Meditacije uz svagdanja čitanja vremena kroz godinu (2. dio)

Napomena: ovdje ponuđene meditacije vezane su uz prvo čitanje godine II. i obuhvaćaju vrijeme od ponedjeljka sedmog do subote sedamnaestog tjedna kroz godinu. Prvi dio, tj. meditacije od ponedjeljka prvog do subote šestog tjedna kroz godinu mogu se vidjeti ovdje, a meditacije svih tjedana kroz godinu priređene uz Evanđelje mogu se pronaći ovdje. 

SEDMI TJEDAN 

Ponedjeljak sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 3,13-18)
U mudroj blagosti

Pita nas apostol Jakov: „Tko je mudar i razborit?“ Mudar čovjek, složit ćemo se, puno toga zna, puno toga razumije i vidi. Međutim, ne samo to. Mudar i razborit čovjek ne poseže samo za ljudskim znanjem. Mudrost Božja u nama puno je bogatija. Apostol kaže da sve trebamo činiti u mudroj blagosti. Savršena mudrost je u blagosti i u ljubavi. Pogledajmo. Bog je svemoguć, Bog je sveznajući, Bog je beskrajan, Bog je vječan. I što kaže apostol Ivan, koja je – rekli bismo – temeljna Božja osobina? Veli Ivan: „Bog je ljubav“. To je istinska mudrost i za nas ljude. Tko ljubi, savršen je u mudrosti, Bogu je sličan. I zato danas veli apostol Jakov da je mudrost odozgor, to jest Božja mudrost, to jest prava mudrost: čista, dakle ne zlobna, da je mirotvorna a ne svadljiva, da je milostiva, to jest da je sućutna prema onima koji su u potrebi, da je poučljiva, to jest da ne umišlja da sve zna. Prava Božja mudrost je iznad svega milosrdna i neprijetvorna. Pogledajmo. Nije li upravo takav među nama naš Gospodin Isus Krist: i mirotvoran i sućutan i dobrohotan te, konačno, on je pun ljubavi do te mjere, da svoj život za nas polaže. On nam je uzor. A ljudska mudrost bez Duha Božjega vodi u zavist, razdor u besmisao. Neka nas svojom milošću i po svetim otajstvima Bog u Kristu ispuni svojom mudrošću, mudrošću koja se proteže sve do vječnosti.

Utorak sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 4,1-10)
Odakle ratovi?

Nitko nije postao zločinac u jednome danu. Zlo je kao korov. Ako čovjek dopusti da se razraste, osvojit će mu srce. Apostol Jakov stoga kaže: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate – ubijate; hlepite, a ne možete postići – borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.“

Zlo počinje time da čovjek hlepi za nečim što mu ne pripada. O tome govore deveta i deseta zapovijed: „Ne poželi!“ Ako čovjek, veli Jakov, ne može postići ono za čime neuredno i neopravdano hlepi, spreman je on i na veće zlo: ubiti ili pak voditi cijeli rat. To je kao kad se dva brata zakrve oko pola kvadratnog metra nasljedstva. U svojoj zaslijepljenosti idu za tim da sve više i više napakoste onome drugome, koštalo što koštalo… Zbog toga je silno važno njegovati svoje srce. Ne dopustiti da u nj uđe i sjenka zla. Zato, valja biti oprezan na samom početku, baš kao što Bog govori Kajinu koji se bavio mišlju da ubije svoga brata: „Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer pred vratima. Još joj se možeš oduprijeti!“ Mi se trudimo da nam kuća izgled uredno. Nastojimo održavati higijenu. Ne zaboravimo pri tome svoju dušu. Valja nam u sebi njegovati dobrotu, strpljivost, praštanje. Mudro veli Isus: „Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?“ Mudra je to riječ. Božja je to riječ. Za nas.

Srijeda sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 4,13-17)
Ne znate što će sutra biti 

Apostol Jakov danas kaže kako je ludo, pa i bezbožno govoriti kako ćemo sutra ili prekosutra učiniti ovo ili ono. Zašto? Veli Jakov: „Ne znate što će sutra biti.“ I stvarno je tako. Što mi možemo sa sigurnošću znati o sutrašnjem danu? Što možemo znati o onome što će se zbivati za nekoliko godina? I onda nas apostol Jakov posve „spušta na zemlju“. Kaže: „Ta što je vaš život? Dašak ste što se načas pojavi i zatim nestane!“ Zvuči strašno, ali je istinito. Što god mi bili, što god mi postigli, sve je poput daška. Veli psalam: „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“ (Ps 103,15-16) Međutim, sve ovo o čemu smo govorili, tiče se ovozemnog života. Zato nas Pavao mudro podsjeća: „Nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,18) Zato je važno truditi se oko onog nepropadljivog blaga. To su dobra djela učinjena iz ljubavi. To je vršenje volje Božje i prihvaćanje nevolja života, baš kako je činio i naš Gospodin Isus Krist. Pa ako će ono zemaljsko što za života stječemo jednoga dana biti prah i pepeo, ona ljubav koju iskazujemo Bogu i bližnjemu nepropadljivo je blago koje Božjom milošću ostaje uz nas svu vječnost.

Četvrtak sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 5,1-6)
Bogataši, proplačite

Apostol Jakov je vrlo izravan. Veli: „De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti! Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa…“ Je li problem u tome što je netko imućan? Nije grijeh posjedovati i nema ništa loše u tome da čovjek bude poduzetan i da stvara dodanu vrijednost. Bog je naredio prvim ljudima da obrađuju i čuvaju zemlju. Svatko je od nas pozvan raditi. U čemu je onda problem? Tko su ti bogataši za koje Jakov kada kaže da trebaju prokukati i zaplakati? Oni koji imaju kuću i automobil? Oni koji idu dva tjedna na ljetovanje? Oni koji imaju internetski priključak i mobitel, koji posjeduju perilicu posuđa, perilicu rublja pa čak i sušilicu? Ne. Evo na kakve bogataše misli apostol Jakov. Veli: „Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče, i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama“. Ovdje je riječ o teškim nepravdama. Bogataš se obogatio tako da je uskraćivao zasluženu plaću svojim radnicima.

Međutim, tiču li se te riječi i nas običnih smrtnika? Što to mi uskraćujemo jedni drugima? Sigurno je, za početak, da smo mogli i trebali materijalno više pomagati onima koji su potrebitiji od nas. Međutim, sigurno je da ne primjećujemo dovoljno potrebe naših bližnjih i najbližih. Tako onda uskraćujemo vrijeme, pažnju i strpljivost onima koji su nam darovani, a to su u prvom redu članovi naše uže i šire obitelji. Toliko dobra smo mogli učiniti, ali nismo – jer smo gledali samo na sebe. Tako postajemo bahati bogataši koji stavljaju sebe u središte svemira ne zamjećujući nevolje drugih. Isus veli: „Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“. Lako je i jednostavno činiti dobro, unijeti sreću i mir u srce drugih ljudi i u vlastitu dušu. Čaša vode. Lijepa riječ. Sitna usluga. Znak pažnje. Takvi su ljudi blagoslov svijetu u kojem žive.

Petak sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 5,9-12)
Zbog okorjelosti srca vašega

Veli apostol Jakov: „Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni!“ Nažalost, događa se da čovjek čovjeku doista učini nepravdu, pa onda se čini opravdanim da onaj tko je oštećen traži svoje pravo, da tuži onog koji čini nepravdu. Zašto onda apostol govori da se ne trebamo tužiti?

