Meditacije uz svagdanja čitanja vremena kroz godinu (2. dio)

Napomena: ovdje ponuđene meditacije vezane su uz prvo čitanje godine II. i obuhvaćaju vrijeme od ponedjeljka sedmog do subote trideset i četvrtog tjedna kroz godinu. Prvi dio, tj. meditacije od ponedjeljka prvog do subote šestog tjedna kroz godinu mogu se vidjeti ovdje, a meditacije svih tjedana kroz godinu priređene uz Evanđelje mogu se pronaći ovdje. 

Za brzi pristup odabranom tjednu koristite se izbornikom ispod.

SEDMI TJEDAN 

Ponedjeljak sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 3,13-18)
U mudroj blagosti

Pita nas apostol Jakov: „Tko je mudar i razborit?“ Mudar čovjek, složit ćemo se, puno toga zna, puno toga razumije i vidi. Međutim, ne samo to. Mudar i razborit čovjek ne poseže samo za ljudskim znanjem. Mudrost Božja u nama puno je bogatija. Apostol kaže da sve trebamo činiti u mudroj blagosti. Savršena mudrost je u blagosti i u ljubavi. Pogledajmo. Bog je svemoguć, Bog je sveznajući, Bog je beskrajan, Bog je vječan. I što kaže apostol Ivan, koja je – rekli bismo – temeljna Božja osobina? Veli Ivan: „Bog je ljubav“. To je istinska mudrost i za nas ljude. Tko ljubi, savršen je u mudrosti, Bogu je sličan. I zato danas veli apostol Jakov da je mudrost odozgor, to jest Božja mudrost, to jest prava mudrost: čista, dakle ne zlobna, da je mirotvorna a ne svadljiva, da je milostiva, to jest da je sućutna prema onima koji su u potrebi, da je poučljiva, to jest da ne umišlja da sve zna. Prava Božja mudrost je iznad svega milosrdna i neprijetvorna. Pogledajmo. Nije li upravo takav među nama naš Gospodin Isus Krist: i mirotvoran i sućutan i dobrohotan te, konačno, on je pun ljubavi do te mjere, da svoj život za nas polaže. On nam je uzor. A ljudska mudrost bez Duha Božjega vodi u zavist, razdor u besmisao. Neka nas svojom milošću i po svetim otajstvima Bog u Kristu ispuni svojom mudrošću, mudrošću koja se proteže sve do vječnosti.

Utorak sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 4,1-10)
Odakle ratovi?

Nitko nije postao zločinac u jednome danu. Zlo je kao korov. Ako čovjek dopusti da se razraste, osvojit će mu srce. Apostol Jakov stoga kaže: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate – ubijate; hlepite, a ne možete postići – borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.“

Zlo počinje time da čovjek hlepi za nečim što mu ne pripada. O tome govore deveta i deseta zapovijed: „Ne poželi!“ Ako čovjek, veli Jakov, ne može postići ono za čime neuredno i neopravdano hlepi, spreman je on i na veće zlo: ubiti ili pak voditi cijeli rat. To je kao kad se dva brata zakrve oko pola kvadratnog metra nasljedstva. U svojoj zaslijepljenosti idu za tim da sve više i više napakoste onome drugome, koštalo što koštalo… Zbog toga je silno važno njegovati svoje srce. Ne dopustiti da u nj uđe i sjenka zla. Zato, valja biti oprezan na samom početku, baš kao što Bog govori Kajinu koji se bavio mišlju da ubije svoga brata: „Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer pred vratima. Još joj se možeš oduprijeti!“ Mi se trudimo da nam kuća izgled uredno. Nastojimo održavati higijenu. Ne zaboravimo pri tome svoju dušu. Valja nam u sebi njegovati dobrotu, strpljivost, praštanje. Mudro veli Isus: „Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?“ Mudra je to riječ. Božja je to riječ. Za nas.

Srijeda sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 4,13-17)
Ne znate što će sutra biti 

Apostol Jakov danas kaže kako je ludo, pa i bezbožno govoriti kako ćemo sutra ili prekosutra učiniti ovo ili ono. Zašto? Veli Jakov: „Ne znate što će sutra biti.“ I stvarno je tako. Što mi možemo sa sigurnošću znati o sutrašnjem danu? Što možemo znati o onome što će se zbivati za nekoliko godina? I onda nas apostol Jakov posve „spušta na zemlju“. Kaže: „Ta što je vaš život? Dašak ste što se načas pojavi i zatim nestane!“ Zvuči strašno, ali je istinito. Što god mi bili, što god mi postigli, sve je poput daška. Veli psalam: „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“ (Ps 103,15-16) Međutim, sve ovo o čemu smo govorili, tiče se ovozemnog života. Zato nas Pavao mudro podsjeća: „Nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,18) Zato je važno truditi se oko onog nepropadljivog blaga. To su dobra djela učinjena iz ljubavi. To je vršenje volje Božje i prihvaćanje nevolja života, baš kako je činio i naš Gospodin Isus Krist. Pa ako će ono zemaljsko što za života stječemo jednoga dana biti prah i pepeo, ona ljubav koju iskazujemo Bogu i bližnjemu nepropadljivo je blago koje Božjom milošću ostaje uz nas svu vječnost.

Četvrtak sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 5,1-6)
Bogataši, proplačite

Apostol Jakov je vrlo izravan. Veli: „De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti! Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa…“ Je li problem u tome što je netko imućan? Nije grijeh posjedovati i nema ništa loše u tome da čovjek bude poduzetan i da stvara dodanu vrijednost. Bog je naredio prvim ljudima da obrađuju i čuvaju zemlju. Svatko je od nas pozvan raditi. U čemu je onda problem? Tko su ti bogataši za koje Jakov kada kaže da trebaju prokukati i zaplakati? Oni koji imaju kuću i automobil? Oni koji idu dva tjedna na ljetovanje? Oni koji imaju internetski priključak i mobitel, koji posjeduju perilicu posuđa, perilicu rublja pa čak i sušilicu? Ne. Evo na kakve bogataše misli apostol Jakov. Veli: „Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče, i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama“. Ovdje je riječ o teškim nepravdama. Bogataš se obogatio tako da je uskraćivao zasluženu plaću svojim radnicima.

Međutim, tiču li se te riječi i nas običnih smrtnika? Što to mi uskraćujemo jedni drugima? Sigurno je, za početak, da smo mogli i trebali materijalno više pomagati onima koji su potrebitiji od nas. Međutim, sigurno je da ne primjećujemo dovoljno potrebe naših bližnjih i najbližih. Tako onda uskraćujemo vrijeme, pažnju i strpljivost onima koji su nam darovani, a to su u prvom redu članovi naše uže i šire obitelji. Toliko dobra smo mogli učiniti, ali nismo – jer smo gledali samo na sebe. Tako postajemo bahati bogataši koji stavljaju sebe u središte svemira ne zamjećujući nevolje drugih. Isus veli: „Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“. Lako je i jednostavno činiti dobro, unijeti sreću i mir u srce drugih ljudi i u vlastitu dušu. Čaša vode. Lijepa riječ. Sitna usluga. Znak pažnje. Takvi su ljudi blagoslov svijetu u kojem žive.

Petak sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 5,9-12)
Zbog okorjelosti srca vašega

Veli apostol Jakov: „Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni!“ Nažalost, događa se da čovjek čovjeku doista učini nepravdu, pa onda se čini opravdanim da onaj tko je oštećen traži svoje pravo, da tuži onog koji čini nepravdu. Zašto onda apostol govori da se ne trebamo tužiti?

Evo. Kada se tužim na svoga bližnjega, ja se usredotočujem na ono što on čini prema meni. A to je višestruko zlo. Kao prvo, jesam li siguran da je stvarno zlo ono što onaj drugi govori ili čini? Posve siguran? Drugo, jesam li siguran da on to čini zato što me ne poštuje ili zato što mi želi nanijeti zlo? Posve siguran? Zar ja stvarno mogu ući u njegovo srce i prosuđivati njegove nakane i njegove misli? I sada dolazi i ono treće: ja gledam, procjenjujem, važem i sudim ono što moj bližnji čini meni. Jesam li u isto vrijeme svjestan onoga što ja činim njemu? Jesam li ja posve siguran da sam u mislima i u djelima čist? Posve siguran?

Konačno dolazi ono najvažnije. Mi smo pozvani praštati i činiti dobro i pravednicima i nepravednicima, mi smo pozvani činiti dobro onima koji nas progone. Pogledajmo našega Gospodina Isusa Krista, koji je naš prvi i najveći uzor: „On grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio.“ (1 Pt 2,22) Na uvredu nije uvredom uzvraćao. Nije prijetio, nego je molio za svoje ubojice. Njega želimo slijediti i nasljedovati.

Subota sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 5,13-20)
Molitva vjere spasit će nemoćnika

Ako netko ozbiljnije boluje treba pozvati starješine Crkve, veli apostol Jakov. Starješine su prezbiteri, odnosno svećenici. I što svećenik tada čini? On moli nad bolesnikom i pomazuje ga uljem. Zašto? Apostol Jakov veli da će „molitva vjere spasiti nemoćnika“. To je ključno. Spasiti. Značenje je dvostruko. Spasiti može značiti da će bolesnik biti izbavljen od svoje bolesti. Jer, Bogu je sve moguće. Zato svećenik i moli za tjelesno zdravlje, jer je i to velik dar Božji. Međutim riječ spasiti ima i šire značenje. To znači i ono duhovno. Molitva vjere, uza mazanje uljem, spasit će bolesnika od grijeha, spasiti ga za nebesko kraljevstvo. Jer koliko god mi molili za tjelesno zdravlje, znamo da čovjek ne može živjeti dvije stotine godina. Zato je ono drugo još važnije – da budemo spašeni za vječnost.

Slično dvostruko značenje je kad Jakov kaže: „Gospodin će ga podići.“ Naravno da ga Gospodin može podići iz postelje. Međutim, podići znači također da će po ovome sakramentu Bog toga čovjeka pridružiti Kristovu uskrsnuću, kada mu se ispune dani. A to znači vječni, trajni život. Mudro nas uči sveti Jakov. Mi molimo za zdravlje i za sve što je na ovoj zemlji čestito. Jer, Bog je na zemlji sve dobro stvorio. Međutim, trebamo uvijek imati na umu ono što Pavao veli: „Naša je domovina na nebesima.“ (Fil 3,20) Tako, dok molimo za kruh svagdanji, dok molimo za zdravlje i za ovaj zemaljski život, neka nam Gospodin uzdigne pogled srca da ponajviše čeznemo za onim što je trajno, što je nepropadljivo; a to je vječni život s našim Gospodinom Isusom Kristom i sa svima svetima.

OSMI TJEDAN 

Ponedjeljak osmoga tjedna „kroz godinu“
(1 Pt 1,3-9)
Nanovo rodi za životnu nadu

U prvom stoljeću kada se evanđelje tek počelo naviještati u Rimskome carstvu, mnogi su upravo čeznuli za nečim što je iznad ove zemlje, čeznuli su za Bogom. Bilo je mnoštvo robova, obespravljenih siromaha, onih koji su trpjeli siromaštvo ali i silne društvene nepravde. Osjećali su da nitko ne stoji iza njih, da ih nitko ne može štititi i učiniti njihov život dostojnim čovjeka. S druge strane, bilo je bogatih i uglednih koji su sebi mogli priuštiti sva dostupna materijalna bogatstva ali i sve užitke – one časne i one nečasne. I uza sve to i ti su ljudi u sebi osjećali prazninu, jer ništa od svega toga nije moglo njihovo srce ispuniti mirom.

I onda dolazi evanđelje, radosna, blaga vijest o spasenju, radosna vijest koja postavlja ljubav kao najvažniji sadržaj svih odnosa među ljudima, radosna vijest koja govori da je Isus Krist pretrpio strašnu nepravu, bio osuđen i ubijena, ali da je i uskrsnuo, te da toj svojoj nebeskoj proslavi hoće i može pridružiti sve oni koji uzvjeruju. Zato apostol Petar na početku svoje poslanice kaže: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu.“ Upravo to. Bog nas Kristovim uskrsnućem rađa za životnu nadu. Jer, Kristovo uskrsnuće jamac je našega života ne samo u vječnosti, nego i ovdje, sada, u ovome životu, jer živimo u toj radosnoj nadi. Kao što Isusova muka i smrt nije bila strašna tragedija, nego otajstvo našega spasenja ostvareno njegovim uskrsnućem tako i mi, koji trpimo zajedno s Kristom imamo tu istu nadu. Zato kaže apostol Petar: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja,“ jer će upravo po tim kušnjama postići „svrhu svoje vjere: spasenje duša.“

Današnji svijet je veoma sličan ondašnjem. Možda smo danas još više potrebiti te životne nade. Jer, ovaj svijet sa svojim bogatstvom i razuzdanošću ne može ispuniti bezdane naše duše. S druge strane, toliki među nama silno trpe zbog nepravdi i životnih poteškoća. Međutim, ta Kristova životna nada ispunja nas mirom, ispunja vedrinom, ispunja radošću jer znamo i vjerujemo da nam je nasljedovati Krista u njegovim kušnjama, da bismo bili i dionicima njegove proslave na nebesima.

Utorak osmoga tjedna „kroz godinu“
(1 Pt 1,10-16)
Ne supriličujte se prijašnjim požudama

Kada su apostoli naviještali evanđelje, mnogi su pogani povjerovali, obratili se, krstili i počeli živjeti kao kršćani. Međutim, krštenje je zapravo početak jednoga puta. To je kao vjenčanje. Kada mladenci u sakramentu ženidbe prime Božju milost i blagoslov Crkve na početku njihovog bračnog života, to je za njih tek početak. Jer, bračna ljubav Božjom milošću treba rasti i rasti. Ne bude li se njegovala, ona će uvenuti kao biljka bez vode. Tako i kršćani. Kada prime krsnu milost, oni s tom istom milošću trebaju svakodnevno surađivati da bi mogli napredovati. To je jasno.

Međutim, može se javiti puno veća opasnost. Veli apostol Petar: „Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju.“ Naime, uvijek je u tim prvim kršćanima, jer su bili ljudi, jer su bili slabi ljudi, bila pritajena opasnost i pritajena napast da se vrate na stare staze grešnih strasti i ružnih navada.

Opomena je to i za nas. Činili smo ružne stvari. Griješili smo. Možda i teško i strašno griješili. Ali, evo, pokajali smo se. Oprošteno nam je Božjom milošću u sakramentu pomirenja, to jest u ispovijedi. Osim toga, osjetili smo u sebi posebnu Božju snagu da se odreknemo neke zle navade, da ne dopustimo strastima da nama vladaju, osjetili smo upravo Božju ruku koja je s nama i nad nama. Međutim, uvijek je prisutna napast, uvijek je moguće da se po svojoj ludosti i slabosti vratim na stare staze. Zato svakodnevno molimo: „Ne uvedi nas u napast“. Zato molimo Gospodina da nam pomogne i sjenku zla maknuti od sebe, da nam pomogne da i ne pomislimo na ono što je zlo i grijeh, prema onome kako nas opominje apostol Pavao: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ (1 Kor 10,12)

Srijeda osmoga tjedna „kroz godinu“
(1 Pt 1,18-25)
Dragocjenom krvlju

Nama slabim ljudima lako se može dogoditi da ne cijenimo ono što smo dobili besplatno. Na primjer, do koje mjere mladi čovjek može biti svjestan koliko su truda, napora, koliko silne ljubavi uložili njegovi roditelji da ga podignu na noge i da mu omoguće školovanje, koliko se i kasnije trude da im čuvaju djecu, da im uvijek iznova pritječu u pomoć? Tako se nekako svi mi odnosimo i prema Bogu. Mi ne razmišljamo dovoljno o tome kako je sve njegov veliki dar: sunce koje nas grije, udovi kojima se služimo, obitelj i prijatelji s kojima živimo. Nismo dovoljno svjesni. Nismo dovoljno zahvalni.

A onda dolazi ono najvažnije. Vječnost. Zato nas apostol Petar opominje: „Znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“ Bog nas je izbavio od naših grijeha, izbavio nas od vječne propasti. Mogao je to učiniti na bezbroj načina. A evo, Bog nas otkupljuje dragocjenom krvlju svoga Sina Isusa Krista. Kad samo malo zastanemo, kad se nad tim zamislimo, kad si samo pokušamo predočiti da nas Bog otkupljuje krvlju svoga Sina, dah nam zastane. Toliko nas Bog ljubi! Toliko smo Bogu važni! To je ta nadspoznatljiva ljubav Božja. Zato želimo Bogu zahvaljivati cijelim svojim životom, a na poseban način u svetoj misi koja je najuzvišenija žrtva hvale. Hvala Bogu i na tome daru.

Četvrtak osmoga tjedna „kroz godinu“
(1 Pt 2,2-5.9-12)
Žrtve duhovne

Drevna židovska liturgija u velikoj se mjeri sastojala u tome da su svećenici na žrtveniku spaljivali meso žrtvenih životinja i time davali čast Bogu. To onda neki nazivaju „krvnim žrtvama“. Kršćanski je nauk u tome smislu posve drugačiji. O tome govori apostol Petar: „Pristupite k njemu (Kristu), Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.“

Što bi to bilo duhovna žrtva? Duhovna žrtva kršćanina sastoji se u tome da čovjek nastoji vršiti Božje zapovijedi, da predano i vjerno vrši svoje ljudske, obiteljske i društvene dužnosti, a iznad svega, za kršćanina se duhovna žrtva sastoji u tome da prihvaća nevolje i nedaće života. Na koncu, ni Kristova žrtva nije bila prvenstveno u tome da je on stvarno umro na križu, nego u tome da je on bio Bogu vjeran i po cijenu smrti, kao što je Bogu rekao u Maslinskom vrtu: „Ne moja, nego tvoja volja“.

Upravo se to događa u misi. Mi u njoj prinosimo same sebe, svoj život, svoje brige, svoje nastojanje oko dobra, vršenje vlastitih dužnosti; a svećenik te duhovne žrtve, kao predvoditelj slavlja, sjedinjuje s Kristovom žrtvom. Tako svekolik život vjernika ima duboki smisao. Vjernici s Kristom sami sebe Bogu prinose, da bi bili dionicima i Kristove proslave. To svoje jedinstvo s Kristom vjernici na poseban način iskazuju primanjem njegova Tijela u pričesti. To je ljepota i silna veličina kršćanskog života i kršćanskog bogoštovlja.

Petak osmoga tjedna „kroz godinu“
(1 Pt 4,7-13)
Ljubav pokriva mnoštvo grijeha

Tko to od nas ima posve čiste misli, čiste nakane, čiste riječi, čista djela? U kome od nas nema ni trunke ni sjene grijeha? Nema takvih među nama. Nema. Svi mi uvijek iznova griješimo i svatko je od nas, kada pogleda u svoje srce, svjestan da griješi mišlju, riječju, djelom i propustom. Znamo da je Bog dobrostiv, znamo da Bog prašta, ali možemo li mi išta pridonijeti tom Božjem praštanju, ima li ikakav način da ipak Bogu omilimo?

Ima. Vrlo jednostavan način i vrlo jednostavan put. Veli apostol Petar: „Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha!“ A to je tako jednostavno. Nema malenih stvari, ako su učinjene iz ljubavi. Ljubazan pogled, ljubazna riječ, pomoć i pripomoć u kući, vrijeme koje nekome posvetimo, oproštenje koje bezuvjetno dajemo. Ljubav je dosjetljiva i uvijek će naći načina i putova da se izrazi… Pri tome, naravno, uvijek treba započeti od vlastite obitelji. Osvrnimo se oko sebe. Pogledajmo. Zapazimo. Priskočimo. Pružimo. Darujmo. Jer takav je i Bog prema nama, prema nama nezahvalnima. Prema nama grešnima. Tako nas potiče i apostol Ivan koji kaže: „Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge.“ (1 Iv 4,11) Sve je u tome.

Subota osmoga tjedna „kroz godinu“
(Jd 17.20b-25)
Onomu koji vas može očuvati od pada

Uspješni športaši će posvjedočiti kako je teško doći do vrhunskih rezultata. Traži se puno treninga, odricanja, traži se dosljednost u športskom načinu života. Međutim, reći će oni, možda je još teže ostati na toj razini. Tako je bilo i prvim kršćanima. Naime, među njima bilo je mnogo onih koji su živjeli u poganstvu, često mimo svih moralnih načela i Božjih zapovijedi. I onda su se posvema obratili, krstili i počeli živjeti kao pravi Kristovi vjernici. Međutim, nije lako ustrajati i ustrajavati u kršćanskom načinu života, jer, po svojoj slabosti čovjek lako može pasti i vratiti se starim ružnim navikama. Toga je itekako bio svjestan i apostol Juda. Naravno, Juda Tadej a ne Juda Iškariotski! On piše svojim vjernicima: „Onomu koji vas može očuvati od pada i besprijekorne postaviti pred svoju Slavu u klicanju – jedinomu Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu: slava, veličanstvo, vlast i moć i prije svakoga vijeka, i sada, i u sve vijeke.“

Tu itekako vidimo sami sebe. Donijeli smo neke dobre odluke. Riješili smo se nekoga zla, nekih ružnih misli, ružnih navika, odbacili smo od sebe grijehe koji su nas sputavali. Bogu hvala. Božja je to milost. Međutim, nije lako ustrajavati u dobru. Zato se u poniznosti srca obraćamo Bogu koji nas jedini „može očuvati od pada i besprijekorne postaviti pred svoju Slavu.“ Zato u Očenašu svednevice molimo: „I ne uvedi nas u napast“. Bog koji nas je po Kristu spasio i učinio svojom pravom djecom, dat će nam i milost ustrajnosti, da uz njegovu milost uvijek možemo napredovati „dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove.“ (Ef 4,13)

DEVETI TJEDAN

Ponedjeljak devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Pt 1,1-7)
Punina vam milosti i mira

Na početku svoje poslanice apostol Petar pozdravlja svoje vjernike i upućuje im dobre želje. Koje? Zdravlje, uspjeh, dug život? Ne. Evo njegove pozdravne želje: „Punina vam milosti i mira po spoznaji Boga i Isusa, Gospodina našega!“ Punina milosti znači da smo u životu u punom suglasju s Bogom i njegovim zakonom, „da po vjeri Krist prebiva u našim srcima.“ (Ef 3,17) A onda, iz te posvemašnje predanosti Bogu dolazi duboki mir u naša srca. Punina milosti i mira! To je ono što Bog ulijeva u naša srca milošću Kristovom.

Međutim Božja poruka danas ide još puno dalje. Apostol Petar kaže da „smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanemo zajedničari božanske naravi.“ Zajedničari Božanske naravi! Dionici božanske naravi Isusa Krista! Ne samo da nas Bog diže iz naših grijeha, ne samo da obnavlja ono prvotno zajedništvo sa sobom koje su upropastili naši praroditelji, ne samo da nam otvara vrata raja i vječni život, ne samo da nas u vječnosti stavlja za isti stol sa svojim Sinom Isusom Kristom, Blaženom djevicom Marijom i svima svetima, nego nam Bog daje toliko dostojanstvo da postajemo njegova posinjena djeca, daje nam da budemo dionici božanstva Isusa Krista. Sin je Božji od nas uzeo našu ljudsku narav, da bi nama podario svoju božansku narav. Toliko smo Bogu važni, toliko nas je uzvisio! Neka nam njegova milost pomogne da ovdje na zemlji živimo u skladu s tim velikim Božjim darom.

Utorak devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Pt 3,12-15a.17-18)
Nova nebesa i zemlju novu

Znanstvenicima je posve jasno. Naše sunce ima svoj vijek. Nakon više milijardi godina sunce će se jednostavno ugasiti a s time i sav život na zemlji. To kao da potvrđuje i apostol Petar. Govoreći o posljednjim danima on kaže da „će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti.“ Sve što je materijalno ima svoj kraj. Bog je tako uredio i odredio. Međutim, veli dalje apostol, to neće biti posvemašnji kraj. Kršćani po Božjoj riječi iščekuju „nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.“ Nije naše da se opterećujemo što će biti sa svemirom za deset milijardi godina i hoće li Bog stvoriti novi svemir. Apostol govori o novim nebesima i novoj zemlji gdje pravednost prebiva. Govori o našoj vječnosti s Bogom, o vječnosti u kojoj će Bog svima koji se u nj uzdaju „otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ (Otk 21,4)

Zato uvijek vedra čela i radosna srca gledamo u Boga, bez obzira ta to u kakvim uvjetima živimo. Kakve god bile nevolje, kakvi se god silnici oko nas uzdizali, kakve god nas nesreće okruživale, mi uvijek u Kristu imamo svoj mir, baš kako veli Pavao: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ (Rim 8,35) Mi znamo i vjerujemo da nas očekuje vječnost s Bogom i u Bogu, mi s vjerom i pouzdanjem iščekujemo „novo nebo i novu zemlju.“ Božja je to riječ. Nama za utjehu i nama na spasenje.

Srijeda devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Tim 1,1-3.6-12)
Zlopati se

Pavo svome ljubljenom učeniku Timoteju piše: „Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim.“ Stvarno, u ono vrijeme propovijedanje evanđelja bilo je pravo „zlopaćenje“. Tako Pavao veli da je njegovo poslanje između ostaloga bilo „u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji…“ I tako sve do mučeničke smrti u Rimu. Pa ipak, mogli bismo se upitati, kako netko nekome može preporučiti da se zlopati? Međutim, na neki način, tako mora biti.

Pogledajmo svoj život. Za ono što stvarno vrijedi – a to su sve naše obveze bilo školske bilo poslovne, bilo obiteljske – valja se truditi, koji puta upravo „zlopatiti“. To se pogotovo očituje u našem duhovnom životu, u našem nastojanju da vršimo volju Božju i njegove zapovijedi. Nije ovdje naglasak na poteškoćama koje nas pogađaju, nego je bitno ono što uz Božju pomoć ostvarujemo, a to je vječno spasenje u Isusu Kristu. Imajući to pred očima Pavao mirno kaže: „Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam komu sam povjerovao.“ To vrijedi i za nas. Nevolje i nedaće našega života nisu spomena vrijedne prema uzvišenom pozivu koji Bog ima za svakoga od nas ponaosob. Konačno u tome nasljedujemo našega Gospodina Isusa Krista koji je upravo svojim trpljenjem ostvario ono najveće: naše spasenje po kojem od odmetnika postadosmo istinska djeca Božja. Zato, neka nas ne prestraše napori. Jer, po nevoljama koje podnosimo mi nasljedujemo Krista u njegovim patnjama, da bismo bili dionicima i njegove proslave. To je vječni Božji naum za nas. Dao Bog da se to ostvari u svakome od nas.

Četvrtak devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Tim 2,8-15)
Ako ustrajemo

Koliko smo samo dobrih odluka donijeli i dobrih djela započeli! Vjernik na ispovijedi odluči da neće više dopustiti da uvijek iznova pada u iste grijehe. I što se događa? Vrlo često smo nalik onome zrnu iz Isusove prispodobe koje padne na kamenito tlo i odmah radosno izraste, ali kako nema korijena, ubrzo se osuši i propada… To se događalo i prvim kršćanima još u doba apostola. Prihvaćali bi Krista srcem i dušom, a onda, na vjetrometini života i poteškoća, umorili bi se i nastavili živjeti kao da nisu kršćani. U tome svjetlu Pavao ohrabruje i potiče svoga učenika Timoteja: „Vjerodostojna je riječ: Ako s njime (Kristom) umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati.“

Ovdje je ključna upravo ustrajnost. Lako se oduševimo, zanesemo, zaljubimo, a onda dolazi svakodnevnica u kojoj se treba ostvarivati ono što je započeto. To se vidi u redovitom životu današnjih kršćana. Mnogi će s oduševljenjem pristupiti prvoj pričesti i kasnije krizmi. Mnogi će se s punim uvjerenjem i oduševljenjem vjenčati u crkvi, zaklinjući se na trajnu i vjernu bračnu ljubav. I onda nekako prestanemo vjerovati u ideale za kojima smo oduševljeno krenuli, onda se nekako umorimo i pustimo da stvari idu stihijski, uvjereni da zapravo i ne možemo ići protiv struje, jer, eto, ideali su negdje u oblacima, a život je nešto posve drugačije. I onda se osjećamo ispražnjenima, osjećamo se dijelom mase koju struja života vodi kamo ona hoće.

Važno je da se vratim svome ishodištu, onoj vjeri da mogu činiti dobro, da mogu ustrajavati u svojim idealima, ma kakvo bilo moje okruženje. Mi znamo i vjerujemo da trpimo s Kristom, da bi s njime bili i proslavljeni. Pri tome je važna ustrajnost: „Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati,“ veli Pavao. Božja je to riječ koja je silno važna svakoga dana ispočetka.

Petak devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Tim 3,10-17)
Bogoduho

Kada se u bogoslužju kao, na primjer, u svetoj misi naviješta Božja riječ, mi znamo i vjerujemo da sâm Bog u tome trenutku progovara našemu srcu. Živa Božja riječ odjekuje u našim ušima! Zato na koncu čitanja u crkvi čitač kaže: „Riječ je Gospodnja“. U tome smislu piše apostol Pavao svome učeniku biskupu Timoteju: „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.“

Upravo to. Za nas je Sveto pismo „bogoduho“, u njemu je prava i živa Božja riječ. Sveto pismo je ishodište našeg kršćanskog nauka i kršćanskog morala. Zato je ono korisno za poučavanja, uvjeravanje, popravljanje te za odgoj u pravednosti. Iako svatko od nas ima vlastitu savjest – onu koju je Bog ulio u srce svakoga čovjeka – ipak nam je potrebna i živa Božja riječ. Do nekih spoznaja jednostavno ne bismo mogli doći, ako bismo se oslanjali samo na vlastitu savjest. Božja je riječ da treba svome bratu oprostiti sedamdeset puta sedam, da su muž i žena jedno tijelo koje čovjek ne smije dijeliti, da je život Božji dar i da ne smije čovjek određivati koji je život vrijedan življenja a koji nije, pa onda zagovarati ubojstvo nerođenog djeteta ili bolesnog starca. Božja je riječ da se treba pokoravati više Bogu negoli ljudima, Božja je riječ da smo svi mi braća i sestre te da se zbog toga nikada čovjek ne smije uzdizati iznad čovjeka. Božja je riječ da patnja pa i smrt imaju svoj smisao, jer je i Isus trpio i umro da bi uskrsnuo. Tako onda mi vjernici imamo nadu da ćemo s njime živjeti u vječnosti kao posinjena Božja djeca. Hvala Bogu na njegovoj riječi koju čitamo, a još mu više hvala za njegovu riječ koja nam se naviješta u bogoslužju.

Subota devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Tim 4,1-8)
Prispjelo je vrijeme

Prije puno godina jedna bakica od devedeset i sedam godina, nakon što je primila bolesničko pomazanje, kaže svećeniku: „Velečasni, sad je stvarno dosta. Sad zbilja trebam umrijeti.“ Jedna druga, ne baš toliko stara, mirno je rekla: „Moji mi govore da trebam ići na ove ili one pretrage. Kao da ja ne znam što je sa mnom! Meni je važno da se s Bogom pomirim, pa da na miru odem.“ I jedna i druga vedra, bez gorčine, bez tjeskobe, bile su uvjerene da idu milosrdnom Bogu… Mirno ići u smrt! Ima li toga? Naravno da ima.

Vrlo slično piše Pavao pri koncu svoga života svome učeniku Timoteju: „Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska.“ Sa svim mirom on jednostavno kaže: „Prispjelo je vrijeme moga odlaska“ Prije ili kasnije to će vrijeme doći i Pavao mirno čeka taj čas. Nadalje, unatoč svih svojih slabosti i padova, Pavao zadovoljno gleda na svoj apostolski život i kaže: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ Bog mu je pomagao da ostane vjeran i njemu i svojoj službi. Nije uzaludno živio. I onda zaključuje: „Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ Pavao duboko vjeruje u Božju nagradu i u vječni život, jer, kako sam kaže na drugome mjestu, „ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ (1 Kor 15,19)

Ne možemo živjeti pet stotina godina. Osim toga, živjeli kratko ili dugo, nikada na zemlji ne možemo doseći potpunu sreću niti ispuniti bezdan našega srca. Zato je ključna i temeljna vjera, vjera u Boga koji nam je dao ovaj propadljivi život, ali koji nudi i vječni, trajni život svima onima koji za njim žude i koji ga traže, koji nastoje živjeti u skladu s njegovom voljom. Upravo vjera u dobrostivog Boga koji nas u vječnosti prima u svoju božansku obitelj, upravo ta vjera daje nam spokoj u svakom trenutku našega života, pa i u onim posljednjim trenucima, kako veli psalmist: „Samo je u Bogu mir, dušo moja“. Ta vjera daje nam mir i spokoj i sada i u vječnosti.

DESETI TJEDAN

Ponedjeljak desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 17,1-6)
Gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane

Bog upućuje Iliju kako se treba skloniti od bijesa kralja Ahaba: „Idi odavde i kreni na istok i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.“ Tako je i bilo. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a večerom mesa a iz potoka je pio. Rekli bismo, to su bila vremena kad je Bog izravno govorio ljudima, te kada je Bog svojim izabranicima na čudesan način pomagao: gavran je proroku donosio kruh i meso! Tko to danas može zamisliti i kome bi se od nas to danas moglo dogoditi!

A evo, kada bolje pogledamo, svijet koji je Bog stvorio, svijet koji nas okružuje – čudesan je! Bog nas i danas na čudesan način i hrani i odijeva. Većina od nas dobro zna da je naša zemlja čudesan plavi biser u beskonačnom hladnom svemiru. Nismo ni preblizu ni predaleko od toploga sunca, zaštitni omotači štite zemlju od prejakog i štetnog sunčevog zračenja. Kao da je sve stvoreno samo zato da bismo mi mogli imati hranu, piće i sve potrebite uvjete za život. Međutim, još je čudesnije to, što nas je Bog stvorio na svoju sliku, kao svoje suradnike i prijatelje, te što smo po Isusu Kristu dobili i to odlikovanje da smo posinjena djeca Božja, braća i sestre utjelovljenoga Sina Božjega Isusa Krista. Bog nam otvara cijelu vječnost, vječne stanove da budemo tamo gdje je i proslavljeni Krist. Ovdje na zemlji nikada nećemo moći do kraja razumjeti koliko su silni i veličanstveni Božji darovi u nama. Zato bi cijeli naš život trebao biti na hvalu dobrome Bogu. Sveta misa koju slavimo svakako je najuzvišenija hvala i zahvala. Neka ona poteče iz našega iskrena i predana srca.

Utorak desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 17,7-16)
U ćupu neće brašna nestati

U vrijeme kad je zbog suše vladala strašna glad, prorok Ilija došao je pred vrata grada Sarfete i od jedne udovice zatražio malo kruha. Ona mu odgovara, kako joj je od svega živeža preostalo tek pregršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču, te da ide to pripraviti za sebe i za svoga sina pa da onda mogu umrijeti. Ilija, međutim, uzvraća: „Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić pa mi donesi, a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Je ovako govori Gospod, Bog Izraelov: ‘ U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju’.“ Udovica je tako i postupila te „za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njezin sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo, i u vrču nije nestalo ulja.“

Moramo priznati da je ona udovica upravo veličanstvena. Nije odbila čovjeka koji je bio gladan. Učinila je dobro djelo za njega. K tome, nije se prepustila tjeskobi, nego je povjerovala da ima netko tko hrani ptice nebeske i ribe morske, tko će vidjeti i providjeti. To se i ostvarilo. Tako to bude u životu: kad mislimo da je sve propalo, uvijek se – ovako ili onako – pronađe prijateljska ruka koja bude uz nas i koja nam pomogne. Koliko nam god izgledalo da u svojoj oskudici i sami trebamo pomoć, ipak i mi – poput one siromašne udovice – svakodnevno imamo prigode činiti djela milosrđa. To je ono što je uvijek vrijedno. Kršćanska tradicija razlikuje tjelesna i duhovna djela milosrđa. Tjelesna bi bila: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničena pohoditi… a duhovna: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu podnositi… U ovom tjeskobnom i užurbanom svijetu, doista nam je potrebno te vjere, te predanosti i te vedrine. Bog je s nama, Bog je uz nas! Što nam može nedostajati?

Srijeda desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 18,20-39)
Dokle ćete hramati na obje strane?

U vrijeme proroka Ilije narod je bio Božji narod i vjerovao je u svoga Boga i obdržavao neke blagdane, ali se nekako, za svaki slučaj, klanjao i bogovima drugih naroda, pogotovo što vjerovanje u te bogove nije imala neke stroge zapovijedi, nego su ti poganski narodi svoje bogove redovito častili razuzdanim i bestidnim obredima. I onda Ilija govori narodu: „Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega.“

Kao da prorok Ilija govori i našem naraštaju. Svi smo mi kršćani. Kršteni, krizmani, vjenčani u crkvi. Svi mi slavimo naše blagdane, obdržavamo svoje vjerske običaje. Ali, mimo toga ipak znamo živjeti po nekim drugim zakonima i klanjati se nekim drugim bogovima. Počinjemo smatrati da neke Božje zapovijedi baš i ne moramo obdržavati. Tako se i među kršćanima nađe dosta onih koji će se baviti i vračanjem, počevši od horoskopa, dok će neki drugi smatrati da je posve razumljiv i normalan običaj da mladi ljudi godinama žive u izvanbračnim vezama, ili, što je strašno, govorit će da je pobačaj koji puta nužno zlo, te da su lake i olake rastave razumljive. A što kazati o onima koji su za svoje bogove uzeli ovisnosti kao što je kocka, pijančevanje, trka za zaradom i za sjetilnim užicima? Jednom riječju, želimo služiti Bogu, ali ipak želimo u sve većoj mjeri služiti ovome svijetu kojemu su važni, moć, slava, užitak, neodgovornost. Mi, naravno, ne preziremo Božjih darova. Zahvalno se služimo svime što je iznašlo naše moderno vrijeme. Ali iznad svega želimo biti vjerni Bogu i ništa ispred njega ne želimo stavljati. Upravo tako nam veli i Isus: „Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“ (Mt 6,33)

Četvrtak desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 18,41-46)
Silazi da te kiša ne uhvati

Po Božjoj riječi izrečenoj po proroku Iliji kiša nije padala preko tri godine (usp. Jak 5,17). I onda, nakon dugo vremena, kaže Bog Iliji neka kaže kralju Ahabu da će konačno pasti kiša. Ilijin sluga je s vrha gore Karmela vidio tek mali oblačak velik kao dlan. Ilija je dobro znao što to znači. Zato mu je rekao: „Idi, kaži Ahabu: ‘Upregni i silazi da te kiša ne uhvati.’“ Tako je i bilo. Pala je jaka kiša. Dobro je ovo imati na pameti. U naše moderno i tehničko doba nekako mislimo da svime možemo vladati. Imamo solidne stanove opremljene svim mogućim uređajima, imamo ceste, prijevozna sredstva, imamo bolnice, školski sustav, imamo osiguravajuće kuće, zaštićeni smo. A ono – krhki smo, strašno krhki. Sve je u Božjim rukama, a mi tek tu i tamo možemo nečim upravljati. Bog odlučuje kada će kiša, Bog daje zdravlje, Bog svime upravlja, kako to kaže psalmist: „Velik je Gospodin, Bog naš, Kralj veliki nad svim bogovima. U njegovoj su ruci zemaljske dubine, njegovi su vrhunci planina. Njegovo je more, on ga je stvorio, i kopno koje načiniše ruke njegove.“ (Ps 95,3-5)

Bog je svemoćan, u Božjoj ruci je sve, ali Bog je iznad svega ljubav, Bog je dobrota, Bog je milosrđe. Zato se s pouzdanjem predajemo u njegove ruke. Kada nas obasiplje svakovrsnim tjelesnim i duhovnim dobrima, zahvaljujemo mu. Kada dopušta da nas dopadnu zemaljske nevolje, pa i progonstva, znamo, on nas nije napustio, nego nas pridružuje muci svoga Sina, da bismo po pretrpljenim nevoljama dospjeli do nebeske proslave s Isusom Kristom. Mi smo uvijek u Božjoj ruci i u Božjem srcu. Zato smo puni pouzdanja, zato uživamo mir koji svijet ne može dati, mir koji ostaje nepomućen u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u životu i u smrti. Bog je dao da padne obilna kiša. A nama Bog neprestano daje obilnu kišu svoje milosti i svoje ljubavi. To je naša nada i naša radost.

