Skip to content

Kontroverze oko osnivanja i djelovanja Udruženja katoličkih svećenika “Dobri Pastir”

Uvod


Početkom 1950. godine u Bosni i Hercegovini je osnovano Udruženje katoličkih svećenika Narodne Republike Bosne i Hercegovine – “Dobri Pastir”. Pod tim nazivom je postojalo i djelovalo kroz 25 godina, zapravo do 1975., a od tada, kroz sljedećih 15-ak godina, pod nazivom: Udruženje katoličkih vjer­skih službenika u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini “Dobri Pastir”. Radilo se, svakako, o nečemu neobičnom i neuobičajenom: o organiziranju svećenika, redovničkih i svjetovnih, u staleško udruženje koje nije dobilo odobrenja od crkvenih vlasti, a bilo je pravno priznato, s odgovarajućim učincima, od komunističke vlasti u ondašnjoj državi Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. To je, zbog različitih razloga, u crkvenim i katoličkim krugovima izazivalo nedoumice i bojazni, i nije nimalo čudno što su u pogledu osniva­nja i djelovanja Udruženja “Dobri Pastir” postojale posve suprotne prosudbe. Kako u samom početku, tako i kasnije, neki su u njemu vidjeli veliko zlo za Katoličku crkvu i za hrvatski narod, a drugi su uviđali i isticali njegovu korist za svećenike i zasluge za opću dobrobit i Crkve i naroda.

S nestankom bivše države Jugoslavije, a time i njezine federalne jedinice Socijalističke Repubiike Bosne i Hercegovine, prestalo je postojati i spo­menuto Udruženje, pa ono više i ne predstavlja unutarcrkveni problem i kamen spoticanja. Ipak, u prikazu koji slijedi iznijet ću neke kontroverze koje su se javljale već prije njegova osnivanja, a naročito odmah nakon što je ono osnovano. Odlučio sam se za tu temu jer mi se ona i danas čini aktualnom, i jer se to pitanje još uvijek poteže, a nije dovoljno istraženo. Ograničit ću se samo na ono najbitnije, i dosad manje poznato, pri čemu ću neke stvari moći tek natuknuti.


I. osnivanje udruženja katoličkih svećenika “Dobri Pastir”


1. Poteškoće s kojima se suočavala Crkva i kler u novoj državi FNRJ, i traženje izlaza


Završetkom 2. svjetskog rata došlo je do uspostavljanja države Federa­tivne Narodne Republike Jugoslavije (g. 1945.), u kojoj je vlast preuzela ko­munistička partija. U toj je državi Ustavom FNRJ (g. 1946.) građanima bila zajamčena sloboda vjeroispovijesti, i proglašena je odijeljenost Crkve od dr­žave (čl. 25). Tako je izgledalo teoretski, a stvarnost je bila nešto posve drugo.

Budući daje komunistička partija i vlast imala za cilj slabljenje i iskorje­njivanje vjere (‘opijuma za narod’), i išla za ateizacijom društva, u tom prav­cu je vođena sustavna snažna protuvjerska propaganda. Na udaru se našla osobito Katolička crkva, koja je žigosana kao ‘profašistička’, ‘klerofašistička’, ‘reakcionarna’, ‘protunarodna’, a dio hijerarhije i klera je optuživan za suradnju s okupatorom i prethodnim režimom, za sijanje mržnje i nesloge među narodima i vjerama, te za poticanje i sudjelovanje u ratnim zločinima.[1]

Nije se stalo samo na toj verbalnoj harangi. Na svim razinama vlasti podu­zimane su različite mjere i primjenjivana različita sredstva kako bi se što više ograničilo i onemogućilo djelovanje Crkve i njezinih institucija, a svećenici­ma i redovnicima otežao život i materijalna egzistencija. Tako su odmah u početku komunističke vladavine raspuštene sve katoličke organizacije i nji­hov rad zabranjen; ukinute su sve odgojno-obrazovne i karitativno-humanitarne ustanova koje su držale i vodile redovnice raznih družbi; mnogi samo­stani časnih sestara i crkvene zgrade, od biskupijskih do župnih, u cijelosti ili djelomice su oduzete i dane na korištenje drugima, bilo kao poslovni bilo kao stambeni prostor; obavljanje vjerskih obreda i drugih poslova i vršenje vjer­ske pouke se dopuštalo samo u crkvama i crkvenim prostorima; nisu se mogle dobiti dozvole za gradnju crkava, kapela, vjeronaučnih dvorana i župnih kuća, ili za obnavljanje starih i dotrajalih; agrarnom reformom te konfiskacijom i nacionalizacijom Crkvi je oduzet velik dio zemljišta i drugih posjeda, a sve­ćenici na župama su opterećivani enormnim porezima i različitim nametima; više biskupa i mnogi svećenici su u montiranim političkim procesima osuđivani na prisilni rad i dugogodišnje kazne zatvorskog robijanja; većina škola i učilišta za spremanje svećeničkih kandidata bila je zatvorena ili im je prijetila stalna opasnost od zatvaranja, a s velikom mukom su osiguravana potrebna sredstva za njihovo održavanje i djelovanje; nije bilo gotovo nikakvog vjerskog tiska ni nabožnih predmeta (devocionalija), niti su se mogli nabavljati iz inozemstva, budući da je to proglašavano zabranjenim materijalom ‘neprijateljske propagande’.[2]

Razumije se, da sve to nije bilo upereno samo protiv ‘službene Crkve’: biskupa, svećenika i redovnika, nego je, kako sam već naprijed rekao, imalo za cilj slabljenje i iskorjenjivanje vjere u novom ‘naprednom socijalističkom društvu’, i pogađalo je, stoga, sve vjernike i druge ljude kojima je Crkva na različite načine služila, i koji su od nje očekivali dušobrižničko služenje i dobrohotnu pomoć također u ‘komunističkom raju’ nadolazećeg vremena.

S razlogom se može pitati: Je li u Crkvi itko išta poduzimao, i što, u tim teškim vremenima i neprilikama?

Za rješavanje tako krupnih pitanja, kao što je uređenje odnosa između države i Crkve, najmanje su, razumljivo, bili sposobni i pozvani sami svećenici i obični vjernici. A i biskupi su bili svjesni da nisu ovlašteni da sami na tom planu nešto poduzimaju. To se vidi iz Pastirskog pisma što ga je Biskupska kon­ferencija Jugoslavije uputila 20. rujna 1945. svim katoličkim vjernicima, u kojem se kaže da su biskupi upozorili one na koje to spada, “da se sva sporna pitanja između Crkve i države rješavaju međusobnim sporazumom. /…/. Konačnu riječ o svim pitanjima, koja zajednički zanimaju Crkvu i državu, imat će prema propisima crkvenog ustrojstva, što se tiče Crkve, Sveta Stolica.[3] Poslovni odbor katoličkog Episkopata FNRJ se sastao u Zagrebu 25-27. travnja 1950., radi razmatranja aktualnih pastoralnih pitanja i radi pripremanja materi jala za plenarnu biskupsku konferenciju. Na tom su sastanku sastavljena i 26. travnja upućena dva dopisa Predsjedništvu Savezne Vlade FNRJ – Odjelu za vjerska pitanja, u Beogradu. U jednom se, u 12 točaka, govori o različitim vidovima provođenja diskriminacije i nepravde prema Katoličkoj crkvi i njezi­nim vjernicima. Zatraženo je da se povrede Ustava i nanesene nepravde isprave i da se urede na temelju ustavnog načela o slobodi savjesti i vjeroispovijesti, da bi se tako u dogovoru sa Svetom Stolicom, utro put za sporazum između Crkve i države.[4] U drugom se dopisu postavljaju tri pitanja, i o njima iznosi stav katoličkih biskupa. Ta pitanja su: Što episkopat želi u sadašnjem času? U čemu je jezgra spora? i Kako doći do sporazuma? U svezi s ovim trećim se kaže, da “postoji samo jedan put za uređenje odnosa između Crkve i Države, a to je put direktnih pregovora s vrhovnim predstavništvom Crkve, tj. Sv. Stolicom”.[5]

Kako se, dakle, ni biskupi nisu smatrali nadležnima da o tome s državnim vlastima pregovaraju i odlučuju, nije bilo za očekivati ni da bi odatle mogao doći kakav odlučujući poticaj i trasiranje puta za neki značajniji zaokret u pogledu položaja Katoličke crkve u Jugoslaviji.

Nije se, međutim, u to vrijeme moglo očekivati ni da će se postići povoljniji položaj za Crkvu u Jugoslaviji pregovorima jugoslavenskih državnih vlasti i Svete Stolice. Naime, zbog načelnog odbacivanja komunizma od strane Svete Stolice, i zbog protuvjerskog raspoloženja prema Crkvi od strane komunističke vlasti Jugoslavije, nije bilo moguće da do takvih pregovora i sklapanja nekog sporazuma uopće i dođe. Ako su između Jugoslavije i Vatikana još uvijek i održavani diplo­matski odnosi, naslijeđeni iz prethodnog vremena, oni su postojali samo pro forma.

Situacija se, dakle, mogla činiti bezizlaznom!

Ipak u Bosni i Hercegovini, u kojoj je stanje bilo osobito teško, teže nego u drugim ondašnjim jugoslavenskim republikama, nisu tako mislili neki bo­sanski franjevci. Iako svjesni da na njih ne spada, niti da mogu uređivati globalne odnose Katoličke crkve i države FNRJ, vjerovali su daje moguće u Bosni i Hercegovini zauzeti lojalan građanski stav prema republičkim i držav­nim vlastima, s njima uspostaviti normalnu komunikaciju, i idući tim putem tražiti praktična rješenja za pojedine probleme koji su naprijed navedeni.

Ti su franjevci shvatili da u socijalizmu državna vlast prihvaća kao su­govornika samo organizirane, a od države priznate udruge građana, i da proble­me takvih skupina i zakonito osnovanih udruga razmatra i rješava s njihovim ovlaštenim predstavnicima. Zato su počeli razmišljati o mogućnosti for­malnog organiziranja svećenika u Bosni i Hercegovini u vlastito staleško udruženje. A valja napomenuti da to i nije bila njihova originalna zamisao i ‘izum’, jer su takva udruženja, s pozitivnim iskustvom, već postojala u Istri (Društvo svećenika sv. Ćirila i Metodija, osnovano već 1946.), i u Sloveniji (Društvo svetega Cirila in Metoda, nastalo 1949.).


2. Pripremne radnje pred osnivanje Udruženja “Dobri Pastir”


Trojica bosanskih franjevaca: fra Bono Ostojić, dr. fra Karlo Karin i dr. fra Rastislav Drljić, oformili su tzv. Inicijativni odbor (u njega su kasnije ušla i dva člana hercegovačke franjevačke provincije, fra Pavo Dragičević i fra Ferdo Vlašić), i o svojoj su zamisli – osnivanju staleškog svećeničkog udru­ženja za Bosnu i Hercegovinu – razgovarali s provincijalima bosanske i herce­govačke franjevačke provincije, fra Josipom Markušićem i fra Milom Lekom. Isto tako su o tome 15. kolovoza 1949. pismeno izvijestili Predsjedništvo Izvršnog Odbora Narodnog fronta BiH.[6] O namjerama Inicijativnog odbora bili su upoznati također generalni provikar Vrhbosanske nadbiskupije, dr. Marko Alaupović, apostolski administrator Banjalučke biskupije, dr. Smiljan Franjo Čekada, i biskupski delegat Mostarsko-duvanjske biskupije, don An­drija Majić.[7] O nesređenom pitanju odnosa između Crkve i države, i o poteš­koćama u kojima se nalazila Katolička crkva u Bosni i Hercegovim, govori i ova činjenica, da nijedna bosanskohercegovačka biskupija u to vrijeme nije imala svog rezidencijalnog biskupa.