Evo. Kada se tužim na svoga bližnjega, ja se usredotočujem na ono što on čini prema meni. A to je višestruko zlo. Kao prvo, jesam li siguran da je stvarno zlo ono što onaj drugi govori ili čini? Posve siguran? Drugo, jesam li siguran da on to čini zato što me ne poštuje ili zato što mi želi nanijeti zlo? Posve siguran? Zar ja stvarno mogu ući u njegovo srce i prosuđivati njegove nakane i njegove misli? I sada dolazi i ono treće: ja gledam, procjenjujem, važem i sudim ono što moj bližnji čini meni. Jesam li u isto vrijeme svjestan onoga što ja činim njemu? Jesam li ja posve siguran da sam u mislima i u djelima čist? Posve siguran?

Konačno dolazi ono najvažnije. Mi smo pozvani praštati i činiti dobro i pravednicima i nepravednicima, mi smo pozvani činiti dobro onima koji nas progone. Pogledajmo našega Gospodina Isusa Krista, koji je naš prvi i najveći uzor: „On grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio.“ (1 Pt 2,22) Na uvredu nije uvredom uzvraćao. Nije prijetio, nego je molio za svoje ubojice. Njega želimo slijediti i nasljedovati.

Subota sedmog tjedna „kroz godinu“
(Jak 5,13-20)
Molitva vjere spasit će nemoćnika

Ako netko ozbiljnije boluje treba pozvati starješine Crkve, veli apostol Jakov. Starješine su prezbiteri, odnosno svećenici. I što svećenik tada čini? On moli nad bolesnikom i pomazuje ga uljem. Zašto? Apostol Jakov veli da će „molitva vjere spasiti nemoćnika“. To je ključno. Spasiti. Značenje je dvostruko. Spasiti može značiti da će bolesnik biti izbavljen od svoje bolesti. Jer, Bogu je sve moguće. Zato svećenik i moli za tjelesno zdravlje, jer je i to velik dar Božji. Međutim riječ spasiti ima i šire značenje. To znači i ono duhovno. Molitva vjere, uza mazanje uljem, spasit će bolesnika od grijeha, spasiti ga za nebesko kraljevstvo. Jer koliko god mi molili za tjelesno zdravlje, znamo da čovjek ne može živjeti dvije stotine godina. Zato je ono drugo još važnije – da budemo spašeni za vječnost.

Slično dvostruko značenje je kad Jakov kaže: „Gospodin će ga podići.“ Naravno da ga Gospodin može podići iz postelje. Međutim, podići znači također da će po ovome sakramentu Bog toga čovjeka pridružiti Kristovu uskrsnuću, kada mu se ispune dani. A to znači vječni, trajni život. Mudro nas uči sveti Jakov. Mi molimo za zdravlje i za sve što je na ovoj zemlji čestito. Jer, Bog je na zemlji sve dobro stvorio. Međutim, trebamo uvijek imati na umu ono što Pavao veli: „Naša je domovina na nebesima.“ (Fil 3,20) Tako, dok molimo za kruh svagdanji, dok molimo za zdravlje i za ovaj zemaljski život, neka nam Gospodin uzdigne pogled srca da ponajviše čeznemo za onim što je trajno, što je nepropadljivo; a to je vječni život s našim Gospodinom Isusom Kristom i sa svima svetima.

OSMI TJEDAN 

Ponedjeljak osmoga tjedna „kroz godinu“
(1 Pt 1,3-9)
Nanovo rodi za životnu nadu

U prvom stoljeću kada se evanđelje tek počelo naviještati u Rimskome carstvu, mnogi su upravo čeznuli za nečim što je iznad ove zemlje, čeznuli su za Bogom. Bilo je mnoštvo robova, obespravljenih siromaha, onih koji su trpjeli siromaštvo ali i silne društvene nepravde. Osjećali su da nitko ne stoji iza njih, da ih nitko ne može štititi i učiniti njihov život dostojnim čovjeka. S druge strane, bilo je bogatih i uglednih koji su sebi mogli priuštiti sva dostupna materijalna bogatstva ali i sve užitke – one časne i one nečasne. I uza sve to i ti su ljudi u sebi osjećali prazninu, jer ništa od svega toga nije moglo njihovo srce ispuniti mirom.

I onda dolazi evanđelje, radosna, blaga vijest o spasenju, radosna vijest koja postavlja ljubav kao najvažniji sadržaj svih odnosa među ljudima, radosna vijest koja govori da je Isus Krist pretrpio strašnu nepravu, bio osuđen i ubijena, ali da je i uskrsnuo, te da toj svojoj nebeskoj proslavi hoće i može pridružiti sve oni koji uzvjeruju. Zato apostol Petar na početku svoje poslanice kaže: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu.“ Upravo to. Bog nas Kristovim uskrsnućem rađa za životnu nadu. Jer, Kristovo uskrsnuće jamac je našega života ne samo u vječnosti, nego i ovdje, sada, u ovome životu, jer živimo u toj radosnoj nadi. Kao što Isusova muka i smrt nije bila strašna tragedija, nego otajstvo našega spasenja ostvareno njegovim uskrsnućem tako i mi, koji trpimo zajedno s Kristom imamo tu istu nadu. Zato kaže apostol Petar: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja,“ jer će upravo po tim kušnjama postići „svrhu svoje vjere: spasenje duša.“

Današnji svijet je veoma sličan ondašnjem. Možda smo danas još više potrebiti te životne nade. Jer, ovaj svijet sa svojim bogatstvom i razuzdanošću ne može ispuniti bezdane naše duše. S druge strane, toliki među nama silno trpe zbog nepravdi i životnih poteškoća. Međutim, ta Kristova životna nada ispunja nas mirom, ispunja vedrinom, ispunja radošću jer znamo i vjerujemo da nam je nasljedovati Krista u njegovim kušnjama, da bismo bili i dionicima njegove proslave na nebesima.

Utorak osmoga tjedna „kroz godinu“
(1 Pt 1,10-16)
Ne supriličujte se prijašnjim požudama

Kada su apostoli naviještali evanđelje, mnogi su pogani povjerovali, obratili se, krstili i počeli živjeti kao kršćani. Međutim, krštenje je zapravo početak jednoga puta. To je kao vjenčanje. Kada mladenci u sakramentu ženidbe prime Božju milost i blagoslov Crkve na početku njihovog bračnog života, to je za njih tek početak. Jer, bračna ljubav Božjom milošću treba rasti i rasti. Ne bude li se njegovala, ona će uvenuti kao biljka bez vode. Tako i kršćani. Kada prime krsnu milost, oni s tom istom milošću trebaju svakodnevno surađivati da bi mogli napredovati. To je jasno.

Međutim, može se javiti puno veća opasnost. Veli apostol Petar: „Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju.“ Naime, uvijek je u tim prvim kršćanima, jer su bili ljudi, jer su bili slabi ljudi, bila pritajena opasnost i pritajena napast da se vrate na stare staze grešnih strasti i ružnih navada.

Opomena je to i za nas. Činili smo ružne stvari. Griješili smo. Možda i teško i strašno griješili. Ali, evo, pokajali smo se. Oprošteno nam je Božjom milošću u sakramentu pomirenja, to jest u ispovijedi. Osim toga, osjetili smo u sebi posebnu Božju snagu da se odreknemo neke zle navade, da ne dopustimo strastima da nama vladaju, osjetili smo upravo Božju ruku koja je s nama i nad nama. Međutim, uvijek je prisutna napast, uvijek je moguće da se po svojoj ludosti i slabosti vratim na stare staze. Zato svakodnevno molimo: „Ne uvedi nas u napast“. Zato molimo Gospodina da nam pomogne i sjenku zla maknuti od sebe, da nam pomogne da i ne pomislimo na ono što je zlo i grijeh, prema onome kako nas opominje apostol Pavao: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ (1 Kor 10,12)

Srijeda osmoga tjedna „kroz godinu“
(1 Pt 1,18-25)
Dragocjenom krvlju

Nama slabim ljudima lako se može dogoditi da ne cijenimo ono što smo dobili besplatno. Na primjer, do koje mjere mladi čovjek može biti svjestan koliko su truda, napora, koliko silne ljubavi uložili njegovi roditelji da ga podignu na noge i da mu omoguće školovanje, koliko se i kasnije trude da im čuvaju djecu, da im uvijek iznova pritječu u pomoć? Tako se nekako svi mi odnosimo i prema Bogu. Mi ne razmišljamo dovoljno o tome kako je sve njegov veliki dar: sunce koje nas grije, udovi kojima se služimo, obitelj i prijatelji s kojima živimo. Nismo dovoljno svjesni. Nismo dovoljno zahvalni.