Petak desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 19,9a.11-16)
Šapat laganog i blagog lahora

U Starom je zavjetu osobito velik prorok Ilija. On je gorio za Božji zakon. Kad je većina naroda otpala od svoje vjere, on je jedini ostao u obrani pravog bogoslužja i vjernosti vjeri otaca, nasuprot kralju koji se priklonio tuđim bogovima. Nije se plašio kraljeve srdžbe, i nije uzmicao. Na koncu svoga života on je ognjenim kolima uznesen na nebo… I evo, unatoč svega toga, Bog je dopustio da Ilija mora bježati u pustinju pred kraljem koji ga je htio ubiti. I dok je Ilija bio sakriven u nekoj pećini, Bog mu nagoviješta da će on, Bog, proći ispred pećine. I stvarno, „pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem.“

Eto, to. Bog je u šapatu laganog i blagog lahora. Bog jest silan, ali nije nasilnik. On je u prvom redu milosrdan i dobrostiv. Upravo takvim se pokazao i Isus Krist. On sam za sebe kaže da je blaga i ponizna srca, da je krotak. On je prošao je svijetom čineći dobro, te se na koncu iz ljubavi prema nama – poslušan svome Ocu – predao u smrt. S druge strane, sva ovosvjetska sila, sva ljudska iznašašća prolazna su. I sunce će se jednoga dana ugasiti a zemlja nepovratno zapasti u tamu i led. Sve ono čemu se ovaj svijet divi i za čim hlepi prah je i u prah će se vratiti. Ono što ostaje jest Bog, Bog koji je vječan, Bog koji je ljubav, Bog čiji je Sin postao čovjekom da nas učini dionicima svoje nebeske proslave, svoje božanske naravi. Zato se ne zanosimo bukom ovoga svijeta. Bog je u blagosti, Bog je u ljubavi, Bog je u šapatu laganog i blagog lahora. Za tim i samo za tim čezne naše srce. A Bog, koji je dobrostiv, otvorit će svoje vječno blago svakom onome koji ga traži iskrena i otvorena srca.

Subota desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 19,19-21)
Baci na nj svoj plašt

Jaram volova jest par volova koji vuku plug. Elizej je imao dvanaest jarmova volova. Usto je imao unajmljenih još jedanaest orača. Za ono vrijeme bilo je to silno bogatstvo. Kad gle, naiđe Ilija i bez riječi baci svoj plašt na njega. Bez riječi. Elizej je shvatio da ga Ilija poziva da ga slijedi. Žrtvovao je par volova, skuhao ljudima meso, sve ostavio i pošao za Ilijom. Zvuči nestvarno. Ostaviti sve ono bogatstvo, samo zato što je netko na nj bacio svoj plašt! Rekli bismo, to su posebni, sveti ljudi.

Možda, ali evo, ne događa li se i među nama da će netko sve svoje bogatstvo dati za liječenje. Ili da će netko, tko zna iz kojih razloga ostaviti i dom i domovinu i poći glavom preko svijeta. Očito je: nije bitno što čovjek ostavlja, nego je odlučujuće ono za čim čovjek kreće. Tu je i naš kršćanski život. Slab čovjek, površan čovjek pomislit će kako je strašno teško odreći se neke ružne navike, neke grešne strasti, kako je strašno teško ostaviti po strani neke ovozemne probitke kao što je zarada, istaknut društveni položaj, popularnost, da bi čovjek, eto, živio po Božjim zapovijedima. Ne. Nipošto. Bitno je ono za čim čovjek ide. Pogledajmo. Ako roditelji uloži silan napor i mnogo novca za zdravlje svojega djeteta, je li njemu žao novaca? Ne. On gleda u svoje dijete.

Takav su nam primjer svi veliki ljudi, proroci i apostoli. Kad ih je Bog pozvao, oni su pošli ne gledajući na ono što ostavljaju, jer su imali pred očima onoga za kojim su krenuli. Zato i mi uvijek upiremo oči u našega Gospodina Isusa Krista. Za ono malo napora i odricanja Bog nam daje neizmjerno više – cijelu vječnost u zajedništvu s proslavljenim Kristom, upravo onako kako nam progovara sveti Pavao: „Ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,17-18)

JEDANAESTI TJEDAN

Ponedjeljak jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 21,1-16)
Ja ću ti pribaviti vinograd

Kraljica Izebela dala je lažno optužiti i na koncu smaknuti čestitog čovjeka imenom Nabot, da bi se njezin muž, kralj Ahab, mogao domoći Nabotova vinograda. I nakon što je počinila taj strašni grijeh Izebele kaže svome mužu: „Ustani i zaposjedni vinograd što ti ga Nabot Jizreelac ne htjede ustupiti za novac. Nabot više nije živ, on je mrtav.“ Reče žena zaposjedni vinograd. Kao da hoće reći: vinograd je sada tvoj i samo tvoj i nitko ti ga više neće moći oduzeti. Ludost i ludost! Ako na trenutak ostavimo po strani taj strašni grijeh, pogledajmo: Ahab je posjedovao taj vinograd još nekoliko godina, do svoje smrti. a što onda? Pa da je poživio i stotinu godina, nakon toga on ne bi više bio vlasnik toga vinograda, nego netko drugi.

Što mi uopće posjedujemo? Baš ništa. Mi smo samo privremeni korisnici dobara koje uživamo. To je kao što platimo određeno mjesto u autobusu i vlaku. Međutim, to nije naše mjesto. Mi odlazimo i prepuštamo ga nekom drugom putniku. Slično tomu, mi smo (pod)stanari u kućama i stanovima za koje kažemo da su naši. Mi ništa na ovoj zemlji trajno ne posjedujemo. Mi smo tek prolaznici, putnici koji dođu i odu. Pa ako nešto steknemo čestitim i poštenim radom, opet je i to prolazno, nije to smisao našega života. Tako veli drevni psalam: „Umnoži l’ se blago, nek’ vam srce za nj ne prione.“ (Ps 62,11) Kada to imamo na pameti, onda ćemo shvatiti da nam se treba prvenstveno truditi oko vječnih dobara. Tako nas i Isus upućuje: „Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“ (Mt 6,20-21) Dao Bog da po toj riječi ravnamo svoj život na zemlji, da bismo bili vrijedni vječnih dobara u nebesima.

Utorak jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 21,17-29)
Nađe li me, neprijatelji moj?

Nakon što su kralj Ahab i njegova žena učinili strašan grijeh pogubivši nevinoga čovjeka da bi se dokopali njegova vinograda, dolazi Ilija Ahabu i jasno mu kaže da je ubojica i kradljivac, te da će zbog toga strašno ispaštati. I što Ahab na to reče Iliji? Evo: „Nađe li me, neprijatelju moj?“ Za nesreću koja ga zbog zločina ima zadesiti kralj okrivljuje Iliju. Jer evo, da taj zločesti Ilija nije njega našao, sve bi lijepo prošlo, izgladilo se… Ilija je kriv! Ilija koji se baš na nj okomio!

Prepoznajemo li se? Čovjek pretjera u alkoholu pa nakon toga skrivi prometnu nesreću. I što će on kazati? Ne, nije on kriv. Krivi su oni koji su mu ponudili loše piće, kriv je onaj koji je stradao u prometnoj nezgodi, što je odmah pozvao policiju, a kriv je i policajac koji je suviše ozbiljno shvatio svoju dužnost. Kriva je i njegova supruga koja mu to neprestano nabija na nos. Svi su krivi, samo ne on! Tako je postupio i prvi čovjek, Adam. Kad mu je Bog spočitnuo što je pojeo plod s onoga stabla, on je odgovorio: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“ (Post 3,12) Kriva je žena ali je kriv i Bog koji je baš takvu ženu savio uza nj… Takvo umovanje često se čuje u mnogim krivim postupcima koje činimo. Čuvajmo se toga. Jer, sve što imamo, Božji je dar, ali moji grijesi su samo moji i samo sam ja za njih odgovoran. Zato ponizno trebam moliti Boga za oproštenje. Prisjetimo se one Isusove prispodobe. Onaj carinik, veliki grešnik u dnu hrama se udarao u prsa govoreći: „Bože milostiv budi meni grešniku!“ (Lk 18,13) I taj je carinik, veli dalje Isus, otišao svojoj kući opravdan. To treba biti i naš put. Nama na spasenje.

Srijeda jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 2,1.6-14)
Traži što da ti još učinim

Ilija, možda najveći od svih proroka, Božji čovjek, čudotvorac, kaže Elizeju: „Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe!“ Da nama to netko kaže! Da nam netko omogući da postignemo bilo što poželimo! Bilo bi zanimljivo zaviriti u naše tajne želje… Međutim, Elizej je dobro znao što je stvarno važno. Prisjetimo se. Elizej je već bio ostavio svoje veliko bogatstvo da bi služio Iliji. Dakle, nije hlepio za bogatstvom, ali ni za nečim drugim ovozemnim. Zato je on, kao istinski Božji čovjek rekao Iliji: „Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!“

I stvarno. Elizej je izabrano ono najvrjednije. Duhovni dar i duhovno bogatstvo. Ako čovjek ima Božjega duha, ako je Bog u središtu čovjekova srca, ako čovjeka vodi Božja mudrost a snagu mu daje Božja milost, što čovjek može više poželjeti? Sve drugo, što bi bilo izvan Boga ili Bogu protivno – prah je i pepeo. Tu istinsku mudrost na svoj način izražava i prekrasna molitva jednog drugog velikana – svetoga Ignacija Lojolskog:

„Primi, Gospodine, svu moju slobodu. Primi pamćenje, razum i svu volju. Što god imam ili posjedujem, darovao si meni. To sve tebi vraćam i potpuno predajem tvojoj volji na upravljanje. Daj mi samo da te ljubim i daj mi svoju milost, pa dosta sam Bogat nit što god drugo više tražim.“

U tome bi smjeru trebale ići naše želje i naše čežnje. Neka i nama Gospodin udijeli obilje darova Duha Svetoga, koji je bio silan u životu proroka Elizeja, u životu svetog Ignacija i tolikih Božjih velikana.

Četvrtak jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(Sir 48,1-14)
Blago onomu koji će te vidjeti

U pobožnih Židova prorok Ilija je i danas u velikoj časti. On je bio ponesen na nebo! Zato i danas, kada Židovi slave Pashu, uvijek ostave jedno mjesto i za Iliju, za kojega Pismo kaže da će doći u posljednje vrijeme. I mi ga kršćani,kao jedine osobe iz Staroga zavjeta, slavimo u našem kalendaru. Knjiga Sirahova s udivljenjem progovara o proroku Iliji: „Blago onomu koji će te vidjeti.“ Upravo se to dogodilo trojici izabranih apostola: Petru Ivanu i Jakovu. Oni su na brdu preobraženja vidjeli Isusa obasjana nebeskom svjetlošću, a uza nj su bili Mojsije i Ilija. Eto, to Sirahovo proroštvo ostvarilo se trojici apostola. Rekli bismo, blago njima!

Međutim, s druge strane, pogledamo li bolje, mi imamo još puno više. Apostoli su vidjeli Isusa s Mojsijem i Ilijom, a Gospodin Isus je stalno s nama, u svojoj Crkvi, poglavito kada slavimo sveta otajstva. Sâm Isus nam progovara kada se u bogoslužju naviješta evanđelje. Nadalje u svetoj misi ostvaruje se i događa naše spasenje po Kristovoj smrti i njegovu uskrsnuću. Konačno, sâmoga Krista primamo u svetoj pričesti, te smo k tome opečaćeni Duhom Svetim koji izlazi od Oca i Sina. Jedina – nebitna – razlika između nas i apostola jest ta, što su oni nešto od toga mogli vidjeti svojim zemaljskim očima. Kažemo, nebitna razlika. Jer, kako veli Pavao, „nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,18) Dao Bog da u tu radosnu tajnu sve više uranjamo te da k tome i živimo u skladu s tom silnom Božjom milošću.

Petak jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 11,1-4.9-18.20)
Izdaja! Izdaja!

U slabih i grešnih ljudi uvijek se događa ista nesreća, a to je, da na jedan način gledaju sebe, a na posve drugi način sve ostale. To onda zna ići do strašnih grijehe i do strašnih zločina. Evo. Nakon smrti kralja Ahazje njegova mati Atalija sjela je na njegovo prijestolje i dala pobiti sav kraljevski rod, da joj netko od njih ne bi preoteo krunu. Pobila tolike ljude! I to svoj rod i svoju svojtu! Pa ipak, dogodilo se da su uspjeli od nje sakriti kraljeva sina Joaša. Kad je dječak Joaš ponarastao, svećenik Joada je sa zapovjednicima vojske sklopio savez te su oni postavili Joaša na prijestolje kao kralja. Kad je to vidjela Atalija, sva užasnuta je kriknula: „Izdaja! Izdaja!“

Evo, Atalija je dala pobiti tolike ljude, a kada se i njoj prikučila ista kob, poviknula je: „Izdaja! Izdaja!“ To znači, ona ubojstva koja je ona zapovjedila, prema njezinom mišljenju bila su opravdana, a ovo što se njoj sprema to bi bilo strašno nepravedno… Upravo tako. Tolika zla započinju onda kada čovjek pomisli ili kaže: „Drugo sam ja!“ Ili pak: „Drugo je moj sin!“ A ono, Bog ne gleda tko je tko, za Boga smo svi mi jednako njegova djeca, bezobzira na naše stvarne ili umišljene zasluge. Štoviše, Bog po Isusu pokazuje osobitu sućut upravo prema onima koji su slabi i grešni. Zato, čuvajmo se oholosti. Čuvajmo se uznositosti. Veli Isus: „Sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ (Mt 7,2) I dodaje: „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ (Mt 23,12) Dobro je ovo uvijek imati na pameti i u srcu.

Subota jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(2 Ljet 24,17-25)
Zašto nećete da budete sretni?

Narod je bio okrenuo leđa svome Bogu i počeo se klanjati nazovi-bogovima okolnih naroda. I onda dolazi prorok Zaharija i govori okupljenom narodu: „Ovako veli Bog: ‘Zašto kršite Gospodinove zapovijedi? Zašto nećete da budete sretni? Kako ste vi ostavili Gospodina, i on će vas ostaviti.’“ Evo, upravo to. Čovjek u svojoj grešnosti naopako umuje i misli da će svojim grijesima sebi pribaviti sreću. Bude li se nepošteno bogatio, bude li slijedio svoje strasti, uživat će, bit će sretan. A Bog po proroku veli: „Zašto nećete da budete sretni?“ Jer, čovjek je stvoren za dobro, čovjek se stvoren na sliku Božju, čovjek je stvorena za nebo i za vječni život. Ako, naprotiv, počne slijediti svoje strasti, postat će ne-čovjek, neće biti sretan. I onda dolazi strašna prorokova prijetnja: „Kako ste vi ostavili Gospodina, i on će vas ostaviti.“ Bog nas ne želi spašavati protiv naše volje. I onda, kada čovjek ide tražiti svoju sreću mimo Boga i izvan Boga, bit će kao biljka bez sunčev svjetla, bit će kao riba na suhom, bit će, kako duhovito veli Pismo, nalik čaplji u pustinji.

Napasnik nas od samih početaka uvjerava da je život bez Boga sloboda i sreća, da će čovjek biti slobodan kada čini sve što mu se prohtije. Tako je prvim ljudima rekao neka samo pojedu od plodova koje im je Bog zabranio jesti, pa će onda biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. Završilo je katastrofalno. Shvatili su da su goli, da su, štoviše, izgubili onaj skladan odnos s Bogom koji ih je stvorio na svoju sliku. Dobro je nad ovim zastati. Kada zanemarim Boga, kada zanemarim ljubav prema bližnjemu, kada počnem zaobilaziti i kršiti Božje zapovijedi, kada se predajem ovisnostima, veli nam prorok: „Zašto nećete da budete sretni?“ Jer, sve što nam Bog govori, za naše je dobro. On nam i poručuje po proroku Izaiji: „Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići.“ (Iz 48,17) Dao Bog da tako i činimo, jer je i naš Gospodin Isus Krist uvijek činio ono što je bila volja njegovog i našega nebeskoga Oca.

DVANAESTI TJEDAN

Ponedjeljak dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 17,5-6.13-15a.)
Ostali su tvrdovrati

U Drugoj knjizi o kraljevima čitamo kako je Božji narod ostavio svoga Boga i počeo štovati tuđinske ništavne bogove. Zato im je Bog uporno slao i proroke i suce koji su ih opominjali i upućivali da se Bogu vrate. Uzalud. Veli Pismo: „Ali oni nisu poslušali nego su ostali tvrdovrati kao i njihovi oci, koji nisu vjerovali u Jahvu, Boga svoga.“ Evo, to. Bili su tvrdovrati. Nepokorni. Tvrdoglavi. Ustrajavali su u svojoj nevjeri i u svojoj nevjernosti. Zato im se dogodila strašna tragedija. Njihovi su ih neprijatelji osvojili, kraljevstvo im je bilo uništeno a velik dio naroda njihovi su neprijatelji odveli u progonstvo. Njihova tvrdovratost, njihovo ustrajavanje u grijehu strašno ih je koštalo…

Važno je ovo imati na pameti, jer, kako veli Pavao, „što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano.“ (Rim 15,4) Pogledajmo. Ljudski je griješiti, đavolski ustrajavati, veli stara latinska poslovica. I doista. Nitko od nas nije bez grijeha, pa i teških grijeha. Mi griješimo. Griješimo svakodnevno. Međutim, temeljno je da se uvijek pokajemo, da se uvijek iznova Bogu vraćamo i da uvijek iznova zazivamo Božje milosrđe, nastojeći svoj život dovesti u sklad s njegovom voljom. Tako je i Petar zaplakao nakon što je pijetao zakukurikao. Gospodin ga je tada samo pogledao i – oprostio mu. (Lk 22,61) Zato je i za nas silno važno da se nikad ne prepuštamo grijehu, da ne dopustimo da zlo i grijeh u nama pusti korijenje. Kao što čovjek uvijek iznova opere ruke, ako ih zaprlja, tako se mi ne želimo miriti s prljavštinom grijeha, nego se za svoje grijehe uvijek iznova kajemo uključujući i sakrament pomirenja – ispovijed.

Utorak dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 19,9b-11.14-21.31-35a.36)
Iz Jeruzalema će izići Ostatak

Nama su brojevi nekad jako važni. Tako ćemo reći da je na svadbi bilo toliko i toliko gostiju, da je na nekoj važnoj utakmici stadion bio prepun ili pak da se na nekom važnom događaju na ulicama i trgovima okupio silno velik broj ljudi. Takvi smo. Važno nam je ono što se vidi, što je mjerljivo. Mi gledamo na oči, a Bog gleda u srce. U povijesti Božjega naroda bilo je strašnih nesreća, a najveća je bila ta da je velik dio naroda bio odveden u ropstvo i izgledalo je da će sve propasti: ne samo njihova domovina, njihov narod i njihov hram, nego i vjera u jedinoga pravoga Boga. I onda proroci u Božje ime govore o malenom Ostatku, o onoj zdravoj jezgri vjernoga naroda po kojemu će Bog obnoviti svoje spasenje. Tako Bog po proroku poručuje da njegovo djelo s izabranim narodom neće i ne može propasti „jer će iz Jeruzalema izići Ostatak, Sačuvani s gore Siona.“

I mi nekada, kao onaj narod u progonstvu, možemo klonuti duhom, jer, evo, vidimo kako se zatiru kršćanske vrijednosti, kako je sve više ljudi koji zanemaruju Božji zakon, kako je sve više onih koji žude za zabavom i ružnim strastima, kako je sve manje onih koji se žrtvuju, koji sklapaju ruke i koji nastoje slijediti evanđelje koliko god više mogu. I onda se možemo upitati, idemo li mi ispravnim putem kad toliki slijede neke druge putove. U takvim trenucima Isus nam govori: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ (Lk 12,32) Ne možemo mi proniknuti u ljudska srca, ne možemo mi znati kako, na koji način i kada Bog po Duhu Svetome dotiče srca ljudi za koje mi mislimo da su daleko od Boga. Ne možemo mi razaznati je li stado u kojem smo mi uistinu malo stado. Naše je da Bogu ostanemo uvijek vjerni, kamo god išle struje ovoga svijeta, a Bog će već naći i iznaći načina, jer „Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (1 Tim 2,4) To je ona radosna vijest koju Crkva naviješta današnjem svijetu.

Srijeda dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 22,8-13; 23,1-3)
Našao sam Knjigu Zakona

Dogodilo se da su svećenici u jeruzalemskom hramu našli na zaboravljenu i zagubljenu Knjigu Zakona. To je vjerojatno bila jezgra one knjige Svetoga pisma koju danas nazivamo Ponovljeni zakon. Kralj je naredio da se ta knjiga pročita pred svim narodnim starješinama. S velikim strahopoštovanjem su slušali što u njoj stoji. Na koncu je kralj sklopio savez s Bogom, da će obdržavati sve što stoji u toj knjizi. Evo, našli su zaboravljenu knjigu i vratili se svojim korijenima, da bi se obnovio narod i savez naroda s Bogom.

Važno je ovo imati na pameti. Razumljivo je da neprestano idemo za napretkom da bismo poboljšali svoj život na zemlji, da bismo imali veći standard. Tu su novi strojevi, novi lijekovi i novi načini liječenja, tu je znanost koja se razvija. Od dana kada su ljudi izumili kotač, pa do danas u tome smislu ljudsko društvo neprestano napreduje. Međutim, ima nekih stvari koje nipošto ne bi trebale biti podložne promjenama. Božja zapovijed „Ne ubij!“ jednako vrijedi danas kao i prije tri tisuće godina. Tako je i s drugim Božjim zapovijedima. Nadalje, Isusov nauk da prvo treba tražiti kraljevstvo nebesko, pa onda sve ostalo, vrijedi jednako danas kao i onda kada je to Isus rekao. Zato je i za nas važno da, recimo to tako, i mi otkrijemo Knjigu Zakona koju smo zaboravili, pa da se vratimo onom našem prvom žaru i prvom poletu, onako kako nas opominje Knjiga otkrivenja: „Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela.“ (Otk 2,5)

Četvrtak dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 24,8-17)
Razbio sve zlatne predmete

Tko će razumjeti putove Gospodnje? Pismo izvješćuje kako je babilonski kralj Nabukodonozor osvojio Jeruzalem. Osim toga, „odnio je sve iz riznice Doma Gospodnjeg i iz riznica kraljevskog dvora i razbio je sve zlatne predmete koje je Salomon, kralj Izraela, načinio za Svetište Gospodnje. Tako se ispunila riječ Gospodnja.“ Nakon toga je velik dio naroda odveden u progonstvo u Babilon. Zbog ludosti njihovih kraljeva, zbog prevrtljivosti i nevjere njihovih velikaša, sav je narod trpio. K tome, Bog je dopustio da bude opljačkan i hram, onaj hram koji je po Božjoj zapovjedio izgradio Salomon, hram koji je bio najveća svetinja Izraela. Netko bi rekao: „Zašto, Bože?“ A Pismo kaže da se sve to dogodilo da se ispuni riječ Gospodnja kojom je to Bog nagovijestio, bude li narod ustrajavao u nevjeri.

I mi ponekad zdvajamo, pa nam dođe da kažemo: „Zašto, Bože?“ Toliko je nepravdi u svijetu, toliko nasilja, toliko boli čovjek čovjeku zadaje. K tome, kao da se i danas množe oni koji se rugaju svemu što je od Boga, koji bi htjeli razoriti hram naše vjere i našega pouzdanja u Boga. Zašto Bog dopušta da se silnici bahate a da bezumnici luduju i vode narode u propast? Ne trebamo biti tjeskobni. Onaj se narod iz progonstva vratio obnovljena duha, jer je tamo dobro naučio što znači biti Bogu nevjeran i kako je važno uvijek iznova Boga tražiti. Slično je bilo i s našim Gospodinom Isusom Kristom. Njegova smrt na križu nekome je mogla izgledati kao potpuni poraz svega onoga dobroga što je Bog činio za ljude. Međutim, upravo po svojoj muci Krist je došao do svoga uskrsnuća kojim nas je učinio dionicima svoga spasenja. Zato, smo puni pouzdanja. Mi molimo Boga da nas sačuva u svojoj službi, da nam umnoži vjeru, da nam učvrsti nadu i usavrši ljubav, a Bog će spasiti ljude i svoj narod, bez obzira na sve naše slabosti i naše ludosti, jer, kako kaže poslovica: „Veće je Božje oproštenje, nego svega svijeta sagrješenje.“

Petak dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 25,1-12)
Neke od malih ljudi

U svom drugom naletu kralj Nabukodonozor razorio je cijeli Jeruzalem skupa s hramom, zidine razorio a preostalo stanovništvo odveo u Babilon. Međutim, „neke od malih ljudi ostavi zapovjednik u zemlji kao vinogradare i ratare.“ Kraljeve su sinove smaknuli, kralja osakatili, sve imalo sposobne ljude odveli u progonstvo. Ostali su tek neki od malih ljudi. Zar stvarno mali ljudi? Tako je to s ljudima. Misle da je bitno biti velik i iznad drugih. A ono, već Gundulić kaže: „Kolo od sreće okreće se…“ Onaj tko je danas gore, može lako pasti dolje.

Oni koje nazivamo mali ljudi nositelji su našega društva, ali i Crkve. To su oni koji u jednostavnosti srca vrše svoje dužnosti, skrbe o svojoj obitelji, pomažu potrebitima, poštuju Boga, ustrajavaju u molitvi i više teže za nebeskim, negoli za zemaljskim. To su oni krotki, to su oni siromasi duhom, to su oni mirotvorci, oni koji su progonjeni zbog pravednosti, to su oni koji praštaju sedamdeset puta, to su oni koji mole za svoje progonitelje, to su oni o kojima ne pišu novine i o kojih nema na mrežnim stranicama. To su oni koji čine dobro u skrovitosti, baš kao što je to činila blažena Djevica Marija u Nazaretu, ili pak sveti Josip u svojoj radionici. To su oni koji sa svetim piscem mogu kazati: „Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni.“ (Ps 131,1-2) Neka to bude naša mudrost i naš kršćanski put.

Subota dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(Tuž 2,2.10-14.18-19)
Tko će te iscijeliti?

Tko može utješiti čovjeka kojemu je poginulo dijete ili čovjeku koji u ratnom vihoru ostavlja svoj dom da bi spasio goli život te ide u progonstvo, u neizvjesnost s nejakom djecom? Kako utješiti udovicu koja u silnom trudu i naporu treba podizati svoju djecu? Svaka ljudska riječ je tu nedovoljna. Evo, tako je nastala i jedna biblijska knjiga, Knjiga tužaljki. Sveti pisac plače nad razorenim Jeruzalemom, nad svojim narodom koji poražen i ponižen odlazi u progonstvo. On govori o djeci i dojenčadi koji u razorenom Jeruzalemu umiru od gladi. Tako on govori o Jeruzalemu i o svome narodu: „Kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti?“ Stvarno, silna zna biti čovjekova tuga. Mi ne možemo ni zamisliti koliko je suza proliveno u povijesti ljudskoga roda i koliko je bilo slomljenih srdaca. Doista, kao more može biti neizmjerna tuga i bol. Tko može iscijeliti te rane, tko ucviljenog utješiti?

Pogledajmo. Možda bismo na sličan način mogli gledati i Mariju, Isusovu majku pod križem. I onda nam sviće odgovor. Marija je silno patila pod križem, ali je dočekala uskrsno jutro i svoga proslavljenoga sina. I doista, samo nas Kristovo uskrsnuće može utješiti, Kristovo uskrsnuće koje je jamac i našega uskrsnuća i naše proslave. Mi trpimo, ali s nadom. Mi se ponekad žalostimo, ali nikad ne očajavamo, jer upiremo pogled u Krista uskrsloga i proslavljenoga, kako kaže Pavao: „Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša.“ (2 Kor 1,5) Smo nas Isus može utješiti, jedino on daje smisao našem ovozemnom životu, on je onaj koji nas čeka u vječnosti gdje će Bog „otrt će svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ (Otk 21,4) To je naša radost i naša nada.

TRINAESTI TJEDAN

Ponedjeljak trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 2,6-10.13-16)
Odluka je neopoziva

Rekli bismo, grijeh je grijeh, ma kakav bio. Međutim, jesu li svi grijesi jednako teški i jednako strašni? To ne možemo znati. Međutim, ima nešto drugo što je u grijehu osobito strašno: ustrajavanje u zlu. Neke grijehe čovjek učini brzopleto, ponesen strašću, zaveden drugim ljudima… Međutim kada čovjek svoj život svjesno i namjerno zasniva na grijesima i nepravdi, onda je to strašno zlo. Takvima Bog preko proroka Amosa progovara da će ih neminovno stići strašna kazna. Zašto? Veli prorok: „jer gaze po glavi siromahu i sirotinju na zlo vode… jer sin i otac k istoj djevojci idu da oskvrnu moje sveto ime…“ Bogati su se bahatili i tlačili siromahe te su se podavali bludništvu iskorištavajući svoje služavke. I onda prorok govori kako će sve takve snaći velika nesreća jer će ih njihovi neprijatelji teško poraziti.

To je poruka i pouka za nas. Čuvajmo se grijeha, čuvajmo se grešnih navika. Pazimo na svoje srce da nam naši ponavljani grijesi ne zamagle pogled, tako da nam postane normalno ono što nije normalno, te da počnemo više slijediti svoje strasti nego Božje zapovijedi. Zato uvijek iznova molimo Boga za oproštenje ali ga molimo i za svjetlost Duha Svetoga da spoznamo svoj grijeh, da uvidimo koji je ispravan Božji put, da bismo, uz beskrajnu Božju milost mogli u dobru napredovati. Tako sveti Pavao za nas upućuje molitvu Bogu: „Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.“ (Ef 1,17-18) Bog koji je dobrostiv pratit će nas svojom mudrošću i milošću.

Utorak trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 3,1-8; 4,11-12)
Ništa ne čini Gospodin Bog a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima

Bog se nikada ne odriče svoga naroda. Ako narod postane nevjeran, ako počne činiti strašne grijehe ili ako počne ići za drugim nazovi-bogovima, Bog uvijek opominje po prorocima. Bog poziva, upućuje, katkada prijeti, ne bi li narod potakao na obraćenje. Tako prorok Amos upućuje narodu Božje riječi i govori: „Ništa ne čini Gospodin Bog a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.“ Ne može narod reći da nije čuo, da nije znao, da nije bio opominjan i upućivan na dobro. Pa ako i nakon toga ustraje u zlu, dogodit će mu se nesreća ne zato što bi ih Bog kažnjavao, nego jednostavno zato što izvan Boga i Božjih zakona nema istinske sreće i istinskog mira.

Dobro je to imati na pameti. Od malih su nam nogu sklapali ruke i učili nas moliti. Kod kuće i u crkvi čuli smo Božje zapovijedi. Poznato nam je što i kako bismo trebali činiti da budemo u skladu s Božjom voljom. Znamo jako dobro što bi se dogodilo, kad bi čovjek po svojoj nesreći ustrajao u zlu. Za svoje se grijehe ne možemo ispričavati da nismo znali ili da nismo bili upućeni i upućivani. Zato je važno slušati Božju riječ, jer, makar su je zapisali ljudi, Božja je to riječ za nas, kako veli sveti Pavao: „Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.“ (1 Sol 2,13). Dao Bog da Božja riječ uvijek nađe plodno tlo u našim srcima.

Srijeda trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 5,14-15.21-24)
Mrzim i prezirem vaše blagdane

U Starom je zavjetu za Židove bilo točno određeno kako i kada trebaju slaviti blagdane uz žetve paljenice i hramsko bogoslužje. Te je blagdane narod slavio radosno i svečano. I onda dolazi Božja riječ preko proroka Amosa, riječ koja iznenađuje: „Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti.“ Kako? Zašto? Bog progovara što je temeljno i što je bitno: „Tražite dobro, a ne zlo… Mrzite zlo, ljubite dobro, držite pravicu.“ Naglasak je na tome da čovjek treba prvenstveno nastojati da živi po Božjim zapovijedima, da traži dobro a ne zlo, da teži za pravdom, a ne za nepravdom, da teže za milosrđem, a ne za nasiljem. A ako se oko toga budu trudili, onda će i njihove blagdanske svečanosti biti Bogu mile. Međutim ako bi oni u svojoj ludosti pomislili da je Bogu dovoljno odslužiti propisano bogoslužje, pa onda živjeti po svojoj volji i po svojim strastima, onda se ljuto varaju. Bog traži vjernost, Bog traži iskrenu ljubav prema njemu i prema bližnjemu.

Ova je riječ danas i nama upućena. Kao da se povijest ponavlja. Naša je stalna napast da naše svetinje postanu dio narodnih običaja, a što nema puno veze ni s vjerom i vjernošću a niti s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Ako se slavlje naših sakramenata, krštenja, prve pričesti, krizme i vjenčanja te slavlje naših blagdana svedu samo na izvanjsko slavlje, onda je to isprazno. Zato je i za nas važno slijediti zapovijedi zato je i za nas važno slušati Božju riječ te po njoj živjeti. Dao Bog da sjeme Božje riječi nađe plodno tlo u našim srcima.

Četvrtak trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 7,10-17)
Odlazi, vidioče!

Prorok Amos, porijeklom iz južnog kraljevstva, prorokovao je na sjeveru zemlje protiv velikaša koji su tlačili su siromahe i nemoralno živjeli. Amos je prorokovao i protiv kralja Jeroboama i zato postaje neugodan. U kraljevskom svetištu Betelu govoriti protiv kralja! Zato mu svećenik Amasja iz toga svetišta kaže neka ide prorokovati u svome kraljevstvu: „Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.“ Za Amasju nije bitno, je li istinito ono što prorok govori. Amos treba otići zato što je stranac i zato što nije kralju po volji. To što se čini zlo, to što se cijelom kraljevstvu sprema propast i izgnanstvo, svećenika nije briga. Za njega je jedino važno da bude kralju po volji.

U svjetlu ove Božje riječi pogledajmo sebe same. Nije se lako suočiti s vlastitim pogreškama i krivim postupcima. Možda ćemo svoje grijehe sami sebi priznati, to još nekako ide. Ali da nam na to ukaže netko drugi, to ne možemo podnijeti. I što onda činimo? Kao Amasja mi pokušavamo omalovažiti onoga koji nam govori. Onda redovito kažemo da taj što nam govori nije ništa bolji, da je grešnik, da je licemjer i tako dalje. I uopće ne usmjerujemo svoju pozornost na ono što nam čovjek govori, nego na to tko nam to govori. Koji puta nam neki prijatelj dobronamjerno skrene pozornost na neke naše loše postupke, a mi se okomimo na njega da to nije njegova stvar. Konačno, koji puta nam i ljudi za koje smatramo da nam baš ne misle dobro, kažu istinu u lice. I ne želimo je prihvatiti, jer dolazi od njih koji nam ne žele dobro. Međutim, mudar će čovjek svakoga saslušati, a ponekoga i poslušati. Istinski će mudrac – k tome – priznati da je slab i nesavršen, pa će često i saslušati i poslušati. Dobro je stoga oko sebe imati prijatelje koji nam govore istinu. A najboljega prijatelja nalazimo u Isusu koji nam uvijek iznova govori svoju živu riječ.

Petak trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 8,4-6.9-12)
Poslat ću glad na zemlju

Tko je danas među nama gladan, odnosno da nema što jesti? Tko je od nas danas žedan da mora kilometrima pješačiti do pitke vode? Nismo mi ni gladni ni žedni. Ne oskudijevamo ni u čemu što se u današnjem vremenu smatra da je za redovan život potrebno. Rekli bi neki: „Ima se! Troši se!“ Još prije pedesetak godina nismo mogli ni zamisliti današnji standard života. Samo se valja prisjetiti. Kad pošteno pogledamo sebe i one oko nas, sve imamo, ništa nam ne nedostaje. Pa ipak, jesmo li mirni? Jesmo li zadovoljni? Jesmo li sretni? Nije li u nama neki nemir? Sve nas nešto žulja, sve nam nešto smeta sve za nečim idemo, a zapravo ne znamo za čime…

I onda dolazi Božji čovjek, prorok Amos koji nama danas kazuje ove Božje riječi: „Evo, dani dolaze – riječ je Gospodina Boga – kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodnje.“ Uza sve što posjedujemo, uza sve pogodnosti današnjeg života, duboko je u nama, čežnja za vječnim, težnja za onim beskrajnim, čežnja za Bogom. U tome smislu čeznemo za smislom, za onom Istinom koja dolazi od Boga i samo od Boga. I onda nam dolazi Božja riječ. Isus nam kaže: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ Za njim idemo, njega tražimo, njega slijedimo. Sve izvan njega jest prolaznost i ništa izvan njega ne može ispuniti trajnim mirom naše srce, kako prekrasno kaže onaj psalam: „Više si u srce moje ulio radosti nego kad obilno rode pšenica i vino.“ (Ps 4,8) Dao Bog da tu radost svakoga dana sve više i više osjećamo.

Subota trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 9,11-15)
Obnovit će gradove srušene

Božji se čovjek nikada ne prepušta beznađu. Koje god ga zlo pogodilo, kojim god grijehom povrijedio Boga ili bližnjega, vjernik zna da ga Bog nikada ne odbacuje, da mu se Bog uvijek iznova priginje. Tako Bog tješi svoj narod koji je bio završio u progonstvu: „Okrenut ću sudbinu naroda moga Izraela: obnovit će gradove srušene i živjeti u njima, saditi vinograde i vino im piti, zasaditi vrtove i jesti njihov rod.“ Tako je i bilo. Nakon dugih sedamdeset godina narod se stvarno vratio u svoju domovinu.

