Ravnatelj animator odgojitelja i odgojitelj mladih
Tema o odgoju i o ulozi odgojitelja, kao i o vrijednosti njegove odgojne funkcije dosta je toga napisano. Obilni izvor informacija mogu se naći i u priručnicima za ravnatelje.[1] Različite su ocjene i procjene o tome što je kod toga odgojnoga tijeka najvažnije. Ali, svi se u jednom slažu: odgojitelj zauzima vrlo važno mjesto u procesu odgoja i obrazovanja. Njegova uloga u oblikovanju mlade osobnosti ne može se ničim zamijeniti. Zato se i veli: kakav je odgojitelj, profesor, učitelj, takva je i škola, takvi su i đaci. Nešto, dakle, slično kao što se veli „kakav otac, takav sin; kakva majka, takva kći“. Ovom se tvrdnjom nikako ne želi umanjiti uloga ostalih čimbenika u odgojnom procesu, poput okoline, uvjete za život i rad, naslijeđa i drugo. Želi se istaknuti nezamjenjiva uloga odgojitelja. A ravnatelj je ne samo odgojitelj, nego i animator odgojitelja.
Davno istraživanje Alfreda Jaegera o rukovođenju u privrednim poduzećima pokazalo je da rukovoditelj (ravnatelj) mora biti obdaren i stručnim i moralnim osobinama te da će njegova organizacija biti uspješna ako je on „dobar animator, kreator i koordinator“.[2] U tom vidu moglo bi se reći da je ravnateljstvo jedna vrsta poziva (zvanja). To je poziv u kojem čovjek i pored dobre stručnosti može naići na velike teškoće u radu, ako za takvu funkciju nema smisla i naklonosti, ako nije kadar sudjelovati u životu i radu, u brigama i nevoljama, u radostima i tjeskobama svojih suradnika i svojih gojenaca. Za taj poziv nije dostatna samo visoka izobrazba, premda je ona preduvjet dobra rada. Potrebno je razumijevanje, širina srca, kao i umijeće postupanja s onima s kojima se živi i radi, te posebice naklonost i ljubav prema onima za koje se sve to čini i radi.
Uvaženi američki psiholog Carl Rogers[3] neumorno je ponavljao i isticao kako za uspješno vođenje terapijskoga razgovora važne su i potrebne tri stvari:
– pozitivno vrjednovanje sebe i drugih (objektivnost i samokritičnost);
– empatično shvaćanje (poznavanje svijeta drugih uz pomoć intuicije);
– autentičnost (unutarnja skladnost, iskrenost, naravnost).
Sve tri navedene odlike za uspješno vođenje terapijskoga razgovora, potrebne su i ravnatelju, koji je u stalnom dodiru s kolegama učiteljima, kao svojim prvim suradnicima u postupku odgoja mladih. Zato je idealna slika ravnatelja povezana s njegovom pedagoškom okretnošću, metodološkom sposobnošću, psihološkim znanjem, i nadasve s njegovim vrijednosnim sustavom u koji vjeruje kao i s ciljevima za koje se zalaže.
Poslužit ću se jednom shemom njemačkih psihologa Anne-Marie i Reinharda Tauscha[4] na kojoj su prikazane koordinate mogućega dvostrukoga stajališta kojega ravnatelj nužno zauzima u odnosu prema drugima (suradnicima i gojencima).
Na vodoravnoj crti koordinatnoga sustava imamo na lijevoj strani stajalište neuvažavanje i afektivne distanciranosti, a na desnoj stajalište afektivne topline, poštovanja i simpatije. Budući da je ravnatelj po svojoj ulozi i odgojitelj, onda ova stajališta mogu biti obilježena i s dva ekstrema nadzora: minimalne i maksimalne kontrole. Rezultat mogućih kombinacija križanja „stajališta i kontrole“ (okomito i vodoravno) izgleda ovako:
a. Ako stajalište odbijanja, nepoštovanja dođe u kombinaciju s maksimalnom kontrolom, onda imamo rezultat autoritarizma (diktature).
b. Ako to isto stajalište dođe u kombinaciju s minimalnom kontrolom, onda imamo kategoriju zvanu „laissez-faire“, koja je obilježena neredom i anarhijom. Ona je najbolje opisana u onoj narodnoj izreci „pusti vodu niz livadu“.
c. Kad je u pitanju stajalište poštovanja i simpatije, a ono se nalazi negdje u srijedi, „na zlatnoj gredi“, između maksimalne i minimalne kontrole, onda imamo idealnu poziciju zlatne sredine, umjerenosti i razboritosti.
