Nedjelja, 1 studenoga

Sveti Stjepan Prvomučenik

26. prosinca Crkva liturgijski časti svetog Stjepana, prvog mučenika i jednog od sedmorice đakona prve Crkve.



Iako nemamo puno podataka o životu svetoga Stjepana, ipak na temelju zapisa u Lukinim Djelima apostolskim možemo uočiti više elemenata koji svjedoče o njegovoj veličini i toliko dubokoj vjeri da je podnio mučeničku smrt za svoga Učitelja (usp. Dj 6,1-8,2). Tako ponajprije pronalazimo podatak da je sveti Stjepan bio jedan od sedmorice izabranih đakona prve Crkve, odnosno službe koja je nastala na temelju tadašnjih poteškoća i potreba jeruzalemskih kršćana.

Naime, kako je rastao broj kršćana nastajale su i poteškoće između domaćih Židova i Židova grčkoga jezika, odnosno Židovi su grčkoga jezika optuživali ove druge da se u svakodnevnim služenjima zanemaruju njihove udovice. Na to su Dvanaestorica sazvala mnoštvo učenika i predložila im da pronađu između sebe sedmoricu pobožnih muškaraca, punih Duha Svetoga i mudrosti, kako bi posluživali kod stolova, dok bi se apostoli posvetili molitvi i posluživanju Riječi. Taj se prijedlog svidio svima okupljenima pa su izabrali Stjepana, Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu i antiohijskog pridošlicu Nikolu, a apostoli su se pomolili i na njih položili ruke te ih tako uveli u službu.

Djela apostolska za svetoga Stjepana kažu da je bio pun vjere i Duha Svetoga, te da je pun milosti i snage činio čudesa i znamenja u narodu, ali upravo je to izazvalo i ozlovoljilo neke koji su počeli s njim raspravljati, a kako nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio, podmetnuli su neke da ga lažno optuže da je govorio pogrdno protiv Mojsija i Boga. Štoviše, podjarili su i narod, starješine i pismoznance, koji su ga zgrabili i odveli u Vijeće, te mu ondje sudili na temelju svjedočanstva podmetnutih lažnih svjedoka. Dok su ga tako optuživali, svi su nazočni u Vijeću bili usmjerili svoj pogled prema svetom Stjepanu i primijetili da mu je lice bilo kao u anđela (usp. Dj 6,1-15).

Na upit velikoga svećenika jesu li u pravu njegovi tužitelji, sveti je Stjepan održao veličanstven govor (usp. Dj 7,1-53), upućen njegovim tužiteljima, kao onima koji se, poput njihovih predaka, uvijek opiru Duhu Svetom i umjesto da čuvaju Zakon, sve čine da se on obezvrijedi:

“Braćo i oci, čujte! Bog slave ukaza se ocu našemu Abrahamu dok bijaše u Mezopotamiji, prije negoli se nastani u Haranu, i reče mu: Iziđi iz zemlje svoje, iz zavičaja svoga, hajde u zemlju koju ću ti pokazati.

On nato iziđe iz zemlje kaldejske i nastani se u Haranu. Odande ga nakon smrti oca njegova Bog preseli u ovu zemlju u kojoj vi sada boravite. U njoj mu ne dade ni stope baštine, nego obeća dati je u posjed njemu i potomstvu njegovu nakon njega, premda još nije imao djeteta. Bog isto tako reče da će potomci njegovi biti pridošlice u zemlji tuđoj, da će ih porobljavati i tlačiti četiri stotine godina. Ali narod kojemu budu robovali ja ću suditi, reče Bog. A nakon toga izići će i iskazati mi štovanje na ovome mjestu. Dade mu i Savez obrezanja. Tako rodi Izaka i obreza ga osmi dan, Izak Jakova, Jakov dvanaest rodozačetnika.”