Usporedno s prethodnim aktivnostima, Inicijativni odbor se angažirao također na proučavanju naravi, ciljeva i strukture svećeničkih udruženja u prošlosti, kod nas i kod drugih katoličkih naroda u svijetu, raspitivao se za iskustva spomenutih svećeničkih Udruženja u Istri i Sloveniji, te zatražio i proučio također njihove statute. Pristupilo se i izradi nacrta vlastitog statuta budućeg svećeničkog udruženja, a provedeno je također ispitivanje među franjevcima i dijecezanskim svećenicima: Što misle o osnivanju svećeničkog staleškog udruženja za Bosnu i Hercegovinu, i jesu li, eventualno, raspoloženi da u njega stupe.[8] U prosincu 1949. nacrt statuta je bio razaslan redovničkim (franjevačkim) i dijecezanskim svećenicima, potencijalnim članovima budućeg udruženja, da na njega stave svoje primjedbe, a dostavljene su im također i Pristupnice, da ih popune, ako su voljni stupiti u udruženje.

Za osnivanje staleškog udruženja svećenika bilo je važno, razumije se, da se dobiju pozitivni signali od tadašnjih predstojnika bosansko-hercegovačkih biskupija i iz Apostolske Nuncijature u Beogradu.

A kakav je, uistinu, o tome bio njihov stav, informacije i gledišta su posve oprečna.

U jednoj Promemoriji koju su bosanski i hercegovački provincijali, fra Josip Markušić i fra Mile Leko, 15. rujna 1950., zajednički uputili generalu franjevačkog reda, fra Pacifiku Perantoniju, a o kojoj će kasnije biti više go­vora, priopćava se kakav su stav prema osnivanju svećeničkog staleškog udruženja u Bosni i Hercegovini zauzimali generalni provikar Vrhbosanske nadbiskupije, dr. Marko Alaupović, administrator Banjalučke biskupije, bis­kup skopski, dr. Smiljan Franjo Čekada, i administrator Mostarske biskupije don Andrija Majić, kao i voditelj – regens Apostolske Nuncijature u Beogradu.[9]

Prema navodima spomenutih provincijala, a s kojima se podudaraju tvrd­nje dr. fra Ignacija Gavrana, koje je iznio u više svojih napisa, dvojica člano­va Inicijativnog odbora za osnivanje svećeničkog udruženja, fra Bono Ostojić i dr. fra Karlo Karin, bili su 10. rujna 1949. kod generalnog provikara Vrhbosanske nadbiskupije, dr. Marka Alaupovića, te mu pokazali nacrt statu­ta i upoznali ga s namjerom osnivanja svećeničkog udruženja u Bosni i Hercegovini. Mons. Alaupović im je rekao da će proučiti statute i ispitati stvar, te im kasnije reći svoje konačno mišljenje. Ponovno su ga posjetili 15. rujna, i on im je tada kazao: “Nemam ništa protiv osnivanja svećeničkog udruženja, ali Ordinarijat u to ne ulazi”.[10] A apostolski administrator Banjalučke biskupije, dr. Čekada, izjavio je 18. studenoga 1949. provincijalu fra Josipu Markušiću: “Osnivanje udruženja nije najidealnije što bi se moglo učiniti, ali ja neću svojim svećenicima zabraniti pristup”.[11] Don Andrija Majić, u Mostaru, bio je suzdržan, smatrajući da najprije treba čuti mišljenje Apostolske Nuncijature. On je početkom prosinca 1949. išao u Apostolsku Nuncijaturu u Beograd, i kad se vratio, navodno je kazao: “Ja sam nuncija[12]izričito pitao da li trebam zabraniti Udruženje, a on mi je kazao da ga ni na koji način ne trebam zabraniti. Ja ga ne zabranjujem, niti ću ga zabraniti budući da sam od nuncija dobio takvo uputstvo”.[13] Fra Ignacije Gavran tvrdi daje iste takve podatke u svoje vrijeme dobio usmeno od fra Bone Ostojića i fra Mile Leke.[14]

Mostarski biskup dr. Ratko Perić stvar prikazuje drugačije. Pozivajući se na don Andriju Majica,[15] ističe da preuzv. Marko Alaupović u razgovoru s fra Bonom Ostojićem i fra Karlom Karmom nije dao nikakvog odgovora u pogle­du mogućeg osnivanja svećeničkog udruženja, budući da se u njihovoj prat­nji nalazio i jedan laik, gosp. Sučić, u kojega on nije mogao imati povjerenja. Međutim, kad je don Andrija Majić, uskoro nakon toga, posjetio preuzv. Alaupovića i s njim razgovarao o osnivanju udruženja, njemu je Alaupović kazao otprilike ovako: “Ova ideja, što su oni onomadne ovdje nabacili, novum je neki u crkvenom životu. Stvar je vrlo sumnjiva, to nekako zadire duboko i Crkva bi mogla imati velikih neprilika. Ja ne mogu u to nikako imati povjerenja niti to smatram nečim pozitivnim. Mi, – Ordinarijati, u to ne možemo i ne smijemo ulaziti. To bi eventualno mogao biti predmet jedne biskupske konferencije, a mi nipošto ne možemo i ne smijemo u nijednoj formi za to svoj placet (=odobrava se) dati”.[16]

Biskup Perić iznosi na vidjelo negativan stav prema svećeničkim udruženji­ma i dr. Smiljana Čekade, koji se 15. prosinca 1949., dakle poslije onoga stoje rekao provincijalu Markušiću, obratio banjalučkom klera jednim proglasom, u kojem je upozorio na načela kojih bi se trebalo pridržavati, i naveo je ta načela. Radilo se, zapravo, o citiranju jedne odredbe iz Zakonika kanonskog prava (k. 684) i dviju odredaba sinoda Krčke biskupije (g. 1928. i 1912.).[17] Na kraju toga proglasa dodao je i svoju odredbu koja glasi: “Budući da se ta načela odnose na duh Crkve i posve odgovaraju njezinoj disciplini, trebaju ih sveto opsluživati svi svećenici, svjetovni i redovnički, i u Banjalučkoj biskupiji. Dakle, nijednom svećeniku nije dopušteno dati ime društvu ili udruženju, za čije statute nije dobiveno prethodno odobrenje mjesnog Ordinarija”.[18]

Biskup Perić donosi i što je don Andrija Majić, u svojim Uspomenama, zabilježio o susretu u Nuncijaturi u Beogradu. Don Majić piše: “Odem ja k Nunciju i sve mu izložim, kud se to sprema kod nas u Bosni i Hercegovini. A on malo stade, – pa nastavi – nije vrijeme da se na koljena pred njih pada! Mislio je naime na komuniste i na režimske ljude”.[19]

Regens Apostolske Nuncijature, mons. Joseph Hurley, pozvao je, preko don Andrije Majica, da u Nuncijatura dođu također bosanski i hercegovački provincijal.[20]20 Odmah su u Beograd otišli kustos bosanske franjevačke provin­cije, fra Venceslav Vlajić, budući da je provincijal fra Josip Markušić bio bolestan, i hercegovački franjevački provincijal, fra Mile Leko. Iznijeli su u Nuncijaturi potrebne informacije i razjašnjenja u pogledu nakane i priprema za osnivanje svećeničkog udruženja u Bosni i Hercegovini. Prema fra Ignaciju Gavranu, i izvorima na koje se on poziva, mons. Hurley je fra Mili Leki i fra Venceslavu Vlaiću, na pitanje: Da li zabranjuje svećeničko udruženje? – odgovorio: “Ja ga ne zabranjujem”.[21]

Kakav je stvarno bio stav gore imenovanih predstojnika bosanskoherce-govačkih biskupija, nije lako utvrditi, budući da nema njihovih pisanih službenih izjava o tome, osim spomenutog akta biskupa Čekade, Oni su si­gurno mogli znati što su o njihovu držanju pisali u Rim provincijali fra Josip Markušić i fra Mile Leko, pa bi bilo čudno da nisu demantirali to pisanje, ako je ono bilo netočno.

A o stavu regensa Nuncijature, mons. Hurleya, postoji njegovo službeno očitovanje. On je svakako bio obaviješten o izjavi koja mu se pripisivala – da on ne zabranjuje udruženja – pa je smatrao da to mora razjasniti. U dopisu provincijalu fra Josipu Markušiću, od 26. prosinca 1949., piše daje njegovu predstavniku /kustosu fra Venceslavu/ kazao sljedeće: 1. Udruženje svećenika koje se želi osnovati, nije dosad nigdje predviđeno ni u kanonima ni u zdravoj tradiciji organizacije Katoličke crkve; 2. Nijedna vlast niža od Svete Stolice ne može zakonito odobriti takvo udruženje, i 3. Neka se ne čini ništa dok Sveta Stolica o tome ne izrekne svoje mišljenje.[22]

Na taj, dosta kratak dopis mons. Hurley, provincijal Markušić je otpisao 17. siječnja 1950. U svom opširnom odgovoru, na skoro 5 tipkanih stranica, prikazuje narav budućeg udruženja i njegove ciljeve, naglašava njegovu nužnost i obrazlaže korist koju može donijeti u uvjetima u kojima se nalazi Crkva u Bosni i Hercegovini. Opovrgava Hurleyovu tvrdnju da kanonsko pravo i tradicija Crkve ne predviđaju svećeničkog udruženja kakvo bi se osnovalo u Bosni i Hercegovini, kao i to da nijedna vlast niža od Svete Stolice ne može odobriti takvog udruženja, te navodi dokaze za suprotnu tezu. U svom dopisu Markušić još ističe da osim vjerničkih udruga o kojima govori kanonsko pravo, i osnovanih u skladu s tim pravom, koje se nazivaju crkve­nim (ecclesiasticae), postoje i vjerničke udruge koje nije osnovala ili odobri­la, ni preporučila ni pohvalila nikakva crkvena vlast, i nisu crkvene (non ecclesiasticae). I svećeničko udruženje u Bosni i Hercegovini bi bilo “necrkveno”, ali ne i nezakonito. Na kraju Markušić napominje daje o osni­vanju svećeničkog udruženja obaviještena civilna vlast, da su pripreme za osnivanje izvršene i osnivačka skupština sazvana, te da bi bilo teško sve to sada zaustaviti i poništiti.[23]

Prije nego se iz Apostolske Nuncijature u Beogradu oglasio mons. Hurley, provincijalu fra Josipu Markušiću je 7. studenoga 1949. pisao i general fra­njevačkog reda, fra Pacifik Perantoni. On saopćava daje doznao kako je neki član bosanske franjevačke provincije dobio od civilnih vlasti dopuštenje da osnuje tzv. “Udrugu narodnih svećenika”, koja nije nikako u skladu s odred­bama Svete Stolice. Stoga od provincijala traži, ako je vijest točna, da dotičnom ocu i ostalim franjevcima preporuči potpuno podlaganje odredbama Svete Stolice i Apostolske Nuncijature u Jugoslaviji.[24] General Perantoni je 28. studenoga 1949. pisao također svim provincijalima u Jugoslaviji, a kopi­ju toga pisma je dostavio Apostolskoj Nuncijaturi u Beogradu. I u tom pismu poziva kako franjevačke provincijale tako i podložne im redovnike da se pokoravaju odredbama Svete Stolice, a u stvarima javne naravi, pa i vjerskim, da se moraju posavjetovati s regensom Apostolske Nuncijature prije nego se obrate civilnim, političkim i vojnim vlastima, da od njih zatraže bilo kakvu pomoć, potporu, zaštitu i sl.[25]