Kada, naime, u rigorističnom odgoju (autoritarizam) gojenac doživi „samo granice, zaprjeke, kočenja“, onda on „biva zamlaćen, plašljiv i dotučen“, a prema vani nepovjerljiv i neprijateljski raspoložen. Zabranjeno za njega tek tada dobiva svoju draž i čar. Stoga, on loše stvari čini potajno, jer mu samo takav način omogućuje iskusiti slobodu.
Ako pak s druge strane u ozračju stajališta laissez-faire gojenac ne doživi nikakve granice, onda će mu ispunjenje svih njegovih želja uskratiti iskustvo da u životu postoji i ono što je moguće, kao i ono što nije moguće. Zbog pretjerana individualizma nedostajat će mu socijalna sastavnica da i drugi imaju neka prava i potrebe.
U zdravom pak ozračju „zlatne sredine“ gojenac će na vrijeme doživjet nužne granice, potrebnu slobodu i razumski red. U takvom okruženju odgojitelj nikada ne zaboravlja da su gojenci poput satova „koje treba naviti i pustiti da idu“ (možda ova slika ne će biti razumljiva današnjim mladima jer nose satove s baterijama koje se ne navija). I trudit će se da prema njima pokazuje poštovanje i simpatiju, ne pretjerujući i ne podbacujući kvalitetom kontrole. Ovdje bi se moglo parafrazirati ono staro latinsko pedagoško pravilo: Suaviter in modo, fortiter in re, blago u postupanju, a jasno u načelima.
Ravnatelj – odgojitelj mladih
Razdoblje šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća ušlo je u povijest zbog pobune mladih. Naime, tih su godina mladi svojim prkosom, barikadama, buntom i nemirima po ulicama Pariza i Londona, Zagreba, Praga i Lyona, Rima i Berlina ušli na pozornicu svjetskih događanja. I kad danas, poslije toliko godina razmišljamo o tom vremenu, pitamo se je li se nešto promijenilo?! Kakva je razlika između današnjih mladih i ondašnjega naraštaja?
Razmišljajući nad naraštajem mladih u zadnjih nekoliko desetljeća talijanski sociolog i psihijatar Fabrizio Mastrofini veli da je naraštaj mladih iz „šezdesetih bio naraštaj pobune i utopije“, a onaj iz sedamdesetih bio je „oboružan ironijom i olovom“. Za naraštaj iz osamdesetih bilježi da je to bio naraštaj „rastresenih i nezainteresiranih“.[5] Koliko god izgledale uopćene ove Mastrofinijeve tvrdnje, valjalo bi se nad njima zamisliti i upitati ima li nešto od toga u stvarnosti. Bilo kako bilo, mladi su danas svojim idolima, idealima i svojim nazorima povijesni znak ovoga našega vremena. Oni su najprije „velika nepoznanica i najveća zagonetka suvremene civilizacije“, veli Ernst Fischer, pa nastavlja sa zaključkom „tko ima mlade, taj ne zna što ima“.[6]
Jedan drugi autor José Luis Pérez Alvarez, napominje da mladi „imaju stotinu lica i da ih se ne može baš tako jednostavno opisati“.[7] Dajući ipak njihov sumaran prikaz, on veli da „mladi odbacuju nepravedne strukture i teže za afirmacijom. Ne žele ostati pasivni promatrači, nego žele kormilo svoje sudbine uzeti u svoje ruke. Alergični su na dvoličnost i farizejstvo u društvu. Ne prihvaćaju autoritarnost u obitelji, ni diktaturu u politici. Žeđaju za slobodom. Ne vjeruju toliko riječima, koliko žele djela. Najradije bi raskinuli s prošlošću, a sadašnje stanje im se ne sviđa. Ne znaju što hoće. Ali, znaju što ne će: Ne će ono od jučer“. Jedan je teolog ustvrdio da su „mladi u društvu poput Jone u utrobi ribe: Nitko ih nije kadar probaviti“. No, da bismo razumjeli današnje mlade, bilo bi potrebno pogledati postoji li neki razvoj, promjena u stajalištima, pogledima i aktivnostima između mladih danas i onih od prije nekoliko desetljeća?! Poslužit ću se analizom već spomenutoga Mastrofinija, pa prikazati mlade iz tri susljedna desetljeća, one iz šezdesetih i sedamdesetih, kao i one osamdesetih godina XX. stoljeća.