To je slika i pouka za nas. Bog nikada od nas ne diže ruke. Koje god da smo zlo učinili, kada ga samo s pouzdanje pogledamo, on nam pruža svoju milosrdnu ruku. Ako nam je srce ranjeno grijesima, ako nam je srce slomljeno zbog nevolja i nedaća koje su nas pogodile, Bog se uvijek nama priginje. Zato su za nas osobito utješne ove Isusove riječi: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima… Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“ (Mt 9,12-13) Isus je tako i činio. Pozvao je Mateja carinika među apostole, ušao u kuću Zakeja nadcarinika, progonitelja Pavla uzeo za apostola. Zato nam u svoj jednostavnosti govori Ivan apostol: „Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.“ (1 Iv 2,1-2) To je naša radost i naša nada.

ČETRNAESTI TJEDAN

Ponedjeljak četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Hoš 2,16.17b-18.21-22)
Zaručit ću te sebi dovijeka

Svome narodu Bog se uglavnom ne predstavlja kao silni Stvoritelj (što on jest) ili kao pravedni Sudac (što on također jest), nego Bog svoj odnos prema svome narodu redovito uspoređuje s ljubavlju zaručnika prema zaručnici, odnosno s ljubavlju muža prema ženi. Bog ljubi svoj narod. Stalo mu je do njega. Zato on svome narodu poručuje po proroku Hošei: „Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Gospodina.“ Pogledajmo dalje. Na prvim stranicama Svetoga pisma kaže se da su muž i žena jedno tijelo. Ako Bog svoju ljubav prema narodu uspoređuje s ljubavlju muže i žene, to onda znači da nas Bog zove u zajedništvo sa sobom, da mi, koji smo stvoreni na njegovu sliku, ulazimo u njegovu obitelj. A sve se to potvrđuje s Isusom Kristom koji je uzeo našu ljudsku narav da bi nas zaodjenu svojim božanstvom, tako da smo mi istinska djeca Božja. Takav je Božji odnos prema nam. Tako Bog na nas gleda i tako nas ljubi. Tko bi to moga pojmiti, tko razumjeti? Možemo samo zastati i u molitvi uvijek Gospodinu zahvaljivati za „nadspoznatljivu ljubav Kristovu.“ (Ef 3,19) Dao Bog da čitav naš život bude hvala i zahvala Bogu zato što nas je divno stvorio i još divnije obnovio u Isusu Kristu.

Utorak četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Hoš 8,4-7.11-13)
Odbacih tvoje tele, Samarijo!

Izabrani Božji narod često je padao u napast da prihvaća tuđinske nazovi-bogove i da časte kipove tih božanstava. Još su u podnožju Sinaja Izraelci salili zlatno tele te ga slavili kao boga. Tako Bog preko proroka Hošee prekorava narod što su pravili kumire, odnosno idole, to jest likove lažnih bogova: „Od srebra svog i zlata načiniše sebi kumire da budu uništeni. Odbacih tvoje tele, Samarijo, na njih se gnjev moj rasplamtio.“

Možda bismo mogli s podsmjehom gledati na onaj narod. Kako su samo mogli pomisliti da kip nekog božanstva odnosno idol ima neku snagu i moć? A kad malo bolje pogledamo, i mi se znamo klanjati idolima. Nije li za nekoga idol bogatstvo ili društveni položaj? Nekome će biti idol njegov izgled, popularnost. Ovdje trebamo biti jasni. Što god čovjek stavio iznad Boga, pa i vlastitu djecu, to je njegov idol, njegov kumir, njegovo božanstvo. A prva zapovijed jasno kaže: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene.

S druge strane, ako stavimo Boga i njegove zapovijedi na prvo mjesto, ako nam u životu bude najvažnije da slijedimo Krista Gospodina, onda ćemo u Bogu Kristovom milošću imati i druge darove. Nisu zemaljska dobra protivna Bogu. Nije neka služba ili neki društveni položaj protivna evanđelju. Samo treba postaviti ljestvicu vrednota. Na prvom je mjestu Bog i njegove zapovijedi, a onda slijedi sve ostalo. Tako nam govori i sveti Pavao: „Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću, jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom.“ (1Tim 4,4-5)

Srijeda četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Hoš 10,1-3.7-8.12)
Bujna je loza bio Izrael

Prorok Hošea prekorava svoj narod koji je počeo častiti tuđinske bogove i podizati im žrtvenike i obredne stupove. Kako su do toga došli? Jednostavno, što im je u životu bilo bolje, to su se oni više okretali nevjeri. Veli prorok: „Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila. I što mu je više rodilo plodova, to je više umnažao žrtvenike; što mu je bogatija zemlja bila, to je kićenije dizao stupove.“ Znamo, nakon toga je došla nevolja i nesreća: sve su izgubili i otišli u progonstvo.

Ovo nam već zvuči poznato. Kad je čovjek u silnoj nevolji i tjeskobi – a neki se od nas sjećaju strašnih dana domovinskog rata! – onda čovjek sklapa ruke i okreće se Bogu i molitvi. Međutim kada se najedemo i napijemo, kada si uredimo i kuću i sve u kući, kada dođemo do toga da se možemo provoditi na čestit ali i na manje čestit način, Boga zaboravljamo. Zato nas Bog opominje: „Umnoži l’ se blago, nek’ vam srce za nj ne prione.“ (Ps 62,11) Zahvaljujemo Bogu za sve što imamo. Zahvaljujemo i za dom i za domovinu. Zahvaljujemo Bogu što ni u čemu važnome ne oskudijevamo. Ali iznad svega molimo Boga da mu ostanemo vjerni, da nas naši životni uspjesi i životne ugode od Boga ne udalje. Zato mudar čovjek ovako moli Boga: „Ne daj mi siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim; inače bih, presitivši se, zatajio tebe i rekao: ‘Tko je Gospodin?’ Ili bih, osiromašivši, krao i oskvrnuo ime Boga svojega.“ (Izr 30,8) Neka nas Gospodin obdari svojom milošću da samo njemu jedinome služimo i njemu se jedinome klanjamo.

Četvrtak četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Hoš 11,1.3-4.8c-9)
Užima za ljude privlačio sam ih

Naš Bog je sama dobrota, sama ljubav. Evo kako on, pun nježnosti, govori o svome narodu: „Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga. Efrajima ja sam hodati učio, držeći ga za ruke njegove; al’ oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo.“ Sve, baš sve im je dao. Nije vrijedilo. Jer, čovjek, kada mu je dobro, lako počne vjerovati da se to podrazumijeva, da to tako i treba biti i da će tako uvijek biti. Zato lako zaboravlja Boga koji mu je sve to omogućio. Pa ipak, makar narod nije bio vjeran, Bog nije odustajao: „Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi.“ I onda kada se na narod zbog njihove nevjere sručila nevolja, Bog to nije mogao dugo gledati. Kaže: „Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha.“ Kao da slušamo roditelja koji svome djetetu uvijek iznova i iznova prašta njegove ludosti i koji mu uvijek iznova i iznova pruža svoju ljubav noseći srce na dlanu. Takav je naš Bog prema nama. Tko može dokučiti dubine njegove ljubavi i beskraj njegove nježnosti prema nama. Zato, neka nas on očuva od svake nevjere, od svakoga grijeha, tako da čitav naš život ovdje na zemlji bude njemu na hvalu, da bismo ga onda mogli slaviti cijelu vječnost na nebesima.

Petak četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Hoš 14,2-10)
Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svome

Poslije strašnih nesreća koje su pogodile Božji narod, Bog ga poziva da se vrati: „Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svome, jer zbog svojeg si bezakonja posrnuo.“ Bog im stavlja istinu pred oči. Oni su stradali zato, što su svoga Boga ostavili, što su se pouzdavali u svoju mudrost i u svoju snagu. Nesreća i pustošenja koje je njihova zemlja doživjela treba im biti opomena da odbace tuđinske nazovi-bogove, te da se vrate Bogu skrušena srca, da bi ponovno bili u miru i sa sobom i sa svojim Bogom. I onda im Bog progovara sa svom nježnošću. Budu li se stvarno njemu vratili on im ovo obećava: „Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana, nadaleko pružat će izdanke. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog.“

To je Božje milosrđe, to je Božja ljubav. Ne želi se spominjati njihovih grijeha, nego im obećava svoj puni blagoslov. Evo, upravo smo mi takvi pred Bogom. Svjesni smo svojih grijeha i svojih lutanja. Svjesni smo da su nam neke druge stvari bile puno važnije od Boga. Svjesni smo da smo griješili i mišlju i riječju i djelom i propustom. Znamo vrlo dobro da neki naši grijesi nisu baš bili bezazleni. Svjesni smo da smo povrijedili i Boga i bližnjega, pa i sami sebe upropaštavali. I što onda? Pasti u tjeskobu, prepustiti se očaju ili pak reći da se sada ništa ne može promijeniti? Ne. Bogu je sve moguće. Bog briše naše grijehe kao što sunce otapa snijeg. Kad se za svoje grijehe pokajemo i kada nam Bog oprosti, on se tih grijeha ne spominje. Oni za nj ne postoje. Bog nas uvijek iznova uzima kao svoju ljubljenu djecu. Veli Božja riječ na drugom mjestu: „Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? (Iz 43,19) Zato uvijek s pouzdanjem gledamo u našega Boga i u njegova sina Isusa Krista koji nije došao zbog pravednih, nego zbog nas grešnih da nas privuče sebi sada i u vječnosti. Dao Bog da tako i bude.

Subota četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Iz 6,1-8)
Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svome

Prorok Izaija na samom početku svoga poslanja u viđenju gleda Božju slavu i čuje Božji glas. I silno se prepao. Veli: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama!“ Kad evo, u istom viđenju, dolazi anđeo koji mu žeravicom čisti usne. I onda čuje Božji glas: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?“ Izaija na to spremno odgovara: „Evo me, mene pošalji!“ Tu svoju slabost i nesavršenost uviđaju i druga dva velikana, Petar i Pavao. Petar, nakon onog čudesnog ribolova, govori Isusu: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Slično i Pavao za sebe veli: „Ja sam najmanji među apostolima…“ Međutim, i jedan i drugi su prihvatili Božji poziv.

Stvarno, kada je u pitanju bilo kakvo poslanje, tko je u potpunosti dostojan? Predsjednik republike? Papa u Rimu? Srednjoškolski profesor? Svećenik na oltaru? Roditelj? Svi smo mi i slabi i grešni i nesavršeni. Pa ipak, svi mi sa svim svojim sposobnostima i slabostima imamo određeno poslanje. Kao što nije dobro određeni položaj shvaćati kao čast i prigodu za vlastite probitke, jednako tako neće biti dobro da – u nekoj lažnoj skromnosti – ne preuzimamo određenu odgovornost u obitelji, u društvu, u Crkvi. Bog poziva obične, slabe i grešne ljude da čine dobro. Bog poziva svakoga čovjeka ponaosob da bude „prorok“, to jest Božja slika na zemlji, da pokazuje prema bližnjima onu strpljivost i onu ljubav koju sam Bog ima prema čovjeku. Ne trebamo se sakrivati iza svoje slabosti. Mi smo kadri činiti dobro, mi smo kadri biti živa slika Božje ljubavi ovdje na svijetu. Ako je to mogao Izaija, ako su to mogli Petar i Pavao, možemo i mi. Na to smo pozvani.

PETNAESTI TJEDAN

Ponedjeljak petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Iz 1,11-17)
Učite se dobrim djelima

Bog po proroku Izaiji govori kakvo treba istinski Boga slaviti. Nije dovoljno tek naizvan prinositi u hramu propisane žrtve. Bog prvenstveno traži ovo dvoje. Kao prvo kaže: „Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti!“ Upravo tako. Mi se, nažalost lako naviknemo na zlo. I ne primjećujemo kako postajemo sve više osorni. zavidni, lijeni, sebični, kako vrijeđamo i Boga i bližnjega. Nismo možda svjesni koliko griješimo. A griješimo. Valja to uvidjeti, valja se za to pokajat, valja Boga moliti za oproštenje i valja nam se odreći toga zla što je u nama i zla koje činimo mišlju, riječju, djelom i propustom.

Onda dalje kaže Bog: „Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.“ To je ono što je neuništivo, što je vječno, što je naš siguran polog za vječnost. Biti pravedan, činiti dobro. U tome smislu silno je vrijedna i čaša hladne vode koju nekom pružimo, jednako je tako vrijedna i dobrohotna riječ rečena iz srca. Vrijedno može biti i vrijeme koje nekome poklonimo, može biti veća ili manja usluga koju zapravo možemo lako učiniti. Slijediti zapovijedi. Činiti dobro. To je put.

Ako se, dakle, iskreno trudimo odreći grijeha te ako se trudimo vršiti zapovijedi i činiti dobro, onda će i naša pobožnost i bogoslužje koje slavimo biti izraz naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Bog nas poziva da svoju vjeru potvrđujemo svojim djelima. Pa ako smo i manjkavi, ako smo i nesavršeni, ako svednevice griješimo, bitno je da se uvijek Bogu vraćamo i obraćamo, da od Boga molimo oproštenje ali i snagu da činimo dobro. Jer, po Božjem oproštenju i po njegovoj milosti mi smo kadri činiti dobro i svojim životom biti navjestitelji Boga koji je dobrostiv, koji je ljubav i koji nam u Kristu pripravlja vječno boravište na nebesima.

Utorak petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Iz 7,1-9)
To se neće zbiti: toga biti neće!

Kralj Ahaz i njegovi velikaši silno su se uplašili kada su doznali da su se čak dva neprijateljska kralja uputila da zauzmu i razore Jeruzalem. Očito su znali da je vojska njihovih neprijatelja i jača i brojnija od Ahazove vojske koja je imala braniti Jeruzalem. Bili su uvjereni: propast je pred vratima! Međutim, Bog šalje proroka Izaiju da kaže kralju Ahazu, da su, istina, ona dva kralja naumila osvojiti Jeruzalem uvjereni u svoju vojnu nadmoć. Međutim, poručuje Bog: „To se neće zbiti: toga biti neće!“

Upravo tako. Mi u svojoj slabosti i površnosti koji puta mislimo kako sve ovisi o ovim ili onim moćnicima te da silnici i nasilnici nameću svoje želje i čine što ih volja. Može nam se činiti da je tu običan čovjek nemoćan, da je prepušten valovlju silnika i nasilnika. Međutim, mi znamo i vjerujemo, sve je u Božjim rukama i ništa se ne događa bez njegova znanja, bez njegova dopuštenja i bez njegove volje. Naravno, može se dogoditi, a i događa se, da bezakonje i grijeh likuju, ali i tada će Božja biti zadnja. Evo nam najboljeg primjera. Nisu li se zavidnici i oholice urotili da osude na smrt Isusa, nisu li uspjeli nagovoriti Pilata da ga dade razapeti? Pa ipak, iz onoga što je izgledalo kao potpuni Isusov poraz, proizišlo je spasenje za cijeli svijet i svakog čovjeka: Krist je uskrsnuo. Upravo nam to govore riječi psalma: „Ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. Nek’ buče i bjesne valovi morski, nek’ bregovi dršću od žestine njihove: s nama je Gospodin nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev!“ (Ps 46,3) To je naša radost i naša nada.

Srijeda petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Iz 10,5-7.13-16)
Učinih snagom svoje ruke

Asirci su bili ratnički narod kojima je Bog dopustio da vojnim pohodom kazni nevjeran Božji narod. Međutim, kaže prorok Izaija, taj je narod uzoholio misleći da je sve to njegova snaga i mudrost govoreći: „Učinih snagom svoje ruke i mudrošću svojom, jer sam uman; uklonih međe narodima i blaga njihova opljačkah, kao junak oborih one što sjede na prijestoljima.“ I onda im Bog progovara po proroku Izaiji da su oni bili samo oruđe u Božjim rukama: „Zar se hvali sjekira povrh onog koji njome siječe? Hoće li se oholit’ pila povrh onog koji njome pili?“

Važno je to znati. I mi puno toga možemo učiniti i činimo. Imamo određene sposobnosti. Zadivljujuća su ljudska iznašašća i izumi. Silno napredujemo u znanosti i tehnici. Naša kultura ima sjajne životne uvjete. Točno. Međutim, sve je Božji dar: moje duhovne i tjelesne sposobnosti, duhovne vrednote koje imam, moja sposobnost da činim dobro, da praštam, da ljubim Boga i svoga bližnjega. Prekrasan je osjećaj kad vidimo koliko toga lijepoga znamo i umijemo. Ali smo uvijek svjesni da je sve ono što je dobro u nama – Božji dar. Zato veli Pavao: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7) Dok se radujemo svakom Božjem daru, molimo ga da nas ispuni zahvalnošću i poniznošću. To je put svetosti.

Četvrtak petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Iz 26,7-9.12.16-19)
Dušom svojom žudim tebe noću

Koliko god se mi trudili svojim rukama i svojom umnošću, mi ne možemo ispuniti svoje srce dubokim i trajnim mirom. Koliko god bili dobrohotni ljudi oko nas, svi su oni ograničeni u svome djelovanju, jer su samo ljudi. Jer, dubine našega srca su beskrajne, ništa ih na ovome svijetu ne može do kraja ispuniti. Tako čovjek, pa i čitav narod pri koncu svojih putovanja, nekako umoran s prorokom Izaijom kaže Bogu: „Na stazi tvojih sudova željno te, Gospodine, čekamo; ime tvoje i spomen tvoj duša nam žudi. Dušom svojom žudim tebe noću i duhom svojim u sebi te tražim.“

Takvi smo mi i takav je svijet oko nas. U neprestanoj žurbi, u neprestanoj trci radimo, trudimo se. Nastojimo ugrabiti od života što više i što bolje. Kad ono, što više grabimo, to manje imamo. Što više pijemo dobra ovoga svijeta, to smo žedniji, što više ispunjamo svoje srce bukom i zabavom, sve smo osamljeniji i sve smo prazniji. Mi duboko u sebi žudimo za Bogom. Samo on može ispuniti dubine našega srca. Jer, on nas je takvima stvorio i on je u naša srca usadio čežnju za neizmjernim, za vječnim, za njim, našim Bogom. Dok blagoslivljamo Boga za sve što u ovome svijetu imamo, želimo uvijek imati na umu da nas je Bog stvorio za sebe, da nas je Krist otkupio da budemo dionici njegove božanske naravi, te da nas Duh Sveti uzdiže prema trajnom i nebeskom. Za tim čeznemo. Dao Bog da ustrajemo

Petak petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Iz 38,1-6.21-22.7-8)
Dodat ću tvome vijeku petnaest godina

Bogu je sve moguće. Evo, kralj se Ezekija razbolio i Bog mu po proroku Izaiji poručuje da će umrijeti. Ezekija se na to žarko pomoli Bogu da mu se smiluje i vrati mu zdravlje. Kad gle, Bog ponovno šalje Izaiju da poruči kralju kako je uslišio njegovu molitvu te da će mu dati da poživi još petnaest godina. Rekli bismo da je to sjajno. Puno je to petnaest godina! Zar stvarno? Prisjetimo se gdje smo bili prije petnaest godina? Za nas imalo starije, to je kao da je jučer bilo. Ali, pođimo dalje. Da nama Bog po proroku navijesti da ćemo u dobru zdravlju živjeti stotinu i pedeset godina, vjerojatno bismo se silno obradovali. Međutim, i to prođe. A što onda?

Važno je ovdje zastati. Mi zahvaljujemo Bogu za ovaj život koji je Božji dar. Zahvaljujemo mu za obitelj, za dom, za domovinu, za tolike drage ljude koji nas vole i koje volimo. Međutim, bilo nam sjajno ili pak manje sjajno, prolazno je. Prisjetimo se kako govori Pavao: „Domovina je naša na nebesima.“ (Fil 3,20) Zato uvijek iznova upiremo oči u ono što je trajno, u ono što je vječno, kako nas na drugom mjestu opominje apostol Pavao: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ (Kol 3,1-2) Dao Bog da mi – dok zahvaljujemo Bogu za zemaljska dobra – težimo za onim što je trajno i vječno, gdje će Bog biti sve u svemu. (1 Kor 15,28)

Subota petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Mih 2,1-5)
Teško onima koji smišljaju nedjelo

Strašne su bile društvene nepravde u onim davnim vremenima. Bogataši i moćnici su se bezdušno bogatili čineći nasilje običnim ljudima i otimajući im njihova dobra. Takve siromahe doslovno nitko nije mogao štititi osim Boga. I zato Bog strogo govori po proroku Miheju: „Teško onima koji smišljaju nedjelo, snuju zlo na posteljama svojim! Kad svane dan, oni ga izvrše, jer je sila u njihovoj ruci. Zažele li polja, otimaju ih, i kuće, uzimaju ih; čine nasilje čovjeku i kući njegovoj, vlasniku i posjedu njegovu.“ Bog im poručuje da će im se zlo vratiti za života njihova i nepravda koju su činili neće proći nekažnjeno.

U tome smislu veli naša poslovica: „Ne može čovjek zlo činiti a dobru se nadati.“ Upravo tako. Istina, može se dogoditi da se nasilnik bogati i bahati cijeloga života, međutim, ako u zlu ustraje, nikada neće imati mira. Jer, i najveći grešnik duboko u sebi zna da je grijeh – grijeh, da zlo nikada nije dobro i da mu ono oteto nikada ne može donijeti mir i radost. Zato je važno čuvati se svake pohlepe, kako nas i Isus poučava: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ (Lk 12,15) Dao Bog da tu riječ srcem prihvatimo i životom provodimo.

ŠESNAESTI TJEDAN

Ponedjeljak šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Mih 6,1-4.6-8)
Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro

U čemu bi se trebala sastojati kršćanska pobožnost, čime bi čovjek trebao Bogu omiljeti? Neki će možda u tome smislu ukazivati na stare pustinjake koji su godinama u samoći, molitvi i strogom postu Bogu služili ili će pak pokazati na velike svece koji su dane i noći provodili u molitvi ili su se posvema posvetili brizi za bolesnike i odbačene. Ili će možda smatrati velikim i važnim da čovjek hodočasti u neka svetišta, da učini neki zavjet ili neku veliku pokoru. Sve je to i dobro i pohvalno i mnogi su velikani tako i živjeli. Međutim, za nas, redovne, svagdašnje ljude, što je temeljno, što je bitno? Evo kako o tome govori prorok Mihej: „Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.“

Upravo tako. Živjeti čestito. Vršiti svoje dužnosti. Biti milosrdan i dobrostiv te biti poslušan Božjemu glasu. U tome nam je najuzvišeniji primjer Isusova majka, blažena djevica Marija. Ona je u Nazaretu bila kućanica, sa svim kućnim poslovima. Sigurno je bila i dobrostiva i milosrdna i ljubazna prema svojim susjedima. Sigurno je priskočila u pomoć onome tko je trebao, sigurno se Bogu posvećivala u molitvi. Bila je ona, naizgled, sasvim obična pobožna i draga žena. A bila je sva Božja, ona, najuzvišenija od svih! Najjednostavniji put svetosti jest u tome da čovjek predano i s ljubavlju vrši svoje dužnosti te strpljivo, s vjerom prihvaća i nosi svoj križ, svoje životne poteškoće. Dao Bog da mu tako i mi služimo u prostodušnosti i jednostavnosti srca.

Utorak šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Mih 7,14-15.18-20)
Tko je Bog kao ti?

Nema rane koju Bog ne može iscijeliti, nema grijeha kojega Bog ne može oprostiti, nema čovjeka kojega Bog ne bi ljubio. Jer, Bog je dobrota, Bog je milosrđe, Bog se uvijek priginje čovjeku, Bog nikada lica svoga od nas ne okreće. Čak i kada mi njega ostavimo, on nas traži kao onaj pastir stotu ovčicu. To je Božji čovjek, prorok Mihej znao i vjerovao, zato je ovo zapisao: „Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju?“

Tako je Bog činio i jednako tako i danas čini. Uvijek možemo računati na Božje praštanje, na njegovu sućut i na njegovu ljubav prema nam, prema nama koji toliko puta Bogu nismo vjerni. Bog je onaj koji uvijek iznova stoji pred našim vratima i kuca. On kuca na naša vrati znajući da smo slabi i da smo grešni. Međutim, on stoji i kuca. Ne provaljuje silom. Poštuje nas i našu slobodu. Zato je silno važno da se uvijek iznova Bogu okrećemo, bez obzira na ludosti koje smo možda počinili. Jer, ako ćemo to pravilno razumjeti, neće biti toliko strašno ako sagriješimo. Strašno je ako u grijehu ustrajemo, ako Bog ne tražimo. Veli prorok: „Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu!“ (Iz 55,6) Evo, upravo to sada i činimo. Neka nas njegova milost očisti i učvrsti na putovima vjernosti i ljubavi.

Srijeda šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Jer 1,1.4-10)
Ja te znadoh

Bog ne gleda na nas kao na masu. Bog ima u svom promislu i u svome srcu svakog pojedinog od nas. Upravo tako Bog govori proroku Jeremiji na samom početku njegova poslanja: „Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh: prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima ja te postavih.“ Kako li je to veličanstveno! Pomislimo: i prije nego je prorok satkan u krilu svoje majke, i prije nego se rodio, Bog ga je poznavao. Bog ga je zazvao. Bog je znao njegovo ime. Bog je za njega imao svoj naum i svoje poslanje. Međutim, sa svoje strane, Jeremija baš i nije rado htio biti prorok. Bio je on miran i povučen čovjek. On da stane pred ljude s otvorenim prijekorima i prijetnjama? Zato se on izgovara i kaže kako je još dijete i da ne umije govoriti. Ali mu Bog kaže: „Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti.“

Rekao bih da su ovdje za nas dvije pouke. Prva je veoma utješna. Nisam mrav u mnoštvu mravi, nisam tek kapljica u beskrajnom oceanu. Ja sam osoba s imenom i prezimenom. Bog me poznaje. Bog me je pozvao u život, poznavao me je i prije postanka svijeta. Kao da sam sâm na svijetu, Bog me voli, Bog me prihvaća, on me je „urezao u dlan svoje ruke“. Za mnoge ljude mogu biti i beznačajan i nebitan, neprimjetan i nevažan, ali za Boga sam uvijek izuzetno važan. Konačno, nije li Bog za mene poslao svoga Sina? I drugo. Bog mi je namijenio određenu ulogu. Štoviše, cijeli moj život trebao bi biti odgovor na Božji poziv. Bog na mene računa. Njegovo sam dijete, njegov pouzdanik, njegova ruka, slika njegove ljubavi u ovome svijetu. On na mene računa. On želi po meni pokazati svoju ljubav i dobrotu prema svakom čovjeku, on želi po meni uspostaviti svoje Kraljevstvo. U ovome svijetu Bog se želi u meni i po meni proslaviti. Kad bismo samo bili svjesni svoga odabranja i svog dostojanstva! Dao Gospodin da mu odgovorimo cijelim životom.

Četvrtak šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Jer 2,1-3.7-8.12-13)
Dva zla narod moj učini

Bog govori svome narodu onako kako brižan roditelj govori svome djetetu. Bog je narodu svome sve dao. Izveo ga iz Egipta, doveo ga u obećanu zemlju i dao mu mudre zakone i zapovijedi da po njima živi u miru i u skladu. Međutim, narod to nije cijenio. Brzo su zaboravili Božju naklonost i Božju ljubav te su se okrenuli nečasnim običajima i vjeri okolnih naroda. Tako su postupali ne samo obični ljudi, nego i glavari narodni zajedno sa svećenicima. Tolika nezahvalnost! Zato Bog progovara po proroku Jeremiji: „Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite. Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.“ Umjesto žive vode, okrenuli su se bljutavoj barskoj vodi. Umjesto da časte svoga Boga, okrenuli su se ništavnim bogovima, onima koji ne postoje i koji im pomoći ne mogu. A onda, kada su ostavili svoga Boga snašlo ih je zlo – završili su u progonstvu…

I danas ljudi stoje pred sličnim izazovima. Koji puta okreću leđa onome što je zdravo i istinito, a okreću se nadomjescima, surogatima. Umjesto da njeguju istinske rodbinske i prijateljske veze mnogi se okreću društvenim mrežama koje su isprazan nadomjestak normalnim ljudskim odnosima. Mnogi će se radije baviti psima i mačkama, nego osnivati obitelj i podizati djecu. Tako su kućni ljubimci postali surogat, odnosno, nadomjestak za obitelj i za djecu. Osim toga, umjesto da se Bogu stvarno vrate u molitvi, sakramentima i životu po Božjim zapovijedima, neki će posegnuti za nekim nazovi-duhovnim pokretima i vježbama. A mi znamo i vjerujemo: samo je Isus Put i Istina i Život. Mi želimo ostaviti kladence što vode držati ne mogu i vratiti se Bogu, izvoru vode žive. Stoga kažemo zajedno sa svetim Petrom: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68)

Petak šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Jr 3,14-17)
Svi će se narodi u njemu sabrati

Židovski je narod s pravom mogao biti ponosan. Oni su bili narod izabrani, njima je Bog govorio po prorocima, među njima je Božja riječ zapisana u Starom zavjetu, Bog je odredio da iz njihova roda dođe Spasitelj. Puno je to. To je veliko Božje odlikovanje njima, koji su bili malen i neznatan narod. Međutim, od zdravog ponosa malen je put do oholosti. Neki su, naime, počeli s visoka gledati na sve druge narode koji su po njihovom mišljenju „nečisti“ i koje bi Bog nekako ostavio po strani. I onda dolazi prorok Jeremija kojemu Bog daje da vidi u daleku budućnost. On govori kako će doći vrijeme, kada neće više biti bitan jeruzalemski hram, jer će Jeruzalem biti duhovno središte svih naroda. Veli Jeremija: „U to će se vrijeme Jeruzalem zvati ‘Prijestolje Gospodnje’; i svi će se narodi u njemu sabrati u ime Gospodnje.“

To je Božja riječ za nas. Ako Bog izabire jedan narod za posebno poslanje, nije odbacio druge narode niti ih smatra manje vrijednima. Bog je stvorio svakoga čovjeka i sve narode. On jednako ljubi i onoga koji je blizu i onoga koji je daleko. Štoviše, veli Isus, Bog je osobito naklon onome koji je izgubljen, baš kao što će mati posvetiti više pažnje bolesnom djetetu nego onome koje je zdravo. Bog je onaj koji poziva grešnike na obraćenje, Bog je onaj koji traži onu stotu ovčicu, Bog je onaj „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (1 Tim 2,4)

Zato neka od nas bude daleka svaka oholost i svaka uznositost. Jer, Bog koji je ljubav najviše se raduje kada smo mi slični njemu, čije je srce otvoreno svakome čovjeku. Isus kaže da trebamo moliti i za svoje progonitelje, a Pavao pridodaje da treba moliti i za sve one koji su na vlasti, da bismo i ovdje na zemlji živjeli u skladu i ljubavi. Neka nam Bog dade srce milostivo i otvoreno prema svakom čovjeku dobre volje, baš kao što naš Gospodin svome srcu poziva svakoga čovjeka. Zato rado molimo: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svome!“

Subota šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Jr 7,1-13)
Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje!

Židovi su bili veoma ponosni na svoj hram. Vjerovali su da u njemu na poseban način stanuje Bog, odnosno Slava Gospodnja. U njemu su se prinosile žrtve, u njemu se slavilo bogoslužje prema točno propisanim obredima. Hram im je bio jamstvo Božje blizine i Božje zaštite. Onda su to neki počeli vrlo površno shvaćati. Mislili su da su Hram i hramska služba jamstvo Božje zaštite, nakon čega ne bi bilo toliko važno kako oni žive i vreše li Božje zapovijedi. Zato Bog po Jeremiji upućuje oštre riječi svome narodu: „Ne uzdajte se u lažne riječi: ‘Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje!’ (…) Vi se uzdate u lažne i beskorisne riječi! Zar da kradete, ubijate, činite preljub, krivo se zaklinjete, palite tamjan Baalu i trčite za tuđim bogovima kojih ne poznajete, a onda da dolazite i stojite preda mnom u Domu ovome koji nosi moje ime i govorite: ‘Spašeni smo!’ i da nakon toga opet činite nedjela i opačine?“

Upravo to nama danas govori Gospodin. Važna je crkva u kojoj se okupljamo. Sveti su sakramenti koje slavimo. Sveta je Božja riječ koja nam se navješćuje. Sve su to prave svetinje i jamstvo posebne Božje blizine. Međutim, Bog traži da se trudimo živjeti u skladu s njegovom voljom. Ne bi se smjelo dogoditi da mi sve „obavimo“: krštenje, prvu pričest, krizmu, vjenčanje pa i kršćanski sprovod kada dođe vrijeme, a da onda živimo „kao pogani koji ne poznaju Boga.“ (1 Sol 4,5) Zato je za nas prvenstveno važno vršiti zapovijedi, ljubiti Boga i bližnjega a onda, naravno, slaviti i naše bogoslužje, upravo kako Isus kaže: „Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati.“ (Mt 23,23)

SEDAMNAESTI TJEDAN

Ponedjeljak sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 13,1-11)
Tako ću uništiti silnu oholost

Bog govori narodu na slikovit način. On zapovijeda proroku Jeremiji da kupi nov pojas te da ga sakrije u vlažnu pukotinu uz rijeku Eufrat. Kad je nakon dugo vremena po Božjoj riječi Jeremija potražio taj pojas, nađe da je sav istrunuo i da više nije nizašto. I onda Bog progovara Jeremiji: „Tako ću uništiti silnu oholost Judeje i Jeruzalema.“ A oholost se Božjega naroda očitovala u tome da su prezreli svoga Boga i okrenula se ništavnim bogovima okolnih naroda.

Netko bi rekao: „Tako im i treba!“ Međutim, drugi će primijetiti da je teško povjerovati da se Bog osvećuje i šalje zlo na ljude. Ako na čas ostavimo po strani nevolje i kušnje koje pogađaju čovjeka a koje nisu izravno kazna za neke grijehe, ovdje se radi o nečem drugome. Evo. Narod je svjesno i uporno slijedio tuđe nazovi-bogove i zanemario pravoga Boga i njegove zapovijedi. Time oni jednostavno nisu mogli postići sreću, nego su sebe nužno unesrećili. Jer, pogledajmo: od Boga je sve, svako dobro i svaki blagoslov. Ako čovjek Boga odbaci, što će dobiti? Čovjek koji uporno i svjesno gazi Bože zakone te se svjesno i uporno Bogu protivi, može li postići istinsku svrhu svoga života, može li postići duboki mir svoje duše? Ne. Baš kao što čovjek ovisan o alkoholu ili kakvom drugom opojnom sredstvu ne može naći svoj mir, tako ni čovjek bez Boga. Prema tome, Bog nikoga ne kažnjava. Čovjek koji bježi od Boga, sâm sebe kažnjava, sâm sebe unesrećuje.

Zato, čuvajmo se tvrdokornosti. Ne dopustimo da se zlo ukorijeni u nama. Tražimo uvijek Boga i njegovo milosno lice. I – gle! – on će nam se smilovati, on će nas voditi putem spasenja, on će naše dane ispuniti mirom, baš kako Isus govori: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem!“ Dao Bog da taj Kristov mir uživamo i ovdje i u vječnosti.

Utorak sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 14,17-22)
Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo

Nije lako uvijek iznova slušati žalopojke proroka zbog grijeha i zbog propasti svoga naroda. Međutim, danas je to ipak Božja riječ za nas. Evo, prorok Jeremija gleda strašnu propast svoga naroda. To je rat, bijeda, glad, toliki pobijeni i umoreni, toliko udovica, toliko siročadi i potpuna neizvjesnost. što će sutra biti. I onda Jeremija upućuje vapaj Bogu: „Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; doista, tebi sagriješismo!“

To je uvijek prvi korak. Zamislimo obične Izraelce prije svih tih stradanja. Uza svoga Boga častili su i druge bogove, povodili se za ružnim običajima drugih naroda, htjeli su biti u skladu s onim vremenom i nekako u trendu. Htjeli su biti, kako se to danas kaže, građani svijeta, bez Boga i bez Božjih zakona. Bili su uvjereni da nisu ništa zlo mislili ni činili. Taj njihov život činio im se normalnim i razumljivim u ondašnjem modernom svijetu. A završilo je tako tragično.

Kao da gledamo današnje vrijeme. Lako i olako prihvaćamo navade ovdašnjega svijeta, pa i one koji se izravno protive Bogu i njegovim zapovijedima. Želimo biti u trendu, želimo biti moderni, ne želimo biti dio „mračnog srednje vijeka“. Pa nam pomalo postaje normalno ono što uopće nije normalno, pa nam postaje najvažnije ono što u Božjim očima uopće nije važno. Zapostavljamo svoje korijene, svoju pripadnost Bogu. Zato bismo i mi itekako trebali stati i zastati te s prorokom Jeremijom reći: „Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; doista, tebi sagriješismo!“ I onda, kada se skrušimo, kad grijehe svoje i propuste Bogu priznamo, kada od Boga iskreno tražimo oproštenje, kada tražimo milost i snagu da živimo kao njegova istinska djeca – gle! – pronaći ćemo duboki mir i radost ne samo u vječnosti, nego također i ovdje, u ovome životu, upravo kako veli onaj sveti psalmist: „Čim legnem, odmah u miru i usnem, jer mi samo ti, Gospodine, daješ miran počinak.“ (Ps 4,9)

Srijeda sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 15,10.16-21)
Ipak svi me proklinju

Prorok Jeremija je bio miran čovjek, tih i povučen. I onda njega baš takvoga Bog šalje da prekorava Jeruzalemce zbog njihove nevjere. Jeremija kaže da je on primljenu Božju riječ upravo gutao, da ga je Božja riječ posvema prožela i ispunila ga radošću i mirom. Jeremija je onda tu Božju riječ naviještao, jer je znao da je to riječ Božja, jer je znao da je ta riječ za dobro njegova naroda. Nisu ga slušali, nego su mu se izrugivali, smatrali luđakom i zanesenjakom. I onda Jeremija, koji je u potpunosti bio Božji čovjek, svet čovjek, izlijeva pred Bogom svoju muku: „Jao meni, majko, što si me rodila, da svađam se i prepirem sa svom zemljom. Nikom ne uzajmih, ni od koga zajma ne uzeh, a ipak svi me proklinju.“

Velika je to muka. Bila je velika zaslijepljenost i nedobronamjernost ljudi kojima je Bog htio prići po proroku. Jeremija je činio dobro i samo dobro, a ipak su ga svi proklinjali. Isto se dogodilo i našemu Gospodinu Isusu Kristu. Prošao je svijetom čineći dobro. Bolesne liječio, mrtve uskrišavao, siromasima naviještao evanđelje. S kojim uspjehom? Razapeli su ga. Ovdje nam valja istaknuti nekoliko stvari. Prvo, mi Bogu želimo biti vjerni, kakve god nas okolnosti okruživale. Mi ćemo ostati na Božjem putu, kamo god išao ovaj svijet i koliko god nas zbog toga smatrali luđacima, koliko god nas možda i proklinjali. A događat će se da ćemo zbog vjernosti Bogu mi biti ovome svijetu na čuđenje i na podsmjeh. To će zapravo i biti znak da smo Bogu vjerni. Što bi tu bilo čudno? Isus jasno veli: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati.“ (Iv 15,20) Naše je da Bogu uvijek ostanemo vjerni, a Bog će već učiniti da njegova riječ dopre do svakog ljudskoga srca.

