Utorak 27. tjedna kroz godinu: Marta, Marta!
Meditacija uz Evanđelje: Lk 10,38-42
Isus je u gostima kod svoga prijatelja Lazare koji je imao dvije sestre. Marta je bila sva zauzeta posluživanjem (vjerojatno su uz Isusa bili i apostoli). Marija je, naprotiv, sjedila do Isusovih nogu i slušala njegove riječi. Kada se Marta požalila Isusu na svoju „lijenu“ sestru, veli joj Isus: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“ Naravno da je Isus jeo od ručka koji je Marta priredila. Međutim on joj želi skrenuti pozornost da ne živi čovjek samo o kruhu, da je još važnija Božja riječ, pa makar ručak i ne bio onako svečan kako bi izvrsna kuharica htjela.
Upravo to. I nama se katkad čini da nas život „uhvati u žrvanj“. Već od ranoga jutra žurimo na posao, spremamo djecu u vrtić i u školu, jurimo na seminare, roditeljske sastanke. Pa onda, nedjeljom i blagdanima briga oko ručka, gostiju, spremanja, kuhanja. Onda brige oko nekog kućanskog aparata koji se pokvario, pa onda režije, pa onda neke društvene obveza. Jurimo i žurimo „kao bez duše“. I onda zastanemo. Kao da u pozadini čujemo onaj prijekor koji je Isus uputio Marti: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.“ I onda čovjek kaže sam sebi: jesam li se stvarno pretvorio u robota, u neki računalni program? Nemam vremena za svoje roditelje za svoje dijete, za svoga bračnoga druga. U silnoj trci samo se okrznemo u prolazu… Nemam vremena za molitvu, za misu, za božićnu ispovijed. Onda se nekako i o svog Gospodina samo „okrznem“ u kratkoj molitvi, onako u prolazu, a da ga stvarno ne susretnem i ne doživim…
Trebamo raditi i skrbiti se oko vlastite obitelji, ali treba znati što je najvažnije. To je, naravno, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Zato je silno važno naći vremena za Boga, za molitvu (kao što uvijek nađemo vremena za kavu), pogotovo za nedjeljnu misu. Treba svakoga dana barem na pola sata pogasiti svu elektroniku i kao obitelj pogledati se u oči, čuti jedno drugo, biti jedni za druge, zajednički se pomoliti. To je hrana za duh i dušu. Sve ostalo su igračke koje nam znaju zarobiti dušu. „Samo je jedno potrebno“, veli Isus. Svatko će od nas – u dubini svoga srca, a prosvijetljen Duhom Svetim – dobro znati što je u njegovu životu stvarno potrebno, pa onda za time i težiti.