Mladi iz razdoblja utopije (1960.–1970.)
Sjećamo se kako su godine iz „šezdesetih“ bile godine napetosti, borbe, pobune i kontradiktornih stajališta. To je bilo razdoblje i velikih osobnosti od kojih neki nestadoše silom s pozornice svijeta. Bilo je to vrijeme i velikoga gospodarskoga napretka, dijaloga Istoka i Zapada, Drugoga vatikanskoga sabora, kao i „mladenačke kontestacije“. Jednom riječju moglo bi se reći da je to bilo razdoblje velikoga povijesnoga prevrata. Hruščov, naime, otvara eru destaljinizacije u Sovjetskom Savezu. Papa starac, Ivan XXIII., saziva Drugi vatikanski sabor. Na predsjedničku stolicu u Americi dolazi John Kennedy, koji najavljuje novo razdoblje za Amerikance, od kojih traži da ne budu „osrednjaci, nego spremni na žrtve i napore, obnovu i preporod Amerike i svijeta“. Zanimljiva je rečenica iz njegova nastupna govora u kojoj je rekao kako zahtijeva od svakoga Amerikanaca „neka budu pioniri u stvaranju novoga svijeta“.
No to razdoblje novih pogleda, nadanja i međunarodnoga dijaloga kratko je trajalo: Kennedy biva ubijen (22. studenoga 1963.), papu Ivana XXIII. shrvala je starost i bolest, pa umire u 81. godini života (6. lipnja 1963.), a Hruščov je morao podnijeti ostavku (u listopadu 1964.). Bilo je to razdoblje velikih političkih previranja kako u Americi, tako i u Europi i u Aziji. Dok američki marinci bombardiraju Vijetnam, a ruska Crvena armija guši Praško proljeće, mladi po metropolama Europe pjevaju iz svega glasa „We shall overcome – mi ćemo pobijediti“. Oni vjeruju u čarobnu moć pokreta i svojih neostvarenih snova. Nažalost, to ne će dugo potrajati. Prebrzo će se od poletnoga proljetnoga oduševljenja završiti u hladnoj i sumornoj jeseni. Mladi će doskora osjetiti da su „izigrani, pretučeni i pobijeđeni“. Od zanosnih planova o slobodi, jednakosti, pravdi i demokraciji preostade im samo gorak okus razočaranja i tuga u srcu. Pobijedila ih je njihova naivnost i vjera u laku promjenu društva.
Mladi iz „olovna“ razdoblja (1970.–1980.)
Ako se razdoblje šezdesetih godina opisuje kao „razdoblje nadanja, utopije i iščekivanja“, kako bi se okarakterizirali godine poslije sedamdesete? Što je to što je posebno obilježilo mlade tih godina? Koje su se važne promjene zbile u tom razdoblju? Fabrizio Mastrofini veli da su mladi „tih godina bili u opoziciji tehnokratskom društvu“, pa se moglo osjetiti kako je „na pomolu rađanje kontrakulture“. Amerikom se širi „gay-pokret i pokret za emancipaciju žena“. Stvaraju se „terorističke bande i klanovi“. Napadi na banke, pošte, kao i političke otmice, vijesti su koje su punile dnevne stupce novina. Zato bismo to razdoblje mogli nazvati „razdobljem olova i terora“. Dok su mladi šezdesetih godina prosvjedovali, galamili, ispisivali parole i vikali, ovi iz sedamdesetih to isto čine, samo agresivnije. Oboružani su željeznim motkama, noževima, molotovjevim koktelima i samokresima. Zadaju strah i siju nemir kuda god prođu.