“Rodozačetnici pak, iz zavisti, Josipa predadoše u Egipat. Ali Bog bijaše s njim te ga izbavljaše iz svih nevolja, podari ga naklonošću i mudrošću pred faraonom, kraljem egipatskim koji ga postavi za upravitelja nad Egiptom i nad cijelim dvorom svojim. Onda u cijeloj zemlji egipatskoj i kanaanskoj nasta glad i nevolja velika: oci naši ne mogahu naći hrane. Kad Jakov doču da u Egiptu ima žita, posla onamo najprije oce naše. Drugi se put Josip očitova braći svojoj pa faraon dozna za podrijetlo Josipovo. Josip tada posla po Jakova, oca svoga, i svu rodbinu, sedamdeset i pet duša. Jakov tako siđe u Egipat. I umrije on i oci naši. Preneseni su u Sihem i položeni u grob koji je Abraham za srebro kupio od sinova Hamorovih u Sihemu.”

“Kako se bližilo vrijeme obećanja koje Bog obreče Abrahamu, rastao je u Egiptu narod i množio se dok ondje ne zavlada drugi kralj, koji nije poznavao Josipa. Lukav prema rodu našemu, tlačio je on oce naše da bi djecu svoju izlagali da ne ostanu na životu. U taj se čas rodi Mojsije. Bijaše božanski lijep. Tri je mjeseca hranjen u kući očinskoj, a onda, kad je bio izložen, prigrli ga kći faraonova i othrani sebi za sina. Tako Mojsije, odgojen u svoj mudrosti egipatskoj, bijaše silan na riječima i djelima.”

“Kad mu bijaše četrdeset godina, ponuka ga srce da pohodi braću svoju, sinove Izraelove. I kad vidje kako je jednomu nanesena nepravda, suprotstavi se i osveti zlostavljenoga ubivši Egipćanina. Mislio je da će braća njegova shvatiti kako će im Bog po njegovoj ruci pružiti spasenje, ali oni ne shvatiše. Sutradan se pojavi pred onima koji su se tukli te ih stade nagovarati da se izmire: ‘Ljudi, braća ste! Zašto zlostavljate jedan drugoga?’ Ali ga onaj što je zlostavljao svoga bližnjega odbi riječima: Tko te postavi glavarom i sucem nad nama? Kaniš li ubiti i mene kao što si jučer ubio onog Egipćanina? Na te riječi pobježe Mojsije i skloni se u zemlju midjansku, gdje mu se rodiše dva sina.”

“Nakon četrdeset godina ukaza mu se Anđeo u pustinji brda Sinaja u rasplamtjeloj vatri jednoga grma. Opazivši to, zadivi se Mojsije viđenju. Dok je prilazio da bolje promotri, eto glasa Gospodnjega: Ja sam Bog Otaca tvojih, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Sav preplašen, Mojsije se ne usudi pogledati. A Gospodin će mu: Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš, sveto je tlo. Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i uzdisaj mu čuo pa siđoh izbaviti ga. I sad hajde! Šaljem te u Egipat!”

“Toga Mojsija – kojega su se odrekli rekavši: Tko te postavi glavarom i sucem? – toga im Bog kao glavara i otkupitelja posla po Anđelu koji mu se ukaza u grmu. On ih izvede učinivši čudesa i znamenja u zemlji egipatskoj, u Crvenome moru i u pustinji kroz četrdeset godina. To je onaj Mojsije koji reče sinovima Izraelovim: Proroka poput mene od vaše braće podići će vam Bog. To je onaj koji za skupa u pustinji bijaše između Anđela što mu govoraše na brdu Sinaju i otaca naših; onaj koji je primio riječi životne da ih nama preda. Njemu se ne htjedoše pokoriti oci naši, nego ga odbiše i u srcima se svojima vratiše u Egipat rekavši Aronu: ‘Napravi nam bogove koji će ići pred nama! Ta ne znamo što se dogodi s tim Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske.’ Tele načiniše u dane one, prinesoše žrtvu tom kumiru i veseljahu se djelima ruku svojih. Bog se pak odvrati i prepusti ih da časte vojsku nebesku, kao što piše u Knjizi proročkoj:

Prinosiste li mi žrtve i prinose četrdeset godina u pustinji, dome Izraelov? Poprimiste šator Molohov i zvijezdu boga Refana – likove koje napraviste da biste im se klanjali. Odvest ću vas stoga u progonstvo onkraj Babilona!”