A onda dolazi ono najvažnije. Vječnost. Zato nas apostol Petar opominje: „Znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“ Bog nas je izbavio od naših grijeha, izbavio nas od vječne propasti. Mogao je to učiniti na bezbroj načina. A evo, Bog nas otkupljuje dragocjenom krvlju svoga Sina Isusa Krista. Kad samo malo zastanemo, kad se nad tim zamislimo, kad si samo pokušamo predočiti da nas Bog otkupljuje krvlju svoga Sina, dah nam zastane. Toliko nas Bog ljubi! Toliko smo Bogu važni! To je ta nadspoznatljiva ljubav Božja. Zato želimo Bogu zahvaljivati cijelim svojim životom, a na poseban način u svetoj misi koja je najuzvišenija žrtva hvale. Hvala Bogu i na tome daru.

Četvrtak osmoga tjedna „kroz godinu“
(1 Pt 2,2-5.9-12)
Žrtve duhovne

Drevna židovska liturgija u velikoj se mjeri sastojala u tome da su svećenici na žrtveniku spaljivali meso žrtvenih životinja i time davali čast Bogu. To onda neki nazivaju „krvnim žrtvama“. Kršćanski je nauk u tome smislu posve drugačiji. O tome govori apostol Petar: „Pristupite k njemu (Kristu), Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.“

Što bi to bilo duhovna žrtva? Duhovna žrtva kršćanina sastoji se u tome da čovjek nastoji vršiti Božje zapovijedi, da predano i vjerno vrši svoje ljudske, obiteljske i društvene dužnosti, a iznad svega, za kršćanina se duhovna žrtva sastoji u tome da prihvaća nevolje i nedaće života. Na koncu, ni Kristova žrtva nije bila prvenstveno u tome da je on stvarno umro na križu, nego u tome da je on bio Bogu vjeran i po cijenu smrti, kao što je Bogu rekao u Maslinskom vrtu: „Ne moja, nego tvoja volja“.

Upravo se to događa u misi. Mi u njoj prinosimo same sebe, svoj život, svoje brige, svoje nastojanje oko dobra, vršenje vlastitih dužnosti; a svećenik te duhovne žrtve, kao predvoditelj slavlja, sjedinjuje s Kristovom žrtvom. Tako svekolik život vjernika ima duboki smisao. Vjernici s Kristom sami sebe Bogu prinose, da bi bili dionicima i Kristove proslave. To svoje jedinstvo s Kristom vjernici na poseban način iskazuju primanjem njegova Tijela u pričesti. To je ljepota i silna veličina kršćanskog života i kršćanskog bogoštovlja.

Petak osmoga tjedna „kroz godinu“
(1 Pt 4,7-13)
Ljubav pokriva mnoštvo grijeha

Tko to od nas ima posve čiste misli, čiste nakane, čiste riječi, čista djela? U kome od nas nema ni trunke ni sjene grijeha? Nema takvih među nama. Nema. Svi mi uvijek iznova griješimo i svatko je od nas, kada pogleda u svoje srce, svjestan da griješi mišlju, riječju, djelom i propustom. Znamo da je Bog dobrostiv, znamo da Bog prašta, ali možemo li mi išta pridonijeti tom Božjem praštanju, ima li ikakav način da ipak Bogu omilimo?

Ima. Vrlo jednostavan način i vrlo jednostavan put. Veli apostol Petar: „Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha!“ A to je tako jednostavno. Nema malenih stvari, ako su učinjene iz ljubavi. Ljubazan pogled, ljubazna riječ, pomoć i pripomoć u kući, vrijeme koje nekome posvetimo, oproštenje koje bezuvjetno dajemo. Ljubav je dosjetljiva i uvijek će naći načina i putova da se izrazi… Pri tome, naravno, uvijek treba započeti od vlastite obitelji. Osvrnimo se oko sebe. Pogledajmo. Zapazimo. Priskočimo. Pružimo. Darujmo. Jer takav je i Bog prema nama, prema nama nezahvalnima. Prema nama grešnima. Tako nas potiče i apostol Ivan koji kaže: „Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge.“ (1 Iv 4,11) Sve je u tome.

Subota osmoga tjedna „kroz godinu“
(Jd 17.20b-25)
Onomu koji vas može očuvati od pada

Uspješni športaši će posvjedočiti kako je teško doći do vrhunskih rezultata. Traži se puno treninga, odricanja, traži se dosljednost u športskom načinu života. Međutim, reći će oni, možda je još teže ostati na toj razini. Tako je bilo i prvim kršćanima. Naime, među njima bilo je mnogo onih koji su živjeli u poganstvu, često mimo svih moralnih načela i Božjih zapovijedi. I onda su se posvema obratili, krstili i počeli živjeti kao pravi Kristovi vjernici. Međutim, nije lako ustrajati i ustrajavati u kršćanskom načinu života, jer, po svojoj slabosti čovjek lako može pasti i vratiti se starim ružnim navikama. Toga je itekako bio svjestan i apostol Juda. Naravno, Juda Tadej a ne Juda Iškariotski! On piše svojim vjernicima: „Onomu koji vas može očuvati od pada i besprijekorne postaviti pred svoju Slavu u klicanju – jedinomu Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu: slava, veličanstvo, vlast i moć i prije svakoga vijeka, i sada, i u sve vijeke.“

Tu itekako vidimo sami sebe. Donijeli smo neke dobre odluke. Riješili smo se nekoga zla, nekih ružnih misli, ružnih navika, odbacili smo od sebe grijehe koji su nas sputavali. Bogu hvala. Božja je to milost. Međutim, nije lako ustrajavati u dobru. Zato se u poniznosti srca obraćamo Bogu koji nas jedini „može očuvati od pada i besprijekorne postaviti pred svoju Slavu.“ Zato u Očenašu svednevice molimo: „I ne uvedi nas u napast“. Bog koji nas je po Kristu spasio i učinio svojom pravom djecom, dat će nam i milost ustrajnosti, da uz njegovu milost uvijek možemo napredovati „dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove.“ (Ef 4,13)

DEVETI TJEDAN

Ponedjeljak devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Pt 1,1-7)
Punina vam milosti i mira

Na početku svoje poslanice apostol Petar pozdravlja svoje vjernike i upućuje im dobre želje. Koje? Zdravlje, uspjeh, dug život? Ne. Evo njegove pozdravne želje: „Punina vam milosti i mira po spoznaji Boga i Isusa, Gospodina našega!“ Punina milosti znači da smo u životu u punom suglasju s Bogom i njegovim zakonom, „da po vjeri Krist prebiva u našim srcima.“ (Ef 3,17) A onda, iz te posvemašnje predanosti Bogu dolazi duboki mir u naša srca. Punina milosti i mira! To je ono što Bog ulijeva u naša srca milošću Kristovom.