Usprkos sličnosti između tih dvaju naraštaja (iz 1968. i iz 1977.), Giovanni Tassani s pravom veli kako „godina 1977. nije ni blijeda slika, ni loša sestrica one 1968. godine, nego nešto sasvim drugo; to je sasvim druga vrsta mladosti“.[8] Istina, neka su izvanjska ponašanja slična, ali su im ciljevi i motivacija drukčiji. Jer, dok kod mladih sedamdesetih godina prevladava osjećaj bijesa i odbačenosti, gorčine i agresivnosti, dotle se u oni iz šezdesetih osjećali neko nadanje, utopiju i iščekivanje. Riječima psihijatrije moglo bi se reći da je 1968. godina bila „nervni tik mladih“ iz onoga doba, a 1977. godina bila je „živčana eksplozija sljedećega naraštaja“. Otmica i ubojstvo talijanskoga premijera Alda Mora (1916.–1978.) poklapa se sa završetkom razdoblja utopije i početkom terorizma kako „s lijevoga tako i s desnoga političkoga spektra“.
Razdoblje „ohlađena interesa“ mladih (1980.–1990.)
Kako opisati i prikazati mladost osamdesetih godina? Jesu li njihova prethodnica darkeri, šminkeri i hakeri?![9] Tko bi pokušao da ih prikaže „u crno-bijeloj tehnici“ (dobri-loši), ne bi imao uspjeha. Jer, mladi su prisutni kao sjena. Premda se o njima toliko pričalo, premalo ih se upoznalo. Neki su ih ocrtavali kao „potonuli naraštaj“ i uspoređivali „s nevidljivom galaksijom i neistraženim planetom“. Prikazivali su ih kao „mlade bez oduševljenja“, kao „suvremene pragmatičare i moderne epikurejce“. Komentirajući neke ankete provedene među mladima, Newsweek je ustvrdio da je zapravo na sceni dead-end-generation, naraštaj razočaranih i otpisanih, „naraštaj na izdisaju“. Stoga se govorilo i pisalo da nemaju ideala, hijerarhiju vrjednota, a ni uzora. Uz to „ne trude se za nešto boriti“, niti imaju „nekih projekata pred sobom“. To je naraštaj koji je naglo „iz nepomirljive borbe i agresivnosti prešao u pomirljivu apatiju“. U tom se smislu o njima se govori kao „o naraštaju bez oduševljenja“. Moglo bi se bez pretjerivanja reći kako u tome ima i istine. Nema, naime, više onoga „snivanja i utopije iz šezdesetih godina“, ni „vikanja i terora iz sedamdesetih“. Mladi iz osamdesetih kao da su „postali realističniji i pragmatičniji“. Ne vjeruju iluzijama utopije i prevrata. Postali su prilagodljivi i ostavljaju dojam „osrednjosti i bezbojnosti“. Pomislilo bi se da ih javni život i politika uopće ne zanimaju.
A je li to stvarno tako?! Kako onda razumjeti njihovu brigu za probleme ekologije, mira u svijetu, za razne vrste dobrovoljnoga rada i angažiranosti?! Nisu li to novi oblici njihove reaktivizacije?! Kako protumačiti njihovo nesebično angažiranje u obrani slobode svoje Domovine, kako se to pokazalo na primjer u vremenu Domovinskoga rata u Hrvatskoj?! Bilo bi zanimljivo vidjeti postotak poginulih mladih vitezova. A još bi bilo interesantnije čuti priče i svjedočanstva onih koji su s njima živjeli, strahovali, borili se i nadali po čukama i šumama Lijepe naše. Nije li onda pretjerano poopćavati i tvrditi da su „moderni mladi suvremeni epikurejci“?
Nema sumnje da su u trajnoj napasti podleći kušnjama luksuza, izazovu nadmetanja, konkurencije i karijere. No opaža se da su suvremeni mladi sposobni i za plivanje protiv struje. To se vidi i po tome što koji put „biraju stvari koje nisu popularne“, npr. kad se bune protiv konzumerizma i konformizma. Sigurno je da su takvi manjina, jer nije lako u svijetu svakojake manipulacije „biti i ostati svoj“. Nije lako „biti drukčiji poput crne ovce“ u društvu gdje se sve mjeri prema tome „kako se odijevaš, koja kola voziš i koju vrstu cigarete pušiš“!
