U-govor

Dogovorim se s prijateljem da ćemo zajedno pogledati utakmicu i onda samo kratko javim da je nešto iskrsnulo i da dogovor otpada. Po sebi to nije problem. Bio je to tek usputni dogovor. Međutim, kad se radi o nečemu važnome, onda posežemo za ugovorom koji je obvezujući za obje strane. Oduvijek je tako bilo među ljudima. U starini je usmeni ugovor pred svjedocima bio čvrst i besprigovoran,  jednako kao današnji ugovor ovjeren kod javnog bilježnika. Ugovor je životno važan i zato se ne čini za beznačajne stvari.

Najpoznatiji među njima je bračni ugovor, odnosno privola koju mladenci daju na vjenčanju. Oni u crkvi obećaju uzajamnu ljubav i poštovanje cijeloga života u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, a u nekim drugim kršćanski zajednicama tome se dodaje u bogatstvu i siromaštvu. To je obvezujuće, kakve god životne okolnosti nastupile. U drevnom rimskom obredu privola je bila veoma sažeta. Mladenka bi rekla: Ubi tu Gaius, ego Gaia – Gdje ti Gaj, tamo ja Gaja. Što god da se dogodilo. Obećana bračna vjernost nikad ne dolazi u pitanje.

Kao da danas živimo na drugačiji način. Nerado se obvezujemo, nerado preuzimamo odgovornost. Tako će mladi koji su u vezi godinama govoriti kako još nisu spremni, kako se još ne žele vezati, kako još ne mogu preuzeti bračne i roditeljske obveze, kako još neko vrijeme žele živjeti život neobavezno, od danas do sutra, od kave do kave od provoda do provoda. Kažu da su im nebitni ugovori i potvrde Župskog ili Matičnog ureda. Sličan stav susrećemo kada je u pitanju vjera. Oni koji se smatraju vjernicima rado će kazati da se mole kada osjete potrebu, da idu na misu kada budu raspoloženi. Isto vrijedi i za ispovijed. Ne žele se vezati niti staviti u određene okvire. Žele živjeti slobodno, spontano, s vjetrom u kosi, kao oni iskonski nomadi koji su danas ovdje a sutra tko zna… Nije to dobro. Pogledajmo. Što bi bilo ljudsko društvo bez određene sigurnosti zakona i ugovora? Zakoni su jamstvo da i mali čovjek može računati na određenu sigurnost kao što je pravna zaštita, zdravstveno osiguranje, mirovina. Zato nije dobro živjeti na odgodu, bez obveza. Život prolazi brže nego što mislimo. U naravi je čovjeka da stvara, da nešto iza sebe ostavi, da živi prema u-govoru koji je sklopio sa svojom obitelji, s društvom i s Bogom.