Međutim Božja poruka danas ide još puno dalje. Apostol Petar kaže da „smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanemo zajedničari božanske naravi.“ Zajedničari Božanske naravi! Dionici božanske naravi Isusa Krista! Ne samo da nas Bog diže iz naših grijeha, ne samo da obnavlja ono prvotno zajedništvo sa sobom koje su upropastili naši praroditelji, ne samo da nam otvara vrata raja i vječni život, ne samo da nas u vječnosti stavlja za isti stol sa svojim Sinom Isusom Kristom, Blaženom djevicom Marijom i svima svetima, nego nam Bog daje toliko dostojanstvo da postajemo njegova posinjena djeca, daje nam da budemo dionici božanstva Isusa Krista. Sin je Božji od nas uzeo našu ljudsku narav, da bi nama podario svoju božansku narav. Toliko smo Bogu važni, toliko nas je uzvisio! Neka nam njegova milost pomogne da ovdje na zemlji živimo u skladu s tim velikim Božjim darom.

Utorak devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Pt 3,12-15a.17-18)
Nova nebesa i zemlju novu

Znanstvenicima je posve jasno. Naše sunce ima svoj vijek. Nakon više milijardi godina sunce će se jednostavno ugasiti a s time i sav život na zemlji. To kao da potvrđuje i apostol Petar. Govoreći o posljednjim danima on kaže da „će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti.“ Sve što je materijalno ima svoj kraj. Bog je tako uredio i odredio. Međutim, veli dalje apostol, to neće biti posvemašnji kraj. Kršćani po Božjoj riječi iščekuju „nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.“ Nije naše da se opterećujemo što će biti sa svemirom za deset milijardi godina i hoće li Bog stvoriti novi svemir. Apostol govori o novim nebesima i novoj zemlji gdje pravednost prebiva. Govori o našoj vječnosti s Bogom, o vječnosti u kojoj će Bog svima koji se u nj uzdaju „otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ (Otk 21,4)

Zato uvijek vedra čela i radosna srca gledamo u Boga, bez obzira ta to u kakvim uvjetima živimo. Kakve god bile nevolje, kakvi se god silnici oko nas uzdizali, kakve god nas nesreće okruživale, mi uvijek u Kristu imamo svoj mir, baš kako veli Pavao: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ (Rim 8,35) Mi znamo i vjerujemo da nas očekuje vječnost s Bogom i u Bogu, mi s vjerom i pouzdanjem iščekujemo „novo nebo i novu zemlju.“ Božja je to riječ. Nama za utjehu i nama na spasenje.

Srijeda devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Tim 1,1-3.6-12)
Zlopati se

Pavo svome ljubljenom učeniku Timoteju piše: „Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim.“ Stvarno, u ono vrijeme propovijedanje evanđelja bilo je pravo „zlopaćenje“. Tako Pavao veli da je njegovo poslanje između ostaloga bilo „u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji…“ I tako sve do mučeničke smrti u Rimu. Pa ipak, mogli bismo se upitati, kako netko nekome može preporučiti da se zlopati? Međutim, na neki način, tako mora biti.

Pogledajmo svoj život. Za ono što stvarno vrijedi – a to su sve naše obveze bilo školske bilo poslovne, bilo obiteljske – valja se truditi, koji puta upravo „zlopatiti“. To se pogotovo očituje u našem duhovnom životu, u našem nastojanju da vršimo volju Božju i njegove zapovijedi. Nije ovdje naglasak na poteškoćama koje nas pogađaju, nego je bitno ono što uz Božju pomoć ostvarujemo, a to je vječno spasenje u Isusu Kristu. Imajući to pred očima Pavao mirno kaže: „Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam komu sam povjerovao.“ To vrijedi i za nas. Nevolje i nedaće našega života nisu spomena vrijedne prema uzvišenom pozivu koji Bog ima za svakoga od nas ponaosob. Konačno u tome nasljedujemo našega Gospodina Isusa Krista koji je upravo svojim trpljenjem ostvario ono najveće: naše spasenje po kojem od odmetnika postadosmo istinska djeca Božja. Zato, neka nas ne prestraše napori. Jer, po nevoljama koje podnosimo mi nasljedujemo Krista u njegovim patnjama, da bismo bili dionicima i njegove proslave. To je vječni Božji naum za nas. Dao Bog da se to ostvari u svakome od nas.

Četvrtak devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Tim 2,8-15)
Ako ustrajemo

Koliko smo samo dobrih odluka donijeli i dobrih djela započeli! Vjernik na ispovijedi odluči da neće više dopustiti da uvijek iznova pada u iste grijehe. I što se događa? Vrlo često smo nalik onome zrnu iz Isusove prispodobe koje padne na kamenito tlo i odmah radosno izraste, ali kako nema korijena, ubrzo se osuši i propada… To se događalo i prvim kršćanima još u doba apostola. Prihvaćali bi Krista srcem i dušom, a onda, na vjetrometini života i poteškoća, umorili bi se i nastavili živjeti kao da nisu kršćani. U tome svjetlu Pavao ohrabruje i potiče svoga učenika Timoteja: „Vjerodostojna je riječ: Ako s njime (Kristom) umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati.“

Ovdje je ključna upravo ustrajnost. Lako se oduševimo, zanesemo, zaljubimo, a onda dolazi svakodnevnica u kojoj se treba ostvarivati ono što je započeto. To se vidi u redovitom životu današnjih kršćana. Mnogi će s oduševljenjem pristupiti prvoj pričesti i kasnije krizmi. Mnogi će se s punim uvjerenjem i oduševljenjem vjenčati u crkvi, zaklinjući se na trajnu i vjernu bračnu ljubav. I onda nekako prestanemo vjerovati u ideale za kojima smo oduševljeno krenuli, onda se nekako umorimo i pustimo da stvari idu stihijski, uvjereni da zapravo i ne možemo ići protiv struje, jer, eto, ideali su negdje u oblacima, a život je nešto posve drugačije. I onda se osjećamo ispražnjenima, osjećamo se dijelom mase koju struja života vodi kamo ona hoće.

Važno je da se vratim svome ishodištu, onoj vjeri da mogu činiti dobro, da mogu ustrajavati u svojim idealima, ma kakvo bilo moje okruženje. Mi znamo i vjerujemo da trpimo s Kristom, da bi s njime bili i proslavljeni. Pri tome je važna ustrajnost: „Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati,“ veli Pavao. Božja je to riječ koja je silno važna svakoga dana ispočetka.

Petak devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Tim 3,10-17)
Bogoduho

Kada se u bogoslužju kao, na primjer, u svetoj misi naviješta Božja riječ, mi znamo i vjerujemo da sâm Bog u tome trenutku progovara našemu srcu. Živa Božja riječ odjekuje u našim ušima! Zato na koncu čitanja u crkvi čitač kaže: „Riječ je Gospodnja“. U tome smislu piše apostol Pavao svome učeniku biskupu Timoteju: „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.“

Upravo to. Za nas je Sveto pismo „bogoduho“, u njemu je prava i živa Božja riječ. Sveto pismo je ishodište našeg kršćanskog nauka i kršćanskog morala. Zato je ono korisno za poučavanja, uvjeravanje, popravljanje te za odgoj u pravednosti. Iako svatko od nas ima vlastitu savjest – onu koju je Bog ulio u srce svakoga čovjeka – ipak nam je potrebna i živa Božja riječ. Do nekih spoznaja jednostavno ne bismo mogli doći, ako bismo se oslanjali samo na vlastitu savjest. Božja je riječ da treba svome bratu oprostiti sedamdeset puta sedam, da su muž i žena jedno tijelo koje čovjek ne smije dijeliti, da je život Božji dar i da ne smije čovjek određivati koji je život vrijedan življenja a koji nije, pa onda zagovarati ubojstvo nerođenog djeteta ili bolesnog starca. Božja je riječ da se treba pokoravati više Bogu negoli ljudima, Božja je riječ da smo svi mi braća i sestre te da se zbog toga nikada čovjek ne smije uzdizati iznad čovjeka. Božja je riječ da patnja pa i smrt imaju svoj smisao, jer je i Isus trpio i umro da bi uskrsnuo. Tako onda mi vjernici imamo nadu da ćemo s njime živjeti u vječnosti kao posinjena Božja djeca. Hvala Bogu na njegovoj riječi koju čitamo, a još mu više hvala za njegovu riječ koja nam se naviješta u bogoslužju.