Nekoliko opisnih odlika ravnatelja
Ako nije lako biti mlad u ovom našem vremenu, onda pogotovu nije lako biti odgojitelj mladih, ravnatelj-animator i koordinator odgojnoga i obrazovnoga procesa. No, ne smijemo smetnuti s uma da se mlade odgaja i pomaže u njihovom rastu, ne samo preko onoga što im se u učionici tumači i kaže, nego i preko onoga što im se kao uzor nudi. A još više preko onoga što im nesvjesno posredujemo, posebice preko onoga u što vjerujemo i što smo zapravo u dubini svoga bića. Učenici motre, slušaju i registriraju pokrete starijih. Paze na modulaciju i boju glasa, gledaju i vide ono što je nevidljivo, pa tako „stječu sliku o drugima“, koji su dobri, loši, povjerljivi, sumnjivi, poželjni ili nepoželjni prijatelji, sigurni ili opasni.
Poznato je da čovjek bez drugoga (roditelja, odgojitelja, prijatelja) ne bi preživio. Pogotovu ne bi naučio što je život i što je u životu najpotrebnije. No, paradoksno je da je njemu „taj drugi potreban“, ne zato da on postane njegova kopija, nego da postane svoj, da se ostvari i bude dobar član obitelji, zajednice i društva. Stoga je drugi za njega poticaj, uzor, model i izazov. A da bi taj drugi mogao izvršiti što bolji utjecaj potrebno je da ima neka svojstva. Bez pretenzija da se bude iscrpan u opisu njegovih odlika i svojstava, čini se općenito potrebnim imati slijedećih pet odlika s kojima čovjek raste i ostvaruje se. Na temelju tih ostvarenih i prepoznatljivih odlika može se zaključiti da je prikladan za odgojitelja, učitelja i ravnatelja.
Samoprihvaćanje
Svaki rast i napredak u psihičkom i duševnom pogledu započinje prihvaćanjem samoga sebe. Inače se pojedinac zatvara u sebe i pati od „unutarnjega građanskoga rata“. Što se pojedinac više prihvaća, to je više oslobođen sumnji i bojazni hoće li ga drugi prihvatiti i uvažiti. Zrele se osobe prihvaćaju onakvima kakve jesu. Svjesne su svega što je dobro u njima, počevši od malih stvari koje nisu beznačajne, pa do prirodnih talenata i darova koje im je Bog dao. Oni pokušavaju sebe shvatiti i razumjeti, a ne proklinjati i kažnjavati. Radosno samoprihvaćanje, dobra slika o sebi i osjećaj vlastite sigurnosti, dobar su temelj i snaga rijeke koja struji u punini života.
Autentičnost, biti svoj
Zrele osobe, koje prihvaćaju sebe, kadre su biti slobodne, autentične i realne. Znaju biti svoje i na vlastitu odgovornost preuzimaju rizik odluke, prema onoj Šenoinoj:
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
Činjenica je međutim da velikom broju ljudi ne uspijeva biti svoj. Zbog toga navlače maske i igraju uloge na pozornici života.
Ljubav koja nije egocentrična
Kad se ljudi ne prihvaćaju, a uz to „vole samo sebe“, onda oni postaju malo pomalo zatvorenici vlastita svijeta. Zbog toga je potrebno izaći izvan sebe, zaboraviti na sebe i misliti na druge. Potrebno je druge ljubiti. Veličina i dimenzija svijeta koje pojedinac posjeduje, zapravo su dimenzije njegova srca. Zreli pojedinci nisu egocentrični. Budući da su postali osobe za druge, to im pomaže da budu ljudi koji vole ljude. Nemoguće je naime učiti živjeti ako se ne zna ljubiti.
