Izlazak

Očekivao sam kako će mi život s Bogom biti pravocrtan. Rodiš se, služiš mu i na kraju nauživši se života s Bogom kako pišu Pisma otpočinem u mjestu svojih otaca čekajući uskrsnuće. Život s Bogom je sve osim pravocrtan. Taj život podsjeća na misao svetog pape kad je govorio kako je zvanje odnosno poziv avantura koju se isplati živjeti. Nešto slično može se s određenim osvrtom na prošlost reći i za život s Bogom. To je avantura.
Čovjek se u odnosu s Bogom osjeća kao da ima ili proživljava svoju osobnu Knjigu izlaska. Čovjeka nešto zarobi i obuzme od grijeha, preko očaja do besmisla, i čovjek se nađe u ponoru. Traži i pokušava pronaći izlaz, ali ne uspijeva niti vlastitim sposobnostima niti snagom drugih ljudi.
Onda gotovo više kao usput nego li iskreno i pošteno sjeti se kako postoji Bog koji ga oduvijek prati, pa se obrati njemu. Ipak, dok se obraća Bogu već se pita gdje je Bog bio u njegovoj patnji, boli, traumi, u svemu onomu što čovjek smatra da je nepravedno trpio, a Bog je to šutke odobravao i prešutno preko toga prelazio.
Onda se tek iz njemu znanih razloga Bog svom silinom javi čovjeku, uđe u njegov život i pridigne ga tako snažno, brzo i samouvjereno da čovjek ne zna sebi ništa drugo reći nego Bog je učinio čudo, Bog me spasio, Bog me pridigao.
Lutao je čovjek mjesecima i godinama kroz svoja egipatska ropstva, kroz svoje pustinje bez vode i hrane, mrmljao protiv Boga smatrajući se od Boga napuštenim i zaboravljenim. Prigovarao je i predbacivao čovjek Bogu zašto si me spasio zar tek zato da na mene dođu još teže i ozbiljnije tragedije, patnje, boli, neimaštine i bolesti.
I kad je Bog prema čovjeku shvaćanju navodno zlurado šutio i nije govorio kao da Bog uopće može biti takav, i kad je Bog prema čovjekovu shvaćanju navodno otišao od čovjeka i prepustio ga njemu samom, pronalazio je Bog načina kako će doprijeti do njega.
Bog mu je slao znakove, upozorenja, opomene, poticaje, ove i one ljude sve ne bi li čovjek ušao dublje u sebe i svoj odnos s Bogom, ali čovjek zaslijepljen samim sobom u svemu nije vidio ništa više i ništa drugo osim samog sebe kao onoga koji bez razloga i objašnjenja trpi, pati i na kraju umire.
Prolazeći i sam tako svoja egipatska ropstva i svoje pustinje susretah nebrojeno puta druge slične meni, a opet prožete nekakvom dobrotom i ljubavlju i željom da mi pomognu, željom da i ono malo vjere i smisla što su za sebe sačuvali podjele bratski i sestrinski sa mnom kako ne bih zauvijek odlutao u pustinju i tamo ostavio sebe i sve što jesam, kako ne bi u pustinji daleko od Boga Bog pao u zaborav i to u trenutku kad bi mi njegova blizina i bliskost s njim bili najpotrebniji.
Ali, umjesto da te ljude vidim kao Božje darove nerijetko zahvaćen pustinjom gorčine i oporosti prema svakoj ljudskoj dobroti i smilovanju, već izdaleka sam ih odbacivao od sebe dobacujući im kako su licemjeri iako ne znam što su sve u životu prošli i preživjeli. Kakvu su sve bol ili patnju morali proći kako bi ono malo, ali duboko jezero Božjeg smisla u sebi donijeli i pronijeli kroz život bez straha da će im taj izvor ikada presušiti i iz njih nestati. I kako bi taj Božji smisao nesebično podijelili sa svakim koga sretnu uključujući i mene.
Nezbiljno sam shvatio tu misao kako je život s Bogom avantura. Jest avantura, ali nimalo usputna, a još manje površna. To je život s osobom koja pred mene postavlja određene zahtjeve, ima očekivanja od mene, koja se drži određenih pravila i zapovijedi i onda kad sam ih u svakom pogledu bilo kršio bilo dovodio u pitanje.