Provincijal Markušić je na generalovo pismo od 7. studenoga 1949. odgo­vorio opširno, na 6 tipkanih stranica, 17. siječnja 1950. Najprije je istaknuo kako informacije koje su stigle do generala nisu točne, ili barem nisu potpune. Ne radi se samo o jednom redovniku, nego se veći broj svećenika dogovorio da osnuju svećeničko udruženje, slično onima koja postoje u Istri i Sloveniji, i već je izrađen nacrt statuta, a i određen dan održavanja osnivačke skupštine, tako da se to više ne može zaustaviti. Naglasio je kako se zlobno te svećenike naziva “narodnim”, i da bi se to moglo protumačiti kao da se radi o sekti u krilu Crkve ili o svećenicima odmetnicima, a uistinu se radi o svećenicima kojima je na srcu dobro Crkve, i koji traže sredstva da to ostvare. Izložio je kako će, u sadašnjem stanju stvari, i zbog nepostojanja uređenih odnosa i suradnje između crkvenih i državnih vlasti, osnivanje svećeničkog udruženja i cilj kojeg udruženje sebi postavlja, služiti dobru Crkve, a i jedini je način da, u postojećem društvenom poretku, svećenici mognu rješavati svoje osobne egzistencijalne probleme. Udruženje neće na sebe preuzeti, niti na njega spada, uređivanje odnosa između Crkve i države Jugoslavije. Sve je to potkri­jepio i citiranjem odgovarajuće odredbe budućeg statuta, kojom se precizira cilj udruženja.[26]


3. Osnivanje Udruženja “Dobri Pastir”


I pored iskazanog negativnog stava generala reda, fra Pacifika Perantonija, kao i regensa Apostolske Nuncijature u Beogradu, mons. Josepha Hurleya, od osnivanja svećeničkog udruženja nije se odustalo. Kad su obavljene sve potrebne predradnje, sazvana je za 25. siječnja 1950. osnivačka skupština u Sarajevu. Rečenog dana na okupu se našao velik broj svećenika, preko 150, u velikoj većini franjevaca, te je 25. i 26. siječnja 1950. održana skupština, na kojoj je dr. fra Karlo Karin podnio opširan referat, pod naslovom: “Potreba Udruženja katoličkih svećenika NR BiH”, osnovano Udruženje katoličkih svećenika NR Bosne i Hercegovine “Dobri Pastir”, te prihvaćena Pravila Udruženja katoličkih svećenika Narodne Republike Bosne i Hercegovine i donesena Rezolucija o karakteru i svrsi novosnovanog Udruženja.

U spomenutom referatu dr. fra Karlo Karin je nastojao obrazložiti potrebu povezivanja i organiziranja svećenika u staleško udruženje. Razlozi zbog kojih treba osnovati svećeničko udruženje bili su, po njegovu mišljenju, ovi:

1. Svećenici se nisu najbolje snašli u novoj stvarnosti i u novom socija­lističkom poretku FNRJ. Dio svećenika nije sa simpatijama gledao na novo društveno uređenje, te se prema socijalizmu odnosio s nepovjerenjem i nepri­jateljski, a drugi su se držali posve pasivno i po strani. Odnosi između države i Crkve, države i svećenstva, postajali su iz dana u dan sve lošiji i napetiji, što je bilo štetno za Crkvu, njezine institucije i za same vjernike.

U takvoj situacija potrebno je stvoriti jednu svećeničku organizaciju, da svećenike usmjeri drugim pravcem, koji će odgovarati svećenicima pojedi­načno i svećeničkom staležu općenito, interesima Crkve i vjernika, a ujedno i državne zajednice, pri čemu se neće žrtvovati ništa od onih načela koja svećenici i službenici Crkve zastupaju i ispovijedaju. Jedino što se od njih očekuje jest lojalnost prema novom političkom i socijalnom poretku FNRJ.

2. Novo vrijeme je stvorilo novu situaciju i pred svećenike postavlja nove zadatke. Izgrađuje se novi društveni poredak koji treba unijeti više pravde u sve slojeve društva, ukloniti među ljudima velike razlike, te svima osigurati bolji život. Katolički svećenici u svim tim zbivanjima ne mogu i ne smiju ostati nijemi promatrači, nego među prvima moraju doprinositi svoj udio u stvaranju humanijeg društva i sretnije budućnosti svoga naroda. Da mognu izvršiti tu svoju zadaću i dužnost, svećenici se trebaju sami preorijentirati, temeljito upoznati aktualne socijalne probleme i socijalna kretanja u svijetu, ocijeniti njihovu vrijednost i ispravnost, te prema njima zauzeti svoje stanovište, sukladno Evanđelju i kršćanskom socijalnom nauku.

U izgradnji društva socijalne pravde nije dovoljno pojedinačno angažira­nje; da bi ono bilo efikasno, mora biti skupno, i manifestirati se u sveće­ničkom staležu kao takvom.

  1. Rat je poremetio i nanio veliku štetu u pogledu međunacionalnih i međuvjerskih odnosa. Potrebno je da i svećenici, preko udruženja, rade na utvrđivanju duha prave kršćanske ljubavi, bratstva i uzajamnog uvažavanja i poštivanja, da svojim aktivnim radom na međusobnoj bratskoj ljubavi i iskrenom razumijevanju svih svećenika i predstavnika svih vjera, zajedno s drugima, doprinose da se izbrišu crne mrlje netrpeljivosti i sukobljavanja iz prošlosti.
  2. U situaciji u kojoj se nalazi, svećenik se susreće s poteškoćama i u najosnovnijim svakidašnjim potrebama, od priskrbljivanja živežnih namirnica, odijela, osiguranja doličnog smještaja, do nabavke nabožnih predmeta i bogoslužnih knjiga. Rješavanje tih, i drugih egzistencijalnih problema, apso­lutno traži međusobnu povezanost, međusobno savjetovanje i izmjenu misli i iskustava – jednom riječju svećeničko udruživanje i organiziranje.

U svom referatu dr. fra Karlo Karin se osvrnuo i na neke prigovore protiv osnivanja svećeničkog udruženja, kao što su:

1. Crkveni Zakonik kanonskog prava ne predviđa svećeničkih udruženja, osim onih asketskog i karitativnog značaja.

– Na to je odgovorio, da se Zakonik izričito ne bavi drugim udruženjima. Međutim, ima udruženja koja po svojoj naravi nisu crkvena, pa stoje izvan okvira spomenutog Zakonika. Iz toga se ne može zaključiti da su takva udru­ženja uopće strana tom Zakoniku, i da bi njihovo postojanje bilo nezakonito. Naprotiv, kad Zakonik kanonskog prava zabranjuje vjernicima (općenito, pa prema tome i klericima) da se učlanjuju u određene vrste udruženja koja nisu osnovana od crkvene vlasti, ili koja od nje nisu preporučena ili pohvaljena, indirektno dopušta da mogu postojati druga, necrkvena, udruženja, koja je slobodno osnivati i u koja je vjernicima dopušteno učlanjivati se.

2.   Svećeničko udruženje u Bosni i Hercegovini se želi miješati u poslove koji spadaju isključivo na službene predstavnike Crkve, na biskupe i druge više crkvene poglavare.

– Dr. fra Karlo Karin je istaknuo da udruženje nema nakane, niti će se bez sporazuma, odnosno odobrenja nadležne vlasti, miješati u bilo koje poslove koji spadaju na službene predstavnike i vodstvo Crkve. A kao staleško udruženje, štiteći interese svećeničkog staleža i svećenika kao takvih, najbolje će i najprikladnije poslužiti interesima Crkve, i pomoći usklađivanju odnosa između pojedinih svećenika i narodnih vlasti.

Mjesni ordinariji nisu u pogledu organiziranja i udruživanja svećenika dali nikakvu direktivu.

– Prema odgovoru dr. fra Karla Karina, koliko on zna, ni jedan ordinarij nije zabranio svećenicima da budu članovi udruženja koje se u Bosni i Herce­govini osniva, nego, naprotiv, postoje izjave da ni jednom svećeniku nije zabranjeno da se učlani u to udruženje.

Ističući kako se u socijalističkom ustroju državne zajednice svi orga­niziraju ili učlanjuju u neka društva i u razne sindikate, dr. fra Karlo Karin je na kraju zaključio: da mora biti jasno kako ni svećenici u FNRJ i NR BiH ne mogu ostati neorganizirani, te kako interes Crkve i države traži osnivanje staleškog svećeničkog udruženja koje će imati za cilj zaštitu zajedničkih interesa svećenika, a time i zaštitu interesa Crkve.[27]

Već kod samog osnivanja, Udruženje “Dobri Pastir” je okupilo velik broj članova, njih 169,[28] a tijekom iste godine učlanilo ih se još 28,[29] pa je na kraju te godine ukupan broj bio 197. Prema dr. fra Ignaciju Gavranu, od ukupnog broja članstva, bilo ih je 57% bosanskih franjevaca, 29% hercegovačkih fra­njevaca i 14% dijecezanskih svećenika.[30] Kasnije su neki svećenici napuštali Udruženje a drugi su mu pristupali, ali se broj članova uglavnom povećavao. Tako je godine 1955. Udruženje brojilo 198 članova; godine 1960. bilo ih je 206; godine 1965. ima ih 214; godine 1970. broj se popeo na 244; a 1975. doseglo je brojku od 310 članova.[31] Ovakav porast članstva, posebno poslije 1970., tumači se time što su se u udruženje “Dobri Pastir” počeli učlanjivati i svećenici izvan Bosne i Hercegovine. Za kasnije godine nemam podataka, ali broj vjerojatno nije opadao, nego je i dalje blago rastao.

Toliki broj članova jasno pokazuje da je Udruženje naišlo na snažnu podršku svećenika. Ali treba reći da je, ukupno gledano, bilo dosta i onih, kako među dijecezanskim svećenicima tako i među franjevcima, koji su bili suzdržani i nezainteresirani, a i koji su, nekad otvoreno a češće prikriveno, iskazivali protivljenje Udruženju.

Svoje nezadovoljstvo i suprotstavljanje zbog osnovanog svećeničkog Udruženja, uz Kongregaciju za izvanredne crkvene poslove, odnosno Državno Tajništvo, i Vrhovnu upravu franjevačkog reda, iskazivali su biskupi Jugoslavije zajednički, a neki i osobno ili pojedinačno. O tome ću kasnije reći nešto više, a sada pogledajmo, posve kratico, kakve je naravi bilo Udruženje katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine “Dobri Pastir”, i koja je bila njegova svrha.


II. Narav i svrha Udruženja “Dobri Pastir”


O naravi i svrsi Udruženja katoličkih svećenika u Bosni i Hercegovini mo­že se nešto zaključiti već i iz onoga stoje naprijed rečeno. A kako narav i svr­ha svake udruge i svake organizacije trebaju biti precizirani u pravnim akti­ma, kojima se uređuje njihov ustroj i djelovanje, pogledat ćemo i što o tome kažu Pravila udruženja “Dobri Pastir”.

Udruženje katoličkih svećenika NR Bosne i Hercegovine imalo je svoje uporište u naravnom pravu svih ljudi na udruživanje, i u ustavnoj slobodi građana FNRJ da se udružuju (Ustav g. 1946., Čl. 27).