Subota devetog tjedna „kroz godinu“
(2 Tim 4,1-8)
Prispjelo je vrijeme

Prije puno godina jedna bakica od devedeset i sedam godina, nakon što je primila bolesničko pomazanje, kaže svećeniku: „Velečasni, sad je stvarno dosta. Sad zbilja trebam umrijeti.“ Jedna druga, ne baš toliko stara, mirno je rekla: „Moji mi govore da trebam ići na ove ili one pretrage. Kao da ja ne znam što je sa mnom! Meni je važno da se s Bogom pomirim, pa da na miru odem.“ I jedna i druga vedra, bez gorčine, bez tjeskobe, bile su uvjerene da idu milosrdnom Bogu… Mirno ići u smrt! Ima li toga? Naravno da ima.

Vrlo slično piše Pavao pri koncu svoga života svome učeniku Timoteju: „Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska.“ Sa svim mirom on jednostavno kaže: „Prispjelo je vrijeme moga odlaska“ Prije ili kasnije to će vrijeme doći i Pavao mirno čeka taj čas. Nadalje, unatoč svih svojih slabosti i padova, Pavao zadovoljno gleda na svoj apostolski život i kaže: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ Bog mu je pomagao da ostane vjeran i njemu i svojoj službi. Nije uzaludno živio. I onda zaključuje: „Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ Pavao duboko vjeruje u Božju nagradu i u vječni život, jer, kako sam kaže na drugome mjestu, „ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ (1 Kor 15,19)

Ne možemo živjeti pet stotina godina. Osim toga, živjeli kratko ili dugo, nikada na zemlji ne možemo doseći potpunu sreću niti ispuniti bezdan našega srca. Zato je ključna i temeljna vjera, vjera u Boga koji nam je dao ovaj propadljivi život, ali koji nudi i vječni, trajni život svima onima koji za njim žude i koji ga traže, koji nastoje živjeti u skladu s njegovom voljom. Upravo vjera u dobrostivog Boga koji nas u vječnosti prima u svoju božansku obitelj, upravo ta vjera daje nam spokoj u svakom trenutku našega života, pa i u onim posljednjim trenucima, kako veli psalmist: „Samo je u Bogu mir, dušo moja“. Ta vjera daje nam mir i spokoj i sada i u vječnosti.

DESETI TJEDAN

Ponedjeljak desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 17,1-6)
Gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane

Bog upućuje Iliju kako se treba skloniti od bijesa kralja Ahaba: „Idi odavde i kreni na istok i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.“ Tako je i bilo. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a večerom mesa a iz potoka je pio. Rekli bismo, to su bila vremena kad je Bog izravno govorio ljudima, te kada je Bog svojim izabranicima na čudesan način pomagao: gavran je proroku donosio kruh i meso! Tko to danas može zamisliti i kome bi se od nas to danas moglo dogoditi!

A evo, kada bolje pogledamo, svijet koji je Bog stvorio, svijet koji nas okružuje – čudesan je! Bog nas i danas na čudesan način i hrani i odijeva. Većina od nas dobro zna da je naša zemlja čudesan plavi biser u beskonačnom hladnom svemiru. Nismo ni preblizu ni predaleko od toploga sunca, zaštitni omotači štite zemlju od prejakog i štetnog sunčevog zračenja. Kao da je sve stvoreno samo zato da bismo mi mogli imati hranu, piće i sve potrebite uvjete za život. Međutim, još je čudesnije to, što nas je Bog stvorio na svoju sliku, kao svoje suradnike i prijatelje, te što smo po Isusu Kristu dobili i to odlikovanje da smo posinjena djeca Božja, braća i sestre utjelovljenoga Sina Božjega Isusa Krista. Bog nam otvara cijelu vječnost, vječne stanove da budemo tamo gdje je i proslavljeni Krist. Ovdje na zemlji nikada nećemo moći do kraja razumjeti koliko su silni i veličanstveni Božji darovi u nama. Zato bi cijeli naš život trebao biti na hvalu dobrome Bogu. Sveta misa koju slavimo svakako je najuzvišenija hvala i zahvala. Neka ona poteče iz našega iskrena i predana srca.

Utorak desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 17,7-16)
U ćupu neće brašna nestati

U vrijeme kad je zbog suše vladala strašna glad, prorok Ilija došao je pred vrata grada Sarfete i od jedne udovice zatražio malo kruha. Ona mu odgovara, kako joj je od svega živeža preostalo tek pregršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču, te da ide to pripraviti za sebe i za svoga sina pa da onda mogu umrijeti. Ilija, međutim, uzvraća: „Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić pa mi donesi, a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Je ovako govori Gospod, Bog Izraelov: ‘ U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju’.“ Udovica je tako i postupila te „za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njezin sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo, i u vrču nije nestalo ulja.“

Moramo priznati da je ona udovica upravo veličanstvena. Nije odbila čovjeka koji je bio gladan. Učinila je dobro djelo za njega. K tome, nije se prepustila tjeskobi, nego je povjerovala da ima netko tko hrani ptice nebeske i ribe morske, tko će vidjeti i providjeti. To se i ostvarilo. Tako to bude u životu: kad mislimo da je sve propalo, uvijek se – ovako ili onako – pronađe prijateljska ruka koja bude uz nas i koja nam pomogne. Koliko nam god izgledalo da u svojoj oskudici i sami trebamo pomoć, ipak i mi – poput one siromašne udovice – svakodnevno imamo prigode činiti djela milosrđa. To je ono što je uvijek vrijedno. Kršćanska tradicija razlikuje tjelesna i duhovna djela milosrđa. Tjelesna bi bila: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničena pohoditi… a duhovna: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu podnositi… U ovom tjeskobnom i užurbanom svijetu, doista nam je potrebno te vjere, te predanosti i te vedrine. Bog je s nama, Bog je uz nas! Što nam može nedostajati?

Srijeda desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 18,20-39)
Dokle ćete hramati na obje strane?

U vrijeme proroka Ilije narod je bio Božji narod i vjerovao je u svoga Boga i obdržavao neke blagdane, ali se nekako, za svaki slučaj, klanjao i bogovima drugih naroda, pogotovo što vjerovanje u te bogove nije imala neke stroge zapovijedi, nego su ti poganski narodi svoje bogove redovito častili razuzdanim i bestidnim obredima. I onda Ilija govori narodu: „Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega.“

Kao da prorok Ilija govori i našem naraštaju. Svi smo mi kršćani. Kršteni, krizmani, vjenčani u crkvi. Svi mi slavimo naše blagdane, obdržavamo svoje vjerske običaje. Ali, mimo toga ipak znamo živjeti po nekim drugim zakonima i klanjati se nekim drugim bogovima. Počinjemo smatrati da neke Božje zapovijedi baš i ne moramo obdržavati. Tako se i među kršćanima nađe dosta onih koji će se baviti i vračanjem, počevši od horoskopa, dok će neki drugi smatrati da je posve razumljiv i normalan običaj da mladi ljudi godinama žive u izvanbračnim vezama, ili, što je strašno, govorit će da je pobačaj koji puta nužno zlo, te da su lake i olake rastave razumljive. A što kazati o onima koji su za svoje bogove uzeli ovisnosti kao što je kocka, pijančevanje, trka za zaradom i za sjetilnim užicima? Jednom riječju, želimo služiti Bogu, ali ipak želimo u sve većoj mjeri služiti ovome svijetu kojemu su važni, moć, slava, užitak, neodgovornost. Mi, naravno, ne preziremo Božjih darova. Zahvalno se služimo svime što je iznašlo naše moderno vrijeme. Ali iznad svega želimo biti vjerni Bogu i ništa ispred njega ne želimo stavljati. Upravo tako nam veli i Isus: „Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“ (Mt 6,33)