“Oci naši imahu u pustinji Šator svjedočanstva kako odredi Onaj koji reče Mojsiju da se on načini po praliku koji je vidio. Taj su Šator preuzeli oci naši i pod Jošuom ga unijeli u posjed s kojega Bog pred licem njihovim rastjera narode. Tako bijaše sve do danâ Davida, koji je našao milost pred Bogom te molio da nađe boravište Bogu Jakovljevu. Istom Salomon izgradi mu Dom. Ali Svevišnji u rukotvorinama ne prebiva, kao što veli prorok:

Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama. Kakav dom da mi sagradite, govori Gospodin, i gdje da bude mjesto mog počinka? Nije li ruka moja načinila sve to?

Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali” (Dj 2,7b-53).

Luka nas izvješćuje da su na taj Stjepanov govor vijećnici uskipjeli u srcima i počeli škripati zubima, no on je pun Duha Svetoga pogledao u nebo i vidio slavu Božju i Isusa gdje sjedi zdesna Bogu, a kad im je to i rekao, zatisnuli su uši zbog tolike hule i vičući iza glasa jednodušno nagrnuli na njega, izbacili ga iz grada i kamenovali. No, dok su ga kamenovali, Stjepan ih nije proklinjao, nego je molio Gospodina da primi njegov duh, a njegovim ubojicama da to ne uzme za grijeh. Sve se to zbivalo pred mladićem Savlom, kasnije Apostolom pogana i gorljivim svjedokom Kristova uskrsnuća – svetim Pavlom, koji je pristao da se Stjepan smakne i do čijih su nogu tada odložili Stjepanove haljine.

Takva Stjepanova smrt značila je prekretnicu među prvim kršćanima, odnosno nastao je veliki progon, zbog kojeg su se svi osim apostola raspršili po svim judejskim i samarijskim krajevima, a posebno je u progonu Crkve bio gorljiv Savao. Toliko je bio revan i žestok u svojoj zaslijepljenosti da je ulazio ljudima u kuće, odvlačio i muževe i žene i predavao ih u tamnicu. No, Stjepanova je smrt ujedno značila i novi oblik naviještanja Božje riječi, jer su svi oni koji su se razbježali sada svojim propovijedanjem širili evanđelje, najprije Židovima, a potom i poganima. Crkva je na takav način rasla i širila se, a poseban je obol tome dao sveti Pavao, koji je nakon svoga obraćenja pred Damaskom postao najveći pronositelj Božje riječi, podnoseći nebrojene udarce, progone i svakovrsne nevolje, sve do mučeničke smrti. Time se i na primjeru svetoga Stjepana potvrdila čuvena izreka ranokršćankog pisca i mislioca Tertulijana: “Krv mučenika – sjeme novih kršćana.”

O svetom Stjepanu postoji legenda da je neki svećenik iz Palestine imenom Lucijan, a koji je živio kojih četiri stotine godine nakon prvoga mučenika, imao viđenje u kojemu je vidio gdje je položeno mrtvo tijelo svetoga Stjepana. On ga je otkopao i prenio u Rim, a kasnije je pokopano uz ostatke svetog Lovre, đakona rimske Crkve.

Sveti Stjepan se štuje kao zaštitnik đakona, zidara, klesara, izrađivača lijesova i onih koji boluju od glavobolje. Njegovo ime je grčkog podrijetla, odnosno grč. στέφανος (stephanos) znači “kruna”, pa tog dana uz Stjepane i one čije je ime izvedeno od tog imena, imendan slave i Krunoslavi. U ikonografiji se obično prikazuje u đakonskoj dalmatici, s mučeničkom palmom u jednoj ruci i kamenom ili knjigom u drugoj, a često se prikazuje i zajedno sa svetim Lovrom.