Unutar Katoličke crkve, prema ondašnjem kanonskom pravu, a jednako je i prema novom Zakoniku (g. 1983.), postoje udruženja koja je osnovala crkve­na vlast, i nazivaju se crkvenim. Udruženje “Dobri Pastir”, iako su ga sači­njavali svećenici i redovnici, dakle crkvene osobe, budući da nije ni os novano niti je dobilo posebne potvrde od mjerodavne crkvene vlasti, spadalo je među necrkvene udruge. Ali ako ono i nije bilo formalno crkveno, u  njegovim Pravilima, usvoje­nim na osnivačkoj skupštini,[32] u čl. 3. se kaže: “Udruženje radi prema propisi­ma crkvenog prava”.[33]

A o samoj svrsi Udruženja, o onome čime se ono želi i treba baviti, čl, 4. Pravila glasi: “Svrha Udruženja je:

a) Pomagati i organizirati rad svećenika u pogledu vjerskog poučavanja katoličkih vjernika u kršćanskim istinama i moralnim načelima, na osnovu kojih će se odgajati, da mišljenjem i životom budu odana djeca katoličke Crkve i vjerni sljedbenici evanđeoskih nauka. U tu svrhu će nastojati oko izdavanja vjerskih časopisa, godišnjih kalendara, molitvenika, te drugih vjer­skih poučnih knjiga;

b) okupljati katoličke svećenike svoga područja, koji će u duhu tradicije svećenika-rodoljuba iz prošlosti međusobno gajiti osjećaj ljubavi i odanosti prema domovini i svom narodu, te pomagati narodu u izgradnji zemlje u okviru opće narodne organizacije NF-a;

c)  u duhu tekovina velike narodnooslobodilačke borbe raditi na produblji­vanju ljubavi i bratstva među svim narodima Jugoslavije;

d) širiti među katoličkim svećenicima svoga područja duh bratske ljubavi, povezanosti i sloge, pružati im pomoć za napredak u naobrazbi i duhovnom životu, te promicati opću, moralnu i materijalnu dobrobit svećenika; pružati pomoć siromašnim, bolesnim i iznemoglim svećenicima, siromašnim crkva­ ma i drugim crkvenim ustanovama putem Zadruge;

e) voditi brigu za održavanje i Čuvanje crkvenih arhiva, knjižnica i muzealnih zbirki; promicati proučavanje naše crkvene prošlosti; skupljati crkvene umjetnine i voditi brigu za umjetničku skladnost crkvenih građevina i drugih crkvenih objekata; u vezi s mjesnim i redovničkim ordinarijima, a uz potporu narodnih vlasti, nastojati oko uzdržavanja i prosperiteta ustanova za svećenički podmladak.”[34]

   Nema potrebe da se daje ikakav komentar na navedena dva člana Pravila. Posebice svrha, kakva je u Pravilima zacrtana, ne sadrži ništa što bi diskredi­tiralo članove Udruženja pred Crkvom, i što bi trebalo izazivati sumnju kod bilo koga unutar mjesnih i opće Crkve o pravovjernosti i o crkvenosti članova Udruženja. A što ipak nije bilo tako, vjerojatno su postojali neki drugi razlozi.

Udruženje je na 5. redovnoj skupštini 1963. usvojilo neke promjene u Pravilima, a preformuliran je i čl. 4.[35] Budući da se nije radilo o bitnoj prom­jeni, nema potrebe da i njega ovdje donosim.

Na sedmoj redovnoj skupštini Udruženja 1975. donesena je odluka o proširenju njegova članstva, pa je ono, osim svećenicima, postalo otvoreno i za đakone i redovničke osobe neklerike. U tom smislu je promijenjen naziv Udruženja, pa je prozvano: Udruženje katoličkih vjerskih službenika u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini Dobri Pastir, a izvršene su i značajnije promjene u ustrojstvu Udruženja, Sto je uređeno usvajanjem novog Statuta Udruženja katoličkih vjerskih službenika u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovim.[36]

U tom Statutu, u čl. 9. se kaže: “/…/ Svrha i zadaci Udruženja su sljedeći:

a) zalagati se za slobodno i nesmetano ispovijedanje i propovijedanje katoličke vjere, obavljanje vjerskih obreda i poslova, poštivanje Ustavom proklamiranih i zajamčenih vjerskih sloboda, a suprotstavljati se korištenju vjere u političke ciljeve;

b) aktivno se zalagati za oživotvorenje, neprestano razvijanje i jačanje humanističkih i kršćanskih ideja i principa mira, ljubavi, bratske sloge, jedin­stva i jednakosti svih građana i svih naroda i narodnosti u SR BiH i SFRJ;

c) promicati i njegovati kod svojih članova ekumenizam i duh dijaloga i tolerancije prema pripadnicima drugih vjerskih zajednica i prema svim ljudi­ma, te se osobito zalagati za svestranu suradnju sa drugim udruženjima vjerskih službenika;

d) brinuti se za osiguranje socijalne zaštite svojih članova i pomagati im u rješavanju drugih problema materijalne prirode;

e)  doprinositi promicanju svećeničke teološke izobrazbe i  dušobrižničkom osposobljavanju svojih članova putem tiska, seminara, predavanja, ekskurzija i sl.;

f)  raditi na prikupljanju i voditi brigu za čuvanje, održavanje i korištenje povijesne i kulturne baštine našeg naroda i Katoličke crkve na ovom području.”[37]

A u čl. 11. se kaže: “Udruženje će svoju svrhu i zadatke ostvarivati u skladu s Ustavnim načelima i zakonskim normama SFRJ i SR BiH, a u duhu Evanđelja i naučavanja Katoličke crkve.”[38]

Ni u tim novim odredbama o svrsi i zadacima Udruženja nema ničega nekatoličkog i necrkvenog. Zanimljivo, iako je novi Statut otvarao znatno veći prostor i za politizaciju Udruženja, do koje je i dolazilo naročito u ‘del­egatskim’ istupanjima pojedinih dužnosnika Udruženja u strukturama Socijalističkog Saveza, od općinskih, preko republičkih do saveznih, ono ipak nije izazvalo onakve oporbe kakva se javljala poslije 1950.

Svakako da bi bilo vrijedno i zanimljivo pogledati kako je i koliko je Udruženje uistinu i ostvarivalo svoju svrhu i zadatke, ali to ovom prilikom nije moguće učiniti.


III. Različita gledanja na osnivanje Udruženja


1. Negativne reakcije Vatikanskog Državnog Tajništva i Vrhovne uprave franjevačkog reda


Kao što smo naprijed vidjeli, svećeničko Udruženje “Dobri Pastir” u Bos­ni i Hercegovini je osnovano bez obzira na upozorenje regensa Apostolske Nuncijature u Jugoslaviji, da se to ne čini, te usprkos izričitog protivljenja generala franjevačkog reda.

Kopije pisama provincijala fra Josipa Markušića, od 17. siječnja 1950., upućenih franjevačkom generalu Perantoniju u Rim, kao i Apostolskoj Nun­cijaturi u Beogradu, iz Generalne kurije reda su, zajedno s popratnim pismom generalnog prokuratora, od 30. siječnja 1950., dostavljene Vatikanskom Dr­žavnom Tajništvu. Vjerojatno su Svetoj Stolici stigle odmah i informacije i tužbe protiv Udruženja i njegovih osnivača i čelnika također od određenih osoba ili iz određenih krugova u Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj. Spo­menuto Državno Tajništvo je 29. ožujka 1950. interveniralo kod Vrhovne uprave franjevačkog reda. Zamjenik državnog tajnika, mons. Dominik Tardini, kritički se osvrnuo na neke navode iz pisma provincijala Markušića i ospo­rio ispravnost nekih njegovih stavova, koji su izazivali, kako kaže, ne malo čuđenje i samog Svetog Oca /Pija XII/. Također je istaknuo kako je bolno izne­nađenje izazvala i tvrdnja Generalne kurije, da se “iz dostavljene korespon­dencije /misli na kopije Markušićevih pisama – m. o./ pokazuje da se Udru­ženje ne može smatrati protivnim zakonima i jedinstvu Svete Majke Crkve”.[39]

Na to pismo je 5. travnja 1950. odgovorio general reda, fra Pacifik Perantoni. Ukratko je naveo što je dotad učinjeno i što se namjerava činiti u pogle­du svećeničkog Udruženja osnovanog u Jugoslaviji, ističući odlučnost Vrhov­ne uprave reda da ostane Čvrsto privržena direktivama Apostolske Stolice.[40] Istog dana je general Perantoni uputio zajedničko pismo također trojici fra­njevačkih provincijala: u Sarajevo, Mostar i Split, u kojem, pod poslušnost, naređuje: 1. da svi franjevci istupe iz Udruženja; 2. da se u svemu vjerno pod­lažu naredbama Apostolske Nuncijature; i 3. da slušaju mjesne ordinarije.[41]

Iz Državnog Tajništva je 14. travnja 1950. upućen novi dopis franje­vačkom generalu, i u njemu istaknuto kako se fra Bono Ostojić, posebno angažiran na osnivanju Udruženja katoličkih svećenika u Bosni i Herce­govini, nije podložio naredbi Apostolske Nuncijature u Beogradu, te da prema njemu treba poduzeti sljedeće disciplinske mjere: ukoriti ga što se nije ponašao sukladno naputcima koji su mu dani; narediti mu da prestane sa svim aktivnostima vezanim uz spomenuto Udruženje; a u slučaju da se ne pokori, da ga treba suspendirati ‘a divim’s’.[42] Već sljedećeg dana, 15. travnja 1950., iz Državnog Tajništva je franjevačkom generalu upućen novi dopis. U njemu se priopćuje kako je Državnom Tajništvu upravo stigla vijest o aktivnom su­djelovanju poštovanih otaca Leke, provincijala iz Mostara, Markušića, provincijala iz Sarajeva, i Nole, provincijala iz Splita, na skupštini Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine, održanoj 25-26. siječnja t. g. u Sarajevu. To je protumačeno kao njihovo izričito odobravanje Udruženja, i da je time ozbiljno izloženo pogibelji jedinstvo Katoličke crkve, tim više što su odgovarajući mjesni ordinariji, a spominju se biskupski delegat u Mostaru, mons. Majić, i apostolski administrator u Banja Luci, preuzv. mons. Čekada, odbili da ga odobre. U pismu se ne spominje dr. Marko Alaupović, generalni provikar Vrhbosanske nadbiskupije, što bi moglo značiti da su istiniti navodi da on nije bio izričito protiv osnivanja Udruženja “Dobri Pastir”. Državno Tajništvo, pozivajući se na Svetog Oca, naređuje generalu franjevačkog reda da poduzme sljedeće mjere: da imenovanim provincijalima zapovjedi neka se ubuduće posve suzdržavaju od sudjelovanja u aktivnostima spomenutog svećeničkog Udruženja, i da traži da provincijali upozore svoje podložnike da se u takvim pitanjima trebaju vjerno pridržavati naputaka i odluka preuzvišenih biskupa.[43]

