Srijeda 3. vazmenog tjedna: Siđoh s neba ne da vršim svoju volju

Meditacija uz Evanđelje: Iv 6,35-40

U čemu je istinska svetost? Po čemu je to Božji čovjek – Božji čovjek? Po čudesima koja čini? Po sposobnosti da pronikne u misli drugog čovjeka? Po tome da čini veliku pokoru tako da, na primjer, mjesecima živi samo od pričesti, ne okusivši ništa drugo? Po tome što kao misionar godinama živi u teškim uvjetima? Po mističnim doživljajima i viđenjima? Istina, sve se to može pripisati svecima. Ali svetost, što bi to zapravo bilo? Što je njezina bit?

Tko bi nam o tome bolje odgovorio nego Isus? Evo: „Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.“ Na drugom mjestu Isus slično govori: „Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama jer ja uvijek činim što je njemu milo“(Iv 8,29). A u najvažnijem trenutku, prije svoje muke, u smrtnoj tjeskobi Isus ovako moli: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Utjelovljeni Sin Božji postao je poslušan svome nebeskom Ocu sve do smrti na križu. Spasio nas je svojom poslušnošću. Sva čudesa i svi veliki znakovi koje je činio tek su bili znakom onoga što je u njegovu poslanju bilo temeljno i bitno – vršiti volju Božju, sve do prihvaćanja smrti na križu.

Upravo tako su postupali sveci. Uzmimo za primjer dva velika sveca iz Padove: svetog Antuna i svetog Leopolda. I jedan i drugi su željeli postati misionari. A Bog im je namijenio posve drugačiju zadaću u Padovi i okolici. Antun je bio sjajan propovjednik, a Leopold čudesan ispovjednik. I oni su takav svoj poziv svim srcem prihvatili, bez obzira na vlastite želje i planove. Samo to je naš put. Prihvatiti i vršiti volju Božju, ma kakvi bili naši planovi i ma kakve bile naše želje. Prihvatiti sebe, svoje poteškoće, prihvatiti ljude s kojima živimo, prihvatiti svoj poziv i svoje zanimanje i u svemu tome biti vjerni. Zato, blagoslivljajmo Gospodina za ono što jesmo i za okolnosti u kojima živimo. Bog koji nas je stavio u takve okolnosti, Bog koji nas tako poziva, dat će nam i snage da tome pozivu budemo vjerni. I bit ćemo ispunjeni Kristovim i Božjim mirom.

Nasta tako velika radost u onome gradu: Dj 8,1b-8

Tko će razumjeti putove Božje? Evo. U Jeruzalemu je među kršćanima zavladala velika žalost. Mučeničkom smrću umro je đakon Stjepan koji je zacijelo bio njihova nada i njihov ponos. Bio je mlad, obrazovan, pun Duha Svetoga i revnosti za evanđelje. I onda je uklonjen. Reklo bi se u narodu, „kao da im je netko odsjekao desnu ruku“… Da zlo bude veće, odmah je uslijedio veliki progon svih kršćana u Jeruzalemu. Mnogi su, da spase život, pobjegli u druge gradove i sela. Ali – gle čuda! – upravo su ti prognanici počeli s velikim uspjehom propovijedati po Samariji. Tako je u jednom gradu đakon Filip navijestio evanđelje i mnogi su to oduševljeno primili. I onda, veli današnje čitanje, „nasta tako velika radost u onome gradu.“ Ostvarilo se ono o čemu je Isus govorio neposredno prije svoje smrti: „Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.“ I onda Isus donosi primjer: „Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet.“ (Iv 16,20-21)

To je poruka za nas. Nakon Velikog petka dolazi uskrsno jutro. Kao što ne znamo zašto je Gospodin Isus morao proći baš tako strašnu muku, jednako tako ne možemo znati zašto nas pogađaju baš takvi križevi, nevolje ili nesreće. Međutim, mi vjerujemo Gospodinu Isusu koji nam obećava da će se naša žalost okrenuti u radost. Sama ta vjera već danas, dok nosimo svoj križ, ispunja nas mirom i pouzdanjem, upravo onako kako veli Pavao: „Ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,17-18) To je naša nada i naša radost. Jer, znamo, evanđelje jest radosna, blaga vijest. A evanđelje je pravilo našega života.