Četvrtak sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 18,1-6)
Kao ilovača u ruci lončarovoj

Koji puta čovjek u svojoj površnosti pomisli da nekako u svojoj ruci ima svoj život i da je manje-više sve podložno njegovoj volji i njegovu izboru. Kad tamo, naše je tijelo vrlo osjetljivo. Jednako tako i naš duh, odnosno naše duševno zdravlje. Malo je potrebno da se čovjek ozbiljno razboli. I stvarno, što mi uopće određujemo? Maleni smo, krhki i lomljivi, kako u tijelu, tako i u duhu. Zato nam Bog poručuje po proroku Jeremiji. Bog ga šalje da vidi kako radi neki lončar. I što je vidio? Piše Jeremija: „Kako bi se koji sud što bi ga načinio od ilovače u ruci lončarovoj pokvario, on bi opet od nje pravio drugi – već kako se lončaru svidjelo da napravi.“ I onda Bog kaže Jeremiji: „Kao ilovača u ruci lončarovoj, i vi ste u mojoj ruci, dome Izraelov.“

Dobro je ovdje dvoje zapaziti. Prvo, bez Božjih ruku, bez Božjega daha, bez Božje ljubavi, mi smo samo prah i pepeo. Prisjetimo se one slike o stvaranju čovjeka. Bog je bio načinio čovjeka od praha zemaljskog – baš kao što lončar pravi posudu. I tek kad je Bog u takvog čovjeka udahnuo dah života, čovjek je oživio. Drugo, Bog je gospodar svega i sve je podložno njegovoj ruci, a to onda znači i mi i naši životi. Može li glineni lonac reći lončaru, zašto si ne takvim napravio? Zato mudar čovjek, zato Božji čovjek priznaje Boga i samo Boga svojim gospodarom, njemu se jedinome klanja i njemu jedinome služi. Bog je stvoritelj i gospodar svega, ali iznad svega, Bog je ljubav. Zato se mi s punim povjerenjem prepuštamo njegovoj volji znajući da će on učiniti ono što je za nas u konačnici najbolje.

Petak sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 26,1-9)
Platit ćeš glavom!

Prorok Jeremija po Božjoj zapovijedi prorokuje u hramu glavarima skupa s narodom da će hram biti razoren, a Jeruzalem opustošen, ukoliko se ne obrate Bogu i hode po njegovu Zakonu. Jeremija je tu bio posve nedužan. Govorio samo ono što mu je Bog zapovjedio da govori. Međutim, kada je to Jeremija izrekao, zgrabili su ga svećenici i drugi lažni proroci i rekli mu: „Platit ćeš glavom!“ Da je propovijedao med i mlijeko, da im je govorio da je nevažno slijediti Božje zapovijedi, bio bi im prihvatljiv…

I to je ono kako veli mudra izreka da istina boli a laž vrijeđa. Ako je i bolna, istina je uvijek istina i samo nas istina može osloboditi. Ugodna laž vrijeđa, jer nas u konačnici vodi u propast. Zato se trebamo kloniti napasti koju danas zovu politička korektnost, prema kojoj treba svima sve odobravati i proglašavati čestitim ono što je grešno, a dobrim ono što je zločin. Prisjetimo se. Kada je ono Petar – u svoj dobronamjernosti – rekao Isusu da se nipošto njemu, Isusu, ne smije dogoditi da bude ubijen, Isus mu oštro odgovara: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! (Mk 8,33) Mi zato slijedimo Gospodina i samo Gospodina: i kad je to lako i kada je to teško; i ona kada je to društveno prihvatljivo i onda kada će nas zbog toga izruguju. Jer, jedan je naš učitelj i vođa – Isus Krist. On i samo on.

Subota sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 26,11-16.24)
Ja sam, evo, u vašim rukama

Jeremija je narodu navješćivao Božju riječ, za koju je znao da je tvrda i da je narod neće prihvatiti. Znao je također da stavlja na kocku svoj život, jer se moglo lako dogoditi da ga ubiju, kao što se već ranije događalo da su proroci bili ubijeni. Međutim, Jeremija je bio Bogu vjeran, vjeran po svaku cijenu. Bog mu je govorio da prorokuje – i on je prorokovao, bez obzira što mu se zbog toga moglo dogoditi. Zato on mirno veli starješinama i svećenicima: „Ja sam, evo, u vašim rukama. Učinite sa mnom što vam se čini dobro i pravo… Jer, zaista, Gospodin me posla k vama da u vaše uši govorim sve ove riječi.“

To je put istinskih Božjih ljudi. Oni su Bogu vjerni po svaku cijenu. Njima je najvažnije vršiti volju Božju i to je za njih jedini smisao njihova života. Upravo je u tome velika Isusova mati blažena djevica Marija. Mirno je rekla „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Isto to neposredno prije svoje smrti rekao i Isus u molitvi svome Ocu: „Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ (Mt 27,39) Samo to je naš put. Mi nastojimo biti Bogu vjerni, bez obzira što na to kažu naši najbliži, naša okolina ili pak oni koji su glasni u sredstvima javnog priopćavanja. Jer, na samom koncu, kome ćemo polagati račun? Bogu i samo Bogu. Zato želimo biti vjerni njemu i samo njemu.

OSAMNAESTI TJEDAN

Ponedjeljak osamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 28,1-17)
Ti si u narodu pobudio varave nade

Uvijek je bilo „dvorskih proroka“ koji su govorili ono što je bilo milo kraljevim ušima. Tako je bilo i u vrijeme proroka Jeremije. Bog je dopustio babilonskom kralju Nabukodonozoru da osvoji Judeju, jer su jeruzalemski velikaši bili odbacili njega, svoga Boga. Kasnije će se vidjeti da je Bog dopustio da narod provede u progonstvu sedamdeset godina i upravo u tome razdoblju – kada su bili posve poniženi – oni su shvatili u čemu su griješili i vratili su se u svoju domovinu obnovljena duha i obnovljene vjere. Međutim, samozvani, odnosno lažni prorok Hananija govorio je kako će već nakon dvije godine Nabukodonozor biti poražen, te da će se sav narod sa svim svojim blagom vratiti u svoju domovinu. I onda dolazi Jeremija i govori Hananiji strašnu istinu: „Tebe nije poslao Gospodin, a ti si u narodu pobudio varave nade. Zato ovako govori Gospodin: ‘Gle, brišem te s lica zemlje! Umrijet ćeš još ove godine, jer si propovijedao pobunu protiv Gospodina!’“ Tako je i bilo. Te iste godine Hananija je umro.

Evo to. Hananija je u narodu pobudio varave nade. Dobro je imati to pred očima. Naći će se i danas onih koji misle da naviještaju Božje milosrđe. Pa onda ispadne da je Bogu gotovo pa svejedno što čovjek radi, jer on, eto, prihvaća svakog čovjeka. Time u nekima bûde varave nade. Što god ja činio, svejedno je. Bog me voli i Bog me spašava. Mogu živjeti mimo svih zapovijedi i zakona… Nije tako. Naime, Bog ljubi raskajana grešnika. Kad je onoj preljubnici rekao da je ne osuđuje, Isus je dodao: „Idi i od sada nemoj više griješiti.“ Isus je ušao u Zakejevu kuću da ga pozove na obraćenje i – Zakej se obratio. Kad god pred Bogom priznamo svoje grijehe, kad se za njih kajemo, Bog nas prihvaća kao otac izgubljenoga sina iz Isusove prispodobe. Međutim, u toj prispodobi stoji da se sin vratio i da je priznao svoje grijehe. Zato je važno da se Bogu obraćamo skrušena srca moleći za oproštenje i za snagu da se obratimo. I prihvatit će nas i oprostit će nam, jer je on sama nježnost i milosrđe.

Utorak osamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 30,1-2.12-15.18-22)
Vi ćete biti moj narod

Uvijek iznova u Crkvi naviještamo radosnu, blagu vijest, pa i onda kad netko tu radost baš i ne vidi. Tako Bog po proroku narodu ,kojega je zadesila velika nesreća progonstva, kaže da će izmijeniti udes Jakovljev, te da će ih umnožiti u njihovoj domovini. I konačno kaže Bog: „Glavar njihov iz njih će niknuti…Vi ćete biti moj narod, a ja vaš Bog.“ Tako je i bilo. Narod se vratio u svoju domovinu. Međutim, u tome proroštvu Bog navješćuje ono što je još važnije. Najavljuje Glavara, najavljuje Mesiju-Krista.

Mi smo sada Božji, izabrani narod. Pa kako onda u našem okruženju i u ovome vremenu govoriti o Božjoj naklonosti, kada vidimo tolika zla? Ne radi samo o strašnim nepravdama, o ratovima i nasilju. Radi se još više o tome da Bog u mnogim srcima više ne stanuje, da se evanđeoske vrednote doslovno stavljaju izvan zakona, a ozakonjuje se ono što je duboko nemoralno i protivno Bogu Stvoritelju. Kao da se sve urušava: naša kultura – zasnovana na kršćanstvu – ali i naša pouzdana vjera.

Međutim, pogledajmo s druge strane. Kada bi to stvarno tako bilo i tako ostalo, onda bi ispalo da je Bog sve skupa s nama ljudima loše zamislio, da je Isusova žrtva bila uzaludna, jer, eto, zlo je bilo jače od dobra, a Sotonine zamke jače od Božje milosti. Ne i ne. Bog sigurno vodi ovaj svijet k punini spasenja. Bog će izmijeniti udes Jakovljev, Bog će naše ludosti pobijediti svojom milošću, te će nas obnovljene dovesti punini spasenja. Mi vjerujemo riječi Pisma koje kaže: „Svi će narodi doći i klanjati se pred tobom.“ (Otk 15,4) To je radosna vijest kojoj vjerujemo i koju navješćujemo.

Srijeda osamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 31,1-7)
Kličite od radosti

U Jeremijinoj knjizi čitamo o silnoj radosti prognanika koji se nakon sedamdesetak godina gorkoga progonstva vraćaju u svoju domovinu: „Kličite od radosti Jakovu, podvikujte prvaku naroda! Objavljujte, uznosite, navješćujte: Gospodin spasi narod svoj, Ostatak Izraelov!“ Slično govori i onaj dirljivi psalam: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je k’o da snivamo. Usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja.“ (Ps 126,1) Radost onih koji se vraćaju iz progonstva… Nepojmljivo!

A evo, Isus je propovijedao upravo evanđelje – radosnu vijest. I Pavao govori svojim vjernicima: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“ (Fil 4,4) Temelj apostolskog propovijedanja bila je radosna vijest da je Isus, utjelovljeni Božji Sin, umro i uskrsnuo da bi ljude spasio od grijeha i otvorio im vrata vječnoga života. Zbog toga, naviještali su apostoli, nebitno je u kakvim životnim (ne)prilikama kršćani živjeli: kao robovi ili kao slobodni, kao Židovi ili kao Grci. Nadalje, nebitno je koliko je grešan bio moj prijašnji život. Po vjeri u Isusa Krista i po krštenju čovjek postaje dionik nebeske slave. Takva radosna vijest bila je „zarazna“ da su toliki kršćani bez ustezanja žrtvovali i svoj život za Krista.

A što je danas za nas sreća, u čemu bi bila naša radost? Što bi za nas bila radosna vijest? Dobitak na lutriji? Vila s dvadeset spavaćih soba, i uz to još desetak skupocjenih auta, tri jahte i dva privatna zrakoplova? Stvarno? Mi smo previše veliki i uzvišeni da bi nas do kraja moglo ispuniti srećom ono što danas jest a sutra ga nema. Ljubav je najveći dar koji možemo već na zemlji osjetiti, ljubav po kojoj nas je Bog stvorio, ljubav koju dajemo i primamo. Ljubav je dar koji ostaje kroza svu vječnost, jer, Bog je Ljubav. To je evanđelje – radosna vijest.

Četvrtak osamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 31,31-34)
Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu

U svakom modernom pravnom sustavu vrijedi pravilo da nepoznavanje zakona ne ispričava. Nitko se na sudu ne može ispričati kako nije znao da se ne smije krasti, pa prema tome ne bi bio kriv, ako je nešto ukrao. Ne. Sud pretpostavlja da svaki zdrav čovjek, makar bio posve neobrazovan, dobro zna što se smije, a što ne smije činiti. Nije, dakle, bitno je li netko pročitao sav kazneni zakon. Postoji pisani zakon, ali postoji i onaj zakon u čovjekovu srcu, u njegovoj savjesti.

Upravo to govori Bog o svome narodu preko proroka Jeremije: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce.“ Naravno, postoje Božje zapovijedi i Božji zakon, postoje zapovijedi i poticaji koje nam govori Isus u evanđelju. I sve je to zapisano. Međutim, duboko u našem srcu Bog je upisao svoj zakon, duboko u našem srcu Bog progovara što je za nas dobro, a što pogubno. Pa ako nekada nekim našim umovanjem i mudrovanjem pokušamo zamagliti i izokrenuti ono što stoji u Božjem zakonu, mi ipak duboko u sebi osjećamo i znamo što je istina i što je Božja volja.

Možda se nekada prepustimo slabostima i strastima, pa pokušavamo opravdati svoje loše postupke govoreći da to i nije grijeh, odnosno da je to u današnje vrijeme normalno, međutim, duboko u nama naša nam savjest progovara da ne živi čovjek samo o kruhu, da ne treba zlom uzvraćati zlo, da trebamo poštovati svoj i tuđi brak, da valja strpljivo nositi svoj križ. Zato čuvajmo svoje srce. Slijedimo Božji zakon koji nam je predan u Božjoj riječi i u nauku Crkve ali koji nam je upisan i u naše srce. Čineći tako spasit ćemo sebe, ali i one kojima smo dani, darovani i poslani.

Petak osamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Nah 2,1.3; 3,1-3.6-7)
Gospodin će obnoviti vinograd Jakovljev

Bog po proroku Nahumu naviješta narodu da će ih – nakon strašnih poniženja progonstva – vratiti u njihovu postojbinu i obnoviti njihovu zemlju: „Gospodin će obnoviti vinograd Jakovljev i vinograd Izraelov.“ Bog je onaj koji će to učiniti, jer oni to – kao malen i nejak narod – nikada sami ne bi mogli postići. To je bila poruka nade i ohrabrenja za taj napaćeni narod. I doista! Nakon sedamdeset godina narod se počeo vraćati u svoju domovinu.

To je poruka nade i ohrabrenja za sve nas, malene, slabe i grešne ljude. Nema te ludosti koju Bog meni ne bi mogao oprostiti, nema toga zla kojega Bog ne bi mogao ukloniti, nema te nesreće koju Bog ne bi mogao prometnuti u radost. Evo. Griješio sam. Činio neke ružne stvari o kojima danas ne želim ni misliti, a u nekim sam se slučajevima posve izopačio. Bio sam poput Petra koji je Isusa zatajio, bio sam poput Pavla koji je progonio Istinu, bio sam poput Augustina kojim je godinama vladala njegova ružna strast. Ali evo, Bog se na poseban način pokazuje svemogućim u praštanju i u ljubavi. Zato, ne obazirimo se previše na ono što je bilo. S nama je Božja milost, u nama je Božja snaga ispred nas je Isus, Dobri Pastir koji nas vodi do vječnih stanova. Zato puni pouzdanja sa svetim piscem i mi pjevamo: „Gospodin je ljubav moja i tvrđava moja, zaštita moja, izbavitelj moj, štit moj za koji se sklanjam.“ (Ps 144,2)

Subota osamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Hab 1,12 – 2,4)
Ako stiže polako, čekaj

Koliko puta roditelji moraju reći svome djetetu: „Čekaj, budi strpljiv, ne može to biti odmah“. Ta određena nestrpljivost prati nas cijeloga života: kad će već doći godišnji odmor, kad će me već jedanput moji roditelji razumjeti, kad će, konačno, Bog dati da se prilike u mojoj obitelji poprave… Tu istu muku imao je i biblijski pisac. U vremenu strašnih ratova i užasnog nasilja nad običnim, siromašnim ljudima, prorok Habakuk vapi pred Bogom: „Zašto gledaš vjerolomce, šutiš kad zlikovac ništi pravednijeg od sebe.“ Mi ipak znamo i vjerujemo da nitko ne može imati toliko sućuti za čovjeka kao Bog. Zato u viđenju Bog odgovara proroku Habakuku: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle, propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.“

Netko će s gorčinom primijetiti da toliki ne dočekaju pravdu u svome životu, da umru neshvaćeni i odbačeni, iako su bili čestiti. Na takav isti način možemo gledati i Isusov život. Kakvo je priznanje za života on dobio za sve ono dobro koje je propovijedao i učinio? Prošao je svijetom čineći dobro! Je li ga Bog izbavio od strašne smrti na križu? Ne. Pa ipak, Bog je dao da ne bude uzaludno ništa od onoga što je Isus činio. Njegova je smrt i uskrsnuće temelj vjere, nade i vječnoga života svih koji u nj vjeruju. Sve ono dobro koje smo činili i koje činimo, neuništivo je. Ako se za nj ne zna, ako ga ljudi ne cijene, štoviše, ako pridijevaju loše namjere onomu dobru koje nastojimo činiti, ipak postoji onaj koji zna, koji vidi i koji kaže: „Ako stiže polako, čekaj… pravednik živi od svoje vjere.“ Takva je vjera silan Božji dar i Božja snaga. Za njom treba težiti.

DEVETNAESTI TJEDAN

Ponedjeljak devetnaestog tjedna „kroz godinu“
(Ez 1,2-5.24-28c)
Vidjeh i padoh ničice

Prorok Ezekiel u viđenju gleda nekog nalik čovjeku na prijestolju i nastavlja: „I vidjeh kao sjajnu kovinu, iznutra i uokolo kao oganj; od njegovih bokova naviše i od njegovih bokova naniže nešto poput ognja i blijeska na sve strane… To bijaše nešto kao slava Gospodnja. Vidjeh i padoh ničice.“ Čudesno. Prorok je vidio tek nešto što bi moglo predstavljati veličinu Božju i njegovu nebesku slavu. Međutim, nama je ljudima nemoguće pojmiti kakva je to Božja slava, jer to u potpunosti nadilazi ovaj svijet, naše predodžbe i naše poimanje. Tako Bog jasno govori Mojsiju: „Ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.“ (Izl 30,20)

Zato je važno da se čuvamo isprazne znatiželje ili da slijedimo one koji tvrde da imaju nebeska viđenja sa svim nevažnim pojedinostima. Sve što Bog, po svojoj milosti, daje da neki odabrani ljudi spoznaju u viđenju, tek je slika, ali ne slika koja bi zadovoljavala našu znatiželju, nego slika koja nas poziva na obraćenje i na svet život. Međutim, u ovome svemu ima nešto što je najljepše. Kako čovjek ovdje na zemlji može gledati Boga? Evo. Isus kaže: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca.“ (Iv 14,9) N I još: „Ja i Otac jedno smo.“ (Iv 10,30) Zato će Pavao kasnije reći: „On (Isus Krist) je slika Boga nevidljivoga.“ (Kol 1,15) I doista. U Kristu Isusu vidimo svemogućeg i milosrdnog Oca. U Isusovoj riječi čujemo glas vječnoga Oca. To ne vrijedi samo za apostole koji su s njime jeli i pili, nego i za nas. Jer mi također čujemo Isusov glas kad god se evanđelje naviješta. Mi susrećemo Isusa u svetim otajstvima, poglavito u svetoj misi. Isus Krist je Emanuel – S nama Bog! Naravno, sve mi to „sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!“ (1 Kor 13,12) U vječnosti.

Utorak devetnaestog tjedna „kroz godinu“
(Ez 2,8 – 3,4)
Bijaše mi u ustima sladak kao med

Božja istina zna biti i tvrda i neugodna, ali je uvijek spasonosna. Evo, u viđenju Bog daje proroku Ezekiji svitak knjige koja izvana i iznutra bijaše ispisana samo trima riječima: „Naricanje! Jecanje! Jauk!“ Strašno. A evo, koji puta nam se u životu može dogoditi da nam u srcu i u duši odjekuju upravo te riječi, jer nas je nešto strašno pogodilo. Tu muku i tu kušnju iskusili su mnogi proroci i mnogi Božji ljudi. To strašno iskustvo doživio je i naš Gospodin Isus Krist u Maslinskom vrtu prije svoje muke: vidio je da će biti odbačen od naroda i narodnih glavara te da će biti predan strašnoj muci i smrti. Upravo kako prorok kaže: „Naricanje! Jecanje! Jauk!“ Ali, gle čuda! Bog u viđenju kaže proroku neka proguta taj svitak. Veli prorok: „I pojedoh ga, i bijaše mi u ustima sladak kao med.“ O tome govori Božja riječ. Isusova je muka bila strašna, jednako kao i smrt na križu. Ali, evo, trećega dana Isus je uskrsnuo. To je taj med o kojem prorok govori.

Jednako tako može biti i s nama. Pogode nas velike kušnje i velike nevolje, ali, eto, mi uz Božju pomoć ostanemo Bogu vjerni noseći strpljivo križ svoje muke. I, evo, ta muka nam postaje spasonosna, jer, znamo, po muci i nevolji mi trpimo zajedno s Kristom, da bismo bili i dionicima njegove proslave i to ne samo na nebesima, nego i na zemlji. Kako? Kada znamo da smo na Isusovu putu, kada s pouzdanjem u Isusa nosimo svoj teret, mi već ovdje na zemlji imamo onaj duboki mir, onu duboku nutarnju radost da smo Kristovi, da smo spašenici, da smo djeca Božja, da nismo sami na našem životnom putu. To je taj med o kojem prorok govori. Neka nam Bog podari svoga duha da tu njegovu riječ razumijemo i prihvatimo, da bismo svojim životom osjetili i širiti tu Radosnu vijest.

Srijeda devetnaestog tjedna „kroz godinu“
(Ez 9,1-7; 10,18-22)
Znakom ‘tau’ obilježi

Strašna je slika koju vidimo u viđenju proroka Ezekiela. Stanovnici Jeruzalema su se posve izopačili prezrevši Boga i slijedeći gnusne običaje tuđinskih naroda. I onda u viđenju Ezekiel čuje kako Bog zapovijeda anđelu da znakom tau (to je hebrejsko slovo T) obilježi čela onih koji tuguju zbog gnusoba koje su se u gradu zbivale. I nakon toga prorok vidi kako Bog zapovijeda anđelima da pobiju u gradu sve koji nemaju znaka tau na čelima.

To je slika Božje milosti s nama i među nama. Svi smo mi bili grešnici i svi smo mi, po grijehu naših praroditelja bili udaljeni od Boga. Naše snage nikako nisu mogle biti dovoljne da se ponovno vratimo na pravi put. Ono što nismo mogli mi, učinila je silna Božja ljubav. Veli Pavao: „Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!“ (Ef 2,4-5) A nakon toga, znamo, Krist to spasenje na nama ostvaruje po svetom krštenju. Sakrament krsta – to je onaj znak tau koji je na našim čelima, ne našom zaslugom, nego milosnim djelovanjem Krista Spasitelja u Duhu Svetom. Mi smo obilježeni svetim znakom, mi smo opečaćeni sakramentom potvrde, mi Kristu pripadamo, on je naš Spasitelj. Zato molimo od njega i snagu da živimo dostojno toga velikog odlikovanja i toga spasenja koje nam se daruje.

Četvrtak devetnaestog tjedna „kroz godinu“
(Ez 12,1-12)
Knez njihov morat će vrći zavežljaj na ramena

I opet stojim pred jednim strašnim proroštvom. Ezekiel sebe prikazuje kao prognanika sa zavežljajem i onda narodu prorokuje: „Kako ja uradih, tako će biti njima: svi ćete se morati seliti u izgnanstvo! Knez njihov morat će vrći zavežljaj na ramena i po mrkloj noći izaći.“ Strašna je nesreće ići u izgnanstvo, a Bog po proroku poručuje da se neće spasiti ni kralj. Njegova časna služba i među ljudima uzvišen položaj ništa mu neće pomoći.

I nama, vjerujem, prorok govori. Sve ono što je u nama, na nama i oko nas isključivo ljudsko, propast će. U jednom trenutku bit će posve nevažno je li netko prosjak ili kralj, običan radnik ili ministar u vladi, običan vrtlar ili sveučilišni profesor, višestruki milijunaš ili čovjek koji jedva uspijeva preživjeti od plaće do plaće. Ono veliko i neuništivo, ono što ostaje za vječnost jest naša vjernost Bogu, jest naš život prema zapovijedima, jesu naša dobra djela učinjena iz ljubavi, jesu one nevolje koje smo strpljivo podnosili Krista radi. Zato, neka nam se srce ne zanosi propadljivim vrednotama i ispraznom ljudskom slavom. Potrudimo se Bogu služiti i njega ljubiti te u njemu ljubiti i svoje bližnje. I onda se nećemo bojati ni zemaljskog izgnanstva jer znamo, po Božjoj ljubavi čeka nas vječno prebivalište na nebesima.

Petak devetnaestog tjedna „kroz godinu“
(Ez 16,1-15.60.63 ili: Ez 16,59-63)
Ali ću se ja ipak spomenuti svojega Saveza s tobom

Bog po proroku uspoređuje svoj narod s nevjernom ženom koja je prezrela sve što je dobila te se bludu predala. Tako je Bog svome narodu – koji je bio malen i ništavan – sve dao i učinio ga slavnim a narod se posvema okrenuo od njega. I onda dolazi ono što je nama ljudima jedva shvatljivo. Pored svega toga, pored svih gadosti i ludosti koje je narod počinio, Bog ima pred očima onaj savez koji je sklopio s tim istim narodom. Kaže: „Ali ću se ja ipak spomenuti svojega Saveza s tobom što ga sklopih u dane mladosti tvoje i uspostavit ću s tobom Savez vječan.“

Upravo to. Ne samo da Bog oprašta svome narodu, ne samo da s njima ponovno utvrđuje savez koji je bio s njima sklopio na brdu Sinaju, nego im obećava novi savez, vječni savez, a to je, znamo i vjerujemo, novi savez u krvi Isusa Krista, novi savez koji Bog sklapa s novim narodom snagom Kristove smrti i uskrsnuća. Ne dâ se Bog omesti ljudskom nevjerom. On se nikada ne umara u tome da uvijek iznova pruža ruku narodu koji mu okreću leđa. Zato, kad god se Bogu iznevjerimo pa i najmanjim grijehom, uvijek se trebamo njemu vratiti i obratiti, kako nas potiče prorok: „Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.“ (Jl 2,13)

Subota devetnaestog tjedna „kroz godinu“
(Ez 18,1-10.13b.30-32)
Oci jedoše kiselo grožđe

U Božjem narodu se počelo širiti vjerovanje da ih zlo snalazi zbog grijeha njihovih predaka, te da Bog kažnjava sinove zbog grijeha njihovih otaca. I onda Bog po proroku odgovara jasno i nedvosmisleno: „Što vam je te o Izraelu ponavljate poslovicu: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi!’ … Nitko od vas neće više u Izraelu ponavljati tu poslovicu; jer, svi su životi moji, kako život očev tako i život sinovlji. I evo, onaj koji zgriješi, taj će umrijeti.“

Ova je Božja riječ i za nas veoma važna. Danas se među nama javljaju oni koji kažu da su kršćani, a šire nekršćanski nauk govoreći da mi trpimo zbog grijeha svojih predaka, te da kazna za njihov grijeh pada na nas. I onda kolebljive vjernike upućuju na to da, kako ti samozvani učitelji kažu, liječe svoje obiteljsko stablo. Ne i ne. Svatko odgovara za sebe i nitko ne može odgovarati za grijeh svoga pra-pra- pra-pradjeda! Mi činimo nešto posve drugo, što je dobro i što je spasonosno. Evo, u svakoj svetoj misi molimo za sve pokojne da ih Gospodin primi u svoje kraljevstvo. Mi molimo za svoje pokojne, te ćemo rado dati služiti i misu na tu nakanu. A kako vjerujemo i u općinstvo svetih, to jest, povezanost svetih na nebu i u čistilištu s nama koji smo na zemlji, onda vjerujemo da oni mole i za nas, tako da smo molitveno povezani. Prema tome, nevolje koje nas pogađaju nisu kazna za grijehe naših predaka nego su to kušnje i križevi koje nam Gospodin šalje a koje onda trebamo nositi zajedno s Kristom Gospodinom, da bismo onda bili i dionicima njegove proslave.

DVADESETI TJEDAN

Ponedjeljak dvadesetog tjedna „kroz godinu“
(Ez 24,15-24)
Ne tuguj, ne plači i ne roni suza!

Nekada je bol tako strašna da čovjek ni plakati ne može. Dođe, pogodi nas posred srca, snažno nas baci na zemlju, ostavi bez daha. Mučno nam je i čitati crnu kroniku u kojoj vidimo kakve se strahote događaju: ubojstva, nasilja progoni… Možemo li sebi predočiti bol čovjeka koji na rukama drži dijete poginulo u ratu ili pak onoga kojemu su sve oduzeli i protjerali ga. Duboka, strašno duboka zna biti čovjekova tuga. Evo tu strahotu je Bog navijestio proroku Ezekielu: „Sine čovječji, evo, nenadanom smrću oduzet ću ti radost očinju! Ne tuguj, ne plači i ne roni suza! … Ujutro tako prorokovah narodu, a uvečer mi žena umrije te sutradan uradih kao što mi bijaše zapovjeđeno.“ Žena mu te večeri iznenada umrla. Život mu se posvema okrenuo! Pa ipak, nije plakao niti ronio suze. Time je postao znak svome narodu, da će i njih snaći teška nesreća.

Uza svu vjeru, ostaje strašno pitanje: zašto nevini trpe? Zašto strašno trpe? Zašto se događa da se nasilnik bahati? Zašto se događaju takve nesreće da čovjek ni plakati ne može? Za nas ostaje tajna zašto Bog dopušta trpljenje i nepravde u ovome svijetu, kao što ne znamo zašto je Isus morao baš toliko trpjeti i na tako strašan način umrijeti. Mi jednostavno vjerujemo da nas Bog neizmjerno voli, da je Isus iz ljubavi sama sebe predao za nas. To nam je bitno i to nas ispunja beskrajnom nadom i dubokom radošću. A nevolje, patnje, nerazumijevanja? To prihvaćamo u vjeri i u nadi onako kako to tumači Pavao: „Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša.“ U toj nadi i utjesi žive kršćani gotovo dvije tisuće godina.

Utorak dvadesetog tjedna „kroz godinu“
(Ez 28,1-10)
Čovjek si, a ne bog

Drevna je kršćanska mudrost da je oholost temelj svakoga grijeha a da je poniznost temelj svetosti. Na strašan način Bog po proroku Ezekielu govori što će na koncu zadesiti ohologa kneza tirskoga: „Tvoje se srce uzoholi, ti reče: ‘Ja sam bog! Na božjem prijestolju sjedim u srcu morskom.’ Iako čovjek, a ne Bog, ti srce svoje izjednači s Božjim.“ Povijest nam pokazuje da je bilo mnoštvo silnika koji su se ponašali kao da su bogovi o kojima sve ovisi i koji svime upravljaju. I onda su u svojoj oholosti i umišljenosti činili strašne zločine e da bi svijet skrojili po svojoj mjeri. Međutim, veli poslovica, vrč ide na vodu, dok se ne razbije. Tako i Bog opominje silnika što će mu se dogoditi, ustraje li u svojoj oholosti: „Jer svoje srce s Božjim izjednači, dovest ću, evo, na te tuđince najnasilnije među narodima… Bacit će te u jamu da umreš nasilnijom smrću od onih što umiru na pučini morskoj! Hoćeš li tada pred krvnikom reći: ‘Ja sam bog’? Čovjek si, a ne bog, u ruci svojih ubojica.“

Zato, čuvajmo se oholosti. Čuvajmo se toga da se smatramo ljepšima, pametnijima, sposobnijima, zaslužnijima ili pak svetijima od drugih ljudi. Čuvajmo se toga da težimo za tim, da se za nas daju posebna mjesta, da nas ljudi hvale i časte. Radije pogledajmo na našega Gospodina Isusa Krista koji „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2,8). Budimo srcem ponizni jer, kako nas uči apostol Jakov, „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jak 4,6)

Srijeda dvadesetog tjedna „kroz godinu“
(Ez 34,1-11)
Ja ću se pobrinuti

Prorok Ezekiel prikazuje Boga kao dobrostivog vladara, nalik pastiru koji se brine za dobrobit svoga stada. Nakon što su židovski kraljevi toga vremena upropaštavali svoj narod, Bog po proroku kaže: „Evo me, sâm ću potražiti ovce svoje i sâm ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit’ ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka.“ Ondašnji su naraštaji ovo proroštvo shvaćali prilično doslovno u nekom političkom smislu: Bog će po Mesiji koji ima doći uspostaviti pravedno i snažno židovsko kraljevstvo. Međutim, Novi zavjet predstavlja Krista-Mesiju kao kralja čija se vlast ne temelji na ognju i maču. Krist polaže svoj život za svoj narod. Kristovo je kraljevstvo, dakle, u predanju, služenju i ljubavi.

Može se dogoditi (a događa se!) da doživimo strašne nepravde i nesreće, tako da ono dobro što činimo bude prikazano kao zlo, te da nam uzvrate zlom za ono dobro koje smo činili. Tada smo slični Isusu koji je prošao svijetom čineći dobro, pa su ga ipak osudili kao posljednjeg zločinca. Međutim, Božja riječ govori sljedeće: koliko god zlo oko nas bilo moćno, koliko god izgledalo da napreduju oholice i nasilnici, koliko god mi vidjeli da se laž nameće nad istinom, mi znamo i vjerujemo: Bog svojih ne zaboravlja, Bog neće dopustiti da zlo ima zadnju riječ. Bog će se pobrinuti, veli prorok. Mi vjerujemo i znamo da se on već brine. Ta nas vjera ispunja mirom i radošću.

Četvrtak dvadesetog tjedna „kroz godinu“
(Ez 36,23-28)
Dat ću vam novo srce

Božji je narod bio dugi niz godina u izgnanstvu i to zbog svoje nevjere i zbog svoga otpada od Boga. I sada Bog po proroku Ezekielu govori poruku nade. Kaže da će ih vratiti u njihovu domovinu, ali da će ih vratiti obnovljene i ozdravljene: „Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!“

To danas i nama Gospodin govori. Čovjek koji sagriješi pa se pokaje u želji da se opet Bogu vrati, ipak to ne može svojim silama učiniti. Bog je onaj koji se nama priginje, koji nas čisti, koji nam prašta, koji nas obnavlja. Božjom silom grešnik postaje pravednik, a otpadnik izabranik. To se i u nama očituje. Mi se kajemo za svoje grijehe i uvijek iznova Boga tražimo. Kad evo, uz malo naše dobre volje, Bog nas čini svojim prijateljima, svojim sinovima i kćerima, svojim izabranicima, onima koji su u svijetu svjedoci njegove dobrote i ljubavi. Zato nam Gospodin govori: „Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.“ Dao Bog da njegov duh uvijek u nama snažno djeluje da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje.

Petak dvadesetog tjedna „kroz godinu“
(Ez 37,1-14)
Suhe kosti

Prorok Ezekiel se u viđenju našao u jednoj dolini koja je bila prekrivena suhim ljudskim kostima. Božji glas mu je rekao da prorokuje tim kostima da ožive: „Prorokuj ovim kostima i reci im: ‘O suhe kosti, ovako govori Gospodin ovim kostima: Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete! Žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas i oživjet ćete – i znat ćete da sam ja Gospodin!’“ Prorok je tako učinio i kosti su se stvarno počele pribirati, da bi se pretvorile u ljudska tijela te na koncu, „duh uđe u njih i oživješe i stadoše na noge – vojska vrlo, vrlo velika.“ Ovo je viđenje bilo važno za Izraelski narod koji je u izgnanstvu padao u beznađe. Ako Bog može mrtve kosti oživiti, oživit će i prognanike čija je domovina porobljena, a svetinje porušene.

Ta je riječ upućena danas i nama. U nekim trenucima života može nam se činiti kao da smo posve malaksali. Ugasnuo je u nama žar za molitvom, za Bogom, za evanđeoskim životom. Počeli smo činiti ono što se Bogu protivi i to nam je nekako postalo normalno. Nadalje, možda na sličan način gledamo i svijet oko sebe, naše mlade, našu Crkvu i našu domovinu: kao da je sve krenulo u krivom smjeru, jer se, evo, sve više udaljavamo od Boga i od evanđelja. Nije to Božji način gledanja. Krist je donio na svijet evanđelje – radosnu vijest. Naravno da je Bog jači od svakoga zla i od svakoga grijeha. Naravno da Bog – uz samo malo naše suradnje – može sve usmjeriti prema dobru. Bog može od suhih kostiju stvoriti žive ljude. Bog hoće i može od slabih i grešnih ljudi učiniti prave vjernike koji dobro znaju da ih je Bog stvorio, Krist otkupio te da ih je Duh Sveti posvetio za vječnost. Zato smo puni nade. Jer kad bismo mračno gledali na ovaj svijet, ispalo bi da je Isusova žrtva bila uzaludna. Ne. Krist je upravo zato i došao da bolesno izliječi, ranjeno zacijeli, a grešnoga čovjeka pomiluje i spasi. To je naša nada i naša radost.

Subota dvadesetog tjedna „kroz godinu“
(Ez 43,1-7a)
Dom bijaše pun Slave Gospodnje

Božji je narod vjerovao da u jeruzalemskom hramu prebiva Slava Gospodnja. Time se htjelo reći da sâm Gospodin u njemu prebiva. Tako Bog govori po proroku Ezekielu: „Ovo je mjesto mojega prijestolja, ovo je mjesto stopa mojih nogu: ovdje ću, posred sinova Izraelovih, prebivati zauvijek.“ Bog progovara da će u tome hramu prebivati dovijeka. Što bi značilo to proroštvo, kada znademo da je od toga hrama ostao samo jedan zid koji se obično naziva Zidom plača?

Mi kršćani to gledamo drugačije. Utjelovljeni Sin Božji, naš Gospodin Isus Krist jest Božja riječ, Bogu jednak, „u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva.“ (Kol 2,9) U njemu se Otac proslavlja. I evo, Isus za sebe veli da je hram. U tome hramu je on „i svećenik i oltar i žrtveni jaganjac.“ U našem se bogoslužju – poglavito u svetoj misi – očituje slava Gospodnja a to je vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Za nas nije važan zidani hram, nego Krist koji se među nama očituje u svojoj riječi i u svetim otajstvima. To je ljepota i uzvišena snaga svetih otajstava koje slavimo. Tako je Krist među nama doista Emanuel – S nama Bog.