Poslije tih dopisa, primljenih od Državnog Tajništva, general Perantoni je 18. travnja 1950. pisao provincijalu Bosne Srebrene, fra Josipu Markušiću, te istaknuo kako je s velikim čuđenjem i dubokom boli saznao da nije obdržavano ono stoje od njega i njemu podložnih redovnika zatraženo dopisom od 7. studenoga 1949., i stoje nalagao Apostolski internuncij. Provincijalu Markusiću je naređeno da, u ime generala, ozbiljno opomene fra Bonu Ostojića i da mu zaprijeti kanonskom opomenom, ako se ne pokori generalovim zapovi­jedima; zatim da mu pod svetu poslušnost zapovjedi da prekine sve veze koje ima s Udruženjem; da zatraži od njega da potpiše izjavu kojom obećava poko­ravanje naredbama Svete Stolice i generala reda; te da mu stavi do znanja da će, ako se ne podloži prethodnim naredbama, biti ipso facto suspendiran ‘a divinis’. Svim drugim franjevcima general naređuje da se povuku iz Udruže­nja, i da se pokoravaju naredbama Svete Stolice, Apostolskog internuncija i mjesnih ordinarija.[44] A dva dana kasnije, 20. travnja 1950., general Perantoni Šalje novi dopis, sada zajednički, provincijalima: fra Mili Leki, Mostar, fra Karlu Noli, Split, i fra Josipu Markušiću, Sarajevo. U njemu je izrazio svoje žaljenje što su oni sudjelovali na osnivačkoj skupštini Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine, te im je, kao i njihovim podložnicima, pod poslušnost naredio da se spomenutog Udruženja posve klonu.[45]


2. Stav Biskupske konferencije Jugoslavije i pojedinih biskupa prema svećeničkim udruženjima


Osnivanje Udruženja “Dobri Pastir” je sigurno bilo neposrednim povo­dom daje Biskupska konferencija Jugoslavije, na svom saboru u Zagrebu, 26. travnja 1950., donijela odluku, poznatu kao Non expedit, prema početnim riječima, a koja, prevedena s latinskog na hrvatski jezik, glasi: “Nije uputno dati svoje ime društvu svećenika, u čijim se statutima ni ne spominje vlast biskupa, koje je Duh Sveti postavio ravnati Crkvom Božjom. Neka se sve­ćenici sjete pobudnice Pija X. ‘Haerent animo’ od 4. kolovoza 1908., koji je odlučio da su dopuštene samo one svećeničke udruge ‘koje biskupska vlast učvršćuje i ravna'”.[46] Tom odlukom svećenička udruženja koja su dotad bila osnovana u Jugoslaviji, a među njima i “Dobri Pastir”, nisu osuđena ni zabra­njena, nego se samo kaže da nije uputno ili svrsishodno u njih se učlanjivati.

Na pitanje svećeničkih udruženja Biskupska konferencija Jugoslavije se vratila ponovno na svom zasjedanju u Zagrebu, 22-25. rujna 1952. Tada je donesena posebna Izjava o svećeničkim udruženjima. U njoj se govori op­ćenito o položaju svećenika kako u Crkvi tako i u državi, ističe se kako je osnivanje svećeničkih staleških udruženja podređeno crkvenoj vlasti, te da se nikoga ne može prisiljavati da se učlani u neko udruženje. U toj Izjavi, po­znatoj kao Non licet, uz ostalo stoji: “Plenarna sjednica Biskupa Jugoslavije opširno je raspravljala o pitanju staleških svećeničkih udruženja, o kojima se kod nas pokreće pitanje, te sve zrelo promotrivši, jednodušno izjavljuje: Nije dozvoljeno osnivati takova staleška udruženja, niti se u njih učlanjivati.[47]

Ta Izjava Biskupske konferencije Jugoslavije je, svakako, u javnosti izaz­vala pažnju i zanimanje, ali Udruženje “Dobri Pastir”, a ni druga u to vrijeme postojeća svećenička udruženja, nije ukinuto ili raspušteno. Čak što više, spomenuta Izjava u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Banjalučkoj biskupiji nije službeno ni proglašena, te stoga nije bila na tim područjima ni obvezujuća. Što se tiče Mostarske biskupije, mons. Majić je saopćio (vjerojatno samo us­meno) provincijalu fra Mili Leki zaključak Biskupske konferencije, i naglasio kako je on obvezan i za tu biskupiju.[48] Ali ni poslije te Izjave, ne samo da nije nestalo dotad postojećih svećeničkih udruženja, nego ona nije spriječila ni osnivanje novih u Jugoslaviji.[49]

Pitanjem svećeničkih udruženja bavio se i Prošireni poslovni odbor Bis­kupske konferencije u Zagrebu, 18-20. rujnu 1955., ali o tome nije izdano nikakvo službeno priopćenje.[50]

Uz te, službeno iskazane stavove Biskupske konferencije, neki od biskupa su istupali i zasebno, najčešće usmenim izjavama i upozorenjima glede članstva u svećeničkim udruženjima, a i primjenama sankcija protiv članova tih udruženja. Poznat je tako i negativan stav zagrebačkog nad­biskupa Alojzija Stepinca prema staleškim svećeničkim udruženjima općenito,[51] zatim splitskog nadbiskupa Frane Franića i mostarskog bisku­pa Petra Čule protiv članova “Dobrog Pastira”[52] a u novije vrijeme i mos­tarskog biskupa dr. Ratka Perića.[53] Uglavnom su ponavljane iste dvojbe i isti prigovori ili optužbe.

Među javne istupe općenito protiv staleških svećeničkih udruženja kakva su postojala u socijalističkim zemljama tzv. ‘Istočnog bloka’, a svakako posebno iz perspektive takvih udruženja u Jugoslaviji, treba ubrojiti i izla­ganja nadbiskupa zagrebačkog, Franje Šepera, člana Papinske središnje komisije za pripremanje općeg 2. vatikanskog sabora, na dvije sjednice te komisije, i to 11. studenoga 1961. i 14. lipnja 1962.[54]Ali ovdje mi nije mogu­će na njih se opširnije osvrtati.

Službenih istupa na razini Biskupske konferencije Jugoslavije više nije bilo sve do proljetnog sabora u Zagrebu, 20.-22. travnja 1982. Biskupi su tada razmatrali deklaraciju koju je 8. ožujka 1982. izdala Kongregacije za kler: Quidam Episcopi, a koja se ticala svećeničkih udruženja. U svezi s tom de­klaracijom biskupi su usvojili Izjavu u kojoj se, uz ostalo, kaže: “Stoga izjav­ljujemo da se svećenici ne mogu učlanjivati u takva udruženja i društva koji­ma statuti nisu odobreni od kompetentnog crkvenog autoriteta. /…/. Dosljedno tome svećenička udruženja i teološka društva ne mogu unutar Crkve zakonito postojati ni djelovati ako za svoje statute i za svoje djelova­nje ne dobiju odobrenje od svakog pojedinog Ordinarija na čijem području namjeravaju djelovati, a nakon što statuti budu proučeni u gremiju Biskupske konferencije Jugoslavije”.[55] Nadbiskupski Ordinarijat Vrhbosanski i Biskupski Ordinarijat u Banja Luci su u svojim službenim glasilima objavili spomenutu deklaraciju Kongregacije za kler i njezin komentar, koji je izašao u dnevnim vatikanskim novinama L’Osservatore Romano, te Izjavu Biskupske konferencije Jugoslavije, dok je Biskupski Ordinarijat u Mostaru deklaraciju Kongregacije i njezin komentar objavio i prije zajedanja BKJ, a pridodao im je i primjedbu: “Gornja Izjava Svete Stolice kao i komentar vatikanskog lista L’Osservatore Romano potpuno su jasni za svakoga. Izjava se u našoj biskupiji odnosi na staleško udruženje Dobri Pastir i na Teološko društvo Kršćanska sadašnjost. Dobro su poznati ‘rascjepi i nesloge, bilo među vjernicima, bilo među svećenicima i prema vlastitim ordinarijima’ koje su oni izazvali. Zato je ova Izjava velika satisfakcija svima koji su u ovom pitanju zastupali ispravno crkveno stanovište i trpjeli zbog toga”.[56]


3. Franjevački provincijali iznose svoj stav o udruženju “Dobri Pastir”


Na gornje dopise vrhovnog franjevačkog poglavara (od 5. travnja 1950., 18. travnja 1950. i 20. travnja 1950., provincijal Bosne Srebrene, fra Josip Markušić, odgovorio je !5. rujna 1950. Najprije izražava svoju spremnost da se pokori generalovoj volji i posluša Što mu bude naloženo, ali ističe da će ga barem umiriti uvjerenje da Provincija neće biti razorena njegovom krivnjom ili nesposobnošću da sagleda Što će biti u budućnosti. Uz to je napomenuo, ako bi Udruženje “Dobri Pastir” i bilo zabranjeno, zapovijed se ne bi mogla tako brzo provesti u djelo. Također je postavio i pitanje: Ako mjesni ordina­riji neće, kao što od početka nisu htjeli, ili se nisu usudili zabraniti Udruženje, zašto bi trebao to učiniti on, koji Udruženje nije ni zamislio, niti promicao, niti je bio, a nije ni danas, njegov član. Osvrnuo se i na svoje prisustvovanje osnivačkoj skupštini Udruženja 25. siječnja 1950., kao i na govor kojeg je tada održao. U pismu naglašava kako svojoj subraći nije naredio da se učla­njuju u Udruženje, a nije im to ni zabranio, budući da je uvidio da je ono korisno za zajednicu i crkvene prilike, a da nije nimalo štetno za crkvenu dis­ciplinu i pravovjerje. Na kraju je uzeo u zaštitu fra Bonu Ostojića, kojega smatra dobrim redovnikom i svećenikom, i zato mu nije zabranio da bude voditelj (predsjednik) Udruženja.[57]

Istoga dana Markušić je, skupa s hercegovačkim provincijalom fra Milom Lekom, poslao generalu Perantoniju opširnu Promemoriju, na 24 tipkane stra­nice. U uvodu ističu kako u poslijeratnom vremenu nije bilo nikoga tko bi dao savjet ili naputak kako se u postojećoj situaciji ponašati, pa su se franjevci u Bosni i Hercegovini morali sami snalaziti kako su znali i mogli, i odlučeno je da se osnuje svećeničko udruženje. Prikazali su zatim u kakvim su se prilikama nalazili Crkva i svećenici u vrijeme rata i poslije njega; zastoje bilo potrebno i odlučeno da se osnuje svećeničko Udruženje, i kako je to izvedeno; koji je pravni karakter Udruženja; koji se prigovori iznose protiv Udruženja “Dobri Pastir” i odgovori na njih; koje bi teške posljedice nastupile ako bi se Udruženje ukinule Provincijali su istaknuli da nemaju snaga i znanja da za Crkvu, Red i Provincije učine još nešto drugo osim onoga što su dosad učinili, a daje dobru služilo i služi također svećeničko Udruženje “Dobri Pastir”. Na kraju su zamo­lili da se to Udruženje, koje djeluje korisno, ostavi na miru sve dok se ne pokaže da njegova djelatnost nije pravovjerna i da nije sukladna crkvenoj disciplini.[58]

Na 22. rujna 1950. iz Sarajeva su uputili zajedničko pismo Vrhovnoj upra­vi reda također provincijali svih šest franjevačkih provincija ondašnje Jugoslavije: fra Karlo Nola, provincija Presvetog Otkupitelja – Split, fra Teodor Tavčar, provincija Svetog Križa – Slovenija, fra Mile Leko, provinci­ja Uznesenja Bl. Dj. Marije – Mostar, fra Nikola Skupnjak, provincija Sv. Ćirila i Metoda – Zagreb, fra Petar VlaŠić, provincija Sv. Jeronima – Zadar, i fra Josip Markušić, provincija Svetog Križa – Sarajevo. U tom pismu najpri­je priopćuju kako se suočavaju s velikim poteškoćama, nastalim nakon 2. svjetskog rata. Naglašavaju da su se poslije pet godina sastali prvi put radi savjetovanja kako da tim poteškoćama doskoče. Zatim ističu kako je rat iza sebe ostavio manjak osoba koje bi obavljale poslove bilo u samostanima bilo na župama, ali da su sva braća dobro shvatila težinu situacije, i da s velikim žarom obavljaju svoje dužnosti za dobro Crkve i vjernika; ulažu se najveći napori oko odgoja i obrazovanja serafske mladeži; vodi se briga i nastoji se pomoći braći koja su osuđena i izdržavaju kazne zatvora. Provincijali također ističu: “Naša srca ispunja bol i tuga zbog toga što naši protivnici, bilo u Jugoslaviji ili izvan Jugoslavije, ne pokazujući nikakvog razumijevanja za naše poteškoće, šire o nama u vanjskim krajevima nepravedne glasove, koji nama koji smo ovdje ostali nanose štetu i čine težim naš rad i naš život”.

