Sveti Lovro, đakon i mučenik
10. kolovoza Crkva slavi blagdan svetoga Lovre, đakona i mučenika iz 3. st., koji je svoju vjernost Kristu, u vremenima teških progonstava, posvjedočio mučeničkom smrću, a svoju neizmjernu ljubav prema sirotinji i skrb Crkve prema najnezaštićenijima pokazao tako što je svu tadašnju crkvenu imovinu Rimske Crkve, kao onaj koji je bio zadužen za nju, podijelio siromasima, te upravo zbog toga izazvao bijes rimskog prefekta koji je naredio njegovo mučenje i njegovu smrt.
Služba đakona svoje temelje pronalazi u zapisima Dj 6,1-6, odnosno u prijedlogu Dvanestorice da prva kršćanska zajednica između sebe izabere sedmoricu muškaraca, onih koji su na dobrom glasu kao puni Duha i mudrosti, a koji bi se posvetili služenju kod stolova, kako na takav način ne bi apostoli morali, opterećeni i time, napustiti naviještanje riječi Božje. Nakon što su izabrani Stjepan, Filip, Prohor, Nikanor, Timon, Parmen i Nikola, apostoli su se pomolili i na njih položili ruke.
Iako u Svetom pismu o tim prvim đakonima (odnosno o Sedmorici, kako ih nazivaju Djela apostolska) pronalazimo premalo podataka da bismo sa sigurnošću mogli znati što je sve obuhvaćala takva služba, ipak je jasno kako je njezin cilj ponajviše bio služenje, na što i sam grčki naziv diakonos (= poslužitelj) upućuje, a što dakako nije isključivalo poučavanje i druge oblike apostolata, kako se to jasno vidi iz Stjepanovog propovijedanja (Dj 6,8-7,60) ili iz Filipova poučavanja u Samariji (Dj 8,4-8). S druge strane, činjenica da su apostoli na njih položili ruke kasnije će oblikovati đakonsku službu kao najniži od tri stupnja svetoga reda. U prvim stoljećima, prema svjedočanstvu tadašnjih kršćanskih pisaca, može se zaključiti da su đakoni već toga vremena imali posebno važne zadaće s obzirom na služenje u liturgijskom smislu, kao poslužitelji biskupu, te karitativnom smislu, kao oni koji su vodili brigu o siromasima i svima koji su u potrebama.
Najpoznatiji đakon toga vremena bio je sveti Lovro, koji je, prema predaji, rođen oko 225. god. u današnjem gradu Huesci u Španjolskoj, gdje mu je učitelj bio arhiđakon Siksto, a koji je po svojoj službi bio poglavar đakona i brinuo se za njihov odgoj, te je uz to i bio upravitelj crkvenim dobrima, odnosno mogao se izravno osvjedočiti o Lovrinoj hrabrosti, dubokoj vjeri i ljubavi prema siromašnima. Zato je razumljivo da je Siksto, nakon što je postao papa Siksto II., poveo sa sobom u Rim i Lovru, te ga postavio za arhiđakona Rimske Crkve, odnosno glavnog đakona između njih ukupno sedam, koliko ih je bilo u Rimu.
Kao arhiđakon, Lovro je bio zadužen voditi brigu za crkvenu blagajnu i skrbiti o siromasima, a iako je Crkva u to vrijeme bila žestoko progonjena, može se pretpostaviti kako je njezina riznica ipak bila dolična, s jedne strane iz razloga jer je bilo ranije i onih careva koji nisu progonili kršćane, pa se u tim vremenima mogla i materijalno oporavljati, a s druge i još važnije strane, zato jer su mnogi odličnici i bogataši prelazili na kršćanstvo i svoja dobra poklanjali Crkvi. I iz predaje o životu svetoga Lovre razvidno je kako su ta materijalna dobra najvećim dijelom bila namijenjena i korištena za sirotinju, a upravo će to i svetog Lovru koštati života, ili točnije rečeno takva će mu ljubav osigurati vijenac nebeske slave.
Kad je tako jedan od najbrutalnijih progonitelja kršćana – car Valerijan – 258. god. dao poubijati mnoge kršćane, među prvim žrtvama je bio i papa Siksto II., koji je, zajedno s četvoricom đakona, ubijen 6. kolovoza tako da su mu odrubili glavu, no prije svoje smrti je uputio svetog Lovru, koji je htio s njim poći u smrt, što mu je činiti. Naime, prema predaji, papa mu je prorokovao također mučeničku smrt, ali za tri dana, rekavši mu da najprije sav crkveni novac podijeli siromasima.
Lovro je tako i učinio, a kada je nakon tri dana došao na sud i rimski prefekt od njega zatražio da se odrekne svoje vjere i da mu preda crkveno blago, sveti Lovro mu je pokazao mnoštvo sirotinje i ubogih, koje je poveo sa sobom, te rekao kako su oni istinsko blago Crkve. Ljut što ga je sveti Lovro tako nadmudrio, rimski je prefekt naredio da ga muče, a nakon toga i ubiju, i to tako da ga prže na roštilju. Predaja također navodi kako je sveti Lovro, podnoseći takvo mučenje, u jednom trenutku rekao kako je pečen s jedne strane i da ga treba ispeći i s druge, pa je s obzirom na to razumljivo da je danas štovan kao zaštitnik komičara, kuhara i mesara. Umro je 10. kolovoza 258. godine, a taj je njegov nebeski rođendan postao dan njegova spomendana u Katoličkoj Crkvi.
Sveti je Lovro svojom mučeničkom smrću, kao i toliki progonjeni kršćani prvih stoljeća, čvrsto posvjedočio svoju neslomljivu vjeru u Krista i u uskrsnuće, te su tako riječi Tertulijana, jednog od najvećih kršćanskih mislilaca toga vremena, i u njegovu slučaju posvjedočile kako je krv mučenika sjeme novih kršćana, odnosno kako su upravo svjedočanstva koja su progonjeni kršćani davali svojom mučeničkom smrću bila ona koja su pogane poticala da se i oni odreknu lažnih božanstava i postanu svjedoci Kristovi.
Štoviše, takva neustrašivost i spremnost svetoga Lovre nuka nas da se prisjetimo i mnogih današnjih kršćana koji su diljem svijeta proganjani i ubijani na najokrutnije načine samo zato što su Kristovi učenici, te molimo svetoga Lovru neka im bude svojim životom uzor u ustrajnosti, a svojim nebeskim zagovorom zaštitnik i putokaz prema nebeskoj slavi.
Uz svetog se Lovru vezuje i jedna meteorološka pojava koja se u narodu naziva “suze svetoga Lovre”, a riječ je o kiši meteora koja se zbiva pri prolasku Zemlje kroz tzv. Perzeidski potok, a koja je na nebu vidljiva u obliku mnoštva zvijezda padalica oko Lovrinčeva, odnosno između 8. i 14. kolovoza.