DVADESET I PRVI TJEDAN

Ponedjeljak dvadeset i prvog tjedna „kroz godinu“
(2 Sol 1,1-5.11b-12)
Da vas Bog učini dostojnima poziva

Solun je bio lučki grad u kojem je bilo tu i Grka i Rimljana, i Židova i istočnjaka, robova i slobodnih, neukih i silno učenih. Isto je tako bila šarolika i kršćanska zajednica koja je tek bila nastala. Pavao naglašava, kako ih je u Crkvu sabrao Krist. Valja znati da sâma grčka riječ Crkva grčki Ekklesia označava zajednicu onih koji su pozvani. Tako je Crkva u Solunu Božje je djelo. Pavao žarko moli za njih: „Neka vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere…“

To je riječ i za nas. Na svijetu smo, jer nas je Bog htio i jer nas je zavolio prije postanka svijeta. On nas je pozvao u svoju Crkvu i spašava Kristovom smrću i uskrsnućem, riječima evanđelja i svetim sakramentima. Mi toga nismo ni vrijedni ni dostojni. Zato molimo Boga da nas učini dostojnima toga dara. Mi smo pozvani, mi smo izabrani, mi smo posvećeni, ali nam nedostaje snage i ustrajnosti. Zato molimo Gospodina da nas jača, i pomogne da napredujemo, upravo kao što biskup na ređenju mladim svećenicima kaže: „Bog koji je u tebi započeo dobro djelo, neka ga i dovrši.“ Jamstvo te Božje pomoći i Božje milosti svakako je sveta misa koju slavimo.

Utorak dvadeset i prvog tjedna „kroz godinu“
(2 Sol 2,1-3a.14-17)
Ne dajte se brzo pokolebati

Pavao je kršćanima u Solunu bio govorio o konačnom dolasku Kristovu. I onda su se pojavili neki među njima koji su naučavali da je konačni Kristov dolazak samo pitanje dana. Nije čudo da su se neki zbog toga uznemirili. Pavao ih smiruje i piše: „Što se tiče Dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji.“

Nažalost, među nama uvijek ima onih koji vole strašiti ljude sudnjim danom, i strahotama kraja svijeta. Nije to kršćanski način gledanja. Kao prvo, valja imati na pameti da sâm Isus govori svojim učenicima: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac.“ (Mt 24,36) Pri tome, Isus hoće reći da to Otac određuje te da se tome i Sin priklanja. Prema tome, ako Bog to nikome ne objavljuje, onda je i ludo i preuzetno pa i Bogu protivno istraživati i računati, kada bi taj dan mogao doći, a pogotovo je Bogu protivno zavoditi ljude takvim lažnim i nepotrebnim proroštvima. Drugo. Nije naše istraživati taj dan, nego je naše da se trudimo živjeti po Božjoj riječi u skladu s Božjom voljom, da bismo, njegovom milošću, bili dostojni ući u vječno nebesko kraljevstvo. Zato Pavao moli za svoje vjernike, ali i za nas riječima: „Sâm Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi!“ To je naš put. Dao Bog da na njemu ustrajemo.

Srijeda dvadeset i prvog tjedna „kroz godinu“
(2 Sol 3,6-10.16-18)
Tko neće da radi, neka i ne jede!

U vremenu jednoumlja u školi smo čuli i ovaj dvostih: „Drug je Tito izd’o nove vijesti: tko ne radi, ne treba ni jesti!“ Kad ono, to je mudrost apostola Pavla. Naime, neki kršćani u Solunu bili su očito krivo shvatili ono što je Pavao prethodno pisao o kraju svijeta, pa su zaključili da ne treba više ništa raditi, jer ionako je blizu konac svega. Pavao, naprotiv, kao pravi židovski učitelj, veoma je cijenio rad do te mjere da se – iako je bio apostol – želio uzdržavati vlastitim radom i izrijetka je primao potporu svojih učenika. Zato piše Solunjanima: „Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas… Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede!“

Za nas vjernike rad nije samo ekonomska nužnost. Čovjek se ostvaruje kao čovjek svojim radom i stvaranjem. Na prvim stranicama Svetoga pisma Bog govori ljudima da zemlju sebi podlože. Dakle, mi smo upravo po radu Božji suradnici u stvaranju i usavršavanju zemlje. Pogledajmo i ovo: Isus je u Nazaretu do svoje tridesete godine vrlo vjerojatno radio kao drvodjelja. Marija se zasigurno bavila kućanskim poslovima. Nije čudo što je benediktincima temeljno pravilo upravo: „Ora et labora !“ to jest, „Moli i radi!“ Tim su pravilom oni prenijeli i kulturu i vjeru barbarskim narodima te su tako modernoj Europi udarili kršćanske temelje. Važno je to naglasiti. U sredini u kojoj smo, s jedne strane, okruženi kultom nerada, isprazne zabave, ludovanja, kulta potrošnje, te, s druge strane, uronjeni u ozračje brze i lake zarade po svaku cijenu (kao, na primjer u igrama na sreću, što postaje strašna ovisnost), važno je naglašavati duhovnu vrijednost rada kojim čovjek Božji suradnik u stvaranju i uređivanju ove zemlje i ljudskoga društva. Božja je to volja. Za nas.

Četvrtak dvadeset i prvog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 1,1-9)
Posvećeni i sveti

Svoju Prvu poslanicu Korinćanima Pavao započinje ovim riječima: „Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima…“ Pavao kršćane u Korintu naziva posvećenima i svetima. Svetima? Rekli bismo da ne može samo tako neki običan vjernik biti svet. Dobro, sveti su: Leopold, Antun, Majka Terezija i ostali nama poznati sveci iz kalendara, a neki redoviti vjernik tek je grešnik koji svetost nikada neće i ne može dostići. A jesu li ondašnji vjernicu u Korintu po nama uobičajenim mjerilima stvarno mogli bili sveti i posebni? Pa, baš i ne. U istoj poslanici Pavao ih u mnogočemu prekorava. Između ostaloga i zbog toga što su često na sudovima vodili parnice jedni protiv drugih. Kako ih onda naziva svetima?

Nije to pretjerivanje. Kao prvo, svetost ne znači besprijekornost. Ima li čovjeka bez mane? To nisu bili ni Petar ni Pavao. Pavao hoće reći da su kršćani sveti jednostavno zato, što ih je Bog stvorio, što ih je Bog po Kristu otkupio te ih po svetom krstu uzeo za svoju posinjenu djecu. Temelj naše nade i naše radosti jest upravo ta vjera da smo Božji miljenici, dionici božanske naravi Isusa Krista i prema tome – sveti. Mi vjernici ovdje na zemlji nikad ne možemo do kraja shvatiti veličinu toga silnoga dara da smo doslovno ušli u Božju obitelj, u koju ulaze samo sveti. Takve nas je Bog htio još prije postanka svijeta: mi smo na svetost pozvani a punina svetosti jest život s Bogom u vječnosti. Zato ostaje za nas uvijek onaj poticaj da – što je više moguće – živimo dostojno toga velikog Božjeg dara, kako veli apostol Ivan: „Djeca se Božja zovemo i jesmo.“

Petak dvadeset i prvog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 1,17-25)
Židovi znake ištu i Grci mudrost traže

U Pavlovo vrijeme Grci su imali razvijenu matematiku, geometriju i astronomiju, a njihovi dosezi u filozofiji, književnosti i likovnoj umjetnosti u temeljima su i današnje znanosti i kulture. Zato su oni silno cijenili mudrost. S druge strane Židovi su u to vrijeme bili su silno ponosni na svoju vjeru. Vjerovali su da su oni onaj izabrani narod koje je Bog vodio silnim znakovima i čudesima. Sa svoje strane apostol Pavao baštinio je obje kulture. Kao revan Židov bio je ponosan na svoju vjeru, a u isto vrijeme on je bio baštinik i poznavatelj i grčke kulture, a k tome je bio i rimski građanin. Međutim, Pavao se nije na to puno obazirao ni na jedno ni na drugo. Naime, on je propovijedao običnim ljudima. Prva je kršćanska zajednica u Korintu najvećim dijelom bila sastavljena od ljudi koji se nisu isticali ni bogatstvom ni nekim društvenim ugledom niti nekim posebnim obrazovanjem, a ni židovskom baštinom. Pavao vjernicima u Korintu nešto drugo stavlja ispred grčke mudrosti i židovske potrebe za čudesnim znakovima. Veli: „Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost.“ Zašto? Zato jer „ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.“

A što je Božja mudrost i što je Božja jakost? Njegova ljubav. Isus je rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Vrijednost Kristova križa i njegove smrti jest u njegovoj neizmjernoj ljubavi. Bog nas je iz ljubavi stvorio a Krist iz ljubavi spasio. Naš konačni cilj jest vječni život s Bogom koji je ljubav. Evo. Što vrijedi i mudrost i sila i moć – pa i čudotvorstva – ako u tome nema ljubavi? Koliko god ovaj svijet žudio za propadljivim bogatstvom, i ispraznom slavom, za nas jest temeljna ova Kristova riječ: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15,12). To je jedino važno. Sve drugo je mjed što ječi i cimbal što zveči. (1 Kor 13,1)

Subota dvadeset i prvog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 1,26-31)
Lûde svijeta izabra Bog

Čime se hvale umišljeni ljudi? Bogatstvom, slavom, visokim obrazovanjem, društvenim položajem ili pak izvanjskim izgledom. I onda će takvi u svojoj umišljenosti s visoka gledati na obične, siromašne i ponizne, a pogotovo na one koji se više uzdaju u ono nebesko negoli u ono zemaljsko. Tako su u Korintu „pobožni“ Židovi i „mudri“ Grci s visoka gledali na kršćane koji su uglavnom bili nižeg društvenog položaja. Pavao poziva svoje vjernike da se na to ne obaziru, nego da pogledaju koje su stvarne vrijednosti, pa im piše: „Lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake.“

To je naša mudrost i naš poziv. Pogledajmo. Za ondašnji naraštaj Pavao je morao biti „lud“. Bio je ugledan farizej, časni rimski građanin dobrostojeći član srednjega sloja društva. I on sve to napušta, da bi u siromaštvu trpio silne nevolje navješćujući evanđelje. Za površne ljude Majka Terezija je bila luda što se posvetila onima koje su svi odbacili. Konačno, oni koji gledaju zemaljskim očima proglasili bi i Sina Božjega ludim, jer je uzeo na se našu ljudsku narav, ponizan do smrti, smrti na križu. Takozvana ludost križa jest najveća mudrost, jer očituje posvemašnju Božju ljubav. Posvetiti svoj život ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu najveća je mudrost, jer, prisjetimo se, Bog je ljubav. Zato, ako nas zbog vjernosti Kristu smatraju ludima, neka nas to ne uznemiruje. Jer, spašeni smo ludošću križa da bismo u vječnosti živjeli uronjeni u beskrajnu Božju ljubav.

DVADESET I DRUGI TJEDAN

Ponedjeljak dvadeset i drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 2,1-5)
Ne dođoh s uzvišenom besjedom

Nije Pavao došao među Korinćane s uzvišenom besjedom. Nije se htio isticati govorničkim umijećem i biranim riječima. On kaže: „Propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage, da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.“ Pavlovo propovijedanje nije bilo od njega samoga. On je bio tek oruđe Božje. Zato mu nije bilo važno da se ljudima svidi ni na koji način. Jednostavno je govorio i činio ono što mu je Duh govorio i na što ga je taj isti Duh poticao. I stvarno, velebno Pavlovo djelo nije bilo ni u njegovoj govorničkoj vještini (a on je to umijeće sigurno poznavao) niti u znanju utemeljenoj na ljudskoj mudrosti (iako je i u to bio upućen), niti u njegovim organizacijskim sposobnostima. Ne. U njemu i po njemu je djelovao Božji Duh. Pri tome i sâm Pavao priznaje da je i slab i grešan i nedosljedan. A evo, Bogu se svidjelo upravo po njemu učiniti veličanstvene stvari.

Tu smo i mi. Naše je da budemo vjerni evanđelju Kristovu, da slijedimo nauk Crkve, da vjerno vršimo Božje zapovijedi bez obzira na neke čisto ljudske sposobnosti koje imamo i bez obzira na društveni ili pak obiteljski položaj koji imamo. Naše je da budemo Bogu vjerni bez obzira na okruženje u kojem živimo. Konačno, naše je da se trudimo koliko god više možemo „da po vjeri Krist prebiva u srcima našim.“ (Ef 3,17) A Bog će se i nama poslužiti – bili mi toga svjesni ili ne bili – da svoje spasenje donese svakome čovjeku.

Utorak dvadeset i drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 2,10b-16)
Ne naučenim riječima

Pavao je uvjeren da ga je Duh Božji obdario da može naviještati ono što Bog želi. On piše: „A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima.“ Dakle, te riječi koje Pavao naviješta i koje piše u svojim poslanicama nisu njegove, nisu riječi onoga Pavla koji je s jedne strane, izvrsno poznavao grčki jezik i grčku kulturu, te koji je, s druge strane, kao farizej poznavao sav Mojsijev zakon i cijeli Stari zavjet znao naizust. Ne. Ono što je Pavao govorio i naviještao jest dar Božjega Duha, jest mudrost uskrsloga Krista koji mu se objavio i koji ga je pozvao. U tome smislu Pavao zahvaljuje Bogu za vjernike u Solunu: „Bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.“ (1 Sol 2,13)

Upravo tako. Za nas su Pavlove poslanice Božja riječ, Božja riječ koju ponizno i sa zahvalnošću primamo. Zato je i važno i dobro da s velikim poštovanjem čitamo i slušamo i Pavlove poslanice kao i cijeli Novi zavjet, ne izostavljajući Stari zavjet. Božja je to riječ, kako nas isti Pavao poučava: „Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu.“ (Rim 15,4) Dao Bog da ono što nam se navješćuje, što nam Crkva prenosi ušima slušamo, srcem prihvatimo i, zatim, životom provodimo.

Srijeda dvadeset i drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 3,1-9)
Što je Apolon? Što je Pavao?

Po svojoj slabosti čovjek lako upadne u grijeh taštine i oholosti smatrajući sebe većim, važnijim ili boljim od drugih ili pak, po ljudskoj slabosti i ludosti, počne slijediti zemaljske učitelje nazivajući ih vođama. A bilo je, nažalost, toga i među kršćanima. Tako je među vjernicima u Korintu bilo onih koji su bili zaneseni pojedinim misionarima i propovjednicima, do te mjere da su se jedni smatrali sljedbenicima Pavla, drugi sljedbenici misionara Apolona, a treći su slijedili tko zna koga. Pavao se tome silno čudi i kaže: „Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste.“ I onda Pavao slikovito govori da je on zasijao usjev, a Apolon zalio.

Naravno, nebitno je tko je zasijao, a tko zalio. Samo jedan je bitan, a to je Bog koji daje da usjev raste, a to je evanđelje Kristovo i njegova otajstva. Upravo tako. Jedan je naš učitelj – Krist Isus. Ako neki svećenik izvrsno naviješta evanđelje, hvalimo Boga zbog njega. Ako je netko čestit čovjek na svome radnome mjestu, hvalimo Boga zbog njega. Ako su roditelji puni ljubavi za svoju djecu, hvalimo Boga zbog njih. Ako ja nešto dobro činim pa me ljudi pohvale, pomislit ću i kazati: „Bogu hvala!“ Dokle god Bogu zahvaljujemo za dobro koje činimo tome se mogu i smiju radovati i oni koji dobro čine i oni koji to isto dobro primaju.

Četvrtak dvadeset i drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 3,18-23)
Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom

Veli Pavao: „Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.“ Kakva bi to bila mudrost ovoga svijeta? Zašto bi ona bila ludost pred Bogom? Evo. Bog je sve stvorio. Sve je stvorio skladno i mudro, kako veli psalam: „Kako su brojna tvoja djela, Gospodine! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih.“ (Ps 104,24) Svi prirodni zakoni – Božje su djelo. Nadalje, Bog je stvorio čovjeka kao svoga prijatelja. Zato, mudar je onaj čovjek koji istražuje Božje zakone, one prirodne ali i one ćudoredne. Jer, kao što se ne može bez strašnih posljedica dirati u prirodne zakone, još je pogubnije prezirati Božje zapovijedi i uvoditi neku ljudsku mudrost, protivnu Bogu. Je li mudar onaj čovjek koji misli da ga zemaljski užici, zemaljski probici i zemaljske časti mogu učiniti trajno sretnim? Je li mudar onaj čovjek koji misli da može mimo Božjih zapovijedi donijeti ljudskom društvu mir i radost? Toliki su obećavali mir, radost, sreću, pravdu i slobodu mimo Božjih zakona. Nije dobro završilo.

Ono što je čisto ljudsko, ono što je protivno Bogu, protivi se naravnim zakonima, protivi se ljudskom miru i ljudskoj sreći. To bi bila mudrost ovoga svijeta. I doista: „Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.“ Zato mi, u poniznosti uvijek iznova želimo slijediti Božju volju i tražiti njegovu milost. Mi se uvijek iznova pouzdajemo u otkupiteljsko djelo Isusa Krista po kojemu postajemo prava djeca Božja. Boga tražimo i za njim idemo. Jer, veli psalam: „Početak mudrosti strah Gospodnji!“ (Ps 110,10)

Petak dvadeset i drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 4,1-5)
Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim

Apostolu Pavlu je posve jasno tko je on i koje značenje ima njegovo apostolstvo. Kaže: „Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih.“ On je sluga Kristov. On čini samo ono što Krist od njega traži. On ništa ne čini sam od sebe. On ne propovijeda svoju mudrost niti čini svoje velika djela. On je samo sluga. Nadalje, on zna da se po njemu događaju velike stvari. Međutim on daje samo ono što je primio. Njemu je povjereno dragocjeno blago i on to blago dijeli prema onome što Krist od njega traži. Ono što on daje nije njegovo.

Tu smo i mi. Svatko je od nas sluga Kristov koji treba činiti ono što Kristovo evanđelje od njega traži. Kao prvo, naravno, živjeti po Božjim zapovijedima. A onda sve što činimo, treba biti u skladu s Božjom voljom i Bogu na slavu, kako kaže apostol Petar: „Govori li tko? Neka govori kao riječi Božje! Poslužuje li tko? Neka poslužuje kao snagom koju daje Bog.“ (1 Pt 4,11), odnosno kako to veli Pavao: „Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.“ (1 Kor 10,31) Dao Bog da upravo tako i živimo.

Subota dvadeset i drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 4,6-15)
Što imaš da nisi primio?

Mi se veselimo ako nešto dobro učinimo, ako smo uspješni i poduzetni te ako nam to i drugi priznaju. Možemo i smijemo biti ponosni zbog svojih sposobnosti. Jednako tako se roditelji s pravom ponose uspjesima svoje djece. Nije li i Marijino srce zaigralo, kada je čula kako starac Šimun u hramu hvali Isusa kao onog Spasitelja koga su svi proroci bili naviještali? Međutim, s druge strane, zdrav se ponos može pretvoriti u oholost i umišljenost. A to se događa onda, kada čovjek počne umišljati da su njegove sposobnosti isključivo njegovo djelo. Na primjer, bilo je mnogo onih koji su marljivo studirali glazbu i puno vježbali, ali – Mozart je bio Mozart. Nenadmašan. Zašto? Zato što je puno vježbao? Ne. On je vježbom samo razvijao silnu nadarenost koju je od Boga besplatno dobio. Naše sposobnosti nezasluženi su Božji dar. Zato Pavao govori onima koji su se htjeli hvaliti darovima i sposobnostima koje su imali: „Tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“

Važno je ovo imati na pameti. Mi se radujemo svim darovima koje nam Bog daje, ali smo itekako svjesni da su to sve Božji darovi koje mi nismo zaslužili. Ako bih ja s visoka gledao svoga bližnjega koji bi po našem mišljenju, na ovom ili onom području bio manje nadaren, činio bih dvostruki grijeh. Prvo sebe bih time uzdizao, kao da su moje sposobnosti moje. Time bih preotimao Bogu ono što je njegovo. Drugo, ako bih drugoga gledao s visoka, ja bih se zapravo rugao Bogu koji je moga bližnjega baš takvim stvorio. Zato je važno da budemo Bogu zahvalni za sve darove koje imamo, važno je da ne mjerimo i ne premjeravamo tko ima ove darove, a tko ima one. Nadalje, ni jedan dar nije samo za mene, za moju samohvalu, nego je od Boga dan da bih mogao služiti bližnjima, kako Pavao veli na drugome mjestu: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist.“ (1 Kor 12,4-7)

DVADESET I TREĆI TJEDAN

Ponedjeljak dvadeset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 5,1-8)
Bludnost

Riječ „bludnost“ dolazi od „bluditi“, odnosno ići krivim putem u uvjerenju da se ide u pravom smjeru, što može biti po život opasno u vrletima Velebita u zimskim uvjetima ili na Biokovu za lošeg vremena. Slično tome pojam „zabluda“ označava uvjerenje da je točno ono što nije točno. I evo, hrvatski jezik koji neobuzdani spolni život naziva bludnošću, hoće reći da je to zapravo – zabluda. Čovjek misli da je to u redu, a zapravo nije, jer vodi čovjeka u krivom smjeru. Evo. U ono je vrijeme lučki grad Korint bio poznat po razvratu i bludnosti svake vrste. I onda se Pavao užasava nad nekim kršćanima u Korintu, koji su se vratili starim navikama i ponovno odali bludnosti: „Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko ima očevu ženu.“ Netko od kršćana je za ženu uzeo vlastitu maćehu! Strašno.

Bludnost je izopačenje spolnosti. Bog je, naime, od samih početaka uredio da muž i žena budu jedno tijelo. Vjerna, trajna, isključiva ljubav između muža i žene, od Boga je. Iskrena ljubav muža i žene slika je ljubavi Boga prema svome narodu, odnosno Krista prema Crkvi. I onda, naravno da bračna ljubav uključuje i ono tjelesno. Nevolja, nesreća i propast nastupa onda, kada ono tjelesno postane samo sebi svrhom. Onda je to promašaj, onda je to grijehe, onda je to bludnost. Zato je važno da mladi njeguju predbračnu čistoću, a da supružnici njeguju bračnu ljubav. To će biti blagoslov i za naše obitelji, ali i za naš narod.

Utorak dvadeset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 6,1-11)
Ne varajte se!

Temelj naše vjere jest Božja riječ koja nam je objavljena, a vrhunac Božje objave jest Sin Božji koje je postao čovjekom , navijestio nam Božje spasenje i uputio nas putem evanđelja. Bog je svoju riječ navijestio i po svojim apostolima. Božja je riječ sveta, nezamjenjiva i po njoj sve ravnamo. U našoj vjeri ne može biti ništa što bi se toj Božjoj riječi protivilo. Jer, Božja je riječ živa i svaki puta kad se navješćuje vjernicima, Bog sâm progovara svome narodu. I evo kako Bog jasno i odrješito govori po apostolu Pavlu. o stvarima ćudoređa: „Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ Ovdje se govori o načinu života nekih ljudi, o načinu života koji oni ne žele mijenjati. Ne mogu u kraljevstvo Božje ući oni koji načelno žive protivno Božjim zapovijedima. To su bludnici, oni koji ne poštuju svetost braka. Jednako tako sebe isključuju iz kraljevstva Božjega oni koji štuju idole, zatim preljubnici, oni koji trče za užicima a jednako tako muškoložnici, to jest muškarci koji žive u grešnim odnosima s drugim muškarcima. Neki od vjernika prije krštenja su tako živjeli. Međutim po krštenju su svi ušli u Božju milost i ostavili iza sebe te strašne grijehe.

Za nas je ova Božja riječ. Ona je nepromjenjiva. Ona je u skladu i s ljudskom naravi. Mi, naravno, nikoga ne sudimo i ni u koga ne želimo upirati prstom. Kršćani jednostavno slijede Božje i naravne zakone te da se ne daju zavesti onima koji izvrću te iste zakone. Nama je Zakonodavac Bog koji nas je stvorio i koji nas uvijek upućuje prema onome što je dobro, što je zdravo, što je spasonosno i što je u skladu s našom naravi. Korinćani su kao pogani živjeli kako su živjeli, ali oni među njima koji su se krstili, uzeli su Krista za jedinog Učitelja i jedinog Spasitelja. I na nama je da Kristu uvijek budemo vjerni, ma kakvo okruženje bilo oko nas.

Srijeda dvadeset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 7,25-31)
Vrijeme je kratko

Pavao pomalo tvrdo govori o ljudskom životu: „Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta.“ Što bi to značilo? Ne može život stati. Ljudi se žene i udaju, vesele se i plaču, kupuju i prodaju… Pavao ovdje ne želi reći da se kršćani svega toga trebaju odreći. On ovdje govori iz svoga životnog iskustva. Pri koncu vlastitoga života on drugačije gleda na sve ono što bi ljudima bilo važno. Pogledajmo. Što nam je stvarno važno, što nam je bitno, što je ono nosivo u našem životu? Evo. Kažemo da je život težak i da se treba itekako boriti da čovjek djeci osigura bolju budućnost. I onda, na primjer, ostavljamo dijete u jaslicama već sa sedam mjeseci, makar bi mati – istina uz manju plaću – mogla ostati i dulje s djetetom. Očito misle da je veća plaća silno važna. A kad bolje pogledamo, shvaćamo da mladi roditelji nikada neće moći nadoknaditi one sate i sate koje je dijete provelo u jaslicama i u vrtiću. Vrijeme je kratko.

Ili, drugi primjeri. Trebao bih, končano, odvojiti malo vremena za svoje stare roditelje, ali nikako da stignem. Vrijeme je kratko. Trebao bih ipak izgladiti onaj nesporazum sa svojim kumom, s kolegom na poslu, ali nikako da i to dođe na red. Vrijeme je kratko. Trebao bih stvarno prestati pušiti, prestati prostačiti, prestati gubiti vrijeme na društvenim mrežama, trebao bih… ali nikako da dođem do toga. Vrijeme je kratko. I – dok dlanom o dlan – djeca će odrasti, ja ću se naći u mirovini i onda ću razmišljati, za čime trebam žaliti, pitat ću se, što nisam učinio, a trebao sam. Pavlova riječ „Vrijeme je kratko“, nije prijetnja, nego poticaj. Zato Pavao kaže: „Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“. Ako ne nužno „domaćima u vjeri“, onda barem svojim domaćima. Vrijeme je kratko.

Četvrtak dvadeset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 8,1b-7.10-13)
Znanje nadima, a ljubav izgrađuje

U poganskom bogoslužju bilo je žrtava pričesnica. Dio bi se žrtvene životinje spalio na žrtveniku, a dio bi poganski vjernici blagovali u čast svojih bogova. Međutim, redovito se događalo da je još dosta od toga mesa preostalo, pa se to onda prodavalo na tržnici. Kršćani su to kupovali kao svaku drugu namirnicu. Međutim, bilo je kršćana osjetljive savjesti koji su se bojali da bi time strašno sagriješili. Jer, mislili su, ako bi blagovali od mesa koje je žrtvovano bogovima, onda bi oni bili pričesnici i poklonici te iste poganske žrtve. Drugi kršćani uopće nisu imali takvih problema. I za Pavla je jasno: ti bogovi ne postoje, pa prema tome nema ni grijeha, ako kršćanin kupi to meso i blaguje ga. Kako presuditi između ove dvije skupine vjernika? Pavao ovdje uvodi zlatno, Isusovo pravilo, a to je ljubav. Na samom početku ove rasprave Pavao veli: „Znanje nadima, a ljubav izgrađuje.“ Nije najvažnije biti najpametniji. Nije najvažnije biti u pravu. Nije najvažnije dokazati onome drugome da je u krivu, da je zaostao, da pojma nema, da nije dovoljno upućen u vjeru… Ne. Ljubav je najvažnija.

Zato ja, koji znam da nije grijeh blagovati takvo meso, imat ću obzira, tankoćutnosti i ljubavi prema mome bratu koji misli da je to grijeh. Zato, da njega ne sablaznim, neću jesti to meso, koje po sebi mogu jesti. Zašto? Jer mi je stalo do toga moga brata, jer ga ljubim onako kako mi zapovijeda Isus. Pavao zaključuje: „Ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim.“ Upravo je tako postupao naš dragi otac Ante Gabrić, misionar u Indiji. Kršćani kojima je on bio župnik, živjeli su zajedno s hindusima koji ne jedu govedinu, ali i s muslimanima koji ne jedu svinjetinu. Iz obzira i tankoćutnosti prema tim ljudima – koji su držali do svoje vjere – Ante Gabrić tamo nikada nije jeo ni svinjetinu ni govedinu. A mogao je. Zato, kad nam dođe napast da se prepiremo, da dokazujemo kako smo u pravu, prisjetimo se zlatnog Pavlovog pravila: „Znanje nadima, a ljubav izgrađuje.“

Petak dvadeset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 9,16-19.22b-27)
Dužnost mi je

Svojim vjernicima u Korintu Pavao kaže: „Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je.“ Upravo to. Dužnost. Ne bi se čovjek trebao hvaliti nečim što je iz dužnosti učinio. Čovjeku može biti drago da je uspješan u svojem poslu i da to drugi, možda, primjećuju i cijene. Međutim unatoč toga, to ipak ostaje dužnost koju treba činiti, bio pohvaljen ili ne. Zato je nepotrebno i posve krivo optuživati ovoga ili onoga što mi nije dao odlikovanje za ono što činim. Na primjer, netko je trideset godina revno vršio župničku službu. Je li nužno da za to dobije posebnu nagradu i medalju od pape ili biskupa? Drugi je netko čitav radni vijek savjesno, revno i predano i s puno ljubavi radio kao liječnik, kao vozač tramvaja, kao listonoša, kao pekar, kao obrtnik. Hoće li se nebo srušiti na zemlju ako ne dobije medalju iz ruke župana ili gradonačelnika? Ili, još bliže svima nama: roditelji su cijelo svoje biće, svu svoju snagu i svekolik životni polet ugradili u odgoj svoje djece. Trebaju li ih sada u znak zahvalnosti njihova djeca „ljuljati na koljenima“? Ne. Oni se jednostavno mogu i trebaju radovati onome što su u jednostavnosti srca činili. Sve drugo bilo bi tek izvor ogorčenja. A to bi bilo doista šteta imajući pred očima tolike velike i lijepe stvari koje su učinili. Zato Pavao mirno veli: „Ta dužnost mi je“. Dovoljno mu je što zna da je bio u pravi trenutak na pravome mjestu i da je činio ono što je trebao činiti. To je bio izvor njegova dubokog mira i zalog vječne sreće kojoj se nadao. A što bi čovjek više htio?

Subota dvadeset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 10,14-22)
Jedno smo tijelo, mi mnogi

U Pavlovo vrijeme u gradu Korintu živjeli su ljudi iz svih krajeva ondašnjeg Rimskog carstva, ljudi različitih kultura, jezika, vjerâ i običaja. Bilo je među njima i bogatih i siromašnih. učenih i neukih, robova i slobodnjaka. I od takvih ljudi nastala je Crkva, nastali su učenici Gospodnji. I sad, iako su se oni obratili, krstili i postali kršćanima, još uvijek su se među njima očitovale velike razlike u obrazovanju, podrijetlu, materijalnom stanju, kulturi, pa čak i materinjem jeziku. Ljudski govoreći, bili su „kao rogovi u vreći“. Pa ipak, naglašava Pavao, oni su dionici jednog kruha i jedne čaše, svi su oni zapravo jedno tijelo. I zato u bitnome trebaju biti jedinstveni, jer ih sjedinjuje Kristovo tijelo koje je za njih predano, Kristova krv koja je za njih prolivena, jer ih povezuje snaga Duha Svetoga kojom je Krist živ među njima. Zato Pavao kaže: „Jedno smo tijelo mi mnogi“.

Zar ne da smo i mi skloni podjelama? I svjesno i nesvjesno dijelimo se prema staležu, bogatstvu, obrazovanju, po tome od kada i kakvi smo kršćani, imamo li ili nemamo neku posebnu zadaću u našoj župnoj zajednici. A Pavao kaže: „Jedno smo tijelo mi mnogi.“ Krist u svojoj molitvi nebeskom Ocu žarko moli za jedinstvo svojih učenika. Zato, potrudimo se između između nas ukloniti sve podjele, sve podozrivosti, svu oholost, svaku uznositost. Neka nas Duh Gospodina Isusa Krista ispuni jedinstvom, mirom, skromnošću… A euharistija koju slavimo otajstvo je jedinstva, jedinstva Krista i njegove Crkve i međusobnog jedinstva svih članova Crkve jer Crkva i jest jedno Kristovo Tijelo sastavljeno od mnogo udova.

DVADESET I ČETVRTI TJEDAN

Ponedjeljak dvadeset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 11,17-26.33)
Zar nemate kuća da jedete i pijete?

Taština i uznositost. To su naše vjerne pratilje i stalne napasti. To je naša potreba da se iskažemo, pokažemo, da se izdignemo iznad drugih, da budemo, što bi djeca rekla „najprvi“. I ta naša taština zna ići dotle da na neki način opoganimo i uprljamo i najsvetije što imamo. Evo primjera. Kršćani su u Korintu bili manjina. Kada bi se sastali na nedjeljnu euharistiju, oni su to uzimali i za prigodu da se susretnu, da zajedno blaguju kao jedna obitelj. Svatko bi od kuće nešto ponio pa bi se pogostili. Te su bratske gozbe nazivali agapama. Ali, nažalost, napasnik je u taj lijepi običaj vrlo brzo ubacio taštinu i uznositost. Bogati su se razmetali svojim biranim jelima, a siromasi su bili poniženi, jer se nisu mogli s njima mjeriti. Tako se bratska gozba pretvorila u razdor i razmetanje. Zato im Pavao oštro govori: „Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da su među vama razdori. Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija. Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju?“

Strašno. Hvalisati se svojim bogatstvom, postiđivati one koji nemaju, sijati razdor i ohol pogled u sveto Kristovo Tijelo koje je Crkva! I sve to u sklopu svete euharistije! Veliko je to zlo. Konačno, nije li Isus bio siromah, do te mjere da je rekao: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ (Mt 8,20) Štoviše, Krist je upravo izabrao siromaštvo. Veli Pavao na drugom mjestu: „Isus Krist, premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ (2 Kor 8,9) Zato nam se valja truditi da budemo bogati dobrotom, susretljivošću, ljubavlju, praštanjem, pobožnošću, svakim dobrim djelom. To je ono blago koje je nepropadljivo. Sve drugo je prah i pepeo.

Utorak dvadeset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 12,12-14.27-31a)
Svi smo jedinim Duhom napojeni

Među kršćanima u gradu Korintu pojavile su se napetosti. Počeli su gledati tko je pobožniji, mudriji, tko ima kakvu ulogu u zajednici. Da bi spriječio takvo ludovanje i razdor, Pavao im piše i pri tome uzima sliku tijela. Podsjeća da se tijelo sastoji od mnoštva udova i organa koji su različiti i imaju različitu ulogu, ali svi su važni i svi čine jedno tijelo. Ne može se reći što bi bilo važnije u čovjeku, kao na primjer srce ili pluća. I jedno i drugo je bitno za život. Pavao nadalje priznaje da među vjernicima ima i proroka i učitelja i onih koji imaju neke posebne duhovne darove, kao što je to dar liječenja ili dar govorenja u tuđim jezicima. Pa ipak, ističe Pavao, posve je nevažno koji ulogu u zajednici netko ima, jer svaka je uloga važna i potrebna, kao što je u velikom orkestru svaki glazbenik važan, pa i onaj koji za vrijeme cijelog koncerta svega deset puta udari u triangl.

A mi ljudi, po svojoj slabosti i po svojoj ludosti, uvijek nekako gledamo tko je na nekom položaju, koje obrazovanje ima, koliko zarađuje, koliko je poznat, koliko ima sljedbenika na društvenim mrežama. I onda znademo s visoka gledati one „dolje“: siromašne, neškolovane, manje okretne i manje sposobne, one sa sela, obične radnike, kućanice koje ne rade izvan kuće, djecu koja nemaju trendovsku odjeću ili mobitele… A Bog ne gleda tako. Isus je odrastao u prezrenom Nazaretu, tako da je čak i njegov budući učenik za nj s visoka rekao „Iz Nazareta da može doći nešto dobro?“ Mati mu je bila obična kućanica. A evo, mi vjerujemo da je upravo on Božji Sin i Spasitelj. Zato nije dobro da se mjerimo i premjeravamo, nije dobro da gledamo na izvanjsko, baš kako stoji u Prvoj knjizi o Samuelu: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ Svatko od nas je pozvan dati svoj dio. I u tome nalaziti svoj mir i svoju radost. Pozvani smo jednostavno biti tamo gdje jesmo i baš tamo biti čestiti. Samo to daje dubok mir i sreću.

Srijeda dvadeset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 12,31 – 13,13)
Ljubav nikad ne prestaje

Što reći o ljubavi na kojoj stoji nebo i zemlja, jer Bog, koji je Ljubav, sve je stvorio iz ljubavi? Evo. Govori se da je znanje moć. Pavao, međutim, kaže da je sva ljudska mudrost i svekoliko ljudsko znanje bez ljubavi – nevrijedno. Jednako je tako s prorokovanjem. Ni s vjerom nije bolje. Vjera bez ljubavi je prazna. Čak i dobra djela u kojima ne bi bilo ljubavi, bila bi na svoj način isprazna. Upravo tako. Sve ono što nam danas izgled veličanstveno, proći će. Mudrost će proći – ionako je ograničena. Prorokovanje će prestati – jer ćemo u vječnosti sve jasno vidjeti, tako da će proroštva postati nepotrebna. Čak i vjera će nestati jer, kad budemo Boga gledali licem u lice, vjere nam neće trebati. Samo ljubav nikad ne prestaje. Ona je temeljni zakon odnosa između čovjeka i čovjeka te čovjeka i Boga, kako ovdje na zemlji, tako i na nebu.

Koje je značenje ljubavi u našem svakodnevnom životu? Evo jedne slike. Zamislimo da odjedanput sunce prestane sjati. Vrlo brzo bi se na zemlji sve smrznulo. Svekolik život bi se ugasio. Nikakve koristi ne bi bilo ni od čega što smo stekli i stvorili, sva naša industrija, gradovi i sela, umjetnička djela. Kompletna naša civilizacija, sav život na zemlji bi se ugasio. Upravo tako je i s ljubavlju. Ona je kao sunčeva svjetlost: svemu daje smisao. Sve što činimo bez ljubavi, hladno je, isprazno, mrtvo. Ona prožima sve i svemu daje smisao.