Na kraju se provincijali osvrću na pitanje svećeničkih udruženjaj pa kažu: “Na našem sastanku smo ispitali djelovanje naših svećeničkih udruženja, koja su ovdje nastala nakon rata, a na poseban način djelovanje Svećeničkog udru­ženja ‘Dobri Pastir’ u Bosni i Hercegovini. Mi smo uvjereni da to Svećeničko udruženje djeluje na korist Crkve, kao i svećenika i naših vjernika, i da ono čini lakšim svećeničke poslove. Stoga ne razumijemo zbog čega se loše sudi o tom Udruženju i zbog kojih razloga se osuđuje i pokušava onemogućiti njegovo djelovanje. Svi mi niže potpisani /…/ smatramo da je spomenuto Udruženje uistinu nastalo i ustanovljeno iz najboljih nakana, naime da se više posveti dobru i napretku Crkve i katoličkog naroda, a da se ne nanosi nikak­va šteta crkvenoj disciplini. /…./. Molimo stoga da se molbe spomenutih pro­vincijala /bosanskog i hercegovačkog, od 15. rujna 1950., o kojem je naprijed bilo riječi – m. o./ prihvate, da se naime spomenuto Svećeničko udruženje ‘Dobri Pastir’ ne ometa, budući da doprinosi dobru Crkve, svećenika i katoličkog naroda u našim krajevima, dok bi, naprotiv, zabrana učlanjivanja u to Udruženje ili njegovo ukidanje nanijeli ogromne štete Crkvi, svećenici­ma, narodu i svim našim Provincijama, koje se teško mogu predvidjeti”.[59]

Izgleda da se nakon tih dopisa protivljenje Udruženju “Dobri Pastir” u samom   Rimu   nekako   stišalo.   Ali   nekoliko   godina   kasnije general franjevačkog reda, fra Augustin Sepinski, ponovno ga je pokrenuo. On u svom dopisu provincijalu Bosne Srebrene, fra Borisu Ilovači, 18. listopada 1956. piše, da se nije ništa promijenilo u odredbama koje je 1950. dao njegov predšasnik, tadašnji general fra Pacifik Perantoni, te da sve one ostaju i dalje na snazi.[60] Na to upozorenje iz Generalne kurije franjevačkog reda u Rimu zajedno su odgovorili 26. svibnja 1957. bosanski i hercegovački provincijal, fra Boris Ilovača i fra Jerko Mihaljević. Oni su generalu Sepinskom napisali da dopis generala Perantonija, koji je iz Rima poslan posredstvom Apostolske Nuncijature u Beogradu, a na koji se general Sepinski poziva, nije u izvornom obliku nikada ni stigao, nego, kako izgleda, samo njegova kopija. Također su istaknuli da od 1950. godine sve do najnovijeg vremena nije u toj stvari ništa novoga preneseno, te da, stoga, provincijali fra Josip Markušić i fra Mile Leko nisu ništa u pogledu zabrane učlanjivanja u Udruženje “Dobri Pastir” ni poduzimali. Bdjeli su nad radom Udruženja i braće, nikome ne naređujući niti zabranjujući da se upisuje u Udruženje. Budući da se okolnosti nisu promije­nile, i novoizabrani provincijali (tj.  Ilovača i Mihaljević),  sa svojim Definitorijima, ponašaju se na isti način. Naglasili su zatim da i dalje postoje uvjeti i okolnosti koje su navedene u dopisima provincijala 1950., i koje su preporučivale i tražile osnivanje svećeničkog udruženja; da činjenice dokazu­ju kako su svećenici koji su se učlanili u “Dobri Pastir” u stvarima vjere i ćudoređa te crkvene discipline bili veoma vjerni crkvenim poglavarima, i da im se u tom pogledu nije moglo ništa prigovoriti; daje Udruženje svojim pos­tojanjem i djelovanjem bilo od velike koristi svim svećenicima, bili oni članovi Udruženja ili ne bili, pa i crkvenim prelatima, a najviše samim vjer­nicima. Naveli su posebno kako je Udruženje imalo velikih zasluga za održanje i funkcioniranje Serafskog malog sjemeništa, Teološkog studija i Novicijata, za tiskanje i raspačavanje knjiga duhovnog i poučnog vjerskog sadržaja; da se nije nikada miješalo u stvari odnosa između Crkve i države. Izrazili su svoje uvjerenje kako bi Katolička crkva posebno u Bosni i Hercegovini pretrpjela mnogo veće Štete da nije bilo Udruženja “Dobri Pastir”. Također su istaknuli kako članstvo u Udruženju ne donosi franjevci­ma nikakvih osobnih povlastica, osobne koristi, i da članovi Udruženja nisu oslobođeni od zajedničkih obveza, nego se radi o dobru vjernika, o očuvanju njihove vjere koja je u tolikim opasnostima.

Provincijali su se, na kraju, založili za očuvanje Udruženja, ali su, izrazili i svoje uvjerenje da će sva njihova braća spremno poslušati svaki nalog gene­rala reda, pa i nalog o istupanju iz Udruženja “Dobri Pastir”, ako do njega dođe, te iskazali svoju podložnost Vrhovnoj upravi reda i vjernost Svetoj Majci Crkvi.[61]

Na to iz Rima nije bilo nove reakcije, niti je kasnije najviša vlast franje­vačkog reda više pokretala pitanje “Dobrog Pastira”.


4. Prigovori i optužbe protiv svećeničkih staleških udruženja, osobito protiv “Dobrog Pastira”


Neki prigovori su iznošeni i prije samog osnivanja Udruženja “Dobri Pastir”. Na njih se osvrnuo dr. fra Karlo Karin na osnivačkoj skupštini Udru­ženja, i naprijed su već spomenuti. Mnogo više prigovora i optužbi iznošeno je i čule su se kasnije, kako u privatnim razgovorima tako i u javnim istupi­ma i u sredstvima priopćavanja, i oni su se često ponavljali. Osim onoga Što su iznosili dužnosnici i velikodostojnici Crkve, bilo je negativnih izjava i optužbi na račun Udruženja i ‘udruženjaša’ i od strane dragih crkvenih osoba i nekih ‘gorljivih katoličkih intelektualaca’, a naročito u emigrantskom tisku i od emigrantskih svećenika. Spominjem samo neke primjere.

Koncem 1952., kad se najozbiljnije radilo na osnivanju svećeničkog udru­ženja u Republici Hrvatskoj, dr. fra Ante Crnica, uvaženi kanonist, član fra­njevačke provincije Presvetog Otkupitelja (Split), sastavio je i razaslao mjes­nim i redovničkim ordinarijima spis naslovljen: Svećenička slaleška udruže­nja (Stručno mišljenje). Dr. Crnica je u tom spisu osporavao valjanost argu­menata onih koji su smatrali i dokazivali da su zakonita svećenička udruženja koja nemaju odobrenja od crkvenih vlasti, te branili staleška udruženja sve­ćenika koja su već postojala ili su istom nastajala u tadašnjoj Jugoslaviji.[62]

U Jugoslaviji se protiv svećeničkih staleških udruženja malo pisalo. Spo­radično se te teme doticao nadbiskup splitski, dr. Frane Franić. Više napisa o svećeničkim udruženjima u bivšoj Jugoslaviji pojavilo se u inozemstvu. Tako Vinko Nikolić u svojoj knjizi: Pred vratima domovine, objavljuje razgovor s Lucijanom Kordićem, hercegovačkim franjevcem u emigraciji, u kojem je bi­lo riječi i o udruženju “Dobri Pastir”. Fra Lucijan je u tom razgovoru, kao razlog osnivanja “Dobrog Pastira”, naveo vrlo teško stanje Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.[63] Na to je u Hrvatskoj Reviji reagirao neki Bošnjanin /pseudonim, a izgleda da se iza njega krio L. Znidaršić[64]/ svojim napisom: “Što je pozadina ‘svećeničkih udruženja’ u Bosni-Hercegovini?” On je pobi­jao Kordićevo obrazloženje, da su teške prilike za vjeru i Crkvu u Jugoslaviji razlog osnivanja “Dobrog Pastira”, te je pozivao da se iznesu pravi razlozi.[65]

Fra Lucijan Kordić je replicirao Bošnjaninu, ustvrdivši da je njegovo pitanje o razlozima osnivanja “Dobrog Pastira” suvišno i krivo postav­ljeno, budući da Udruženje ima svoja Pravila u kojima je naznačena njego­va svrha, a u glasilu Dobri Pastir redovito se objavljuju izvještaji i sva doku­mentacija o radu Udruženja. Odbacio je isto tako, kao neosnovanu, Bošnjaninova insinuaciju da su bosanski franjevci bili od UDB-e “vrlo rafinirano ucijenjeni”, kao i njegove tvrdnje da su osnivači i članovi Udruženja obični izdajnici vjere i domovine. Kordić je u svoj odgovor umetnuo i osvrt jednog svog znanca iz domovine, koji opširnije pobija navode iz Bošnjaninovog napisa.[66]

Na to je Bošnjanin ponovno odgovorio fra Lucijanu Kordiću, zastupajući i dalje svoje ranije stajalište, da stvarna poza­dini i motiv osnivanja “Dobrog Pastira” nije teško stanje u kojem se nalazi­la Katolička crkva, nego ucjena UDB-e i njezin plan “razbiti jedinstvo Katoličke Crkve, slomiti otpor Crkve, a time sigurno i hrvatskom narodu nanijeti neprocjenjivu štetu”.[67]

Vidljivo je iz prethodnoga da su se protiv Udruženja “Dobri Pastir” ili nje­govih Članova iznosile mnoge i teške optužbe. Pokušat ću ih sintetizirati, navodeći što je više moguće doslovne izričaje:

– Udruženje je plod političkih ucjena; ono je prorežimsko; povezuje se i paktira s komunistima; surađuje s komunističkim režimom i služi komu­nističkom režimu; bosanski franjevci su istinski kolaboracionisti s narodnim vlastima ili s režimom, i sl.[68]

–  Udruženje i njegovi članovi izdaju hrvatstvo, domovinu, hrvatski narod i hrvatsku misao, i nanose mu neprocjenjivu štetu.[69]

–  Udruženje je izdalo vjeru i Crkvu; prešlo u raskol; skrenulo s puta pravovjerja i crkvene discipline; ima za svrhu razbijanje jedinstvo Katoličke crkve i slamanje otpora Crkve; ide za tim da Katoličku crkvu u Jugoslaviji odijeli od papinskog Rima i stvori nacionalnu Crkvu, itd.[70]

Većinu navedenih prigovora i optužbi mostarski biskup dr. Ratko Perić je sažeto izrazio riječima: da je svećeničkom udruženju “Dobri Pastir” u Bosni i Hercegovini “porijeklo i cilj ideološka suradnja s državnim protucrkvenim vlastima, podržavanje političkoga protunarodnoga sustava, kontakti državnih predstavnika sa svećenicima mimo i protiv biskupa, u svakom slučaju svrha mu je sve veće slabljenje domaće Crkve do njezina odcjepljenja od Apostolske Stolice sv. Petra”.[71]

Iako navedene tvrdnje nisu potkrjepljivane nikakvom ozbiljnom argu­mentacijom i konkretnim dokazima, vodstvo Udruženja je na njih odgovaralo i protiv njih se u javnosti branilo. Trebalo je i otome ovdje nešto reći, ali zbog ograničenosti prostora to sam morao izostaviti. Možda će biti moguće to učiniti nekom drugom prilikom.