Vjera koja otkriva smisao života
Budući da su naučili „nadvladati sebe“ i zaboraviti na svoje interese, te biti tu radi drugih, zrelim pojedincima uspijeva otkriti smisao vlastita života. Taj se smisao očituje u onome što Frankl naziva „posebnim zvanjem ili životnim poslanjem“. To može biti predanost nekoj osobi, ideji, programu ili stvari u koju se vjeruje i kojoj se posvećuju vrijeme i energije. Ta vjera i predanje oblikuju život zrelih pojedinaca tako da svako njihovo djelo i napor ima smisao i vrijednost. To im pomaže da se ne osjećaju malima i bezvrijednima. Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda, pisao je Antun Branko Šimić.[10] Naprotiv osobe koje nisu našle smisao života, obično se osjećaju izgubljenima u šumi kemijskoga razočaranja, alkoholnoga smoga i nemirne požude.
Osjećaj pripadnosti i zajedništva
Peta grana zdrava i razvijena života jest pripadnost, kuća, osjećaj zajedništva. Po toj grani pojedinci su otvoreni jedni prema drugima. Imaju zajedničke stvari i dijele ono što im je najvrijednije – same sebe i sve ono što smatraju dobrim, korisnim i uzvišenim. Osjećaju se privrženima, kako u obitelji, društvu i u Crkvi, tako i u cijeloj ljudskoj zajednici. Dijele sve što im život donosi i bliski su jedni s drugima. Ispunja ih i nosi svijest kako su upućeni jedni na druge, u duhu proegzistencije – života za druge, a ne samo koegzistencije, života kraj drugih. Nasuprot tomu imamo stanje izoliranosti koje je često destruktivno i vodi u usamljenost i otuđenje. Jedan od temeljnih zakona ugrađenih u ljudsku narav glasi: „Nikada nismo manji od jedinke, ali isto tako nikada nismo samo jedinka. Nijedan čovjek nije otok.“
Opisom i prikazom ovih „pet grana ljudskoga stabla“, prepoznaju se neke odlike i značajke zrelih pojedinaca koje se može pronaći u psihološkoj literaturi. Jedna od važnih odlika zrelih ljudi jest da na svijet gledaju realno i vide ga onakvim kakav jest, a ne kakvim bi ga oni htjeli i željeli.
Kod njih nema zbrke ni pomutnje u pogledu razlikovanja što je moralno dobro, a što zlo. Takve su osobe zadovoljne i sretne te u isto vrijeme potiču i druge da se ostvaruju, rastu i napreduju. Oni se bore za pravdu, a žigošu laž, grijeh i zlo. Vesele se kad mogu nešto dobro učiniti, a izbjegavaju nepotrebni ili sebični publicitet i popularnost. Mrze korupciju, okrutnost, podlost i nepoštenje. Žale kad vide da ljudski darovi i talenti bivaju neiskorišteni, a vesele se kad mogu i drugima pomoći da se ostvare. Trude se na najbolji način izvršiti povjerene im zadatke. Slušajući ovo nabrajanje odlika zrelih pojedinaca prema podacima sakupljenim u psihološkoj literaturi,[11] u čovjeku se pojavi želja sresti jednoga takvoga pojedinca, ili pak sâm postati jedan od njih.
O ravnatelju i njegovu autoritetu
Ova obilježja i odlike ostvarenih i zrelih pojedinaca trebale bi ući „u inventar za izbor ravnatelja“. Jer, preko tih odlika određuje se njegov odnos prema drugima, njegov ugled u sredini gdje živi, kao i njegov autoritet. Kad smo već kod autoriteta, valja odmah istaknuti da ravnatelj po svojoj funkciji ima autoritet. No, isto tako valja biti svjestan da „pravi autoritet nije atribut odgojiteljeva položaja, a niti neotuđivi dio njegove funkcije“. On je svojstvo koje se može steći i izgubiti. U tom vidu psiholog Heinz-Rolf Lückert (1913.–1992.) razlikuje „legitimni i nelegitimni autoritet“.[12] Nelegitimni se postiže silom, sugestijom, imponiranjem i fascinacijom, dok se legitimni stvara samo povjerenjem koje proizlazi iz tropleta: priznanje – pažnja – ljubav!