Međutim, kako se ta uzvišena i vječna ljubav može očitovati u našem životu? Za one koji su otvorena srca, to je posve jednostavno. Pavao nabraja sasvim obične, a zapravo temeljne stvari, kao što su: dobrota, strpljivost, velikodušnost. S druge strane, u ljubavi nema zavisti, hvalisanja ili zluradosti. To je put. Jasan i razumljiv. Svima dohvatan. Upitajmo se. Jesmo li stvarno velikodušni i dobrostivi? Imamo li dobrohotno srce koje „sve pokriva, svemu se nada“, koje u svemu nastoji vidjeti dobro? Udaljavamo li iz svoga srca zavist, hvalisanje, nadimanje, nepristojnost, razdražljivost, zlopamćenje, zluradost? Zamolimo Boga da nam podari mudrosti i milosti da u nama zablistaju ti mnogovrsni, bogati, radosni i blaženi plodovi Kristove ljubavi. Jer, uz Božju milost mi to možemo ostvarivati. Svakoga dana sve više.

Četvrtak dvadeset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 15,1-11)
Ja sam najmanji

Pavao je u prvoj Crkvi bio izuzetna ličnost: školovan u grčkim i židovskim školama, snažne osobnosti. Govorio je grčki, hebrejski (jezik Biblije) i aramejski (govorni jezik u tadašnjoj Palestini), a vjerojatno je razumio i latinski. K tome bio je ekonomski neovisan – poput ostalih židovskih učitelja: bavio se izradom šatora. I onda je postao apostol. Izgledalo je da je u velikoj prednosti pred ostalim apostolima koji su uglavnom bili ribari, obični pučani. Međutim, Pavao je u svome životopisu imao – kako bi se danas reklo – veliku mrlju: bio je strastveni protivnik i progonitelj kršćana. On je „okovane muževe i žene“ dovlačio pred sudove, a bio je sudionik kamenovanja đakona Stjepana. I onda se obratio i postao oduševljeni Kristov sljedbenik. I sada, kad je već postao priznati i cijenjeni apostol, što učiniti s onom mrljom? Danas bi se reklo, bolje je o tome šutjeti, još bolje zataškati. Pavao nije bio takav. On svojim vjernicima bez okolišanja priznaje: „Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju.“ Zatim mirno nastavlja: „Ali milošću Božjoj jesam što jesam“. Priznaje svoj veliki grijeh. U isto je vrijeme svjestan da on svoju apostolsku službu ni na koji način nije zavrijedio. Ona je čisti Božji dar. Na jednom drugom mjestu Pavao će reći sljedeće: ono što je sigurno njegovo, to su slabosti, to je ono loše što je učinio. Međutim sve ono dobro što je u njemu, veli on, Božji je dar.

Dvostruka je ovdje poruka za nas. Ljudi smo, griješimo i „neće nam pasti kruna s glave“, ako priznamo da smo kao djeca krali voće, da smo i kasnije veće nepodopštine činili, te da ni danas nismo imuni od posve krivih poteza. Kada se pred Bogom ponizimo, dobivamo Božje oproštenje. S druge strane, ako imamo dobrih osobina (a svi ih imamo!), ako činimo toliko dobra u obitelji i u društvu, trebamo biti svjesni da je sve to Božji dar, da su to talenti koji su nam od Boga dani. Zbog toga nema potrebe da se hvalimo svojim dobrim djelima. Zato zamolimo Gospodina da nas obdari velikom poniznošću.

Petak dvadeset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 15,12-20)
Krist uskrsnu od mrtvih

Apostol Pavao čuje kako među kršćanima u Korintu ima onih koji su prihvaćali Kristov nauk, ali baš i nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih. Pavao se čudi i piše im: „Ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša… Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ Pogledajmo. Prekrasan je evanđeoski nauk. O tome će složiti gotovo svi ljudi. Isusov nauk govori o razumijevanju, praštanju o ljubavi. I stvarno. Kad bi svi ljudi živjeli prema tim načelima, bio bi raj na zemlji. Krasno. Međutim, što nakon toga? Ništavilo? Mrak? Crna rupa u svemiru? Na ovome sve stoji ili pada. To je vjera u uskrsnuće, vjera u to, da nas Bog nije stvorio da bismo na koncu utonuli u vječni mrak, nego da nas je Bog stvorio da živimo s njime, koji je vječan. To je temelj kršćanske vjere: Krist je umro i uskrsnuo i time nas izbavio od grijeha i vječne smrti. Kristovom milošću kršćanin postaje dionikom njegove smrti, ali i njegova uskrsnuća.

U toj vjeri naš sadašnji život u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, dobiva posve novi smisao. Zbog toga se Isusov nauk naziva evanđelje – radosna vijest. To, naravno, ima i drugu stranu. Ako je pred nam vječnost, onda je važno da već danas živimo u skladu sa svojom savješću i s Božjim zapovijedima. Pri tome ne trebamo biti u tjeskobi – jer nitko nije besprijekoran – nego jednostavno trebamo nastojati činiti dobro. U tome smislu nas ohrabruje apostol Ivan: „Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.“ Zato smo puni pouzdanja. Jer, uz nas je Božja milost i Božja ljubav: Danas i u cijeloj vječnosti.

Subota dvadeset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(1 Kor 15,35-37.42-49)
Krist uskrsnu od mrtvih

Kako mi sebi možemo predočiti uskrsnuće i vječni život? Pavao uzima vrlo dobar primjer. Zamislimo da zrno maka pokažemo čovjeku koji nikada nije vidio biljku maka. Što bi on mogao znati o biljci koja će iz toga sitnoga zrna izniknuti? Iz samog zrna uopće ne možemo razaznati kakva će biti biljka. Ona je posve drugačija od toga zrna, a ipak, biljka je nastala od toga zrna. Tako Pavao govori: „Što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno, pšenice – recimo – ili čega drugoga. Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno.“

Upravo tako. Mi vjerujemo u uskrsnuće tijela. Vjerujemo da ćemo poput uskrsnuloga Isusa imati proslavljeno tijelo, tijelo koje ne podliježe zakonima ove zemlje, tijelo koje pripada vječnosti i koje živi s Bogom zauvijek. Mi to sebi jednostavno ovdje na zemlji ne možemo predočiti. Zato nam Isus i nije opisivao budući rajski život, nego je govorio, kako bismo trebali živjeti da budemo dostojni vječnoga života u njegovu kraljevstvu. Zato, kanimo se onih koji govore o viđenjima raja ili pakla, koji se zanose proroštvima i nečuvenim stvarima. Naše je da, uz pomoć Božje milosti, nastojimo živjeti u skladu s njegovom voljom, naše je da nastojimo biti povezani s Kristom, a Bog je onaj koji će providjeti i dati nam vječni život. Kako će to izgledati? Na drugom mjestu Pavao daje gotovo duhovit odgovor: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2,9)

DVADESET I PETI TJEDAN

Ponedjeljak dvadeset i petoga tjedna „kroz godinu“
(Izr 3,27-34)
S podsmjevačima on se podsmijeva

Uvijek se možemo nekome narugati. Onome visoka stasa da izgleda kao motka, a onome niska stasa da je kao bure, školovanom čovjeku da se pravi važan, a nepismenom da je glup. Nema čovjekove osobine kojoj se netko ne bi mogao narugati. Nije to od Boga. Zbog toga Knjiga mudrih izreka o Bogu kaže sljedeće: „S podsmjevačima on se podsmijeva, a poniznima dariva milost.“ Dobrohotan čovjek će u svakome čovjeku pronaći nešto dobra zbog čega ga može pohvaliti, dobrohotan čovjek će uvijek imati oko da vidi, zapazi, uoči ono dobro koje netko drugi čini. Jer, kao što nitko od nas nije bez grijeha i bez mane, tako i oni ljudi za koje bismo mislili da su posve ogrezli u zlu, imaju i svojih dobrih strana i oni znaju činiti – i čine – dobra djela. Nisu ljudi podijeljeni u crno-bijelom smislu.

Naše je da se dobru radujemo, da pomognemo slabom čovjeku da bude bolji. A to se može samo poniznošću i iskrenom ljubavlju. Takav je i naš Gospodin Isus Krist. Nije gledao na grešnost progonitelja Savla, nego je u njemu vidio iskru ljubavi i dobrote, pa je od njega učinio apostola Pavla. Nije Isus gledao na gramzljivost i grešnost nadcarinika Zakeja, nego je u njemu vidio duboku čežnju za Bogom. Zato je ušao u njegovu kuću. I nije bilo uzaludno. Zakej se posve obratio. Zato, ne podsmjehujmo se svojim bližnjima, nego ih nastojmo ljubiti onom ljubavlju kojom ih ljubi Bog. I kao uvijek – sva naša dobra nastojanja treba započeti od svoje obitelji, pa onda šire i šire.

Utorak dvadeset i petoga tjedna „kroz godinu“
(Izr 21,1-6.10-13)
Namisli marljivog samo su na korist

Kada čitamo Knjigu mudrih izreka, čini se kao da je pisana baš za naše vrijeme. Evo: „Namisli marljivoga samo su na korist, a nagloga samo na siromaštvo.“ Bog je postavio čovjeka da na zemlji bude suradnik njegovoga stvoriteljskog djela, da obrađuje i uređuje zemlju. Tko marljivo radi, u skladu je Božjom voljom. Evo nam sjajnog primjera. Josip je u Nazaretu radio kao tesar. Marija je bila kućanica. I Isus je svojim radom doprinosio svetoj obitelji. Pavao će kasnije naglašavati da je sam sebe uzdržavao, dok je naviještao evanđelje. Benediktinci, kao najstarija redovnička zajednica na Zapadu, slijede pravilo moli i radi. I doista, svojim su radom uvelike drevnu rimsku kulturu zajedno s evanđeljem prenijeli doseljenim barbarskim narodima. Naučili su ih obrađivati zemlju, uzgajati vinovu lozu i voće, učili su ih graditeljstvu, kožarstvu i ostalim obrtima. Svojim radom.

Svatko od nas pozvan biti marljiv u svojim obvezama i dužnostima. Školsku djecu učimo na vjeronauku da je Božja volja biti marljiv u školi te da oni Bogu služe onda kada, na primjer, pomažu u kućanskim poslovima. Važno je i za nas da radimo. Nije ovdje naglasak na tome da trebamo nužno ostvarivati veliku zaradu. Ne. Mi jednostavno radimo i molimo Boga da providi. Molimo Boga da nas učini zahvalnima. Danas smo možda u napasti da idemo za lakom zaradom, zaradom bez rada. Zbog toga se u velikoj mjeri širi pošast igara na sreću. U tome nas smislu na drugom mjestu opominje ista Knjiga mudrih izreka: „U svakom trudu ima probitka, a pusto brbljanje samo je na siromaštvo.“ (Izr 14,23) Mudra je Knjiga mudrih izreka. Bilo bi mudro ovih dana pročitati ponešto upravo iz te knjige Svetoga pisma. Božja je to riječ. Za nas.

Srijeda dvadeset i petoga tjedna „kroz godinu“
(Izr 30,5-9)
Ne daj mi siromaštva ni bogatstva

Priznajmo, svatko od nas često pomisli: „Da mi je još ovo ili ono…“ Naravno, mi privrjeđujemo i poboljšavamo svoje životne uvjete i u tome nema zla. Međutim, gdje je granica između razumljivog napretka i one lude želje za neprestanim bogaćenjem, koje bi bilo samom sebi svrha? Tu nije lako biti pametan. Lako se može dogoditi da na neuredan način želimo imati više i više. Po Božjem nadahnuću pisac Mudrih izreka u svojoj molitvi daje veoma mudar odgovor. Vrijedno ga je upamtiti. On ovako moli: „Ne daj mi siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim; inače bih, presitivši se, zatajio tebe i rekao: ‘Tko je Gospodin?’ Ili bih, osiromašivši, krao i oskvrnuo ime Boga svojega.“

Pobožan čovjek se boji da bi se možda u prevelikom bogatstvu uzoholio i posve odbacio Boga i njegove zakone. S druge strane, ako bi pao u posvemašnju bijedu do te mjere da bi oskudijevao u osnovnoj hrani, odjeći ili krovu nad glavom, čovjek bi u očaju možda počeo krasti. I naša poslovica mudro zbori: „U zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi“. Zato pisac svoju molitvu mudro zaključuje riječima: „Hrani me kruhom mojim dostatnim.“ I Isus nas uči da molimo: „Kruh naš svagdanji daj nam danas!“ Danas. Zato se ne trebamo tjeskobno brinuti što će biti za pet godina. Bog će providjeti. U tome smislu uči nas i Pavao: „Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time.“ (1 Tim 6,8) Ovo pravilo donosi puno mira i radosti onome tko želi tako živjeti. Bog će providjeti.

Četvrtak dvadeset i petoga tjedna „kroz godinu“
(Prop 1,2-11)
Ispraznost

Istina je ponekad tvrda, ona je ponekad gruba, ali istina ostaje istinom. Tako nam drevni Propovjednik na početku svoje knjige kaže: „Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“ Kako? Evo, on gleda oko sebe i što vidi? Djeca se rađaju, starci umiru. Sunce izlazi, pa onda zalazi, da bi ponovni izišlo. I onda zaključuje: „Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.“

Valja uzeti u obzir da tome Propovjedniku još nije bilo jasno objavljeno da je Bog u svome milosrđu ljudima priredio vječne stanove. Pa onda, ako čovjek gleda samo na ovu zemlju, zaključuje slično kao i Propovjednik. Međutim, ako imamo pred očima vječnost, onda ovo naše zemaljsko putovanje itekako ima smisla. Ako nas Bog podaruje određenim blagostanjem, zahvaljujemo mu. Ako nas pogode nedaće i nevolje, mi znamo i vjerujemo da svoje trpljenje sjedinjujemo s Kristovom patnjom, da bismo bili dionicima i njegove nebeske proslave. I zato opet Bogu zahvaljujemo. Tako je Pavao bio pun radosne nade, iako je silno trpio u svojoj apostolskoj službi. Zato on s velikim mirom kaže: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“ (Rim 8,19) Neka nas Bog utvrdi u toj vjeri i u toj nadi.

Petak dvadeset i petoga tjedna „kroz godinu“
(Prop 3,1-11)
Koja je posleniku korist od njegovih napora?

Ponekad nas obuzme prava tuga. Evo. Trudim se raditi i predano i pošteno, a to se ne cijeni. Oprostio sam sedamdeset i sedam puta, a ljudi to gledaju s podsmjehom. Djeci sam svojoj dao i krv i suze – i kako mi uzvraćaju? U svoj sam brak uložio svoje srce i svu svoju ljubav, a evo, kao da se sve raspada. Služio sam Bogu vjerno i predano i stvarno sam nastojao Boga ničim velikim uvrijediti, a evo sustiže me nesreća za nesrećom. I onda na trenutak pomislim, ima li uopće smisla truditi se oko dobra. Uza svu vjeru, koji puta nije lako nadvladati ove mračne misli. A evo, još u Starom zavjetu takvo pitanje postavlja i starozavjetni Propovjednik: „Koja je posleniku korist od njegovih napora?“

Pogledajmo ipak i s druge strane. Isus je doslovno prošao svijetom čineći dobro. Bolesne je liječio, mrtve uskrišavao, gladne hranio, slabima i grešnima prilazio, praštao grijehe raskajanima. Učio ih je kao onaj koji ima vlast. Visjeli su o njegovoj riječi. I što je bilo na koncu? Silno je mnoštvo pred Pilatom iz svega grla vikalo: „Raspni ga, raspni!“ Pod njegovim je križem bilo samo petero koji su ga ljubili a zlobnici unaokolo su mu se zdušno rugali. Međutim, sve je to samo ljudski način gledanja. Krist je uskrsnuo. Krist je u svome čovještvu proslavljen. On sjedi s desne Ocu. Svojom nas je žrtvom, svojim trpljenjem i svojim predanjem spasio. Tako i mi, gledajući u Krista, znamo i vjerujemo da svako dobro djelo donosi plod i to onaj vječni plod koji nikakva zemaljska sila ne može uništiti. Ni jedna žrtava nije uzaludna. Nas može boljeti nezahvalnost onih kojima dobro činimo. Međutim, uopće nije bitno, koliko ljudi priznaju naša dobra djela i koliko su zahvalni. Konačno, Isus je jasno rekao: „Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko.“ To je naša radost i naša nada.

Subota dvadeset i petoga tjedna „kroz godinu“
(Prop 11,9 – 12,8)
Isprazna je mladost i doba tamnih kosa

Dok smo mladi, dok smo zdravi, dok nam sve dobro ide nekako mislimo – to će biti tako godinama i godinama i nikad neće prestati. I onda se zna dogoditi da mlad čovjek upropasti svoje zdravlje nezdravim životom – o alkoholu da i ne govorimo! – dogodi se da ga neobuzdane zabave tako povuku da postane neodgovoran u vlastitom obrazovanju i u poslu. Nadalje, uvijek željan nove i nove zabave, odgađa sve obveze, a obitelj i djeca im prestanu biti važni. I onda Propovjednik opet kruto progovara: „Isprazna je mladost i doba tamnih kosa. I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu zli dani i prispiju godine kad ćeš reći: ‘Ne mile mi se.’“

Zato je važno ne odgađati svoja dobra djela. Jer, nikada ne znamo koliko nam je još dana dano. Mi smo danas pozvani ljubiti Boga i bližnjega. Mi smo danas pozvani ostaviti se svake zloće i tražiti volju Božju. Tako nas i Pavao opominje: „Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri.“ (Gal 6,10) S druge strane, ne trebamo biti tjeskobni. Svaki naš grijeh za koji se kajemo, Bog prašta. Svaku našu dobru nakanu Bog nadahnjuje. Svako naše dobro djelo Bog potpomaže. Tako Pavao i za sebe svjedoči: „Milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.“ (1 Kor 15,10) To je naša nada i naša radost.

DVADESET I ŠESTI TJEDAN

Ponedjeljak dvadeset i šestog tjedna „kroz godinu“
(Job 1,6-22)
Gol iziđoh iz krila majčina

Biblijski patnik Job podsjeća nas na ono što bismo uvijek trebali imati pred očima, kada su u pitanju ovozemna dobra. Job je bio silno bogat. Imao je mnoštvo stoke, slugu i sluškinja. Dogodilo se da je jednoga dana ostao bez ičega, a završni, strašni udarac, bila je vijest da su mu sva djeca poginula. Što je učinio Job u tome strašnom trenutku? Razderao je svoje haljine u znak velike žalosti, pao ničice, duboko se Bogu poklonio i rekao: „Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Gospod dao, Gospod oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!“

Stvarno. Sve što jesmo i što smo postigli, Božji je dar. Ništa, baš ništa ne možemo nazivati svojim. Netko će reći da je sve stekao svojim rukama. Točno. Međutim, Bog mu je dao ruke. Drugome je dao toplo obiteljsko okruženje, mogućnost da se školuje i napreduje, dao mu je da živi u povoljnim društvenim okolnostima, što je, onda, rezultiralo time da je taj čovjek postao uspješan, poznat i priznat na svome području. Sve je to Božji dar.

A onda, ako nam se čini da smo u nečemu uskraćeni, nije nam Bog oduzeo nešto što je naše ili pak nešto na što bismo mi mogli polagati pravo. Bog dijeli po svome promislu i po svome naumu, kako on želi. Upravo tako govori i sveti pisac: „Kao što je glina u rukama lončara koji je oblikuje po svojoj volji, tako su i ljudi u rukama Tvorca svoga koji im daje prema svom sudu.“ (Sir 33,13) Molimo zato Gospodina da nam udijeli vjere i pouzdanja u njegovu vječnu mudrost i u njegovu neizmjernu ljubav prema nama. Što god želimo i što god od Boga molimo neka bude začinjeno zazivom iz Očenaša: „Budi volja tvoja“. A Bog će providjeti ono što je za nas najbolje, iako mi to ovdje na zemlji ne možemo uvijek jasno vidjeti. Zato se u Boga uzdamo, kako duhovito reče jedan sveti čovjek: „Meni uvijek bude onako kako ja želim. Ja, naime, želim da se na meni ispuni Božja volja:“

Utorak dvadeset i šestog tjedna „kroz godinu“
(Job 3,1-3.11-17.20-23)
O, ne bilo dana kad sam se rodio

Drevni su junaci u pričama besprijekorni, neustrašivi, dosljedni, savršeni na svakom polju. Sličan je opis svetaca u starim pobožnim životopisima: uvijek su bili Bogu vjerni, nikada ni u čemu nisu pogriješili, bili su u potpunosti bez kakvih ljudskih slabosti. Znamo, nema takvih. Svakoga čovjeka, pa i sveca, u nekim trenucima može zahvatiti i tuga i tjeskoba i žalost i osjećaj napuštenosti. Konačno, nije li Isus u najtežem trenutku svoje muke povikao riječima psalma: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ To je bilo tako strašno, da su te riječi evanđelisti zapisali u aramejskom originalu: „Eli, Eli, lema sabahtani?“ (Mt 27,46; Mk 15,34) Tako je bilo i s Jobom. U svojoj strašnoj muci i tjeskobi, nakon što je izgubio sve što je posjedovao i nakon što je izgubio i djecu, Job izlijeva svoj jad: „O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’ Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć’ iz utrobe?“

Stvarno, tko može izmjeriti dubine ljudske tuge? Onomu koga je pogodila strašna nesreća, tko može reći: „Znam kako ti je“? Ove nas Jobove riječi, kao prvo, opominju da ne prelazimo olako preko tuđe patnje te da ne posežemo za prejednostavnom utjehom ili pak mašući citatima iz evanđelja. Kada mlad čovjek pogine u prometnoj nesreći, što reći njegovim roditeljima? Možemo samo slušati. Biti uz njih. Pustiti ih da iskazuju svoju tugu i da isplaču svoje suze. I, iznad svega, moliti se. Moliti Gospodina da on u njihova srca ulije vjere i nade, da ih on utješi, da im on kaže „Ne plači!“, da im on dade snage, kao što je dao snage Isusovoj majci pod križem.

Drugo, uvijek iznova trebamo moliti Gospodina da i nama dade snage nositi naše nevolje, da nas pridigne kada padnemo, da nas utješi kada tugujemo, da nam uzdigne pogled prema nebeskim dobrima, da nam učvrsti vjeru kako nam valja s Kristom trpjeti, s njime umrijet, da bismo onda s njime bili i proslavljeni. Tako ćemo i mi poput Pavla moći kazati: „Na sve sam i na svašta navikao… Sve mogu u Onome koji me jača!“ (Fil 4,12-13)

Srijeda dvadeset i šestog tjedna „kroz godinu“
(Job 9,1-12.14-16)
Kako da pred Bogom čovjek ima pravo?

Job je imao sve što je čovjek njegova vremena mogao poželjeti: brojna stada sitne i krupne stoke, mnoštvo slugu i sluškinja, a uz to – što je njemu bilo najvrednije – sedam sinova i tri kćeri. Bio je k tome, neporočan, Bogu odan. Zbog svega toga on je bio „najugledniji među svim istočnjacima“. I onda – u jednom danu ostao je i bez bogatstva i bez svoje djece. Većina ljudi bi se hvatala za glavu i pitala se, kako je Bog mogao dopustiti da se to dogodi njemu, koji je bio i čestit i bogobojazan? Čak mu je i njegova žena rekla: „Prokuni Boga i umri!“ Uza sve to, Job se nije prestao uzdati u Boga, iako nije mogao znati, zašto se sve to tako zbilo. I onda on progovara: „Kako da pred Bogom čovjek ima pravo? Ako bi se tkogod htio preti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću. Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?“

I stvarno. Kako da se mi prepiremo s Bogom? Mi ne vidimo ono što on vidi, mi ne znamo ono što on zna, upravo kako veli Pavao: „Djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.“ (1 Kor 13,9) Zato, ako ne znamo (a ne možemo znati!), ako ne razumijemo (a ne možemo razumjeti!), onda je ludo da ulazimo u raspravu s Bogom mi, koji imamo djelomičnu spoznaju i koji o budućnosti ne možemo ništa znati, a o vječnosti znamo samo ono što nam je Bog po Kristu objavio. Tako su nam govorili i u školi: ako nešto ne znaš, radije šuti, nego da izrekneš koju besmislicu.

Na koncu ostaje ono što je još puno važnije. Znamo: Bog je mudar, Bog je svesilan, on je Stvoritelj, od njega i po njemu je sve što postoji. Međutim, Bog nije hladan razum, Bog nije daleki i nedohvatni reditelj i ureditelj. Bog je osoba, Bog ima srce za nas. Bog je ljubav. On nas voli istom onom ljubavlju kojom ljubi svoga utjelovljenoga sina Isusa Krista. Bog sve vodi. On vodi i naš život i svekoliku povijest ljudskoga roda. Međutim, sve što je učinio i sve što čini, Bog čini iz ljubavi prema nama, iako mi to ne možemo uvijek vidjeti. Bog je vječna Mudrost, ali i vječna Ljubav. To je naša radost, to je naša nada u nestalnosti našega zemaljskoga života.

Četvrtak dvadeset i šestog tjedna „kroz godinu“
(Job 19,21-27)
Njega ja ću kao svojega gledati

Prve knjige Staroga zavjeta govore kako pokojnici odlaze „u podzemlje“, tako da, na primjer, saduceji u Isusovo vrijeme uopće nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih. A evo, Job nam posebno nadahnuto govori upravo o vječnom životu pokojnika: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati.“

U ovim je riječima nekako sažeto ono što Novi zavjet govori o uskrsnuću mrtvih. Naime, ne radi se jednostavno o tome da pokojnici nastavljaju živjeti u nekom boljem svijetu gdje više nema boli ni smrti, nego se radi o tome da se čovjek poslije smrti počinje družiti s Bogom: „Njega ja ću kao svojega gledati.“ Isto će to kasnije i Pavao napisati: „Sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!“ (1 Kor 13,12). Upravo tako. Vječni život jest vječno gledanje Boga, drugovanje s Bogom. Vječnost jest potpuno ostvarenje onoga što mi već jesmo – dionici božanske naravi Isusa Krista, djeca Božja. Od Boga je sve. Kad njega imamo, sve imamo. Cijelu vječnost!

Petak dvadeset i šestog tjedna „kroz godinu“
(Job 38,1.12-21; 40,3-5)
Odveć sam malen: što da odgovorim?

Danas toliko naglašavamo veličinu i dostojanstvo čovjeka. Naglašava se njegova sloboda, a osobito ljudska prava. To ide dotle da određeni krugovi ljudi – pogotovo oni koji zauzimaju vodeće uloge – smatraju da je čovjek mjerilo svega i da sve može podrediti svojim trenutnim potrebama. I onda će donositi zakone koji se protive svakoj etici i svakome moralu. Jer, umišljaju si oni, tko ima pravo pozvati ih na odgovornost? U tim pitanjima opet nam Bog daje odgovor u Knjizi o Jobu. Nakon što su Job i njegovi prijatelji počeli propitivati Božju mudrost i Božje nakane, Bog oštro odgovara Jobu: „Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno, Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio? Zar si prostranstvo zemlje uočio? Govori, ako ti je znano sve to.“ Nakon ovih Božjih riječi Job ponizno pred njim priginje glavu i kaže: „Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta.“

I opet dolazimo do onoga temeljnoga. Ne može stvorenje Stvoritelja na račun pozivati. Zato je osnovni stav čovjeka pred Bogom – poniznost. Mi vjerujemo da je Božji zakon – naravni zakon, onaj koji je za čovjeka najbolji. Mi vjerujemo da nam valja slijediti Božje zapovijedi i u onim trenucima, kada baš ne vidimo njihov smisao i njihovu potrebu. Znamo i vjerujemo da je sve što nam Bog zapovijeda, za naše dobro; da je sve što nam Bog zapovijeda, odraz je njegove brižne ljubavi. Zato valja imati na pameti pouku apostola Jakova: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jak 4,6) To je Božja mudrost. Valja se po njoj ravnati.

Subota dvadeset i šestog tjedna „kroz godinu“
(Job 42,1-3.5-6.12-17)
Gospodin blagoslovi novo Jobovo stanje

Unatoč svim iznašašćima moderne tehnologije djeca ipak vole slušati bajke i poučne priče i to zato što se na koncu sve dobro svrši: Crvenkapica i njezina baka budu spašene, a kraljević upravo Pepeljugu uzima za ženu. Izgleda da nekako tako završava Knjiga o Jobu. Nakon silne nesreće koja ga je zadesila Job je ostao Bogu vjeran i nije sagriješio, pa onda na koncu bude nagrađen. Tako čitamo: „Gospodin blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. Imao je sedam sinova i tri kćeri.“

Pa ipak, znamo da često pravednik na ovoj zemlji ne bude priznat i nagrađen. Pogledajmo. Isus je prošao zemljom čineći dobro. Pa ipak je na koncu bio lažno optužen i osuđen na smrt na križu. Naš blaženi kardinal Stepinac je nepokolebljivo bio vjeran Bogu, Crkvi i svome narodu, pa je ipak bio osuđen, utamničen, da bi umro u kućnom pritvoru. Naše je da, poput kardinala Stepinca, uvijek nastojimo biti vjerni i Bogu i Crkvi, ljubeći Boga i bližnjega. Ako nam to ljudi priznaju, radovat ćemo se što Bog svoja djela po nama čini. Ako za naša dobra djela nitko ne mari ili nam za dobro zlim uzvraća, to ćemo prihvaćati kao kušnju imajući pred očima poticaj apostola Petra: „Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati.“ (1 Pt 4,13) Zato, mi Bogu uvijek ostajemo vjerni i u dobru i u zlu, bez obzira na to, koliko mi za to dobili priznanje, jer, kako veli apostol Pavao, „nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,18)

DVADESET I SEDMI TJEDAN

Ponedjeljak dvadeset i sedmog tjedna „kroz godinu“
(Gal 1,6-12)
Navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet

Galaćani, stanovnici pokrajine Galacije u Maloj Aziji kojima je Pavao navijestio evanđelje, bili su uglavnom pogani. I sada, kada su počeli živjeti kao kršćani, došli su neki kršćani iz židovstva koji su im govorili da oni, Galaćani, trebaju obdržavati i sve židovske propise. Pavao ustaje protiv toga, jer bi to bilo neko drugo evanđelje. Zato on oštro odgovara: „Kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!“

Važno je to imati na pameti. Evanđelje je Božja riječ spasenja. Ono, nepromjenjivo i trajno, naučava da nas je utjelovljeni Sin Božji spasio svojom smrću i svojim uskrsnućem, te da je ustanovio Crkvu u kojoj se to otajstvo spasenja navješćuje i slavi, to jest čini nazočnim i djelatnim. Nitko – pa ni anđeo s neba – ne može promijeniti tu stvarnost i tu poruku. Ono što je dobro i što u Crkvi činimo jest da tražimo načina kako tu stvarnost bolje navijestiti i kako je bolje slaviti. Zato je, na primjer, dobro da već pedesetak godina slavimo svetu misu na narodnom jeziku, kako je u počecima i bilo. Jednako je hvalevrijedno da se evanđeoska poruka širi i modernim sredstvima društvenog priopćavanja. Međutim, sadržaj ostaje nepromijenjen. Tako svaka, baš svaka Božja zapovijed vrijedi i danas, kao i u vrijeme Mojsija. Zato, na primjer, Isusova Blaženstva vrijede jednako danas kao i onda kada je on propovijedao diljem Galileje i Judeje. Za nas je bitno ono što Isus govori, a ne ono što je danas „društveno prihvatljivo“. Isus veli: „Vi ste sol zemlje.“ Mi trebamo prožimati ovaj svijet Kristovim evanđeljem a ne dopuštati da ovaj svijet razvodnjava Isusov nauk. Ako u svojoj slabosti na trenutak dopustimo da nas obuzme duh ovoga svijeta, trebamo imati otvoreno uho i srce za ono što nam Gospodin poručuje: „Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela.“ (Otk 2,5)

Utorak dvadeset i sedmog tjedna „kroz godinu“
(Gal 1,13-24)
Čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu

Svi mi, obični i slabi ljudi, volimo se pokazati u dobrome svjetlu pa onda ističemo i prenaglašavamo svoje dobre strane, a o svojim manama i pogreškama mudro šutimo. Pavao, apostol Isusa Krista, velikan Crkve, postupa posve drugačije. Na samom početku Poslanice Galaćanima on bez uvijanja priznaje: „Čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu.“ Priznaje da je bio progonitelj i neprijatelj Kristove Crkve. Priznaje svoju veliku zabludu i svoj grijeh da je mržnjom pokušao istrijebiti one koji su povjerovali u Krista. Time Pavao čini ono što je Isus govorio: „Istina će vas osloboditi.“ (Iv 8,32)

Nakon toga veli Pavao da se Bogu svidjelo već od majčine utrobe otkriti mu svoga Sina da ga navješćuje među poganima. Što hoće reći? Ono prvo, da je bio mrzitelj i progonitelj, Pavlovo je djelo, izraz njegove slabosti i grešnosti. Grijesi su njegovo i samo njegovo djelo. Međutim, ovo drugo, da je Pavao postao navjestitelj Kristova otajstva poganima, u potpunosti je Božje i samo Božje djelo. Bog ga je izabrao, Bog ga je pozvao, Bog ga je poslao, Bog ga je pratio svojom milošću da doista bude apostolom naroda. Sa svoje strane Pavao je s tom Božjom milošću samo surađivao.

To je ono što nam danas Gospodin po Pavlu poručuje. Želimo li biti istinski Kristovi učenici, trebamo ponizno priznati da smo slabi i grešni i da smo svakodnevno nedosljedni u ljubavi prema Bogu i bližnjem. S druge strane, mi smo svjesni da smo od Krista spašeni, da smo Duhom Svetim posvećeni i osposobljeni da budemo Kristova živa slika u ovome svijetu, da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta. Tek kada sebi i Bogu priznamo da smo grešni, te kad u poniznosti priznamo da smo Božjom milošću – a ne svojom snagom – kadri činiti dobro, bit ćemo pravi Kristovi učenici. Zato, neka nas Bog ispuni velikom poniznošću i velikom zahvalnošću.

Srijeda dvadeset i sedmog tjedna „kroz godinu“
(Gal 2,1-2.7-14)
Pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva

U čemu su veliki ljudi doista veliki? U tome da su svjesni da uopće nisu veliki, nego da su veliki samo onoliko koliko dopuštaju da se Bog po njima proslavi. Takvi su bili i Pavao i Petar. Evo, Pavao je bio vrlo obrazovan. Poznavao je i grčku kulturu i svu starozavjetnu predaju. Osim toga, Pavlu se ukazao sam uskrsli Krist koji ga je pozvao da bude apostol i koji mu je ulio spoznanje o otajstvu njegova spasenja. Rekli bismo, sve je imao. Pa ipak, Pavao odlazi u Jeruzalem potražiti apostole, koji su uglavnom bili priprosti ribari. Pavlu je jasno da su oni apostoli, oni koje je Isus izabrao i pozvao, oni koji su s Kristom živjeli i bili svjedoci svega što je on učinio. Nije Pavao sam sebe uzdizao, nego je imao puno poštovanje prema Dvanaestorici.

S druge strane, i apostoli su pokazali veliku poniznost. Iako je Pavao bio progonitelj, iako nije bio svjedokom Isusovog djelovanja, oni su bili svjesni da je Pavao od Krista izabran i pozvan. Tako su apostoli, spoznali milost koja je njemu, Pavlu, dana, te Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružili su Pavlu i Barnabi desnice zajedništva.

Evo, na to nas pozivaju ovi velikani. Nitko od nas ne bi trebao umišljati da je veći, zaslužniji, vredniji, pametniji ili pak bolji od drugih. Jer, umišljenost i uznositost stvara razdor i podjele. Nije to od Boga. A mi smo pozvani u poniznosti služiti Bogu i bližnjemu, jer je i Krist došao ne da bude služen nego da služi. Zato, budimo nasljedovatelji apostola, onako kako nas poučava sveti Pavao: „Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe.“ (Fil 2,3) To je Božji put. Tim putem trebamo ići.

Četvrtak dvadeset i sedmog tjedna „kroz godinu“
(Gal 3,1-5)
Tko li vas opčara?

Pavao se čudi Galaćanima koji su radosno primili evanđelje koje im je Pavao bio navijestio i sada se, odjednom, okreću za nekima koji ih odvlače od istine evanđelja govoreći im da uz evanđelje trebaju prihvatiti i sve židovske propise. Pavao kao da ne može vjerovati pa im piše: „O bezumni Galaćani, tko li vas opčara?“ Evo kako kolebljiv i prevrtljiv može biti čovjek. Dođe netko slatkorječiv i odvuče čovjeka od onoga što je vjerovao i od onoga što mu je bilo sveto. O bezumni Galaćani!

Ova je riječ za nas pisana. Znamo kako smo još od malih nogu bili poučavani. Znamo u kojoj smo vjeri i vjernosti živjeli. Poznato nam je ono što nam evanđelje naviješta. Jednako smo tako od Crkve poučeni kako trebamo živjeti kao kršćani. I što se događa? Sa svih smo strana obasuti naukom koji nije od Krista, naukom koji nas uvjerava da se trebamo osloboditi kako oni kažu, „okova zapovijedi“ te da trebamo slijediti samo svoje misli i svoje želje. I onda će nam govoriti da je razumno ono što je nerazumno, da je čestito ono što je sramotno, da je čovječno i hvalevrijedno ono što se izrijekom protivi Božjim zapovijedima. I onda, i nesvjesno, prihvaćamo da je dobro ono što nije dobro, te malo po malo počinjemo smatrati da se ipak trebamo prilagoditi ovome svijetu koji se zauzima za potrošnju i za uživanje po svaku cijenu, bez ikakvih ograda. I onda Pavao i nama govori: „O bezumni Galaćani, tko li vas opčara?“ Jedan je naš Vođa i Učitelj – Krist Gospodin. Njegova su vremena. Njegovi su vjekovi. On je Početak i Svršetak. On i samo on jest Put Istina i Život. Zato, njega i samo njega želimo slijediti.

Petak dvadeset i sedmog tjedna „kroz godinu“
(Gal 3,7-14)
Bog po vjeri opravdava

Neki kršćani iz židovstva počeli su uvjeravati kršćane u Galaciji da i oni u svemu trebaju opsluživati židovski Zakon. Zato Pavao razlaže Galaćanima da se čovjek ne opravdava djelima Zakona, nego smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Zar bi to značilo da je nebitno, vrši li čovjek Božje zapovijedi ili ne vrši? Nipošto. Pavao vraća stvari na početak. Mi ne možemo sami sebe spasiti i otkupiti. Spasenje jest čisti Božji dar, nezasluženi dar. Nasuprot toga, neki su Židovi bili vjerovali ovo: ako ja vršim Božje zapovijedi, time sam svoje učinio a onda Bog mora učiniti i svoj dio – spasiti me. Ne. Mi smo opravdani besplatno, Božjom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu (Rim 3,24).

Sve, baš sve što imamo, i ovaj život i vječni život čisti je božji dar. Mi ni na što nemamo pravo, nego smo sve dobili, jer je Bog dobrostiv, jer je od njega sve. Zašto onda imamo zapovijedi? Jednostavno. Bog nas po zapovijedima poziva da živimo u skladu s darom koji smo dobili, da ne upropaštavamo milost koja je u nama. Jer, ako smo Božji, ako je u nama milost Kristova, ako nas pokreće svjetlo i sila Duha Svetoga, kako da se onda okrećemo onome što se Bogu protivi, a nas upropaštava? Ako smo djeca svjetla, onda trebamo u svjetlu i hoditi. A u tome će nas Božja milost sigurno pratiti.