Umjesto zaključka


Oko Udruženja “Dobri Pastir” bilo je dosta nejasnoća i razmimoilaženja, što se vidi i iz ovog prikaza. Ono sigurno nije osnovano niti je djelovalo s ‘blagoslovom’ ili s izričitim dopuštenjem crkvenih vlasti. Ali je umjesno postaviti pitanje: Je li mjesna crkvena vlast pravovaljano zabranila ili ukinu­la Udruženje “Dobri Pastir”, i slična druga u bivšoj Jugoslaviji? Naime, Izjava BKJ: “da nije slobodno (dopušteno) osnivati takva staleška svećenička udruženja, niti se u njih učlanjivati” (famozni: Non licet), svakako pokazuje da su biskupi bili protiv staleških svećeničkih udruženja koja oni nisu odobrili, i protiv učlanjivanja u takva udruženja, ali se ne može izvesti zaključak da su oni takva udruženja izričito zabranili, osudili i naredili da se raspuste. Osim toga, ta Izjava nije promulgirana u bosansko-hercegovačkim biskupijama, pa ona u njima nije mogla ni imati obvezujuće snage.

Ne mogu se, sigurno, ovdje zaobići jasne direktive koje su stizale iz Rima. Ali na njih se uzvraćalo odgovorima i argumentima, preko kojih ni Sveta Stolica ni Vrhovna uprava franjevačkog reda nisu mogli olako preći. Istina, Sveta Stolica i Vrhovna uprava franjevačkog reda nisu nakon takvih odgovo­ra opozvali svojih naredaba i direktiva, ali nisu pod svaku cijenu ni dalje insi­stirali da svi franjevci moraju napustiti Udruženje “Dobri Pastir”.

Kontroverze koje su postojale u svezi s Udruženjem “Dobri Pastir”, i na koje sam pokušao ukazati u ovom prilogu, svode se na sljedeće:

–  U kakvim okolnostima ili zbog kojih motiva je osnovano?

–  Je li osnovano i djelovalo zakonito ili nezakonito?

–  Da li je bilo crkveno, ili necrkveno, pravovjerno ili krivovjerno?

–  Je li imalo pozitivnu ili negativnu ulogu, bilo korisno ili štetno?

U svezi s tim pitanjima, iz suprotstavljenih tabora davani su oprečni odgovori. Sada, kad spomenuto Udruženje faktično više ne postoji, kad više ne postoji ni država zbog čijeg društvenog poretka je ono osnovano, kad su nastupile i drugačije, povoljnije okolnosti za Crkvu i djelovanje svećenika, a postoji već i određena povijesna distanca, moglo bi se, a možda bi, zbog povi­jesne istine, bilo i potrebno ozbiljnije se pozabaviti nedavnom našom cjelokupnom crkvenom prošlošću, a u tom kontekstu i problemom staleških svećeničkih udruženja u bivšoj Jugoslaviji.


[1] Tome cilju su imale poslužiti i knjige: J. Horvat-Z. Štambuk (priredili), Dokumenti a protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb 1946; V. Novak (priredio), Magnum crimen, Zagreb 1948.

[2] Vidi: Biskupska konferencija Jugoslavije, “Pastirsko pismo”, Zagreb, 20. rujna 1945., u: M. Landercy, Kardinal Atojzije Stepinac, Đakovački Selci 1989., str. 119-131. S francuskog preveo I. Zirdum – naslov izvornika: Le cardinal Stepinac martyr des droits de l’homme);Govor nadbiskupa A. Stepinca na sudu u zagrebu, 3. listopada 1946., u: M. Landercy, n. d., str. 159-161; A. Benigar, Alojzije Stepinac, Rim, 1974., str. 585-587.

Poslovni odbor katoličkog Episkopata FNRJ uputio je 26.travnja 1950. iz Zagreba dopis Visokoj Saveznoj Vladi – Odjelu za vjerska pitanja u Beogradu, u kojem, između ostaloga, biskupi pišu: “U FNRJ ima/…/ mnoštvo pojava, koje se Episkopatu nikako ne sviđaju; obi­lje činjenica, u kojima Crkva gleda svijesnu ili nesvijesnu negaciju svojih bitnih prava, pa čak i samog svog prava na opstanak. Ukidanje svih katoličkih konfesionalnih škola, ukida­nje sirotišta i odgojnih zavoda, zatiranje katoličke štampe, koja je u današnje vrijeme svede­na na 5 listića s vrlo ograničenom nakladom, premda se narod upravo trga za vjerskom štam­pom; postepeno raspuštanje muških, a naročito ženskih redova, osobito na području N.R. Bosne, Hercegovine i Slovenije; zatvaranje i konfiskacija bolnica, koje su pripadale ženskim redovničkim družbama; odpuštanje redovnica-bolničarki iz državne službe, iako je čitavoj našoj javnosti poznata vrsnoća i savjesnost, kojom su spomenute redovnice obavljale tu neobično važnu socijalnu zadaću; oduzimanje crkvenih zgrada i prostorija, i smetnje, koje se time čine crkvenoj administraciji; neprestano zatvaranje svećenika, koji se katkada samo administrativnim puteni osuđuju na teške kazne; mnoge poteškoće pri poučavanju djece i mladeži u nauku vjere u školi, pa i u samoj crkvi; zatvaranje nekih crkava i druge neprilike, s kojima se susreće dušobrižno svećenstvo na području duhovne pastve: sve su to činjenice, u kojima Episkopat gleda krupne nepravde na štetu katoličke Crkve i njezina svetog prava na slobodu”. – Kopiju pisma sam dobio iz Biskupskog Ordinarijata u Mostaru, Arhiv, br. 216/50., na čemu zahvaljujem kancelaru don Anti Luburiću.

Sažeti prikazi tadašnjeg teškog stanja Katoličke crkve i vjere mogu se naći i u više napisa fra I. Gavrana, npr: Das Verhältnis der bosnischen Franziskaner zum jugoslawischen Staate, str. 11-12; “Svećeničko udruženje Dobri Pastir i njegova uloga” u: Zbornik o fra Anđelu Zvizdoviću, str. 537-540. Vidi također: T. I. Međugorac, Prikrivana istina, Sarajevo 2001., str. 100-101. O prilikama u Hercegovini vidi: R. Perić, “Biskupski delegat Majić i ilegalno svećeničko ‘udruženje'”, u: Sluga dobri i vjerni, Mostar 1998., str. 129-130.

[3] Biskupska konferencija Jugoslavije, Pastirsko pismo, u: M. Landercy, n. d., str. 120.

[4] Kopiju pisma sam našao u Arhivu Ordinarijata banjolučke biksupije, br. 383/50.

[5] Kopiju pisma sam dobio iz Biskupskog Ordinarijata – Mostar. Vodi se pod br. 216/50.

[6] Vidi: Dobri Pastir, Glasilo Udruženja katoličkih svećenika NR Bosne i Hercegovine, god. 1/1950-, br. 1-2, str. 7.

[7] Vidi: Dobri Pastir, I/1950., br. l-2, str.7; I. Gavran, Das Verhältnis …, str. 13; Isti,”Svećeničko Udruženje …”, u: Zbornik o fra Anđelu Zvizdoviću, str. 541; R. Perić, “Biskupski delegat Majić i ilegalno svećeničko ‘udruženje'”, u: Sluga dobri i vjerni,  str. 132.

[9] Litterae promemoriales Ministrorum provincialium Bosnae et Hercegovinae, Rim, Arhiv generalne kurije franjevačkog reda, SM 413, No 14, str. 11-12.

[10] I. Gavran, Das Verhältnis …, str. 13; ISTI, “Uz 25-godišnjicu udruženja ‘Dobri Pastir'”, u: Spomenica dvadesetpetgodišnjice Udruženja katoličkih svećenika “Dobri Pastir” 1950-1975., Sarajevo 1976., str. 22.

[11] Vidi: I. Gavran, Das Verhältnis …. str. 13; ISTI, “Uz 25-godisnjicu udruženja ”Dobri Pastir”, u: Spomenica dvadesetpetgodišnjice Udruženja katoličkih svećeniku “Dobri Pastir” 1950-1975., Sarajevo 1976., str. 22-23; Isti, “Svećeničko Udruženje …” u: Zbornik o fra Anđelu Zvizdoviću, str. 541.

[12] Radilo se zapravo o predstojniku ili regensu Apostolske Nuncijature u Beogradu, mons. Josephu Patricku Hurleyu, američkom biskupu, koji je na tu dužnost određen 22. listopada 1945.

[13] Vidi: I. Gavran, Das Verhältnis …, str. 13. Na drugom mjestu fra Ignacije Gavran piše da je mostarski Ordinarij potražio mišljenje nuncija, te da je poslije toga smatrao da se nuncij izričito protivi osnivanju udruženja, tako da ni preč. A. Majić nije dao svoje privole. Vidi: I. Gavran, “Svećeničko Udruženje …”, u; Zbornik o fra Anđelu Zvizdoviću , str. 541.

[14] Vidi: I. Gavran, “Svećeničko udruženje …”, u: Zbornik o fra Anđelu vizdoviću, str. 541, bilj. 7.

[15] Pismo dr. fra Rufinu Šiliću g. 1954; Pismo od 15. siječnja 1977. Udruženju “Dobri Pastir” u Sarajevu; A. Majić, Uspomene i sjećanja moja, Studenci 1974., daktiloskript, str. 64-69. Vidi: R. Perić, “Biskupski delegat Majić i ilegalno svećeničko ‘udurženje'”, u: Sluga dobri i vjerni, str. 132-133.

[16] Ovako stvar prikazuje sam A. Majić, a preuzeto je iz: R. Perić, “Biskupski delegat Majić”, u : Sluga dobri i vjerni, str. 133.

[17] Evo tih “načela”: 1/ Neka se svećenici ‘čuvaju društava tajnih, osuđenih, buntovnih, sum­njivih ili onih koja se nastoje izvući ispod zakonita nadzora Crkve’ (kan. 684);

2/ Niti ijedno društvo kojemu statute, dnevni red i program mjesni ordinarij ne može odobriti, ne može se smatrati katoličkom ustanovom, koja je dostojna povjerenja klera /Krčka sinoda III, 1928, konst. 68/;

3/ Veza među svećenicima u granicama biskupije neka se tako podržava da se ne izmiče vlasti i poslušnosti svojih biskupa. Statute neka Ordinarij odobri … /Krčka sinoda II, 1912., stn 80/. Nadalje određuje: “Budući da se ta načela odnose na duh Crkve i posve odgovaraju njezinoj disciplini, trebaju ih sveto opsluživati svi svećenici, svjetovni i redovnički, i u Banjalučkoj biskupiji. Dakle, nijednom svećeniku nije dopušteno dati ime društvu ili udruženju, za čije statute nije dobiveno prethodno odobrenje mjesnog Ordinarija.

