Plač i škrgut zubi
Kažeš u Pismima ondje će biti plač i škrgut zubi. U ljudskom shvaćanju ponekad ako plač i škrgut zubi idu zajedno to je izričaj nemoći, izričaj gubitka, izričaj kajanja, izričaj agresije. Netko plače i stišće zube jer ga boli. Netko to čini jer mrzi. Netko to čini jer se kaje. Plač i škrgut zubi nisu isti za svakoga. Netko to čini jer je iznutra agresivan. Netko to čini jer ga je strah.
Bez obzira na razloge svakoga od nas, manje-više upoznati smo s onim olakšanjem. Više ne boli. Više nema straha. Više nema osjećaja nemoći i nema straha od gubitka. Više nema nutarnje agresije i mržnje, skrivene želje kojom nas zloba iznutra izjeda i uništava.
Sama pomisao da vječno plačemo i škrgućemo zubima je strašna. Cijelu vječnost osjećati u sebi agresiju i zlobu prema nekomu. Cijelu vječnost osjećati i proživljavati strah od gubitka, napuštanja. Cijelu vječnost osjećati nemoć protiv koje ne možemo učiniti ništa. Cijelu vječnost osjećati kajanje i nikad ne čuti glas onoga koji kaže: oprošteno ti je, idi vjera te tvoja spasila, idi i ne griješi više.
Ondje će biti plač i škrgut zubi. Otprilike znamo težinu toga plača i škrgutanja u našim međuljudskim odnosima. Kad nas netko iznenada napusti i ostavi plačemo i škrgućemo zubima, mrzimo iz dna duše i uvjereni smo kako se nikad nećemo oporaviti. Kad nas netko duboko povrijedi i namjerno rani plačemo i škrgućemo zubima, kad sami sebi zbog svojih grijeha uništimo i dotučemo plačemo i škrgućemo zubima, kad nemamo snage od straha iznijeti vlastito mišljenje i svoju nutarnju ljutnju usmjeravamo na sebe plačemo i škrgućemo zubima.
Plač je nekad blagoslov čak i škrgut zubi, ali tek onda kad znamo da nakon toga iskustva slijedi olakšanje. Dolazi lakoća postojanja i življenja, kao da dio sebe otpuštamo od sebe i ostavljamo negdje daleko iza. I to se događa po tvojim riječima: oprošteno ti je, idi i ne griješi više.
Onaj tko vjeruje osjeća u svom srcu oslobađajuću snagu ovih riječi onda kad stvarno odlučuje promijeniti život i sebe. Onda kad odlučuje početi ispočetka. Poslije iskustva s Kristovim riječima, nakon što vrijeme odmakne od nas i udalji se prisjećamo se sa zahvalnošću našeg plača i škrguta naših zuba, jer bez njih ne bismo dospjeli do kajanja i promijene.
Međutim, što ako postoji stanje i život gdje plač i škrgut zuba ne pronalaze olakšanje, nema za njih mira, oni su trajni i nema tvojih riječi: oprošteno ti je, idi.
Jer kao što je netko od nas svjestan prošlosti u kojoj je plakao i škrgutao zubima i sad se sa zahvalnošću prisjeća toga iskustva jer ga je ono dovelo i privelo k tebi, isto tako u kakvom je stanju samosvijest onoga koji se prisjeća te iste prošlosti, ali s osjećajem straha i očaja bez nade da će se ikad išta promijeniti.
Nije li to ono ondje o kojem govoriš gdje će biti plač i škrgut zubi. Ono ondje gdje je kajanje nemoguće jer sve počiva na očaju i strahu, ono ondje gdje je nutarnji mir i pomirenje s tobom, s drugima i sa sobom nemoguće jer je nutarnja agresija prema sebi i mržnja prema drugom neprekinuta.
Nije li to ono ondje gdje čovjekova duša, njegov um i nutrina bivaju vječno zarobljeni tim vječnim iščekivanjem koje se sastoji od nemira, straha, tjeskobe i očaja? Nije li to ono ondje gdje zahvalnost više nije moguća jer u onom ondje više nema one vjere koja je se nadala spasenju?
Ondje gdje će biti plač i škrgut zubi je ono ondje gdje ne dopiru tvoje riječi; oprošteno ti je, idi vjera te tvoja spasila.
Onamo dopiru možda tvoje riječi: žao mi je, pokušao sam sve učiniti za tebe, prepušten si sam sebi. Ima li išta teže za čovjeka čuti te riječi čak i u svakodnevnom životu i življenju kad nam netko kaže: žao mi je, pokušao sam ili pokušala sam sve, prepušten si ili prepuštena si sama sebi.
U okvirima ljudskog, vremenitog i prolaznog te riječi koliko su god tragične, ne ostavljaju nas potpuno bez nade jer vjerujemo kako će se ipak pronaći netko tko će reći: oprošteno ti je, idi, ne brini odsad ću uvijek biti s tobom.
Ali, što s dušom i sviješću onoga čovjeka koji shvati kako će se za njega vječno ponavljati riječi: žao mi je, pokušao sam sve učiniti za sebe, sad si vječno prepušten sam sebi. Duša i svijest čovjeka koja zna kako nikad neće moći čuti riječi; oprošteno ti je, idi, ne brini bit ću uz tebe. Ondje će biti plač i škrgut zubi, kažeš u Pismima.