Četvrtak desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 18,41-46)
Silazi da te kiša ne uhvati

Po Božjoj riječi izrečenoj po proroku Iliji kiša nije padala preko tri godine (usp. Jak 5,17). I onda, nakon dugo vremena, kaže Bog Iliji neka kaže kralju Ahabu da će konačno pasti kiša. Ilijin sluga je s vrha gore Karmela vidio tek mali oblačak velik kao dlan. Ilija je dobro znao što to znači. Zato mu je rekao: „Idi, kaži Ahabu: ‘Upregni i silazi da te kiša ne uhvati.’“ Tako je i bilo. Pala je jaka kiša. Dobro je ovo imati na pameti. U naše moderno i tehničko doba nekako mislimo da svime možemo vladati. Imamo solidne stanove opremljene svim mogućim uređajima, imamo ceste, prijevozna sredstva, imamo bolnice, školski sustav, imamo osiguravajuće kuće, zaštićeni smo. A ono – krhki smo, strašno krhki. Sve je u Božjim rukama, a mi tek tu i tamo možemo nečim upravljati. Bog odlučuje kada će kiša, Bog daje zdravlje, Bog svime upravlja, kako to kaže psalmist: „Velik je Gospodin, Bog naš, Kralj veliki nad svim bogovima. U njegovoj su ruci zemaljske dubine, njegovi su vrhunci planina. Njegovo je more, on ga je stvorio, i kopno koje načiniše ruke njegove.“ (Ps 95,3-5)

Bog je svemoćan, u Božjoj ruci je sve, ali Bog je iznad svega ljubav, Bog je dobrota, Bog je milosrđe. Zato se s pouzdanjem predajemo u njegove ruke. Kada nas obasiplje svakovrsnim tjelesnim i duhovnim dobrima, zahvaljujemo mu. Kada dopušta da nas dopadnu zemaljske nevolje, pa i progonstva, znamo, on nas nije napustio, nego nas pridružuje muci svoga Sina, da bismo po pretrpljenim nevoljama dospjeli do nebeske proslave s Isusom Kristom. Mi smo uvijek u Božjoj ruci i u Božjem srcu. Zato smo puni pouzdanja, zato uživamo mir koji svijet ne može dati, mir koji ostaje nepomućen u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u životu i u smrti. Bog je dao da padne obilna kiša. A nama Bog neprestano daje obilnu kišu svoje milosti i svoje ljubavi. To je naša nada i naša radost.

Petak desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 19,9a.11-16)
Šapat laganog i blagog lahora

U Starom je zavjetu osobito velik prorok Ilija. On je gorio za Božji zakon. Kad je većina naroda otpala od svoje vjere, on je jedini ostao u obrani pravog bogoslužja i vjernosti vjeri otaca, nasuprot kralju koji se priklonio tuđim bogovima. Nije se plašio kraljeve srdžbe, i nije uzmicao. Na koncu svoga života on je ognjenim kolima uznesen na nebo… I evo, unatoč svega toga, Bog je dopustio da Ilija mora bježati u pustinju pred kraljem koji ga je htio ubiti. I dok je Ilija bio sakriven u nekoj pećini, Bog mu nagoviješta da će on, Bog, proći ispred pećine. I stvarno, „pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem.“

Eto, to. Bog je u šapatu laganog i blagog lahora. Bog jest silan, ali nije nasilnik. On je u prvom redu milosrdan i dobrostiv. Upravo takvim se pokazao i Isus Krist. On sam za sebe kaže da je blaga i ponizna srca, da je krotak. On je prošao je svijetom čineći dobro, te se na koncu iz ljubavi prema nama – poslušan svome Ocu – predao u smrt. S druge strane, sva ovosvjetska sila, sva ljudska iznašašća prolazna su. I sunce će se jednoga dana ugasiti a zemlja nepovratno zapasti u tamu i led. Sve ono čemu se ovaj svijet divi i za čim hlepi prah je i u prah će se vratiti. Ono što ostaje jest Bog, Bog koji je vječan, Bog koji je ljubav, Bog čiji je Sin postao čovjekom da nas učini dionicima svoje nebeske proslave, svoje božanske naravi. Zato se ne zanosimo bukom ovoga svijeta. Bog je u blagosti, Bog je u ljubavi, Bog je u šapatu laganog i blagog lahora. Za tim i samo za tim čezne naše srce. A Bog, koji je dobrostiv, otvorit će svoje vječno blago svakom onome koji ga traži iskrena i otvorena srca.

Subota desetog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 19,19-21)
Baci na nj svoj plašt

Jaram volova jest par volova koji vuku plug. Elizej je imao dvanaest jarmova volova. Usto je imao unajmljenih još jedanaest orača. Za ono vrijeme bilo je to silno bogatstvo. Kad gle, naiđe Ilija i bez riječi baci svoj plašt na njega. Bez riječi. Elizej je shvatio da ga Ilija poziva da ga slijedi. Žrtvovao je par volova, skuhao ljudima meso, sve ostavio i pošao za Ilijom. Zvuči nestvarno. Ostaviti sve ono bogatstvo, samo zato što je netko na nj bacio svoj plašt! Rekli bismo, to su posebni, sveti ljudi.

Možda, ali evo, ne događa li se i među nama da će netko sve svoje bogatstvo dati za liječenje. Ili da će netko, tko zna iz kojih razloga ostaviti i dom i domovinu i poći glavom preko svijeta. Očito je: nije bitno što čovjek ostavlja, nego je odlučujuće ono za čim čovjek kreće. Tu je i naš kršćanski život. Slab čovjek, površan čovjek pomislit će kako je strašno teško odreći se neke ružne navike, neke grešne strasti, kako je strašno teško ostaviti po strani neke ovozemne probitke kao što je zarada, istaknut društveni položaj, popularnost, da bi čovjek, eto, živio po Božjim zapovijedima. Ne. Nipošto. Bitno je ono za čim čovjek ide. Pogledajmo. Ako roditelji uloži silan napor i mnogo novca za zdravlje svojega djeteta, je li njemu žao novaca? Ne. On gleda u svoje dijete.

Takav su nam primjer svi veliki ljudi, proroci i apostoli. Kad ih je Bog pozvao, oni su pošli ne gledajući na ono što ostavljaju, jer su imali pred očima onoga za kojim su krenuli. Zato i mi uvijek upiremo oči u našega Gospodina Isusa Krista. Za ono malo napora i odricanja Bog nam daje neizmjerno više – cijelu vječnost u zajedništvu s proslavljenim Kristom, upravo onako kako nam progovara sveti Pavao: „Ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,17-18)

JEDANAESTI TJEDAN

Ponedjeljak jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 21,1-16)
Ja ću ti pribaviti vinograd

Kraljica Izebela dala je lažno optužiti i na koncu smaknuti čestitog čovjeka imenom Nabot, da bi se njezin muž, kralj Ahab, mogao domoći Nabotova vinograda. I nakon što je počinila taj strašni grijeh Izebele kaže svome mužu: „Ustani i zaposjedni vinograd što ti ga Nabot Jizreelac ne htjede ustupiti za novac. Nabot više nije živ, on je mrtav.“ Reče žena zaposjedni vinograd. Kao da hoće reći: vinograd je sada tvoj i samo tvoj i nitko ti ga više neće moći oduzeti. Ludost i ludost! Ako na trenutak ostavimo po strani taj strašni grijeh, pogledajmo: Ahab je posjedovao taj vinograd još nekoliko godina, do svoje smrti. a što onda? Pa da je poživio i stotinu godina, nakon toga on ne bi više bio vlasnik toga vinograda, nego netko drugi.