[18]  Proglas dr. Smiljana Čekade pisan je latinskim jezikom, br. 1054/49, i nosi datum 15. pro­sinca 1949. R. Perić, “Biskupski delegat Majić …”, u : Sluga dobri i vjerni, str. 137-138., donosi ga u prijevodu na hrvatskom jeziku.

[19] Prema: R. Perić, “Biskupski delegat Majić …”, u: Sluga dobri i vjerni, str. 135

[20] Isto.

[21] Vidi: I. Gavran, Das Verhältnis …, str. 13-14.

[22] Doslovno, na latinskom jeziku, piše: 1. Societas sacerdotum, quam fundare volunt, hucusque nullibi praevisa est nec in Canonibus nec in sana traditione organisationis Ecclesiae Catholicae. 2. Sequitur nullam auctoritatem inferiorem Sanctae Sedis posse legitime autori-sare talem associationem. 3. Hinc nihil faciendum donec Sancta Sedes mentem suam circa hanc quaestionem aperuerit. – Arhiv Franjevačkog provincijalata Bosne Srebrene (dalje: ABS), Sarajevo, kutija: Provincijalat, god. 1943-1954.

[23] Kopija dopisa u ABS-Sarajevo, kutija: Dopisi iz Generalne kurije, god. 1944-1973., br. 1665.

[24] ABS-Sarajevo, kutija: Provincijalat, god. 1943-1954.

[25] ABS-Sarajevo, kutija: Dopisi iz Generalne kurije, god. 1944-1973., br. 1664.

[26] Rim, Arhiv Generalne kurije franjevačkog reda, SM 413, No 11.

[27] Vidi: K. Karin, “Potreba Udruženja katoličkih svećenika NR BiH”, u: Dobri Pastir, 1/1950., br- 1-2, str. 40-48.

[28] Popis vidi u: Dobri Pastir, I/1950., br. 2-3, str. 83-86.

[29] Vidi: Dobri Pastir, I/1950., br. 2-3, str. 49.

[30] Vidi: I. Gavran, “Svećeničko udruženje Dobri pastir i njegova uloga” u: Zbornik o fra Anđelu Zvizdoviću, str. 541-542.

[31] Vidi: M. Oršolić, „Sociološki presjek članstva kroz 25 godina“, u: Spomenica dvadesetpetogodišnjice Udruženjakatoličkih svećenika „Dobri Pastir“ 1950-1975, Sarajevo, 1976., str. 50.

[32] Objavljena su u: Dobri Pastir, 1/1950, br. 1-2, str. 76-80.

[33] Isto, str. 76.

[34] Isto, str. 76-77.

[35] Vidi: Peta redovna skupštinu Udruženja katoličkih svećeniku AR Bili “Dobri Pastir”, Sarajevo 1963., str. 86-87.

[36] Tada je zaključeno da se organizacijske vijesti više ne donose u časopisu: Dobri Pastir, pa je tekst Statuta objavljen u novopokrenutom: Bilten Udruženja katoličkih vjerskih službeni­ka u SR Bosni i Hercegovini, br. 1, 15. VI. 1976., str. 4-15 (ispravna paginacija, str. 5-17).

[37] Isto, str. 5-6 (6-7).

[38] Isto, str. 6 (7).

[39] Svela Kongregacija za izvanredne crkvene poslove, pismo gen. delegatu o. Matiji Faustu, br. prot. 2223/50. – Rim, Arhiv Generalne kurije franjevačkog reda, Ordinis – 1959., br. 175/50.

[40] Kopija pisma br. prot. II/50 – Rim, Generalna kurija franjevačkog reda, Ordinis – 1950.

[41]  Prijepis pisma u: ABS-Sarajevo, kutija: Provincijalat, god. 1943-1954.

[42] Sveta Kongregacija za izvanredne crkvene poslove, pismo generalu fra Pacifiku Perantoniju, br. prot. 2524/50 – Rim, Arhiv Generalne kurije franjevačkog reda, Ordinis – 1950.

[43] Sveta Kongregacija za izvanredne crkvene poslove, pismo generalu franjevačkog reda, fra Pacifiku Peranloniju, br. prot. 2562/50 – Rim, Arhiv generalne kurije franjevačkog reda, Ordinis – 1950.

[44] Kopija dopisa – Rim, Arhiv Generalne kurije franjevačkog reda, Ordinis – 1950.

[45] Kopija dopisa – Rim, Arhiv Generalne kurije franjevačkog reda, Ordinis – 1950, No 173.

[46] Preuzeto iz: R. Perić, “Biskupski delegat Majić i ilegalno svećeničko ‘udruženje'”, u: Sluga dobri i vjerni, str. 144.

[47] Preuzeto iz: R. Perić, “Biskupski delegat Majić …”, str. 147.

[48] Vidi: R. Perić, “Biskupski delegat Majić …”, str. 148.

[49] Tako su kasnije osnovana svećenička udruženja u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji (1953.).

[50] Vidi: R. Perić, “Biskupski delegat Majić …”, str. 179-180.

[51] Vidi: A. Benigar, n. d., str. 697-715; posebno o “Dobrom Pastiru”, str. 699; R. Perić, “Biskupski delegat Majić …”, str. 156.

[52] Održanju biskupa Čule vidi: R. Perić, “Biskupski delegat Majić …”, u : Sluga dobri i vjerni, str. 189-192.

[53] R. Perić, “Biskupski delegat Majić …”, u : Sluga dobri i vjerni, str. 127-206.

[54] Vidi: Acta et documenta concilio oecumenico vaticano II apparando, Series II (Praeparatoria), vol. II: Acta Pontificiae commissionis centralis praeparatoriae concilii oecumenici vaticani II, pars I, p. 610-612; i vol. II, pars IV, p. 309-310.

[55] Izjava objavljena u: AKSA (Zagreb), br. 16, od 23. travnja 1982.

[56] Vidi: AKSA, br. 14, od 9. travnja 1982.

[57] ABS-Sarajevo, kutija: Provincijala!, god. 1943-1954.

[58] Litterae promemoriales Ministrorum provincialium Bosnae et Herzegovinae, u: Rim, Arhiv Generalne kurije franjevačkog reda, SM 413, No. 14.

[59] Rim, Arhiv Generalne kurije franjevačkog reda, SM 413.

[60] ABS-Sarajevo, kutija: Provincijalat, god. 1955-1962.

[61] ABS-Sarajevo, kutija: Provincijalat, god. 1955-1962.

[62] Stručno mišljenje dr. Crnice je objavljeno u brošuri: Pravni položaj svećeničkih staleških udruženja prema kanonskom pravu, /Sarajevo/ 1953., str. 13-16.

[63] Vidi: V. Nikolić, Pred vratima domovine. Susret s hrvatskom emigracijom 1965. Dojmovi i razgovori. Knjiga druga, Pariz-München 1967., str. 91.

[64] Vidi: R. Perić, “Biskupski delegat Majić i ilegalno svećeničko udruženje”, u : Sluga dobri i vjerni, Mostar 1998., str. 198, bilj. 93.

[65] Vidi: Bošnjanin, “Što je pozadina ‘svećeničkih udruženja’ u Bosni- Hercegovini?”, u: Hrvatska Revija, XXI/I, ožujak 1971., str. 105-108.

[66] Vidi: L. Kordić, “Udruženje katoličkih svećenika NR Bosne i Hercegovine bez pozadine i maske”, u: Hrvatsku Revija, XX1/1971, sv. 4, str. 533-538.

[67] Vidi: Bošnjnanin, „Što je pozadina ‘svećeničkih udruženja’ u Bosni i Hercegovini?” (ponovno), u: Hrvatska Revija, XXIII/1, ožujak 1973., sir. 164-166.

[68] R. Perić, “Biskupski delegat Majić …”, u : Sluga dobri i vjerni, str. 204-205; Vidi: Desetgodišnjica Udruženja katoličkih svećenika “Dobri Pastir” 1950-1960., Sarajevo 1960., str. 51.; Dobri Pastir, XXI-XXII, sv. 1-4, str. 10; Dobri Pastir, XXl-XXU,sv, 1-4, str. 10, Bošnjanin, “Što je pozad­ina ‘svećeničkih udruženja’ u Bosni i Hercegovini?” u: Hrvatska Revija, XXI/1971, br. 1, str. 107 i  108; F. Franić, u: Kolo, 1970, br.   12, str.   1610.; Usp.:  Illyricus, “Kirchenkampf und  Priestervereine”.  Die katholische Kirche im kommunistischen Jugoslawien 1945-1961., u: Wort und Warheit, XVI. Jg., Jun-Jul 1961, str. 429-430.

[69] Vidi:  Dobri  Pastir,   1/1950.,   br.   3-4,  str.   52;  Desetgodišnjica   Udruženja…,  str. 51; Bošnjanin, “Što je pozadina ‘svećeničkih udruženja’ u Bosni  i Hercegovini?”, u: Hrvatska Revija, XXIII/1973., br.  1, str.  165. Usp.: Illyricus, “Kirchenkampf und Priestervereine”,  Die katholische Kirche im kommunistischen Jugoslawien 1945-1961., u: Wort und Warheit, XVI. Jg., Jun-Jul 1961, str. 426.

[70] Vidi: Dobri Pastir, 1950/I, br. 3-4, str. 52; Desetgodišnjica Udruženja …, str. 51; Dobri Pastir, XXI-XXII, sv. 1-4, str. 10; Bošnjanin, “Što je pozadina ‘svećeničkih udruženja’ u Bosni i Hercegovini?” u: Hrvatska Revija, XXI/1971, br. 1, str. 108; Isti, “Što je pozadi­na ‘svećeničkih udruženja’ u Bosni i Hercegovini?”, u: Hrvatska Revija, XXIII/1973., br. 1, str. 165; F. Šeper, Acta et documenta concilio oecumenico vaticano II apparando, Series II (Praeparatoria), vol. II: Acta Pontificae commissionis centralis praeparatoriae concii oecumenici vaticani II, pars I, p. 610-612; F. Franić, “Mojih pet ostavki na biskupskoj službi, danih četvorici Rimskih papa” u: Crkva u svijetu, god. XXXV/2000., br. 3, str. 317.

[71] R. Perić, “Biskupski delegat Majić …”, u : Sluga dobri i vjerni, str. 130.


Izvadak iz knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Aktualnosti trenutka. Studije i polemike, Banja Luka 2011.

dr. Velimir Blažević

dr. Velimir Blažević

Umirovljeni profesor crkvenoga prava na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik bloga fra-velimir.blogspot.hr
dr. Velimir Blažević

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Srijemska biskupija u drugoj polovici XVIII. stolj... Uvod U svojoj dugoj, a na početku svog postojanja, i slavnoj povijesti Srijemske biskupije, mi ćemo se usredotočiti u ovom radu ponajpr...
Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovi suvremeni... Uvod U 55 godina biskupovanja i upravljanja Đakovačkom i Srijemskom biskupijom mnogi su segmenti i aktivnosti u kojima je aktivno i vrl...
Bijeli fratri i sjaj Istine – uz 800. obljet... Proslava 800. obljetnice osnutka Reda braće propovjednika ili Reda sv. Dominika, sretna je prigoda da se bolje rasvijetli povijesni hod jednog...
Picokare – pokorničke trećoredice Sv. Franjo i sv. Dominik su svojim djelovanjem i zauzimanjem za izgradnju siromašne Crkve potaknuli mnoge suvremenike da ih slijede na isti il...
Gospino svetište na Visu Možda će se nekome učiniti netočnim ili čak uvredljivim, no moj je osobni dojam da se na otoku Visu još jedino na Veliku Gospu u Velom Selu (P...