Sveti Stjepan nam i danas može biti veliki uzor, kako po svom životu, tako i po smrti. Sveto Pismo u nekoliko navrata tako svjedoči da je bio pun Duha Svetoga i da je neustrašivo naviještao istinu o Kristovu uskrsnuću, ne sustežući se pri tome ni nazvati ubojicama one koji su odbacili Mesiju, iako je mogao znati da će ga to odvesti ravno u smrt. Takve nam snage Duha Svetoga i takve nam odvažnosti itekako treba i danas u Crkvi, posebice jer smo u vremenima opće razvodnjenosti kršćanskoga nauka, gdje smo daleko više opterećeni potrebom da nikoga ničim ne uvrijedimo, nego da branimo svoje svetinje.

Štoviše, mučeništvo svetoga Stjepana potvrđuje da onaj tko je pun Duha Svetoga i tko se u svemu drži Božjeg Zakona, redovito, kao i nekad sveti Stjepan, biva omražen u očima svijeta, te da takva vidljiva Božja milost izaziva mnoge da zatisnu uši i škrguću zubima, a sve češće i da ga predaju pred razna vijeća, izvedu izvan grada i kamenuju. No, jednako tako treba imati u vidu zadnje riječi svetoga Stjepana, izrečene nakon što se bacio na koljena: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh, jer je bio svjestan, a to smo pozvani i mi razumjeti, da progonitelji Crkve uvijek djeluju iz neznanja, jer tko god poznaje Boga, poznaje i Crkvu, i ne može ih ne ljubiti.

Drugim riječima, blagdan Svetoga Stjepana opominje nas da je vrlo važno poznavati svoju vjeru i po njoj živjeti, odnosno da svatko onaj tko milošću Duha Svetoga razumije kako je Krist jedini Spasitelj svijeta nužno želi živjeti u skladu s tim saznanjem, a jednako tako poput svetoga Stjepana moliti za sve one koji tu istinu odbacuju i žive u tami zablude, pa makar mu i radili o glavi. Istina, naime, o našoj otkupljenosti toliko je uzvišena i vrijedna da nijedna žrtva nije prevelika, pa makar se radilo i o mučeništvu do smrti, a ljubav prema neprijateljima i progoniteljima postaje nezaobilazna zapovijed, jer smo pozvani, po primjeru svetoga Stjepana, po primjeru Isusa Krista, kao i po primjeru mnoštva nekadašnjih i današnjih mučenika za vjeru, posebno moliti za njih da im Bog prosvijetli oči srca i upoznaju kolike li nade u pozivu njegovu (usp. Ef 1,18).

Stoga je i razumljivo što se blagdan Svetoga Stjepana slavi odmah sutradan nakon Božića, jer nam pokazuje da vjera u Božje utjelovljenje, u njegovo otkupljenje i u dar vječnoga života nije nikakva bajka niti nježna obiteljska priča, nego naprotiv veliki i zahtjevan Božji dar koji izaziva protivljenja i škripanje zubima, ali i potrebu da se poput svetog Stjepana bacimo na koljena i molimo Gospodara života da svoju milost iskaže i onima koji ga preziru. Mučenička smrt svetoga Stjepana iznjedrila je mnoga obraćenja, a milost Božja učinila je i da veliki progonitelj Crkve i odobravatelj Stjepanove smrti postane najveći apostol, pa smo i mi pozvani upravo takvom strpljivošću naviještati božićno otajstvo i radost Evanđelja svima, a posebno onima koji u svom neznanju zatiskuju uši. Baš onako kako to molimo u zbornoj molitvi:

“Daj nam, Gospodine, nasljedovati što danas slavimo: da umijemo i neprijatelje ljubiti jer svetkujemo rođendan Prvomučenika Stjepana, koji je i za svoje progonitelje molio. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.”