Što mi uopće posjedujemo? Baš ništa. Mi smo samo privremeni korisnici dobara koje uživamo. To je kao što platimo određeno mjesto u autobusu i vlaku. Međutim, to nije naše mjesto. Mi odlazimo i prepuštamo ga nekom drugom putniku. Slično tomu, mi smo (pod)stanari u kućama i stanovima za koje kažemo da su naši. Mi ništa na ovoj zemlji trajno ne posjedujemo. Mi smo tek prolaznici, putnici koji dođu i odu. Pa ako nešto steknemo čestitim i poštenim radom, opet je i to prolazno, nije to smisao našega života. Tako veli drevni psalam: „Umnoži l’ se blago, nek’ vam srce za nj ne prione.“ (Ps 62,11) Kada to imamo na pameti, onda ćemo shvatiti da nam se treba prvenstveno truditi oko vječnih dobara. Tako nas i Isus upućuje: „Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“ (Mt 6,20-21) Dao Bog da po toj riječi ravnamo svoj život na zemlji, da bismo bili vrijedni vječnih dobara u nebesima.

Utorak jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 21,17-29)
Nađe li me, neprijatelji moj?

Nakon što su kralj Ahab i njegova žena učinili strašan grijeh pogubivši nevinoga čovjeka da bi se dokopali njegova vinograda, dolazi Ilija Ahabu i jasno mu kaže da je ubojica i kradljivac, te da će zbog toga strašno ispaštati. I što Ahab na to reče Iliji? Evo: „Nađe li me, neprijatelju moj?“ Za nesreću koja ga zbog zločina ima zadesiti kralj okrivljuje Iliju. Jer evo, da taj zločesti Ilija nije njega našao, sve bi lijepo prošlo, izgladilo se… Ilija je kriv! Ilija koji se baš na nj okomio!

Prepoznajemo li se? Čovjek pretjera u alkoholu pa nakon toga skrivi prometnu nesreću. I što će on kazati? Ne, nije on kriv. Krivi su oni koji su mu ponudili loše piće, kriv je onaj koji je stradao u prometnoj nezgodi, što je odmah pozvao policiju, a kriv je i policajac koji je suviše ozbiljno shvatio svoju dužnost. Kriva je i njegova supruga koja mu to neprestano nabija na nos. Svi su krivi, samo ne on! Tako je postupio i prvi čovjek, Adam. Kad mu je Bog spočitnuo što je pojeo plod s onoga stabla, on je odgovorio: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“ (Post 3,12) Kriva je žena ali je kriv i Bog koji je baš takvu ženu savio uza nj… Takvo umovanje često se čuje u mnogim krivim postupcima koje činimo. Čuvajmo se toga. Jer, sve što imamo, Božji je dar, ali moji grijesi su samo moji i samo sam ja za njih odgovoran. Zato ponizno trebam moliti Boga za oproštenje. Prisjetimo se one Isusove prispodobe. Onaj carinik, veliki grešnik u dnu hrama se udarao u prsa govoreći: „Bože milostiv budi meni grešniku!“ (Lk 18,13) I taj je carinik, veli dalje Isus, otišao svojoj kući opravdan. To treba biti i naš put. Nama na spasenje.

Srijeda jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 2,1.6-14)
Traži što da ti još učinim

Ilija, možda najveći od svih proroka, Božji čovjek, čudotvorac, kaže Elizeju: „Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe!“ Da nama to netko kaže! Da nam netko omogući da postignemo bilo što poželimo! Bilo bi zanimljivo zaviriti u naše tajne želje… Međutim, Elizej je dobro znao što je stvarno važno. Prisjetimo se. Elizej je već bio ostavio svoje veliko bogatstvo da bi služio Iliji. Dakle, nije hlepio za bogatstvom, ali ni za nečim drugim ovozemnim. Zato je on, kao istinski Božji čovjek rekao Iliji: „Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!“

I stvarno. Elizej je izabrano ono najvrjednije. Duhovni dar i duhovno bogatstvo. Ako čovjek ima Božjega duha, ako je Bog u središtu čovjekova srca, ako čovjeka vodi Božja mudrost a snagu mu daje Božja milost, što čovjek može više poželjeti? Sve drugo, što bi bilo izvan Boga ili Bogu protivno – prah je i pepeo. Tu istinsku mudrost na svoj način izražava i prekrasna molitva jednog drugog velikana – svetoga Ignacija Lojolskog:

„Primi, Gospodine, svu moju slobodu. Primi pamćenje, razum i svu volju. Što god imam ili posjedujem, darovao si meni. To sve tebi vraćam i potpuno predajem tvojoj volji na upravljanje. Daj mi samo da te ljubim i daj mi svoju milost, pa dosta sam Bogat nit što god drugo više tražim.“

U tome bi smjeru trebale ići naše želje i naše čežnje. Neka i nama Gospodin udijeli obilje darova Duha Svetoga, koji je bio silan u životu proroka Elizeja, u životu svetog Ignacija i tolikih Božjih velikana.

Četvrtak jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(Sir 48,1-14)
Blago onomu koji će te vidjeti

U pobožnih Židova prorok Ilija je i danas u velikoj časti. On je bio ponesen na nebo! Zato i danas, kada Židovi slave Pashu, uvijek ostave jedno mjesto i za Iliju, za kojega Pismo kaže da će doći u posljednje vrijeme. I mi ga kršćani,kao jedine osobe iz Staroga zavjeta, slavimo u našem kalendaru. Knjiga Sirahova s udivljenjem progovara o proroku Iliji: „Blago onomu koji će te vidjeti.“ Upravo se to dogodilo trojici izabranih apostola: Petru Ivanu i Jakovu. Oni su na brdu preobraženja vidjeli Isusa obasjana nebeskom svjetlošću, a uza nj su bili Mojsije i Ilija. Eto, to Sirahovo proroštvo ostvarilo se trojici apostola. Rekli bismo, blago njima!

Međutim, s druge strane, pogledamo li bolje, mi imamo još puno više. Apostoli su vidjeli Isusa s Mojsijem i Ilijom, a Gospodin Isus je stalno s nama, u svojoj Crkvi, poglavito kada slavimo sveta otajstva. Sâm Isus nam progovara kada se u bogoslužju naviješta evanđelje. Nadalje u svetoj misi ostvaruje se i događa naše spasenje po Kristovoj smrti i njegovu uskrsnuću. Konačno, sâmoga Krista primamo u svetoj pričesti, te smo k tome opečaćeni Duhom Svetim koji izlazi od Oca i Sina. Jedina – nebitna – razlika između nas i apostola jest ta, što su oni nešto od toga mogli vidjeti svojim zemaljskim očima. Kažemo, nebitna razlika. Jer, kako veli Pavao, „nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,18) Dao Bog da u tu radosnu tajnu sve više uranjamo te da k tome i živimo u skladu s tom silnom Božjom milošću.

Petak jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 11,1-4.9-18.20)
Izdaja! Izdaja!