Život s Bogom avantura je dvije slobode, jedne ponekad prevrtljive, nestabilne, sklone samoj sebi do mjere da će i na silu pokušati onu drugu isključiti iz jednadžbe života. I one druge, božanske, stabilne i nepromjenjive koja ne mijenja svoje slobodno opredijeljene za mene, čak i onda kad će dopustiti da je pribijem na križ i s križa mi poručiti: ljudska slobodo opraštam ti jer ne znaš što činiš.
I kako se s godinama moja sloboda usporava i više ne žudi za samom sobom jer postaje svjesna svoje krhkosti, prolaznosti i skorog fizičkog zalaska, ona se sve više sama od sebe okreće prema toj božanskoj slobodi. Kao da mi je život ne toliko knjiga izlaska, koliko knjiga bijega od života s Bogom koja polako dolazeći svojim posljednjim stranicama okreće samu sebe i vraća se na početak, tamo gdje je sve počelo s prvim redcima zapisanim u knjigu mog ljudskog postojanja ovdje na zemlji.
I što se više okrećem početcima te knjige to jasnije vidim kuda sam sve hodao i grabio pustinjom jureći bez razuma, vjere i vrlina istovremeno uvjeren kako život s Bogom znači potpuno dokidanje moje slobode, mog slobodnog lutanja pustinjom iz koje sam sve teže pronalazio izlaz i u kojoj sam se sve više gubio bez hrane i vode.
I kad je Bog tražeći me dugo pronašao u pustinji umjesto zahvalnosti, izrazio sam mrmljanje, ogorčenje, nezadovoljstvo i nezahvalnost samouvjereno tvrdeći kako nije bio uz mene, nije bio sa mnom.
I Bog je zajedno sa mnom zastao na trenutak u toj pustinji u kojoj sam zaglavio. I opet Bog nije ništa rekao, tek je zajedno sa mnom prošao kroz moja sjećanja, događaje koji su prohujali i tamo u sjećanjima vidio sam kako sam bio nepravedan prema njemu, jer nije me zapostavljao, nije me ostavljao, išao je sa mnom, išao je uz mene.
Išao je šutke pored mene i kad nije progovarao tad mi je bio najbliži gotovo u meni samom. I zajedno s Bogom vidio sam sebe i život kako se ne kreću pravom crtom kako je Bog bio zamislio, nego se život i ja obuzeti slobodom koju mi je darovao krećemo prema pustinji polako se udaljavajući od njega i tek tu i tamo vraćajući se k njemu.
A Bog? Šutke, tiho i nenametljivo s božanskom rukom naslonjenom na moju glavu, ili moje rame, ili moja leđa ide uz mene prolazeći zajedno sa mnom krivine i skretanja u pustinji za koje sam mislio da su ispravni putokazi prema ispunjenom smislu života.
I gledao sam u svom sjećanju sva ta ropstva u koje sam zapadao i iz kojih me spašavao i čupao i onda kada moja molitva i odnos prema njemu nisu zasluživali takav milosni spasonosni odgovor i reakciju. Vidio sam i mnoštvo zlatne teladi koje sam sebi putem kroz pustinju pravio govoreći i slaveći ih: ovo su tvoji bogovi koji su te izveli iz svih tvojih grijeha, očaja i nemoći.
Vidio sam i mnoštvo zmija koje su izlazile iz mene i ugrizale druge bogotražitelje, vidio sam kako ih svojim podsmijehom, sarkazmom i cinizmom ujedam i ugrizam, i vidio sam ih kako su pogleda usmjerenog na Boga i prema Bogu nastavili hrabro kako bi izišli iz svojih ropstava i pustinja besmisla dok su izlazeći i hodeći prema Bogu molili za mene njegovo milosrđe i njegovu milost.
I tek počinjem shvaćati kako je život s Bogom avantura kroz ropstva, zlatnu telad i pustinje, avantura kroz koju Bog na najneobičnije i ljudski neshvatljive načine vodi čovjekov život da bi ga na kraju izveo iz ropstva i pustinje u obećanu zemlju, zemlju u kojoj teče vječni život koji izvire iz Božje ljubavi prema svakom lutajućem kroz ropstva i pustinje, a koji ga duboko i vjernički traži i na kraju i pronalazi.
