Svjedoci Svjetla – razmišljanje uz 3. nedjelju došašća (B)
Današnji evanđeoski odlomak predstavlja nam Ivana Krstitelja kao svjedoka koji svjedoči za Svjetlo svijetleći tako svojim slušateljima. Cilj mu je bio da do njih dopre njegovo svjedočanstvo te da povjeruju u Svjetlo o kojem je svjedočio. Ivan kao pravi svjedok Svjetla naviješta svome narodu da se Bog rađa u ljudskoj noći kako bi bio Svjetlo ljudima. Njegovo je svjedočanstvo i nama vrlo rječito, jer ni mi ne živimo u vremenima osobitoga svjetla, nego u civilizaciji pomračenih vrijednosti. Dok su farizeji htjeli da im svijetli Zakon, a predstavnici ondašnjeg humanističko-helenističkoga društva su bili pobornici svjetla ljudskog razuma, Ivan je svjedočio za Svjetlo Božje koje jedino ispravno i jasno svijetli čovjeku.
Ivan je posvjedočio da je to svjetlo Isus, te je rekao farizejima da je Krist netko tko stoji među njima, a kojega ne poznaju. Poput farizeja ni danas mnogi ne doživljavaju Isusa tako stvarnim i živim, mnogi mu ne dopuštaju pristup u vlastiti život da ih prosvijetli i obasja im pute. Mnogi bježe od njegova sjaja, jer radije vole tamu vlastite duše i tapkanje u mraku ljudskosti, nego da Kristu dopuste da im u ljudskosti zasja Božjim svjetlom. Mnogima se Isus čini kao neko udaljeno, neznatno, tiho svjetlo samo zato što dolazi u skromno i ponizno u ljudskome obličju, a ne u blještavilu i sjaju ovozemaljske moći i sile. Štoviše, danas ne samo pojedinci, nego i cijela društva prave odmak od Isusa i njegova božanskog sjaja praveći se kao da ne postoji i kao da im ne treba njegovo svjetlo. Ali i onda kad čovjek ne poznaje, ne priznaje i odbacuje Božje svjetlo hodeći radije po mraku, kad sebe uzdiže i proglašava svjetlom, i tada potvrđuje da je smisao ljudskoga života tražiti svjetlu, u svjetlu živjeti i o svjetlu svjedočiti. Taj smisao nas upozorava da ipak postoji i tama koja visi nad čovjekom kao trajna opasnost duhovne pogibelji sposobna ugasiti ljudsko svjetlo.
Ali Ivan je dobro znao da ako nema Božjeg svjetla, ako nam ono ne dolazi u noći naše ljudskosti, onda smo mi ljudi osuđeni na tamu, jer ljudskost ne može čovjeku svijetliti trajnim i neugasivim svjetlom. Ma koliko se ljudi trudili, ljudski razum i ljudski život ne mogu biti svjetlo neugasivo, svjetlo koje pobjeđuje tamu grijeha i smrti. Ako smo imalo skromni i svjesni svoje ograničene ljudskosti, tko to od nas onda može preuzetno sebe proglasiti svjetlom i pozivati se na moć da drugima obasja put? Tko to od nas može imati svjetlo života, ako isključimo Boga iz svoga bića? Svi mi imamo nešto svijetloga u sebi, ali nitko od ljudi sam po sebi nije svjetlo neugasivo i trajno da može druge voditi kroz tamu ljudske povijesti i dovesti do cilja u vječnosti. Ivan je bio svjestan da nema čovjeka koji bi mogao biti svjetlo koje svijetli u svakom vremenu i prostoru, ma kako bio svet i pravedan, učen i sposoban. Zato je za sebe ne samo svjedočio da nije Mesija, nego da nije niti neki od proroka, jer je znao da samo istinitim svjedočanstvom može svjedočiti za Svjetlo.
U tom duhu Ivan nam postaje putokaz i poticaj našem vjerničkom svjedočenju, napose u došašću dok se pripremamo za blagdan rođenja onoga koji je Mlado Sunce s visine. Jer samo u onolikoj mjeri u kojoj smo odraz Božjega svjetla možemo manje ili više jasno i trajno svijetliti, to jest svjedočiti svome naraštaju. Ivan je ostavio takav trag u povijesti svoga naroda i čovječanstva, ne time što se predstavljao posebno učenim i mudrim, nego time što je svjedočio za Božje svjetlo. U svoj svojoj veličini, bio je svjestan svoje malenosti pred Bogom, jer je bio samo čovjek koji je sve dugovao Bogu. Bio je čovjek nedostojan driješiti obuću s nogu onoga koji dolazi, a ipak u odnosu na druge ljude svijetlio je svojim primjerom. Njegov sjaj nije bio nepoznat niti farizejima, koji su mu stoga dolazili i raspitivali se o njemu, no on je sam najbolje znao da je bio daleko od toga da bude svjetlo. Premda su ga ljudi izrazito cijenili, on je ipak bio ponizan i svjestan sebe, te je odbijao i svaku pomisao da zauzme Mesijino mjesto pripisujući sebi njegov ugled i njegove ovlasti. Čuvao se tako ohole uznositosti koja je bila grijeh protiv samoga Boga.
A opet, nije bilo drugoga načina nego da o Svjetlu svjedoči svijetleći. Kao što se zdravljem svjedoči o dobrom liječniku, a dobrim urodom o kvalitetnom sjemenu, tako isto samo svijetlim životom možemo svjedočiti o Svjetlu istinskom. A svijetli život svjedočanstvo je kreposti i dobrih djela, svjedočanstvo je obraćenja i prihvaćanja Boga u svom životu. Poput Ivana ni sami ne bježimo od odgovornosti takvog svjedočenja, jer svjedočenjem za Svjetlo unosimo Božje svjetlu u duše vjernika.
No kako bi nam zasjalo Božje svjetlo u duši, valja se pripraviti poput Ivana ljubavlju prema istini u kojoj sagledavamo sami sebe kao ograničene i nedostatne ljude. Tada ćemo lakše shvatiti kako nam Bog dolazi ususret kako bi nam podario svoje Svjetlo, Sina svoga. Kako bi po našem svjedočanstvu zasjao drugima, neka najprije zasja u nama. Učinimo da naši bližnji, promatrajući sjaj našega života, povjeruju u Svjetlo koje svijetli iz naših duša. Bez straha svjedočimo da samo rođeni za svjetlo i budimo svjetlo po Bogu – Svjetlu istinskome koje se utjelovljuje u našoj duši. Dopustimo Božjoj ruci da zapali naš duh svojim sjajem i ispunimo se božanskim životom, kako bismo bili gorljivi i vjerodostojni svjedoci Svjetla Božjega, te kako bismo mnoge koji žive u tami uveli u njegov sjaj koji nema zalaza.