Subota dvadeset i sedmog tjedna „kroz godinu“
(Gal 3,22-29)
Nema više: Židov – Grk!

Pavao govori Galaćanima, ali i nama, da smo mi kršćani zapravo – jedna obitelj. Na drugom će mjestu reći da je Crkva jedno tijelo. Tu onda prestaju sve razlike. Svi smo mi članovi Kristove obitelji, svi smo mi udovi njegova Tijela koje je Crkva. Zbog toga Pavao kaže: „Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ To je za ono vrijeme bilo nečuveno. Staviti u jednu obitelj Židove i Grke. Židove koji su se hvastali time da su Izabrani narod i Grke koji su bili ponosni na svoju kulturu. A tek staviti zajedno robove i slobodne, sluge i gospodare, muškarce i žene!

Imamo li na umu da smo jedna obitelj, onda nužno prestaju sve podjele. Tako gledamo i u redovnom životu. Normalni će roditelja zeta gledati kao svoga sina, ili pak snahu kao svoju kćer. Oni, donedavno stranici, postaju članovima obitelji. Tako je i s nama u Crkvi. Mi smo jedna obitelj, mi smo jedno Tijelo. Nitko u Crkvi sebe ne bi trebao smatrati boljim, većim, zaslužnijim, važnijim. Nitko u Crkvi ne bi trebao s visoka gledati na drugoga. Svi smo jednako djeca Božja, za svakoga je od nas Isus umro i uskrsnuo, ista nas je krsna voda oprala, isti Duh Sveti posvetio, svi težimo istoj nebesko domovini gdje trebamo svi zajedno biti u nebeskoj slavi s Kristom i svima svetima. Konačno, veli Isus: „Tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mt 20,27-28). To je Kristov nauk. Po njemu trebamo živjeti.

DVADESET I OSMI TJEDAN

Ponedjeljak dvadeset i osmog tjedna „kroz godinu“
(Gal 4,22-24.26-27.31 – 5,1)
Za slobodu nas Krist oslobodi!

Pavao piše Galaćanima kako su pobožni Židovi opterećeni, gotovo zarobljeni Zakonom. Imali su preko šest stotina što zapovijedi, što zabrana, tako da prosječan vjernik nije ni mogao poznavati svaku od tih zapovijedi i zabrana. Pa je onda izgledalo da njihovo spasenje izravno ovisi o tome vrše li oni sve što je bilo propisano. I onda su neki bili u tjeskobi: što ako baš svaku zapovijed ne izvrše? Galaćanima, koji nisu došli iz židovstva, Pavao tumači temeljni kršćanski nauk: Isus Krist nas je besplatno spasio sojom smrću i svojim uskrsnućem, Više ne robujemo sitničavom izvršavanju svih židovskih propisa. Zato Pavao kaže: „Za slobodu nas Krist oslobodi!“ Mi smo slobodni, jer nas je Krist oslobodio. Mi smo spašeni, jer nas je Krist spasio. Mi smo sveti, jer nas je Krist Duhom Svetim posvetio da budemo dionici njegove božanske naravi, da budemo prava djeca Božja.

A što je sa zakonom i zapovijedima? Veli Pavao: „Što dakle? Da griješimo jer nismo pod Zakonom nego pod milošću? Nipošto!“ (Rim 6,15) Jer, tko pada u grijeh postaje rob grijeha, rob sotonin. Krist nas je oslobodio ropstva zakona i ropstva grijeha i poziva nas da živimo u skladu s tim velikim darom. Jer, svaki grijeh u određenoj mjeri guši onaj milosni dar i milosni život po Isusu Kristu. Zato prije svega, uz Deset zapovijedi, želimo vršiti onu zapovijed u kojoj su sažete sve zapovijedi, a to je da ljubimo Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao same sebe. Kao slobodna djeca Božja ne želimo pasti u ropstvo grijeh, nego živjeti u Bogu i s Bogom, I oda dolazi utješna riječ apostola Ivana: „Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše i ne samo naše, nego i svega svijeta.“ (1 Iv 2,1) To je naša nada i naše uzdanje.

Utorak dvadeset i osmog tjedna „kroz godinu“
(Gal 5,1-6)
Vjera ljubavlju djelotvorna

Među prvim kršćanima bilo je Židova koji su se krstili i svim srcem prihvatili Kristovo evanđelje, ali su u isto vrijeme obdržavali i stare židovske propise, kao, na primjer, da nisu jeli svinjetinu. To je po sebi razumljivo. S druge strane, bilo je pogana koji su također povjerovali evanđelju i krstili se. Za njih su židovski propisi bili i nepoznati i nepotrebni. Ni u tome nema ničega spornoga. Sporno je kada su neki počeli naučavati da su židovski propisi – kao što je bilo obrezanje – nužni za sve. I onda Pavao tumači što je bitno: „Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna.“ Nije veći onaj koji je obrezan niti onaj koji je neobrezan. Bitna je vjera koja se pokazuje djelima učinjenim iz ljubavi.

Božje je to riječ i za nas danas. Je li bitno to da je netko svećenik, a netko laik? Je li bitno da je netko član nekog katoličkog društva ili da u crkvi ima neku posebnu ulogu kao pjevač, orguljaš, sakristan, vjeroučitelj ili pak član nekog župskog vijeća? Je li bitno da netko posti na poseban način, da pohađa marjanska svetišta? Sve je to i dobro i lijepo. Međutim, bitna je vjera ljubavlju djelotvorna, da svoju vjeru iskazujemo vršenjem svojih dužnosti a sve u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zato opet valja naglasiti da se ne osvrćemo oko sebe, da ne brojimo i zbrajamo nečije zasluge i nečije bodove – pogotovo svoje! Vjera ljubavlju djelotvorna. Sve je u tome rečeno.

Srijeda dvadeset i osmog tjedna „kroz godinu“
(Gal 5,18-25)
Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo!

Kad Pavao govori o slobodi, on nipošto ne govori o razularenosti i neodgovornosti. Baš zato što nas je Krist oslobodio, mi ne bismo smjeli padati u ropstvo grijeha. To su: bludnost, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, ljubomora, spletkarenja, zavist, pijančevanja… I onda bez uvijanja zaključuje: „Koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti.“ Takav način ponašanje bio je u ondašnjem grčko-rimskom društvu uobičajen. Za mnoge od njih pijančevanje, bestidnost, vračanje i tako dalje uopće nisu bili problematični. Pavao želi jasno reći da takvo ponašanje vodi u propast. Prema tome, kršćani se trebaju posve drugačije ponašati, bez obzira na to što su oni bili u manjini. Nasuprot toga, nabraja Pavao, plod Duha Svetoga su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost…

Božja je to riječ danas za nas. Može nam se činiti da se ovaj svijet i riječima i djelima udaljava od evanđelja, može nam se činiti da ovaj svijet proglašava dobrim ono što je zlo, da smatra moralnim ono što je nemoralno, da se ponose onim čega bi se čovjek trebao stidjeti… Međutim, mi nismo od ovoga svijeta. Kakav god svijet oko nas bio, mi znamo koga slijedimo. Naš je Učitelj, naš je Vođa i naš je Spasitelj Isus Krist koji se podlagao volji svoga nebeskog Oca, koji nas opominje da ne smijemo dokinuti ni jednu zapovijed. I Isus nas u tome smislu opominje: „Tko ustraje do svršetka, bit će spašen.“ (Mt 24,13) Neka nam Gospodin udijeli snage da mu ostanemo vjerni do konca života.

Četvrtak dvadeset i osmog tjedna „kroz godinu“
(Ef 1,1-10)
Prije postanka svijeta

Upravo se raznježimo kada vidimo trudnicu kako za svoje još nerođeno dijete s puno ljubavi pripravlja odjeću, krevetić, igračke… Lijep je to osjećaj: netko je na mene mislio i prije moga rođenja. A evo, u Poslanici Efežanima Pavao zahvaljuje Bogu, jer nas u Kristu „sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim.“ Pomislimo. Mati se za rođenje svoga djeteta pripravlja nekoliko mjeseci, a Bog nas je sebi izabrao prije postanka svijeta. Pomislimo. Prije nego što je ičega bilo, prije nego što je ovaj svijet stvorio, Bog nas je od početka sebi izabrao da budemo sveti, to jest da budemo s njime. Ne radi se ovdje samo o tome da je Bog nas imao na umu prije toliko-i-toliko milijardi godina. Čudesno je, naime, to, da je Bog svakoga od nas poznavao prije svih vjekova, da je Bog svakog od nas htio prije početka vremena, da je svatko od nas Bogu bio važan prije negoli je ičega bilo. Mi nismo rezultat slučaja, nismo bačeni u svemir, nismo rezultat svemirskih sila kroz milijarde godina. Od Boga dolazimo. Mi smo dio Božjega nauma. Mi smo Božja svojina.

Zašto je Bog tako postupio? Veli dalje Pavao da nas Bog „u ljubavi predodredi za posinstvo“, jer je prema nama dobrohotan, jer nas je „zamilovao“ to jest zavolio. Neizmjerno više nego što mati voli svoje nerođeno dijete. Pomislimo: nas je zamilovao, zavolio onaj, po kome je sve i od koga je sve. Nas je zamilovao Bog koji je vječan, Bog koji nam pripravlja vječne stanove gdje ćemo biti zajedno s njegovim utjelovljenim Sinom Isusom Kristom. Mi u svojoj slabosti, u svojoj ograničenosti, u svojoj grešnosti nismo ni svjesni koliko smo Bogu važni, nismo ni svjesni koliko nas Bog ljubi i koliku nam blagodat Bog u vječnosti pripravlja. Dao Bog da taj radosni navještaj sve više prihvaćamo, te da već danas živimo kao istinska djeca Božja.

Petak dvadeset i osmog tjedna „kroz godinu“
(Ef 1,11-14)
Na hvalu Slave njegove

Dijete će s ponosom govoriti da je njegov tata velik i važan. Uspješan slikar ili glazbenik će s ponosom reći da je svoj studij završio „u klasi toga-i-toga“ velikog umjetnika. Veličina djeteta, veličina umjetnika na neki način utjelovljuje oca, odnosno učitelja. A evo, nama je Bog Otac, a Krist Gospodin jedini Učitelj i Spasitelj. Osim toga, istom milošću Kristovom i Očevom primili smo Duha Svetoga. Zato ćemo i mi – nadam se! – s ponosom reći da smo kršćani i katolici da častimo Oca, Sina i Duha Svetoga, da nam je Ime Isusov sveto i uzvišeno te da zbog svega toga predano i odano slavimo Kristova otajstva. Upravo to nam danas govori sveti Pavao: „U njemu ste i vi, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu Slave njegove.“

Upravo to. Mi smo otkupljeni i posvećeni da budemo na hvalu Božje slave. Mi smo pozvani da se Bog u nama i po nama proslavlja. U nama i na nama se treba vidjeti da smo Božji, da smo posvećeni, da smo za nebo određeni. Toliko je bilo velikih i svetih ljudi na kojima se upravo vidjela Božja dobrota i svetost kojom su bili obdareni. Kada je sveti Franji propovijedao iz njega je isijavala Božja ljubav i Božje milosrđe. Kad je naš dragi misionar Ante Gabrić naviještao evanđelje u dalekoj Indiji iz cijelog njegovog bića mogla se vidjeti poniznost, dobrota i čovjekoljublje našega Gospodina Isusa Krista. Jednako tako i mi trebamo biti Bogu na hvalu, da se Bog u nama proslavlja. Na to smo pozvani.

Subota dvadeset i osmog tjedna „kroz godinu“
(Ef 1,15-23)
Koje li nade u pozivu njegovu

S udivljenjem čitamo kako je Isus pozvao Petra i Andriju, Ivana i Jakova. Oni su bili očevici i svjedoci svega što je Isus učinio, oni su naviještali evanđelje po cijelom ondašnjem svijetu, oni su bili oni stupovi na kojima je Isus utemeljio svoju Crkvu. Rekli bismo, to su bili oni i samo oni. Nitko prije njih i nitko poslije njih. Svjedoci i temelji Crkve! Pa ipak, to je djelomično točno. Istina, Isus je imao poseban poziv za te velike muževe. Međutim, kad smo mi u pitanju, ne samo da nas je Bog pozvao u život, nego Bog po Kristu ima poseban poziv za svakoga od nas. Ne radi se samo o tome da je netko pozvan vršiti određenu službu u društvu i u Crkvi kao, na primjer, radnik, vozač, učitelj svećenik. Međutim, onaj krajnji, najvažniji poziv je nezamislivo velik. Veli Pavao: „Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.“

Pavao moli da nas Bog prosvijetli da spoznamo „koje li nade u pozivu njegovu.“ Koja je to nada i koji je to poziv? To je bogata slava „u baštini njegovoj među svetima.“ Pozvani smo da u vječnosti drugujemo s Isusom Kristom i sa svima svetima. Mi stvarno nismo svjesni kolika je silna naša veličina, koliko smo uzvišeni Kristovom milošću, koliko je velika i nadspoznatljiva slava koja nam je namijenjena. Samo veliki ljudi mogu u nekoj mjeri naslutiti koliko je silno uzvišeno ono što nam Bog pripravlja. Za nebo smo stvoreni. U skladu s time trebali bismo i živjeti.

DVADESET I DEVETI TJEDAN

Ponedjeljak dvadeset i devetog tjedna „kroz godinu“
(Ef 2,1-10)
Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao

Pavao govori svojim vjernicima u Efezu kako su izvanredno odlikovani: Bog ih zajedno s Isusom čini dionicima uskrsnuća i nebeskog života. Oni, obični ljudi, postaju stanovnici neba. I onda dodaje: „Milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!“ Upravo tako. Sve što jesam i što umijem, sve moje sposobnosti pa i moj karakter, od Boga je. Ništa od toga nije moje. To je dar. Nadalje, i sâma vjera je dar. Prema tome, mudar čovjek, Božji čovjek itekako zna da se nitko nikada ne bi trebao hvastati ili uzdizati iznad drugih zbog bilo kojih svojih sposobnosti. Na drugom mjestu Pavao kaže: „Što ima, a da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš, kao da nisi primio?“

Skroman čovjek, Božji čovjek raduje se onome što ima, ali je u isto vrijeme duboko svjestan da je sve Božji dar. Međutim kojim god da smo darom obdareni, naša je najveća vrijednost u tome, da se svojim darovima služimo ne za vlastito isticanje ili uzdizanje iznad drugih, nego da se svojim talentima i ljudskim sposobnostima služimo na dobrobit sviju. I tada se događa ono čudesno: kada svoje darove koristim za druge, i ja se sâm očovječujem, ispunjam mirom i radošću. Tako je to sa svakim darom – on se dijeleći umnaža.

Utorak dvadeset i devetog tjedna „kroz godinu“
(Ef 2,12-22)
Sugrađani ste svetih i ukućani Božji

U samim počecima u apostolskoj se Crkvi pojavila opasnost od određenih podjela. S jedne strane tu su bili Židovi koji su prihvatili evanđelje, ali koji su – s pravom – bili ponosni što su pripadnici onog Izabranog naroda kojemu je Bog po prorocima govorio. S druge strane tu su bili kršćani iz poganstva koji su bili izvan toga. Oni prvi su – recimo tako – od malih nogu živjeli po Božjim zapovijedima, a ovi drugi su se tek obratili od poganskog načina života. Tim bivšim poganima Pavao upućuje riječ ohrabrenja. Bog ne gleda tko je tko bio, nego gleda kako netko sada živi kao kršćanin. Nema podjela. On im piše o njihovoj prošlosti „U ono vrijeme bijaste izvan Krista, udaljeni od građanstva izraelskoga, tuđi Savezima obećanja, bez nade bijaste i neznabošci na svijetu.“ Međutim, sada, nakon što su prihvatili evanđelje i krstili se, piše dalje Pavao, „više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji.“ Nisu pridošlice, nego punopravni sugrađani svetih.

Jasna je to poruka za nas. Bog ne gleda na nečiju prošlost. On gleda na to koliko netko sada, u ovome trenutku, nastoji živjeti po evanđelju. Tako je Bogu mio i Petar koji je od malih nogu uglavnom živio kao pobožan Židov kao i Pavao koji je bio progonitelj pa se obratio. Bogu je jednako mio sveti Leopold Mandić koji je od malih nogu bio sav Božji, kao i Augustin koji se, nakon raskalašenoga života obratio i krstio u zrelim godinama. Zato, nemojmo u Crkvi ispitivati nečiju prošlost, pa onda prigovarati kako je ovaj ili onaj tek od neki dan počeo dolaziti u crkvu. Nemojmo mjeriti i premjeravati nečije zasluge. Svi smo mi djeca Božja, svi smo mi svetim krstom posvećeni određeni za vječnost. Zato se trebamo radovati svakom napretku Crkve Božje. Da se ne bi dogodilo da, dok sudimo i prosuđujemo druge, sami zaboravimo kako treba živjeti. Pri tome je dobro imati na pameti opomenu apostola Jakova: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jak 4,6)

Srijeda dvadeset i devetog tjedna „kroz godinu“
(Ef 3,2-12)
Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost

Koliko znamo iz povijesti Crkve, upravo Pavlu pripada najveća zasluga da se evanđelje počelo širiti i među poganima, a ne samo među Židovima. Zato se za Pavla i kaže da je on „apostol narodâ“. I sada Pavao na čudesan način o tome progovara. Kaže: „Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova.“ Ovdje ističemo dvije stvari. Pavao zna da je on „najmanji od svih svetih“ jer je progonio Crkvu Božju. On kaže da je najmanji imajući pred očima i svoje slabosti i svoje grijehe. Jasno priznaje da je najmanji. Međutim, njemu, takvom, dana je milost da upravo on, bude blagovjesnikom evanđelja poganima. Prema tome, da je on, Pavao, slab i grešan, to je njegovo, to su njegove slabosti i njegova grešna prošlost. A ovo drugo, da je on blagovjesnik poganima, Božji je poziv, Božje je djelo, čisti Božji dar.

Takvi smo i mi pred Bogom. S jedne strane itekako smo svjesni svoje grešnosti, svoje slabosti, svoje nedosljednosti. Svjesni smo da svednevice griješimo mišlju, riječju, djelom i propustom. Pa ipak, Bog nas uzima kao takve, Bog nas čisti svojom milošću, Bog nas jača svojim duhom da možemo biti suradnicima u Kristovom djelu spasenja. Tako i mi, slabi i grešni, možemo činiti – i činimo! – toliko dobra. Znamo kazati utješnu riječ, pružiti ruku nevoljniku, znamo praštati uvrede, znamo činiti dobro na bezbroj načina i tako proslavljati dobroga Boga ovdje na zemlji. Bog se želi u nama proslavljati. Dao Bog da mu svakodnevno budemo sve bolji i što vjerniji suradnici.

Četvrtak dvadeset i devetog tjedna „kroz godinu“
(Ef 3,14-21)
Koja je Dužina i Širina i Visina i Dubina

Mnoge prirodne tajne su nam nepoznate, kao što i mnoge prirodne zakone do kraja ne razumijemo. A onda, kada nešto otkrijemo, iz toga se rađa deset novih nepoznanica. Ako nam je ovaj svijet i ovaj svemir još uvijek velika nepoznanica, što reći o drugom, duhovnom, nevidljivom i Božjem svijetu? Tko može razumjeti Božje naume, tko može razumjeti Božju bit, tko može doprijeti do dubina Božje mudrosti? Pred tim tajnama čovjek se može samo pokloniti. Međutim, neke duhovne stvari, neka spoznanja Bog ipak daje svojim izabranicima, Bog se objavljuje po evanđelju Isusa Krista i djelovanjem Duha Svetoga. O tome Pavao govori u svojoj molitvi: „Neka vam dadne da u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu.“

Stvarno, tko može razumjeti ljubav i ono što je pokreće? Tko može razumjeti ljubav roditelja koja ide do toga da doslovno sami sebe predaju? Tko može razumjeti ljubav mladića i djevojke po kojoj oni ostavljaju obitelj iz koje su potekli, da bi stvorili vlastiti život i vlastitu obitelj? Kojim se to mjernim uređajima ljubav može izmjeriti, kojim se aparatima ona može otkriti? I onda dolazimo do onoga najčudesnije. Tko može razumjeti ljubav Božju? Pogledajmo. Bog koji je savršen, koji je Jedini, kojemu ništa ne nedostaje, taj Bog se priginje svome stvorenju – čovjeku – te za spasenje čovjeka šalje svoga Sina koji postaje pravim čovjekom. Sin Božji uzima našu ljudsku narav, da bi nas učinio dionicima svoje božanske naravi. Tko to može razumjeti? Samo onaj kojemu Bog po svome Duhu podari da malo zaviri u čudesnost Bože milosti. Silna je Dužina i Širina i Visina i Dubina nadspoznatljive ljubavi Kristove. Mi, slabi i ograničeni ljudi, možemo samo zajedno sa svetim Pavlom uskliknuti: „Bogu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen.“

Petak dvadeset i devetog tjedna „kroz godinu“
(Ef 4,1-6)
Podnosite jedni druge u ljubavi

U propovijedima često slušamo kako je važna ljubav i samo ljubav. I mladi će danas rado ustvrditi da je ljubav najvažnija. Naravno. Međutim, dobro je pogledati malo šire. U poslanici Efežanima Pavao veli: „Zaklinjem vas: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću… Podnosite jedni druge u ljubavi“. Upravo tako. Prisjetimo se. Isus nas je do kraja ljubio, do te mjere da je sebe za nas predao. Pa ipak, kada se pokazalo da apostoli nemaju dovoljno vjere da pomogne bolesnom čovjeku, Isus kaže: „O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi?“

To je naša stvarnost. Pogledajmo. Roditelji vole svoje dijete više od svega na ovome svijetu. Pa ipak, toliko puta oni svoje dijete moraju jednostavno – podnositi. Podnositi njegov prkos, njegovu neodgovornost, njegovu površnost. Ili, žena voli muža i muž ženu kao dio svoga tijela, a toliko puta moraju jedno drugo – podnositi. To je ljubav. Ljubav koja ima razumijevanja za tuđe pogreške i nesavršenosti, ljubav koja se ne nameće i ne nadmeće. Ta nam vrlina tako često treba: u prometu, na poslu, sa susjedima, u vlastitoj obitelji. Konačno, kad god mislimo da imamo posla s teškim ljudima, pomislimo na to da smo i mi, zacijelo, nekome teški. Zato će nam dobro doći druga Pavlova riječ: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite.“

Subota dvadeset i devetog tjedna „kroz godinu“
(Ef 4,7-16)
Svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova

Kršćanski učitelji govore o tome da Bog svakome daje „milost dostatnu“. To znači da Bog daje milost majci da bude čestita majka, supružnicima da budu vjerni i ispunjeni ljubavlju, svećeniku da može vjerno i dostojno naviještati riječ i slaviti sveta otajstva. Nadalje, Bog daje dostanu milost onome koji je pritisnut nevoljama, progonstvima, bolešću. Tako veli Pavao: „Svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova. On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova.“

Važno je to imati na pameti. Naime, nitko od nas ne bi trebao pomisliti ili reći kako ga je Bog stavio u preteške okolnosti, kako je na nj navalio pretežak križ, kako mu je dao premalo snage da čini ono što se od njega očekuje. Božji čovjek, svet čovjek nije nikad zabrinut. Bog nikada ne daje čovjeku križ, a da mu ne dadne i snage. Bog daje i mudrosti i snage i strpljivosti svakome onome koji se u nj pouzdaje, ma kakve bile nevolje i nedaće. Dao je i mudrosti i snage običnom ribaru Petru da bude Stijena, dao je snage grešnom cariniku Mateju da bude apostol i evanđelist, dao je mudrosti, snage, ustrajnosti i ljubavi našem dragom kardinalu Stepincu da strpljivo i s ljubavlju podnosi progonstva i objede. Dobrostiv je Gospodin. Dat će svakome od nas i mudrosti i snage da ne budemo „nejačad kojom se valovi poigravaju“, nego da u ovome svijetu po mjeri dara Kristova ispunimo poziv na koji smo pozvani.

TRIDESETI TJEDAN

Ponedjeljak tridesetog tjedna „kroz godinu“
(Ef 4,32 – 5,8)
Kao djeca svjetlosti hodite

Pavao piše kršćanima iz poganstva koji su u svoje vrijeme tko zna kako živjeli dok su bili pogani. Sada, kada su povjerovali evanđelju, trebaju posve odbaciti stare bestidne običaje. Jer, lako se može dogoditi da se netko u svojoj slabosti vrati na stare staze. Zato Pavao veli: „A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa neka se i ne spominje među vama, kako dolikuje svetima!“ Koliko god njihovi sumještani pogani drugačije živjeli, koliko god ih smatrali zanesenjacima i bezumnicima, kršćani se ne smiju vraćati poganskom načinu života. I onda sasvim jasno kaže: „Nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik – taj idolopoklonik – nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu.“

Možda se i nama čini da sve više živimo u nekršćanskom okruženju, kao i kršćani u bezbožnom gradu Efezu. Možda. Međutim, mi ljubomorno čuvamo svoje svetinje. Ružne stvari ne bi se trebale ni spominjati među nama, jer, znamo, onaj koji odbaci Kristov nauk i posvema ogrezne u grijehu „nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu .“ Ako smo i griješili, sada želimo biti Bogu vjerni. Jer,veli Pavao: „Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite.“ To je Božja snaga i Božja sila u nama.

Utorak tridesetog tjedna „kroz godinu“
(Ef 5,21-33)
Kao djeca svjetlosti hodite

Što je ljubav, prava ljubav? To je onaj stav kada ne gledam što ljubljena osoba treba učiniti za mene, nego što ja mogu učiniti za nju. Tako u jednom filmu jedna djevojčica sa svom dječjom nevinošću veli: „Znaš da te netko voli onda, kada prvo stavi u tvoj tanjur, a onda u svoj!“ Znaš da te voli onda kada ti daje prednost, kada stavlja tebe ispred sebe, kada se veseli da je tebi dobro, kada se raduje tebi zbog tebe a ne gleda prvenstveno na sebe. Nije to ni podložnost ni gospodarenje jednoga nad drugim. To je čisto darivanje, čista radost. To je ljubav. Upravo tako Pavao govori bračnim drugovima: „Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu!… Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju… Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela.“

U tome nam je najizvrsniji primjer naš Gospodin Isus Krist. On se podložio svome Ocu, ali on, Božji Sin od vječnosti, podložio se na svoje način i nama. On kaže: „Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mk 10,45) U tome i u svemu ostalome trebamo Krista nasljedovati. A koga drugoga?

Srijeda tridesetog tjedna „kroz godinu“
(Ef 6,1-9)
Poštuj oca svoga i majku

Veli Četvrta zapovijed: „Poštuj oca i majku“. Ovdje je važno istaknuti prvu riječ: „Poštuj!“ Za djecu je važno naglasiti da je ova zapovijed bezuvjetna. Sin i kći trebaju poštovati svoje roditelje ne samo ako im čuvaju djecu, otplaćuju kredit i izdašno ih pomažu. Ne. Oca i majku treba uvijek poštovati. Ako je, na primjer, otac problematičan, pa završi u zatvoru, trebam ga poštovati. To ne znači da trebam odobravati njegove loše postupke ili njegovo pijančevanje. Kakvi god – po našem sudu – bili naši roditelji, valja ih poštovati. Tako čitamo u Knjizi Sirahovoj: „Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi.“ (Sir 3,12-13)

Međutim, valja pogledati i drugu stranu. Zapovijed kaže „Poštuj!“ a ne kaže „Slušaj!“ Roditelji ne mogu očekivati od svoje odrasle djece da im budu poslušni. Njihova djeca su odrasla, imaju, možda, već svoju obitelj i nisu dužni slušati svoje roditelje. Djeca – nadajmo se u skladu s Božjom voljom – upravljaju svojim životima. Roditelji mogu, a koji puta i trebaju kazati svoje mišljenje, oni mogu i smiju savjetovati, a zatim dati svojoj djeci slobodu izbora. Božja nam zapovijed progovara u jednoj jedinoj riječi: „Poštuj!“ Hvala Bogu na njoj.

Četvrtak tridesetog tjedna „kroz godinu“
(Ef 6,10-20)
Molite za me, da mi se otvore usta i dade riječ

Molitvom slavimo Boga, molitvom uzdižemo svoj duh prema nebeskim stvarima, ali molitvom izražavamo i svoju ljubav prema bližnjima, kada za njih molimo. Silno je važna molitva roditelja za svoju djecu, djedova i baka za svoje unuke. Jednako je tako spasonosno kada učitelj moli za svoje učenike, liječnik za pacijente, vlasnik neke tvrtke za svoje zaposlenike. Važno je također moliti i za one koji nas progone, da ih Bog okrene prema dobru. Dok molimo jedni za druge duh nam se ispunja ljubavlju prema bližnjima. Time ujedno nasljedujemo Isusa koji je molio i za svoje učenike ali i za sve koji su povjerovali njihovom naviještanju, dakle, za nas, za Crkvu.

Na to nas poziva i apostol Pavao koji piše: „Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za me, da mi se otvore usta i dade riječ hrabro obznaniti otajstvo evanđelja.“ Evo, Pavlu je važno da njegovi učenici za nj mole. Zato, otvorimo svoje srce. Dok molimo za svoje potrebe, uključimo u svoje molitve i cijelu Crkvu i našu domovinu, zatim sve ljude, bolesnike, one koji su u tjeskobi, one koji trpe nepravde i progonstvo. I, naravno, ne propustite pomoliti se i za one koji vam navješćuju riječ i koji u zajednici vjernika predvode slavlja svetih otajstava, to jest za svećenike i biskupe zajedno s papom. Svima nam je potrebna Božja mudrost i Božja snaga. Jer, veli apostol Jakov: „Mnogo može žarka molitva pravednikova.“ (Jak 5,16)

Petak tridesetog tjedna „kroz godinu“
(Fil 1,1-11)
Svima svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima

Što znači biti svet? Nalik onim svecima kojima se molimo: svetom Antunu, svetom Leopoldu Mandiću i, naravno, Blaženoj Djevici Mariji? A kad njih gledamo, odmah pomislimo da je svetost kilometrima daleko od nas. Mi sveti? Nemoguće, rekli bismo. I onda nas Pavao iznenađuje. Svoju poslanicu Filipljanima on ovako započinje: „Pavao i Timotej, sluge Krista Isusa, svima svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima, s nadglednicima i poslužiteljima.“ On dakle kaže da su kršćani u Filipima sveti zajedno s glavarima. Jesu li oni svi, baš svi bili tako sveti, nalik svecima koje slavimo? Vjerojatno je i među njima bilo svega pomalo, kao i u našoj Crkvi, kao i među nama koji se redovito nalazimo na misi. Što Pavao hoće reći?

Evo. Bog nas je stvorio. Nakon što je čovjek sagriješio, Bog šalje svoga Sina koji je postao čovjekom, da nas oslobodi naših grijeha. Mi smo okupani vodom krštenja, pomazani svetim uljem i opečaćeni Duhom Svetim. Mi više nismo robovi Sotone nego smo Kristovom milošću dionici njegove božanske naravi. Bog nas čini svetima, Krist nas posvećuje svojom milošću silom Duha Svetoga. Biti svet ovdje na zemlji ne znači nužno biti besprijekoran. Izuzetak je samo Isusova majka Marija – bez ikakva grijeha. Mi smo Božjom milošću ipak sveti i na svetost pozvani. Što to znači? Biti svet, znači biti s Bogom, znači biti Bogu sličan, biti dijete Božje, biti dionik božanske naravi Isusa Krista. Biti s Bogom cijelu vječnost nužno znači – biti svet. Težiti za svetošću znači uvijek iznova tražiti Boga, jer, od Boga smo stvoreni, od Krista otkupljeni, a po Duhu Božjem prava smo Božja djeca. Svetost se sastoji u tome da uvijek nastojimo ljubiti Boga i bližnjega. Kaže Augustin: „Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi“. To je put svetosti.

Subota tridesetog tjedna „kroz godinu“
(Fil 1,18b-26)
Neka se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje

Bilo je nekih zavidnika koji su htjeli dokazati da su bolji od Pavla te su se pravili i svetima i mudrima, ne bi li omalovažili Pavla. Međutim, Pavao se, kao Božji čovjek, i ovdje pokazao velikim i svetim. Njemu je posve jasno. On ne propovijeda Krista da bi se on, Pavao, proslavio i da bi njemu ljudi pljeskali. Njemu je najvažnije da se Krist navješćuje ovako ili onako. Pa kada je čuo za neke koji su iz suparništva naviještali evanđelje, Pavao kaže da mu to ni malo ne smeta, „samo neka se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, a i radovat ću se.“

Tako treba gledati. Moguće je da neki iz častohleplja čine dobre stvari. Hvala Bogu da čine dobre stvari. Neki će političari, samo zbog toga da bi pokazali kako su bolji od drugih, učiniti nešto dobro za svoj grad ili za svoju zemlju. Hvala Bogu da čine dobro. Nije na nama da prosuđujemo tuđe namjere, pa da – ne daj Bože! – kažemo da im ne vrijedi to dobro koje čine, jer oni imaju tko zna kakve svoje interese. Samo Bog prosuđuje nakane srdaca, a naše je da se radujemo dobru koje se čini, od koga god dolazilo. Tako nećemo upadati u to da sudimo i prosuđujemo, nego ćemo biti nalik Isusu. Kad au jednom učenici nekome branili da izgoni zloduhe u Isusovo ime, Isus im je odgovorio: „Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.“ (Mk 9,39-40) To je naš put.

TRIDESET I PRVI TJEDAN
Ponedjeljak trideset i prvog tjedna „kroz godinu“
(Fil 2,1-4)

U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe

Što je temeljno i važno u jednoj obitelji? Što je temeljno i važno u zajednici vjernika, u Crkvi? Sloga. Jedinstvo. Ljubav. U tome smislu Pavao opominje: „Složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe.“ To bi trebalo biti jasno. Mi smo Crkva, Tijelo Kristovo. Posvećeni smo Duhom Svetim. A što je najveći otrov za zajednicu svetih? Nesloga, suparništvo, nadmetanje, umišljenost, oholost.

Upravo tako. Kad god se počnem oholiti, kad god sebe počnem smatrati većim ili boljim od drugih, kad god tražim samo svoja prava, kad god nekoga počnem gledati s visine, nisam Kristov. Prisjetimo se. Riječ đavao, od grčkog diabolos, označava onoga koji razbacuje i razjedinjuje.Nasuprot tome, kao što su jedno u božanstvu Otac, Sin i Duh Sveti, kao što je i Crkva jedno Kristovo tijelo, tako i mi, želimo li biti Kristovi, trebamo njegovati jedinstvo Kristovih vjernika, a to se postiže prvenstven poniznošću. Pavao kaže da bismo u poniznosti jedni druge trebali smatrati višima od sebe. Valja imati na pameti da je poniznost temelj svetosti, a oholost temelj svakoga grijeha. Zato slijedimo nauk apostola Jakova koji kaže: „Ponizite se pred Gospodinom i on će vas uzvisiti!“ (Jak 4,10)

Utorak trideset i prvog tjedna „kroz godinu“
(Fil 2,5-11)
Poslušan do smrti

Pavao donosi jedan himan koji se vjerojatno pjevao u ondašnjem bogoslužju: „Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ Krist, pravi Božji Sin, smatrao je svojom vrlinom da se ponizi i da bude poslušan i to do smrti. Stvarno? Poslušan? Ne zvuči nam baš privlačno. A Isus je upravo tako postupio. I očekuje i od nas da budemo takvi. Kako razumjeti?

Ovdje nam treba vjere. Vjere da smo od Boga, vjere da nas je Bog u ljubavi stvorio. Vjere da Bog – u konačnici – uvijek bira ono što je za nas najbolje. Vjere da je Bog i mudar, i dobrostiv, da je Čovjekoljubac. Pa onda, ako nam se koji puta pogled i zamuti, ako smo koji puta nesigurni, što i kako učiniti, Bog nas upućuje. I zato poslušno prihvaćamo njegovu volju. Za nas je Isus najveći primjer. On je ponizio samoga sebe, on je bio poslušan do smrti na križu, ali zato ga je Bog po uskrsnuću uzdigao iznad sveg stvorenoga. Isus je u svom čovještvu proslavljen.

Evo, to je vjera. Vjera da Bog s ljubavlju gleda svakoga čovjeka jednako kao i Krista. Prema tome, nasljedovati Krista u poslušnosti i poniznosti jamstvo je da će Bog i nas zajedno s Kristom uzvisiti i proslaviti. Ne trebamo mi sami sebe uzdizati. Bog će nas uzvisiti, budemo li Krista nasljedovali u poniznosti. To je naš kršćanski put.

Srijeda trideset i prvog tjedna „kroz godinu“
(Fil 2,12-18)
Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati

Uvijek iznova otkrivamo kako smo i neodlučni i slabi. Evo, trebao bih se pokrenuti. Trebao bih konačno oprostiti svome bratu. Trebao bih se stvarno riješiti neke zle sklonosti. Trebao bih izbjegavati ovu ili onu grešnu prigodu. A što je još važnije, ako se i odlučim, hoću li imati snage i ustrajnosti? Kako s time izići na kraj? I evo mudre riječi apostola Pavla: „Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.“ Upravo tako. Mi trebamo svim srcem raditi oko svoga spasenja, ali u tome nastojanju nismo sami. Bog u nama čini i htjeti i djelovati. Što znači da Bog u nama čini htjeti? Evo. Bog nas prosvjetljuje da vidimo što je dobro. Bog nas, k tome, potiče da se odvažimo za dobro ne dopuštajući napasniku da nas obeshrabruje uvjeravajući nas da nismo kadri za dobro. Naprotiv, mi smo kadri dobro činiti jer je Bog dobar i za dobro nas je stvorio.

Nadalje, veli Pavao, Bog u nama čini i djelovati. Evo, kad se za dobro odvažimo, Bog je i tada uz nas. On nam daje snage da možemo djelovati. Mi, zapravo, i ne možemo ništa dobroga učiniti bez Božjeg nadahnuća i bez Božje pomoći. Prisjetimo se. Kada Isus govori apostolima – njima, priprostim ribarima – da oni poslije njega imaju hrabro svjedočiti evanđelje pred upraviteljima i kraljevima, on ih ovako ohrabruje: „Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!“ (Mt 10,19-20) Upravo tako. Apostoli su bili i priprosti i slabi ljudi, pa ipak su ugrađeni u temelje Crkve. Međutim, bila je to Božja mudrost, Božja sila i Božja snaga. To vrijedi i za nas. Kad god se potrudimo oko dobra možemo, biti sigurni da Bog i u nama čini i htjeti i djelovati. Bogu hvala na tome.