Budući da je ravnatelj-odgojitelj po školama i drugim odgojnim ustanovama (i inače) odgovoran za red i disciplinu, kao i za pravilno formiranje odgovorna ponašanja, pitamo se kako je moguće ostvariti taj legitimni autoritet, a da se u isto vrijeme ne stvori „stanje nikakva autoriteta, anarhije i nereda“?! Psiholog Heinz-Rolf Lückert veli da „legitimni autoritet stvara po tropletu priznanje, pažnja i ljubav“. Ako je ravnatelj prožet ovim trodimenzionalnim odnosom prema svojim štićenicima, onda se vjerojatno ne će pozivati na „neko anonimno SE“, na „anonimni socijalni diktat“ (to se ne radi), kako bi „utemeljio svoj autoritet“, jer je svjestan da to „stvara labilne osobnosti koje se okreću onako kako vjetar puše“. Isto tako on se ne će pozivati, ni na odmazdu jer zna da to pomaže „živjeti dvostruki moral kod pojedinaca“ uz onu poznatu teoriju kako se „sve može raditi, samo treba paziti da te ne uhvate“. Temeljiti svoje ponašanje „samo na zakonu, paragrafima i statutima nije dovoljno“, jer svaki zakon skup je određenih tumačenja u obliku „treba i mora“, a nerijetko se dogodi da među ljudskim zakonima ima i loših propisa i odredbi.
Što, dakle, ostaje ravnatelju – odgojitelju u ovako kompleksnoj situaciji? Jedina ispravna preporuka koju bi valjalo usvojiti jest truditi se rasti u krjeposti i mudrosti pred Bogom i ljudima. Odgojitelji, učitelji, te posebice ravnatelji moraju biti svjestan da su i oni „u trajnom procesu rasta i dozrijevanja“. Zbog toga valja prihvatiti i doslovno u životu provoditi Isusov naputak „biti savršeni“ (Mt 6, 48), a povjerenu službu obavljati savjesno, smireno i odgovorno.
[1] Inga Seme Stojanović – Suzana Hitrec, Suvremeno vođenje u odgoju i obrazovanju: priručnik za ravnatelje, stručne suradnike i odgojitelje u sustavu odgoja i obrazovanja, Zagreb: Golden marketing, 2014.
[2] Alfred Jaeger, Problemi rukovođenja u privrednim poduzećima, Zagreb, 1961.
[3] Carl Rogers, Client Centered Therapy, Brown Book Group, 1956.
[4] Maxi Schipper, Führungsstile von Lehrkräften, Leibniz Universität Hannover 2022., str. 12; Reinhard Tausch-Anna Marie Tausch, Erzieungspsychologie – Begengnung von Persom zu Person, Göttingen, 1979., posebice: Achtung. Wärme, Rücksichtnahme als förderliche Dimension von Persom zu Person (str. 118–177). Tu su klasifikaciju razvili Anne-Marie i Reinhard Tausch, a odnosi se na istraživanje ponašanja učitelja u školskim učionicama. Oni razlikuju tri odgojna stila: autokratski, društveno integrativni i laissez-faire. Vidi također: Miriam Morgan, Erziehungsstil, socialnet.de, 14.11.2022.
[5] F. Mastorfini – A. Nanni, Giovani oggi, Roma, 1984.
[6] E. Fischer, Problemi mlade generacije: nemoč ali odgovornost?, Ljubljana, 1966.
[7] José Luis Pérez Alvarez, Gioventù e impegno della fede, Torino, 1980.
[8] Giovanni Tassani, La terza generazione. Roma, 1989.
[9] Mnogo je supkulturnih skupina među mladima: pankeri, šminkeri, navijači, darkeri, skins, hard Core: yuppies, alternativci, metalci, hakeri. O njima se često piše u ekscesnim situacijama, a zaboravlja se da su te skupine često samo prirodno izboren prostor u kojem mladi „borave, sazrijevaju i prelaze u neke druge formalne skupine“.
[10] Antun Branko Šimić, Opomena: U: Zbirka Preobraženja 1920.:
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda.
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
[11] Brojni autori psiholoških djela, posebice pripadnici „humanističkoga pokreta u psihologiji“, bavili su se temom zdravih, zrelih i ostvarenih ljudi. Tu je posebice zaslužan „utemeljitelj humanističke psihologije“, Abraham H. Maslow, koji je o tome ostavio bogatu baštinu (Motivazione e personalita, Roma: Armando, 1973.)
[12] Heinz-Rolf Lückert, Beiträge zur Psychologie der Gegenwartsjugend. Reinhardt, München, 1965.
