putu razmatraju i raspravljaju o njoj, a ne o ljudskoj veličini. Nije bio opterećen time što sve treba pretrpjeti, koliko je bio usredotočen na put do cilja, te im je kao takav pružio primjer o čemu se treba voditi računa na ljudskom putu. On sebi nije dopustio ostati na pola puta, nedovršen i nedorečen, već je sve usmjerio prema željenom cilju. Isus se nije zadržavao raspravljati putem o zemaljskim interesima, niti je gajio zemaljske težnje kao svoj cilj. Pogotovo nije se ponašao kao netko tko koristi prolazni zemaljski život da bi sebi gradio veličinu, već je živio za predanje za druge, da bi njima omogućio da dođu do konačnoga smisla i cilja.
Kao i apostolima, počesto je i nama vjera u Gospodina samo nešto usputno, a ono što bi trebalo biti usputno, poput ljudskih i zemaljskih ostvarenja i interesa, postaje nam religija, božanstvo i kult. Tako umjesto da idemo putem, ostajemo uz put, jer smo važan odnos s Bogom pretvorili na usputnu raspravu, dok smo težište važnosti prebacili na ono što bi trebalo biti doista usputno. Zato iz ovog događaja i iz Isusovih riječi izvucimo pouku, te ne dopustimo da nam život prođe u usputnim raspravama, već radije tražimo i težimo kako doći do konačnoga cilja koji nam je on kao naš Učitelj i Glava zacrtao. Naše rasprave na životnome putu ne bi smjele biti samo rasprave o usputnim ciljevima, već razgovori koji nas izgrađuju za onaj konačni cilj. Ako to ne činimo, onda smo se sveli na usputne komentatore, umjesto da budemo učitelji božanskoga života. Budimo stoga kao djeca, te primajmo male i jednostavne ljude i stvari u životu, da bismo preko njih vježbali svoje srce da u jednostavnosti prima Kristovu riječ, a po njoj i samoga Boga, onoga koji je poslao svoga Sina da nam bude Vođa, Učitelj i Spasitelj na životnome putu.