Subota 3. vazmenog tjedna: Gospodine, kome da idemo?

Meditacija uz Evanđelje: Iv 6,60-69

Velik dio naroda koje je slušao Isusove riječi da je on Kruh života nisu to mogli prihvatiti. Oni su očekivali ovozemnog mesiju-kralja koji će donijeti žuđenu (političku) slobodu i utvrditi židovsko kraljevstvo. Čak su i neki Isusovi učenici tada rekli: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ I više nisu Isusa slijedili. I onda se Isus obraća Dvanaestorici: „Da možda i vi ne kanite otići?“ Ako im je samo do ovozemnih probitaka, samo neka idu. Isus, naime, nudi neizmjerno više od političkih očekivanja onog mnoštva koje se nahranilo čudesnim umnažanjem kruha. Umjesto običnog kruha Isus obećava kruh od kojega se neće ogladnjeti, umjesto ovozemnog kraljevstva Isus obećava nebesko kraljevstvo. Isus od toga ne odustaje, jer je zato i došao, ne odustaje od toga, makar ga mnogi i napustili. Ne ide za mnoštvom svijeta niti za javnim mnijenjem, nego za vječnom Istinom.

Petar, nadahnut Duhom Svetim odgovara: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“ Upravo je to naš put. Možda među nama ima i onih koji vjeruju da su pobožni, a u isto vrijeme se priklanjaju razmišljanju ovoga svijeta, pa će se „prilagođavati“ današnjem vremenu odstupajući od Božjeg i evanđeoskog nauka i zakona. Nasuprot tome, što god govorio ovaj svijet, mi ćemo, na primjer, poštovati ljudski život od začeće pa do prirodne smrti, mi ćemo vjerovati da je Bog stvorio muško i žensko, mi ćemo vjerovat da smo od Boga, da je život svakoga od nas Božji dar koji ne možemo mijenjati prema svojim nastranim potrebama. Vjerni Isusu Kristu mi ćemo biti milosrdni i susretljivi prema svakom čovjeku, ali ćemo u isto vrijeme jasno kazati što je grijeh, a što volja Božja. Zato i mi puna srca govorimo sa svetim Petrom: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ Neka tako i bude.

Košuta: Dj 9,31-42

U gradu Jopi zavladala je među kršćanima velika žalost. Mlada kršćanka Tabita, što prevedeno znači Košuta, naglo se razboljela i umrla, a bila je izuzetno omiljena, bogata dobrim djelima i milostinjama. Na to su kršćani pozvali apostola Petra da odmah dođe. U današnjem čitanju slijedi vrlo dirljiv opis. Kad je Petar tamo stigao, „okružiše ga sve udovice te mu plačući pokazivahu haljine i odijela što ih je Košuta izrađivala dok je još bila s njima.“ Tko bi na to mogao ostati ravnodušan? I evo, Bog je po Petru učinio čudo. Petar je kleknuo, pomolio se i s pouzdanjem u Isusovo ime jednostavno rekao: „Tabita, ustani!“ I ona je oživjela. Prisjetimo se. Upravo tako je i Isus rekao preminuloj Jairovoj kćeri: „Talita kum! – djevojko, ustani!“ I djevojka je ustala.

Ovo je doista dirljivo. Možemo samo zamisliti neizmjernu sreću cijele kršćanske zajednice. Tabita je živa! U Isusovu imenu događaju se čudesa! Rekli bismo – sretan svršetak kao u starim filmovima o Divljem zapadu. Međutim, kako ovo izvješće može zvučati u ušima roditelja čije je dijete poginulo u prometnoj nesreći? Kako ovo izvješće zvuči u ušima onih u čijem okruženju toliki pogibaju u ratu? Možemo ići i korak dalje. Kako se Marija pod križem mogla osjećati znajući da je svjetina tražila da se iz tamnice pusti ubojica, a da Isus bude razapet? Što reći? Tko uopće može otrti suzu majke koja plače za svojom djetetom?

U svim ovim tjeskobnim pitanjima mi upiremo pogled u križ Isusa Krista. On je trpio, da bi nas spasio. On je mrtve uskrišavao da bi nam pokazao da je on Gospodar života. On je uskrsnuo, da bi i nas pridružio svojoj nebeskoj proslavi. Isus kaže: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12,24) Čudesno uskrišavanje učenice Tabite za nas je znak da Krist pridružuje svome uskrsnuću i svojoj vječnoj proslavi one koji s vjerom u njega potroše i polože svoj život. Dok molimo za zdravlje, dok molimo za miran i spokojna život na ovoj zemlji, naše srce ipak teži za onim trajnim i vječnim. Tome nas uči i apostol Pavao: „Domovina je naša na nebesima“. (Fil 3,20) Dao Gospodin da u toj vjeri, u toj nadi i u toj radosti živimo i sebe Kristu predajemo.