Subota 33. tjedna kroz godinu: Anđelima su jednaki

Meditacija uz Evanđelje: Lk 20,27-40

Nekim su ljudima neke stvarnosti posve nedokučive i neshvatljive. Evo, kako predočiti slijepcu od rođenja ljepotu večernjega neba ili sjaj zvijezda? Kako objasniti onome koji je gluh od rođenja ljepotu klasične glazbe, ljepotu pučkog pjevanja? To je za njih jednostavno drugi svijet. A kako nama, ljudima od krvi i mesa – iako imamo moć rasuđivanja – kako nama predočiti ono nadzemaljsko, nebesko, vječno? To je posve izvan mogućnosti našega poimanja. Svaka usporedba je tu nesavršena. Ostaje samo vjera.

Ipak se Isus potrudio dati nam određenu predodžbu o vječnosti. Saduceji nisu vjerovali u život nakon smrti, pa su Isusa zapitali (a zapravo su mu se htjeli narugati) kako bi riješio slučaj žene koja se kao udovica još šest puta udavala. Budući da su je sedmorica imala za ženu, pitaju saduceji, čija će ona žena biti o uskrsnuću? Isus odgovara: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.“ Budući svijet je posve izvan ovozemaljskih zakona. Čovjek u vječnosti ostaje čovjek, ostaje ona ista osoba, ali počinje živjeti na posve drugačiji način. Neki su to prispodobili gusjenici koja se zakukulji i iz kukuljice iziđe kao leptir. U svakom slučaju, uzaludno je i nepotrebno mudrovati o tome kako će izgledati život poslije uskrsnuća. Mi to na ovome svijetu jednostavno ne možemo znati. Ostaje samo vjera u Isusa koji je uskrsnuo i koji nama otvara vrata vječnoga života.

Naše je da u ovome životu nastojimo tako surađivati s Božjom milošću, da bismo dospjeli u vječni život, uzdajući se u obećanje koje nam Božja riječ upućuje po svetome Pavlu: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2,9) U to je položena naša vjera i naša nada i to je izvor naše radosti.