Četvrtak trideset i prvog tjedna „kroz godinu“
(Fil 3,3-8a)
Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg

Razumljivo je i na svoj način lijepo, kada se ljudi ponose svojom obitelji, svojim gradom ili svojom domovinom. Nevolja je onda kada se počnemo izdizati iznad drugih zbog svoga podrijetla ili zbog svoje pripadnosti nekoj skupini. Tako su i Židovi u Pavlovo vrijeme s pravom mogli biti ponosni na to da su oni stvarno bili Izabrani narod kojemu je Bog bio govorio po prorocima. Međutim, neki od tih Židova koji su se pokrstili počeli su nekako s visoka gledati kršćane iz poganstva, odnosno iz drugih naroda. Pavao ustaje protiv toga i kaže da krv, odnosno pripadnost Izabranom narodu po sebi ništa ne jamči, a zapravo i ne vrijedi. Pavao kaže da se svi mi možemo dičiti samo Isusom Kristom po kojemu smo besplatno spašeni Židovi jednako kao i pogani. Zato Pavao kaže da bi se on, istina, mogao dičiti svojim židovskim podrijetlom: „Obrezan osmog dana, od roda Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej.“ Međutim, Pavlu je sve to nevažno. On kaže da sve to smatra gubitkom „zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega.“

Evo, Bog nas po apostolu Pavlu opet poziva da se klonimo svake uznositosti, svake oholosti i svake napasti da se po bilo kojoj osnovu smatramo vrednijima, boljima ili pak zaslužnijima od drugih. Svi smo mi u Crkvi jednaki i sve nas je Krist besplatno spasio i nitko se ne smije pred Bogom hvastati. Je li netko od malih nogu bio vjeran Bogu i Crkvi? Hvala Bogu. Je li netko drugi tek u odrasloj dobi prihvatio sveto evanđelje i krstio se? Hvala Bogu. Je li se netko nakon grešnog života obratio Bogu i ponizno prihvatio Božje zapovijedi? Hvala Bogu. Mi se možemo i trebamo samo radovati rastu Božjeg kraljevstva. Jer, prisjetimo se, na nebu će biti „veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.“ (Lk 15,7)

Petak trideset i prvog tjedna „kroz godinu“
(Fil 3,17 – 4,1)
Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova

Pomislimo samo kako su silno bili počašćeni oni kojima je sâm Pavao navijestio evanđelje, kako ponosne mogu biti one Crkve koje je on osnovao! Tako je bilo i s kršćanima u Filipima. Pavao im je navijestio evanđelje. K tome, tko zna zašto, od svih ostalih Crkava Pavlu su upravo Filipljani bili nekako najviše na srcu. Međutim, očito se u nekima od njih ugasio onaj žar, štoviše, vratili su se onim ružnim poganskim navadama. I Pavao ih upravo u suzama preklinje: „Često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.“ Počeli su živjeti kao neprijatelji križa Kristova! Došli su do toga da im je Bog trbuh. Vratili su se sramotnim poganskim djelima tako da im je bila slava u sramoti. Nevjerojatno! Sve, baš sve su upropastili. Nije čudo da se Pavao nad njima rasplakao.

To je opomena za sve nas. To što smo kršteni, to što živimo po Božjim zapovijedima, nije po sebi jamstvo. Svatko od nas može posrnuti. A to se nekako danas u Crkvi i događa. Pogledajmo. I među vjernicima se primjećuje da prihvaćaju ovosvjetske, a ne kršćanske navade. Tako će mnogima biti razumljivo da mladi žive neodgovorno prije braka, ili pak da žive nevjenčano. Neki će čak opravdati pobačaj ili pak prihvaćati kao razumljivo i normalno ono što za kršćane nipošto ne bi trebalo biti ni razumljivo ni normalno. Nismo mi nužno ni bolji ni pobožniji od ondašnjih Filipljana. Zato nas Pavao na drugom mjestu opominje: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ (1 Kor 10,12)

Subota trideset i prvog tjedna „kroz godinu“
(Fil 4,10-19)
Sve mogu u onome koji me jača

Pavao je bio iz dobrostojeće obitelji, intelektualac i rimski građanin, što je u ono vrijeme puno značilo. Međutim kad je postao apostol, nije mu bilo lako. Živio je od rada svojih ruku, ali to nije dostajalo. Zato je često oskudijevao: slaba hrana, loša odjeća, nevolje na dugim putovanjima, umor, a uza sve to bio je proganjan. Međutim, nije se žalio. Piše svojim Filipljanima: „Znam i oskudijevati, znam i obilovati. Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!“ Upravo to. Sve može u Bogu koji mu daje snagu.

Ta je riječ upućena i nama. Na primjer, je li problem ustajati se nekoliko puta noću da bismo nekoga poslužili? Za majku koja ima dojenče, baš i nije. Je li teško raditi ovo ili ono, učiti, studirati, probijati se u životu u novim i nepoznatim situacijama? Ovisi o tome koliko čovjek ima snage i motiva. Na to mnogi vjernici zaboravljaju. Pa onda se u nevoljama i neprilikama obraćaju Bogu s molbom da im „skine križ s ramena“. Međutim, ne bismo trebali gledati na križ, nego na snagu. Zato je puno razboritije za nas da molimo Gospodina za snagu i ustrajnost, koja god nas poteškoća pogodila. Evo, Pavlu nije bilo lako. Uz sve spomenute neprilike odvlačili su ga na sudove, doslovno šibali i kamenovali, potvarali ga za ovo i ono. I on bez gorčine, bez samosažaljenja kaže: „Sve mogu u Onome koji me jača“. To Gospodin i nam jamči.

TRIDESET I DRUGI TJEDAN

Ponedjeljak trideset i drugog tjedna „kroz godinu“
(Tit 1,1-9)
Nadstojnik kao Božji upravitelj treba da bude besprigovoran

Kada cijepimo voćke, važno je uzeti zdravu i otpornu podlogu, neki čak kažu „divljaku“, pa onda na nju ucijepiti plemenitu grančicu. Tako će stablo imati zdrav korijen i plemenitu krošnju koja će rađati slatkim plodovima. Kao da je tu sliku imao Pavao kada je govorio kakav treba biti crkveni poglavar, svećenik ili biskup. Za početak neka bude čestit i normalan čovjek. I onda Pavao posve određeno nabraja da poglavar treba biti „besprigovoran, jedne žene muž“ a da su „mu djeca vjernici i ne pod optužbom raskalašenosti ili nepokorna.“ Osim toga on treba biti „ne samoživ, ne jedljiv, ne vinu sklon, ni nasilju, ni prljavu dobitku, nego gostoljubiv, ljubitelj dobra, razuman, pravedan, svet, uzdržljiv.“ Drugim riječima, normalan i čestit čovjek.

To bi trebale biti temeljne osobine svakoga vjernika. A onda na to ucjepljujemo i nadograđujemo obdržavanje ostalih Božjih zapovijedi, zatim molitvu i slavljenje svetih otajstava. Jer, sve one osobine koje Pavao nabraja sadržane su u naravnom zakonu koji je Bog usadio svakome čovjeku. Zato, dok vršimo svoj svakodnevne pobožne vježbe, molitve i postove, hodočašća i devetnice, dok slavimo sveta otajstva, treba se uvijek truditi oko onoga temeljnoga, onoga ljudskoga, a to je da ne budemo samoživi, svadljivi, ovisnici o alkoholu ili bilo čemu drugome, te da, naprotiv, nastojimo biti gostoljubivi, ljubitelji dobra, razumni, pravedni, sveti, uzdržljivi. To je put spasenja. Neka nas Gospodin na tome putu prosvijetli i jača.

Utorak trideset i drugog tjedna „kroz godinu“
(Tit 2,1-8.11-14)
Odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda

Božje spasenje navješćivano po svim prorocima u potpunosti se ostvarilo u Isusu Kristu, utjelovljenom Sinu Božjem, koji, kako veli Pavao, „sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.“ Bog je Sina svoga nama poslao koji se za nas predao. Dao nam je najviše što je mogao – svoga Sina koji je sebe za nas predao. Bog je svoje učinio i Bog i danas među nama danas svoje čini.

I što bismo sada mi trebali činiti? Veli sveti Pavao: „Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu.“ Upravo tako. Trebamo se odreći svake bezbožnosti i svakog bezakonja. To znači da ne možemo uređivati svoj život kao da Boga nema. Ne možemo reći da su danas drugačija vremena, te da ne bi trebalo obdržavati baš svaku zapovijed i to u svakom njezinom dijelu. Jer ćemo, u tom slučaju, razmjerno lako prihvatiti pobačaj kao tekovinu našega vremena, mito kao nužno zlo, raspad braka kao neminovnost ovoga vremena, posvemašnju neodgovornost u odgoju djece kao nešto što je neizbježno, rad nedjeljom kao nužnost, nedolazak na misu kao potrebu za odmorom nakon napornog tjedna. Velika je napast upravo za nas vjernike da i nesvjesno počnemo živjeti kao da Boga i Krista nema. Spomenimo kao zanimljivost da su se u prvim kršćanskim vremenima početkom godine služile posebne mise, da se vjernici posvema odreknu poganskih navada. Kao da bismo i danas trebali to uvesti. Trebamo se odreći bezboštva, neevanđeoskog shvaćanja i ponašanja. To nas danas opominje apostol Pavao. Božja je to riječ. Za nas.

Srijeda trideset i drugog tjedna „kroz godinu“
(Tit 3,1-7)
Da očituju svaku blagost prema svim ljudima

U Poslanici Titu Pavao jednostavnim riječima kazuje kakvi bi trebali biti Kristovi vjernici. Trebaju biti čestiti građani koji će poštovati dobre građanske zakone, trebaju biti neratoborni, a iznad svega trebali bi biti popustljivi te očitovati „svaku blagost prema svim ljudima“. Važno je to imati na pameti. Jer, danas se govori o uspjehu po svaku cijenu, danas se naglašava da čovjek treba biti svoj, da treba slijediti svoje snove, da treba biti snažan, jer, oni slabi propadaju, a oni probitačni napreduju. Naravno, razumljivo je da čovjek bude predan svome poslu. Nevolja počinje onda kada zbog svojih potreba zanemarujem dugoga, kada se uzdižem iznad drugoga, kada sam neuviđavan, kad gledam samo na svoje potrebe, kada drugoga trebam samo onda kada se mogu njime okoristiti i – što je osobito strašno – kada sam nemilosrdan i grub prema onima od kojih sam trenutno uspješniji. Nije to evanđeoski put, daleko je to od Isusova nauka i primjera.

Biti blag prema ljudima znači biti prema njima onakav kakav je i Bog prema svakom čovjeku, pravedniku i nepravedniku. Isus jasno kaže: blago krotkima, blago milosrdnima. Isus za sebe kaže da je krotka i ponizna srca. Krotkost, neratobornost i popustljivost prema ljudima, bezuvjetna je. Ne kaže Pavao da trebamo biti blagi samo prema onima koji su blagi prema nama, ne kaže Isus da trebamo biti milosrdni samo prema onima koji su prema nama milosrdni. Trebamo imati blagosti, strpljivosti i dobrohotnosti prema svakom čovjeku onako kako imamo blagosti i strpljivosti prema svome djetetu, onako, kako je Isus blag i strpljiv prema nama. Zato lijepo kaže ona molitva. „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“ To je put spasenja, to je put svetosti.

Četvrtak trideset i drugog tjedna „kroz godinu“
(Flm 7-20)
Kao brata ljubljenoga

Poslanica Filemonu najkraći je spis koji je Pavao napisao i to vlastitom rukom. Filemon je bio Pavlov učenik. Njegov rob Onezim nakon neke nepodopštine bježi od njega i dolazi Pavlu koji ga krsti. Onezim postaje Pavlov pratilac i suradnik. Međutim, po ondašnjim je zakonima bilo teško kažnjivo djelo štititi odbjeglog roba. Zato, nakon nekog vremena, Pavao šalje Onezima natrag Filemonu i po njemu šalje ovu poslanicu. Pavao, starac, sa svom nježnošću moli Filemona da primi Onezima kao njega, Pavla. Veli: „Molim te za svoje dijete, za Onezima…“ Kao apostol, i kao duhovni otac Filemonov, Pavao je mogao i zadržati Onezima, ali on želi poštovati i Filemona i ondašnje zakone. S druge strane Pavao nadilazi ondašnje zakone i moli da Filemon primi Onezima ne kao svoga roba nego kao brata. Danas, kada se svi zaklinjemo u važnost „vladavine prava“, evo Pavlovog gledanja na pravo i pravednost.

Kao prvo, Pavao poštuje ondašnje zakone, to jest pravo Filemonovo na svoga roba Onezima, iako ti zakoni nisu u skladu s kršćanskim naukom. Pavao nije htio rušiti temelje ondašnjeg društva, prema onom Isusovom: „Caru carevo, Bogu Božje!“ To je ono što nazivamo vladavinom prava. S druge strane, Pavao se ne miri s takvim neljudskim pravnim poretkom. Stoga moli Filemona za milosrđe i za kršćansku ljubav. On poučava Filemona kako za kršćanina rob ne bi trebao biti rob, nego brat. Evo razlike. Pravo je doslovno izvršavanje nekog zakona, a pravednost je iznad toga. Pavao ne dokida pravo, nego ga nadvisuje. Polazeći od zakona ljubavi on dolazi do pravoga smisla prava. A u duhu svakoga zakona trebala bi biti težnja za dobrom. Tako je i s nama. Neće biti dobro da uvijek i bezuvjetno tražimo neka svoja prava, neće biti dobro da u našoj potrebi istjerujemo pravdu tako da zaboravimo na pravednost i na ljubav. Jer, ni Bog prema nama ne postupa po krutom pravu, nego po svome milosrđu. Na to smo pozvani.

Petak trideset i drugog tjedna „kroz godinu“
(2 Iv 4-9)
A ovo je ta ljubav: da živimo po zapovijedima njegovim

Sve se više govori o ljubavi. Ljubav i samo ljubav. A što bi to bilo? Prema onome što gledamo i slušamo u sredstvima javnog priopćavanja, ljubav bi bila trenutni osjećaj, trenutni poriv, zaljubljenost, trenutno ushićenje. I onda je ta nazovi-ljubav hirovita i prevrtljiva. Danas te volim, sutra baš i ne. Ta nazovi-ljubav mjeri sve po sebi, pa onda bilo kakva ograničenja i bilo kakvu zapovijed shvaća kao nasrtaj na slobodu i slobodno izražavanje ljubavi, kako god to nakaradno izgledalo. Međutim, za nas je mjerodavno ono što nam o ljubavi govori evanđeoski nauk i Božja riječ. Evo, Ivan apostol koji toliko govori o ljubavi, ostaje posve prizemljen i piše jednoj Crkvi koju naziva Gospođom: „I sada te molim, Gospođo, ne kao da ti novu zapovijed pišem, nego onu koju smo imali od početka: da ljubimo jedni druge. A ovo je ta ljubav: da živimo po zapovijedima njegovim.“

Upravo tako. Mi trebamo ljubiti jedni druge, ali tako da živimo po Božjim zapovijedima. Jer, ako ostavimo po strani Božje zapovijedi, lako se može dogoditi da mi jedni drugima činimo zlo zavaravajući se da ljubimo bližnjega. Nije li, na primjer, nakaradno kada netko misli da čini dobro teško bolesnu čovjeku onda kada mu omogući da sam sebe ubije nazivajući to eutanazijom, u prijevodu „lijepom smrću“. Nama je Isus i samo Isus mjera i okvir ljubavi. On nam govori što je dobro, a što nije, on nam kaže da je najveća ljubav dati život za drugoga, kao što je on činio. Zato, prema riječima apostola Ivana, najbolje i najviše ćemo ljubiti Boga i bližnjega, budemo li vršili Božje zapovijedi. Jer Bog zna najbolje što je dobro za nas i za naše bližnje. Ako nam je možda pogled zamućen, imamo Božju riječ, imamo Božje zapovijedi. To je naš putokaz i naše mjerio. Dao Bog da po tome i živimo.

Subota trideset i drugog tjedna „kroz godinu“
(3 Iv 5-8)
Mi smo dakle dužni takve primati

Isusova je riječ jasna. Trebamo ljubiti sve ljude, pa i svoje neprijatelje. Nema mjesta mržnji, osvetoljubivosti i zloj namjeri ni prema kome. Međutim, kada je u pitanju ljubav prema čovjeku, možemo li ipak govoriti o stupnjevanju? Pogledajmo čisto ljudski. I najčestitijem i najsvetijem čovjeku najbliža su njegova djeca, iako će naravno, iskazati ljubav i dobrohotnost prema svakom drugom djetetu. Tako nam nekako govori i Božja riječ. Apostol Ivan ovako hvali jednog kršćanina koji se zvao Gaj: „Ljubljeni, pravi si vjernik u svemu što činiš za braću, i to za došljake… Jer poradi Imena iziđoše i ne primaju ništa od pogana. Mi smo dakle dužni takve primati da budemo suradnici Istine.“ Taj je kršćanin primio došljake kršćane. Jer, makar bili došljaci, oni su kršćani, članovi Crkve, pa prema tome, naša braća i sestre. Njih u prvom redu treba primati, veli apostol. Slično je činio i apostol Pavao. Kada je u Judeji i Jeruzalemu zavladala glad, Pavao je u Korintu skupljao milodare za kršćane u Jeruzalemu. Brinuo se za svoje. Tako Pavao piše svom učeniku Timoteju: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika.“ (1 Tim 5,8)

To je pouka za nas. Naravno da treba pružiti ruku svakom potrebitom čovjeku, ali pri tome ne bismo trebali zanemariti vlastitu obitelj, a u to, naravno, ubrajamo i sve članove Crkve. Zato rado pomažemo našim misionarima, odnosno mladim i potrebitim kršćanskim zajednicama. U vremenu kada se naglašavaju potrebe i prava nekih drugih, do te mjere da se trebamo odreći vlastitih prava i potreba, dobro je da imamo na pameti ovu Božju riječ. Jer, ako imam srca za svoje, imat ću i za druge. Ne budemo li imao srca za svoje, druge nećemo moći stvarno ljubiti. To je nemoguće. Tako nam kaže i ona najveća zapovijed. „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ Kao sebe samoga. Čovjek otvoren Božjoj riječi dobro će razumjeti što nam ta riječ poručuje.

TRIDESET I TREĆI TJEDAN

Ponedjeljak trideset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(Otk 1,1-4; 2,1-5a)
Prvu si svoju ljubav ostavio

Na vjenčanju će svećenik čestitati mladencima na njihovoj ljubavi i zahvaliti Bogu što Božjom milošću – koja je zajamčena još prvim ljudima – postaju jedno tijelo. I onda će ih svećenik podsjetiti da im Bog daje posebnu sakramentalnu milost da bi njihova međusobna ljubav mogla rasti. Jer, bračna je ljubav kao plemenita biljka. Ako se ne njeguje, propast će. Upravo to Bog govori glavaru Crkve u Efezu: „Znam tvoja djela, tvoj trud i postojanost tvoju… Postojan si, podnio si za ime moje i nisi smalaksao.“ Nije to malo. Međutim, Božja poruka ide dalje: „Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela.“

Jasna je ovo poruka za nas. Ipak se mi kao vjernici trudimo. Bilo je vremena kada nismo dopustili da nam preko usta prijeđe ikakva pogrdna ili ružna riječ, bilo je vremena kada smo bili redoviti u molitvi, kada smo se kanili ispraznih razgovora i ogovaranja, kada smo strpljivo podnosili nepravde, kada smo se molili i za one koji nam dobro ne misle. I onda, gotovo neprimjetno, razvodnili smo se. I evo, sada, ne pazimo dovoljno na svoj jezik, zanemarujemo molitvu, prepuštamo se lijenosti, zanemarujemo svoje dužnosti, imamo sve manje strpljivosti i ljubavi prema bližnjima. I onda nam Božja riječ govori da smo se, istina, u svoje vrijeme pokazali dobrima i čestitima, „ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela.“ Trebamo stati i zastati. vidjeti gdje smo popustili i gdje popuštamo. Trebamo se obratiti. Jer, obraćenje jest nešto što traje cio život. Zato, zamolio Gospodina da nam oprosti naš nemar te da nam dadne snage i milosti da možemo uvijek napredovati na putu svetosti. Na to smo pozvani.

Utorak trideset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(Otk 3,1-6.14-22)
Nisi ni studen ni vruć

U životu nam je važno da se možemo na nekoga osloniti: na bračnog druga, na roditelje, na svoju djecu, na čestite susjede, na prijatelje iz djetinjstva. U tome su smislu najmanje poželjni oni koji danas govore jedno, sutra drugo, koji i hoće i neće, koji nikada nisu sigurni i nikada spremni. S prijateljem znam na čemu sam. S protivnikom također. A što s onima koji su neodlučni, promjenjivi, nestalni? To su oni za koje bosanska poslovica govore: „Pomoz’ Bog, čaršijo, i nalijevo i nadesno.“ Upravo tako govori Bog poglavaru Crkve u Laodiceji: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“

To je velika opasnost i za nas. Boga priznajemo, vršimo zapovijedi, slavimo sveta otajstva, djeca nam idu na vjeronauk… Pa pak, i nesvjesno ugrađujemo u svoj život sve više toga što se Kristu protivi. Pogledat ćemo horoskop, upustiti se u vračanje, ovisnost, zavist, navezanost na materijalna dobra. Osim toga, dopusti ćemo sredstvima javnog priopćavanja da oblikuje naše ponašanje te ćemo odobravati ono što se protivi kršćanskom moralu i Božjim zapovijedima. Tako, prema riječima proroka Ilije, hramamo na obje noge. Nismo ni studeni ni vrući. Zato je važno da uvijek iznova molimo Boga da nas prosvijetli i ojača da idemo samo njegovim putovima. Dobrostiv je Bog. Pratit će nas svojim svjetlom, svojom milošću i svojom ljubavlju.

Srijeda trideset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(Otk 4,1-11)
Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi

U svojim viđenjima apostol Ivan opisuje nebesku liturgiju, a koja je na svoj način vjerojatno nalik onoj koja se slavila u Crkvi u njegovo vrijeme. U tom opisu čitamo kako nebeska bića pjevaju hvalu Bogu: „Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ Važno je to imati na pameti. Bog je jedini svet. Bog je Svevladar. Po njemu i od njega je sve. Nema nikoga i ničega što bi se moglo s njime mjeriti. On je onaj koji je bio, onaj koji jest i onaj koji će zauvijek biti. Tako veli apostol Petar: „Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.“ (2 Pt 3,8) Sv. Pio iz Pietrelcine će reći da u Boga nema ni prošlosti ni budućnosti, nego da je u njemu vječna – sadašnjost.

Zato, nemojmo dopustiti da nas bilo što ili bilo tko od ovoga svijeta svojom snagom i svojom silom zabljesne da bismo se tome ili tomu divili. Ništa što bismo mogli zamisliti ne može se s Bogom mjeriti: „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor.“ (Rim 8,38) Zato ostavimo idole, ostavimo slavu ovoga svijeta. Neka nas ne zanosi ništa što danas jest, a sutra ne postoji. To nam kaže i sveto evanđelje: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Lk 10,27). Samo to.

Četvrtak trideset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(Otk 5,1-10)
Pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov

Proroci su naviještali da će Spasitelj biti potomak Davidov, odnosno ona mladica koja će izniknuti iz panja Davidova oca Jišaja. To je Isus Krist, naš Gospodin i naš Spasitelj. On je pobijedio zlo i grijeh, on je pobijedio smrt tako da svome uskrsnuću i svojoj nebeskoj proslavi pridružuje sve one koji ispovijedaju njegovo ime. Tako kaže Knjiga otkrivenja: „Pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih.“ Tih sedam pečata slikovito govore o Božjem djelu spasenja. Međutim, malo kasnije Knjiga govori na koji je način Krist, Jaganjac Božji, sve to ostvario: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda.“

Evo, to je cijena našega spasenja: Krv Jaganjca, Krista Gospodina. Tko može dokučiti i istražiti putove Božje? Toliko smo Bogu važni, toliko mu je do nas stalo! On šalje svoga Sina da uzme našu ljudsku narav, da postane nama u svemu sličan, osim u grijehu. Bog je providio i odredio da Isus prođe svijetom čineći dobro. Providio je i dopustio da Isus bude osuđen, razapet i da na križu umre – za nas. Odredio je da Isus uskrsne, pobijedi smrt da bi nas učinio dionicima svoga uskrsnuća i svoje proslave, da bi nam pripravio mjesto u domu našega i njegova Oca, da bismo bili dionici iste nebeske proslave s njime, s njegovom majkom Marijom, sa svim anđelima i svetima. To je Božja ljubav prema nama, to je cijena njegove ljubavi prema nama. Zato i mi možemo i trebamo – kao one starješine u Ivanovu viđenju – pjevati pjesme zahvalnice Kristu Gospodinu. Dao Bog da čitav naš život bude njemu na hvalu.

Petak trideset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(Otk 10,8-11)
Bijaše mi u ustima kao med slatka

U viđenju Božji anđeo kaže Ivanu da proguta svitak knjige koji – očito – predstavlja Božju riječ i Božji zakon. Piše Ivan: „Uzeh knjižicu iz ruke anđelove i progutah je. I bijaše mi u ustima kao med slatka, ali kad je progutah, zagorči mi utrobu.“ Evo, to je Božja riječ. Veli psalmist: „Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim.“ (Ps 119,103) To je dvostruko obilježje Božje riječi i Božjeg zakona. S jedne strane Božje su riječi slatke, jer dolaze od Boga koji je i Mudrost i Dobrota. Božje su riječi slatke, jer izražavaju ono što je duboko u nama, a to je čežnja za vječnim, čežnja za Bogom. Kada je slušamo otvorena srca, Božja nas riječ upravo ushićuje, kao što su se Nazarećani , slušajući Isusa, „divili milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.“ (Lk 4,22)

Međutim, s druge strane, kada se trudimo živjeti po Božjoj riječi, doživljavamo poteškoće i nevolje, tako da nam ta riječ može upravo zagorčati utrobu. Evo. Nije se lako boriti protiv zlih nagnuća u sebi, nije lako otklanjati od nas lažne bogove ovoga svijeta, nije lako uvijek ustrajavati u dobru, nije lako uvijek iznova praštati, nije lako uvijek imati čiste misli i čiste nakane. O tome govori apostol Pavao kada piše: „Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima.“ (Rim 7,22-23) Zato uvijek iznova molimo Gospodina za dar ustrajnosti da mu vjerno služimo i onda kada nas milina obuzima, ali onda kada smo nalik Isusu u Maslinskom vrtu. Dobar je Gospodin. Njegova nas utjeha i njegova snaga uvijek prati.

Subota trideset i trećeg tjedna „kroz godinu“
(Otk 11,4-12)
Evo moja dva svjedoka

Ivan u viđenju gleda dvojicu Božjih svjedoka kojima Bog dade vlast činiti čudesa i prorokovati. „A kada dovrše svoje svjedočanstvo“, podnijet će mučeničku smrt. I kada njihovi neprijatelji budu pomislili da je to njihov kraj, „nakon tri i pol dana duh životni od Boga uđe u njih i stadoše na noge te strah velik obuze one koji ih promatrahu. I začuše glas s neba silan: ‘Uziđite ovamo!’ I uziđoše na oblaku u nebo na očigled svojih neprijatelja.“ Ovdje očito vidimo sliku Kristovu. On je naviještao Kraljevstvo Božje, on je činio čudesa, da bi na koncu bio osuđen na smrt te umro na križu. Međutim, trećega je dana uskrsnuo i bio proslavljen u nebesima.

Ovdje je dobro zapaziti riječ svjedok i svjedočanstvo. Isus je svojim životom posvjedočio vjernost nebeskom Ocu. Đakon Stjepan, apostol Jakov, zatim Petar, Pavao i toliki drugi žrtvom vlastitog života posvjedočili su vjernost Kristu i njegovu evanđelju. Ovdje se u grčkom originalu govori o svjedocima, a mi to redovito prevodimo riječju mučenici. Dakle, mučenici su oni koji kao svjedočanstvo za Krista daju ono najvrednije na ovoj zemlji: vlastiti život. To je i naš put. Ne toliko riječima, nego prvenstveno svojim životom pozvani smo davati svjedočanstvo za Krista i njegovo evanđelje. Kada se nastojim čuvati svakog grijeha mišlju, riječju, djelom i propustom, ja dajem svjedočanstvo za Krista. Kada strpljivo podnosim nevolje, pa i progonstva, ja dajem svjedočanstvo za Krista. Kada ne uzvraćam zlom za zlo što mi je bilo učinjeno, ja dajem svjedočanstvo za Krista. Ne čudimo se ako zbog Isusova imena trpimo, jer Isus kaže: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti.“ (Iv 15,20) Međutim, ostanemo li vjerni, s Kristom ćemo biti i proslavljeni. To je naša nada i naša radost.

TRIDESET I ČETVRTI TJEDAN

Ponedjeljak trideset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(Otk 14,1-3.4b-5)
Sto četrdeset i četiri tisuće

Koji puta brojeve u Svetome pismu ne trebamo shvaćati doslovno nego slikovito. U svome viđenju Ivan gleda one koji su spašeni i koji prate Jaganjca – Krista. Njih je sto četrdeset i četiri tisuće. Kada bismo počeli računati koliko je sve ljudi bilo na svijetu i koliko među njima bilo kršćana, onda taj broj izgleda jako malen. Međutim, ove brojke govore nešto drugo. Za Židove je broj dvanaest bio znak punine. Dvanaest je plemena Izraelovih, a kasnije vidimo dvanaestoricu apostola. I sada, kada pomnožimo dvanaest sa dvanaest dobijemo sto četrdeset i četiri i kada to još pomnožimo s tisuću, dobijemo upravo onih sto četrdeset i četiri tisuće. Slikovito govoreći radi se o silno velikom broju.

To nam Gospodin govori. Silno je i nebrojeno mnoštvo onih koji su spašeni po Isusu Kristu. Zapravo, Isus je umro za sve ljude i on nikoga ne isključuje. Drugo je na nama: mi se trebamo odlučiti za Krista, prihvatiti njegovo evanđelje, hraniti se njegovom riječju i jačati snagom njegovih otajstava. Na nama je da budemo u onome silnome mnoštvu. Ako zalutamo, on nam po svome Duhu osvjetljuje put, kao ono Pavlu pred gradom Damaskom. Ako sagriješimo i tražimo oproštenje, on nam prašta, kao što je oprostio Petru. Ako na putu malakšemo on nas jača svojom milošću i hrani svojim sakramentima, kao što je hranio svoj narod u pustinji. Jer, Gospodin je naša snaga i naša pjesma (Izl 15,2), on nas nosi na svojim ramenima kao pastir zalutalu ovcu. Dao Bog da mu u zboru svetih možemo zahvaljivati cijelu vječnost.

Utorak trideset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(Otk 14,14-19)
Mahni srpom i žanji jer dođe čas žetvi

U poslu, studiju, ali i u životu dobri rezultati plod su upornog i čestitog rada. Student koji je redovito učio i trudio se, može očekivati dobar uspjeh. Onaj koji se trudi u braku i u obitelji također može očekivati skladan bračni i obiteljski život. Jednako tako, onaj koji se – uz Božju pomoć – trudi živjeti po Božjem zakonu, u miru može iščekivati Božje spasenje. Tako u Knjizi otkrivenja čitamo kako proročki glas kaže onome koji ima suditi: „Mahni srpom i žanji jer dođe čas žetvi, zrela je žetva zemaljska!“ Hoće se reći da će biti požnjeveno ono što smo sijali. Upravo tako. Važno je, slikovito govoreći, paziti što sijemo. Nije to uvijek lako. Zato ćemo moliti Gospodina da nam pomogne da sijemo sve što je čestito i hvalevrijedno: dobrotu, milosrđe, praštanje, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, te da udalji od nas svako zlo sjeme kao što je mržnja, oholost, osvetoljubivost i isključiva briga za zemaljske probitke. Veli Pavao na drugome mjestu: „Vrijeme je kratko.“ Zato nećemo odgađati naše dobre odluke, nego ćemo nastojati uvijek napredovati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ne znamo kada će doći vrijeme žetve za svakog pojedinoga od nas. Zato trebamo biti budni. I na koncu, u tome našem nastojanju da sijemo čestito sjeme, prosvjetljuje nas Duh Sveti da vidimo što je dobro te nas u isto vrijeme jača milost Kristova da to dobro i ostvarujemo. Dao Bog da tako bude u životu svakoga od nas.

Srijeda trideset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(Otk 15,1-4)
Velika su i čudesna djela tvoja

Ivan apostol nam donosi hvalospjev, koji se vjerojatno pjevao u bogoslužju njegova vremena: „Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju naroda! Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet!“ To je i naš hvalospjev. Mi slavimo silna i čudesna Božja djela. Slavimo ga, jer je mudro stvorio sav svijet i svekolik svemir. Slavimo ga jer je nas stvorio na svoju sliku, kako svoje prijatelje. Slavimo ga, jer nas nije odbacio zbog naših grijeha, nego nam je poslao svoga Sina kao Spasitelja, koji nas svojom smrću i uskrsnućem čini dionicima njegove božanske naravi i posinjenom djecom njegova i našega Oca. Slavimo ga što nas uvijek uslišava, kad god ga zamolimo za oproštenje. Slavimo ga i veličamo, jer nam je pripravio vječne stanove. Slavimo ga svojim životom. Slavimo ga u svakom bogoslužju, ponajpače u svakoj svetoj misi koja se i zove euharistija – molitva hvale, a molitva hvale bi trebala biti najvažniji dio svake naše molitve. Slavimo njega koji je jedini svet, njega koji svom nebeskom kraljevstvu poziva sve narode. Neka nam svima dade svoju milost da ga možemo slaviti i veličati cijelu vječnost.

Četvrtak trideset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(Otk 18,1-2.21-23)
Pade, pade Babilon veliki

U svoje je vrijeme Babilon bio prijestolnica silnoga carstva, a njegovu vladaru Nabukodonozoru pokorili su se svi okolni narodi. On je dao razoriti Jeruzalem zajedno s hramom, on je židovski narod odveo u progonstvo. Činilo se da će to carstvo trajati stoljećima i tisućljećima i da ga nitko i ništa neće moći razoriti. Pa ipak, ta silna prijestolnica bila je pobijeđena od jednog drugog carstva, a to drugo carstvo od trećega… Tako je u apostolsko vrijeme Rim bio silno važan kao prijestolnica silnog carstva. Prvi su kršćani Rim nazivali Babilonom, jer je u njemu bilo puno ljudi iz svih dijelova carstva, svaki od njih sa svojim jezikom, vjerom i načinom života. K tome bio je to grad poroka i grijeha. Tako je taj novi Babilon – Rim – bio oličenje nemorala i bezbožnosti, baš kao što je babilonska kula bila znakom ljudske oholosti. U očima ondašnjih ljudi izgledalo je da će Rim, kao prijestolnica cijelog ondašnjeg poznatog svijeta, trajati vječno u svojoj oholosti i bezbožnosti. Znamo, nije tako bilo.

Knjiga otkrivenja govori o tome kako sve ono što je zlo i grijeh, koliko god izgledalo veliko i moćno – propada. U toj Knjizi čitamo: „Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom povika iza glasa: ‘Pade, pade Babilon veliki – Bludnica – i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih.’“ Važno je to imati pred očima. Sve ono što je izvan Boga, sve ono što je Bogu protivno, nužno propada, jer izvan Boga nema istinskoga života. Zato je važno da ne dopustimo da nas zanese sjaj ovoga svijeta ili pak umišljena veličina ovosvjetskih moćnika. Tako nas i prorok opominje: „Svako je tijelo k’o trava, k’o cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Gospodnji preko njih prođe. Doista, narod je trava. Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka.“ (Iz 40,6-8) Mi se uzdamo u našega Gospodina Isusa. On je i Put i Istina i Život. Samo on ostaje dovijeka, on koji nas uzima k sebi, da i mi budemo gdje je on. To je naša nada i naša radost.

Petak trideset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(Otk 20,1-4.11 – 21,2)
Vidjeh novo nebo i novu zemlju

Mi čvrsto vjerujemo da nas Bog spašava po Isusu Kristu te da nas čini dionicima svoga nebeskoga kraljevstva. Međutim, možemo se zapitati, što će biti sa svim ostalim što je Bog stvorio, sa zemljom i s čitavim svemirom? I onda nam Božja riječ daje naslutiti odgovor na ovo pitanje. Veli Ivan apostol u svome viđenju: „I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža.“

Novo nebo i nova zemlja! Rekli bi današnji znanstvenici – novi svemir. Tako govori Božja riječ i po apostolu Pavlu: „I stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.“ (Rim 8,21) Dakle, Bog će svojim spasenjem prožeti sve stvoreno i ništa neće biti posvema uništeno, kako veli sveti pisac na drugome mjestu: „Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio.“ (Mudr 11,24) Što to znači? Kako će se to zbiti? Ne znamo. Ako je Bog milostiv prema svemu stvorenom, koliko li se više mi možemo i smijemo uzdati u njegovo milosrđe, mi koji smo spašeni smrću i uskrsnućem njegova utjelovljenoga Sina, a našega Gospodina Isusa Krista. Zato trebamo živjeti na ovoj zemlji tako, da nam pogled bude uperen u ono što je vječno i neprolazno, gdje će „Bog biti sve u svemu .“(1 Kor 15,28)

Subota trideset i četvrtog tjedna „kroz godinu“
(Otk 22,1-7)
Stablo života što rodi dvanaest puta

Ivan u viđenju gleda nebeski grad Jeruzalem, u kojem iz prijestolja Božjeg i Jaganjčevog izvire rijeka koja natapa zemlju. Na obali je stablo života što rodi dvanaest puta. Evo, vraćamo se na početak. Prvi su ljudi – protivno Božjoj zapovijedi te u naopakoj želji da budu poput bogova – pojeli plod s onoga stabla s kojega nisu smjeli i time navukli strašnu propast na se i na svoje potomstvo. Jasno je: kada čovjek počne ravnati svoj život mimo Boga i protivno Bogu slijedeći svoje strasti, on sebe upropaštava.

Ali, evo, Bog šalje Spasitelja, našega Gospodina Isusa Krista, koji se – za razliku od prvih ljudi – podlaže Božjoj volji sve do smrti na križu i tako nas spašava od grijeha i od smrti. I evo, to se spasenje među nama ostvaruje, slikovito rečeno, po novom stablu života koje donosi dobre plodove. To stablo je Crkva Kristova koje daje dobre plodove a to je riječ Božja koja se naviješta zajednici vjernika jednako kao sveta otajstva koja se u Crkvi slave, poglavito sveta misa u kojoj se hranimo božanskom hranom i po kojoj postajemo dionici Kristova spasenja. Zahvaljujemo Bogu za njegovo spasenje po Kristu kao i za Crkvu u kojoj se to spasenje među nama ostvaruje. Dao Bog da se uvijek hranimo i napajamo na čistim izvorima spasenja, otklanjajući sve što bi se tome protivilo.