U slabih i grešnih ljudi uvijek se događa ista nesreća, a to je, da na jedan način gledaju sebe, a na posve drugi način sve ostale. To onda zna ići do strašnih grijehe i do strašnih zločina. Evo. Nakon smrti kralja Ahazje njegova mati Atalija sjela je na njegovo prijestolje i dala pobiti sav kraljevski rod, da joj netko od njih ne bi preoteo krunu. Pobila tolike ljude! I to svoj rod i svoju svojtu! Pa ipak, dogodilo se da su uspjeli od nje sakriti kraljeva sina Joaša. Kad je dječak Joaš ponarastao, svećenik Joada je sa zapovjednicima vojske sklopio savez te su oni postavili Joaša na prijestolje kao kralja. Kad je to vidjela Atalija, sva užasnuta je kriknula: „Izdaja! Izdaja!“

Evo, Atalija je dala pobiti tolike ljude, a kada se i njoj prikučila ista kob, poviknula je: „Izdaja! Izdaja!“ To znači, ona ubojstva koja je ona zapovjedila, prema njezinom mišljenju bila su opravdana, a ovo što se njoj sprema to bi bilo strašno nepravedno… Upravo tako. Tolika zla započinju onda kada čovjek pomisli ili kaže: „Drugo sam ja!“ Ili pak: „Drugo je moj sin!“ A ono, Bog ne gleda tko je tko, za Boga smo svi mi jednako njegova djeca, bezobzira na naše stvarne ili umišljene zasluge. Štoviše, Bog po Isusu pokazuje osobitu sućut upravo prema onima koji su slabi i grešni. Zato, čuvajmo se oholosti. Čuvajmo se uznositosti. Veli Isus: „Sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ (Mt 7,2) I dodaje: „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ (Mt 23,12) Dobro je ovo uvijek imati na pameti i u srcu.

Subota jedanaestog tjedna „kroz godinu“
(2 Ljet 24,17-25)
Zašto nećete da budete sretni?

Narod je bio okrenuo leđa svome Bogu i počeo se klanjati nazovi-bogovima okolnih naroda. I onda dolazi prorok Zaharija i govori okupljenom narodu: „Ovako veli Bog: ‘Zašto kršite Gospodinove zapovijedi? Zašto nećete da budete sretni? Kako ste vi ostavili Gospodina, i on će vas ostaviti.’“ Evo, upravo to. Čovjek u svojoj grešnosti naopako umuje i misli da će svojim grijesima sebi pribaviti sreću. Bude li se nepošteno bogatio, bude li slijedio svoje strasti, uživat će, bit će sretan. A Bog po proroku veli: „Zašto nećete da budete sretni?“ Jer, čovjek je stvoren za dobro, čovjek se stvoren na sliku Božju, čovjek je stvorena za nebo i za vječni život. Ako, naprotiv, počne slijediti svoje strasti, postat će ne-čovjek, neće biti sretan. I onda dolazi strašna prorokova prijetnja: „Kako ste vi ostavili Gospodina, i on će vas ostaviti.“ Bog nas ne želi spašavati protiv naše volje. I onda, kada čovjek ide tražiti svoju sreću mimo Boga i izvan Boga, bit će kao biljka bez sunčev svjetla, bit će kao riba na suhom, bit će, kako duhovito veli Pismo, nalik čaplji u pustinji.

Napasnik nas od samih početaka uvjerava da je život bez Boga sloboda i sreća, da će čovjek biti slobodan kada čini sve što mu se prohtije. Tako je prvim ljudima rekao neka samo pojedu od plodova koje im je Bog zabranio jesti, pa će onda biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. Završilo je katastrofalno. Shvatili su da su goli, da su, štoviše, izgubili onaj skladan odnos s Bogom koji ih je stvorio na svoju sliku. Dobro je nad ovim zastati. Kada zanemarim Boga, kada zanemarim ljubav prema bližnjemu, kada počnem zaobilaziti i kršiti Božje zapovijedi, kada se predajem ovisnostima, veli nam prorok: „Zašto nećete da budete sretni?“ Jer, sve što nam Bog govori, za naše je dobro. On nam i poručuje po proroku Izaiji: „Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići.“ (Iz 48,17) Dao Bog da tako i činimo, jer je i naš Gospodin Isus Krist uvijek činio ono što je bila volja njegovog i našega nebeskoga Oca.

DVANAESTI TJEDAN

Ponedjeljak dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 17,5-6.13-15a.)
Ostali su tvrdovrati

U Drugoj knjizi o kraljevima čitamo kako je Božji narod ostavio svoga Boga i počeo štovati tuđinske ništavne bogove. Zato im je Bog uporno slao i proroke i suce koji su ih opominjali i upućivali da se Bogu vrate. Uzalud. Veli Pismo: „Ali oni nisu poslušali nego su ostali tvrdovrati kao i njihovi oci, koji nisu vjerovali u Jahvu, Boga svoga.“ Evo, to. Bili su tvrdovrati. Nepokorni. Tvrdoglavi. Ustrajavali su u svojoj nevjeri i u svojoj nevjernosti. Zato im se dogodila strašna tragedija. Njihovi su ih neprijatelji osvojili, kraljevstvo im je bilo uništeno a velik dio naroda njihovi su neprijatelji odveli u progonstvo. Njihova tvrdovratost, njihovo ustrajavanje u grijehu strašno ih je koštalo…

Važno je ovo imati na pameti, jer, kako veli Pavao, „što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano.“ (Rim 15,4) Pogledajmo. Ljudski je griješiti, đavolski ustrajavati, veli stara latinska poslovica. I doista. Nitko od nas nije bez grijeha, pa i teških grijeha. Mi griješimo. Griješimo svakodnevno. Međutim, temeljno je da se uvijek pokajemo, da se uvijek iznova Bogu vraćamo i da uvijek iznova zazivamo Božje milosrđe, nastojeći svoj život dovesti u sklad s njegovom voljom. Tako je i Petar zaplakao nakon što je pijetao zakukurikao. Gospodin ga je tada samo pogledao i – oprostio mu. (Lk 22,61) Zato je i za nas silno važno da se nikad ne prepuštamo grijehu, da ne dopustimo da zlo i grijeh u nama pusti korijenje. Kao što čovjek uvijek iznova opere ruke, ako ih zaprlja, tako se mi ne želimo miriti s prljavštinom grijeha, nego se za svoje grijehe uvijek iznova kajemo uključujući i sakrament pomirenja – ispovijed.

Utorak dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 19,9b-11.14-21.31-35a.36)
Iz Jeruzalema će izići Ostatak

Nama su brojevi nekad jako važni. Tako ćemo reći da je na svadbi bilo toliko i toliko gostiju, da je na nekoj važnoj utakmici stadion bio prepun ili pak da se na nekom važnom događaju na ulicama i trgovima okupio silno velik broj ljudi. Takvi smo. Važno nam je ono što se vidi, što je mjerljivo. Mi gledamo na oči, a Bog gleda u srce. U povijesti Božjega naroda bilo je strašnih nesreća, a najveća je bila ta da je velik dio naroda bio odveden u ropstvo i izgledalo je da će sve propasti: ne samo njihova domovina, njihov narod i njihov hram, nego i vjera u jedinoga pravoga Boga. I onda proroci u Božje ime govore o malenom Ostatku, o onoj zdravoj jezgri vjernoga naroda po kojemu će Bog obnoviti svoje spasenje. Tako Bog po proroku poručuje da njegovo djelo s izabranim narodom neće i ne može propasti „jer će iz Jeruzalema izići Ostatak, Sačuvani s gore Siona.“

I mi nekada, kao onaj narod u progonstvu, možemo klonuti duhom, jer, evo, vidimo kako se zatiru kršćanske vrijednosti, kako je sve više ljudi koji zanemaruju Božji zakon, kako je sve više onih koji žude za zabavom i ružnim strastima, kako je sve manje onih koji se žrtvuju, koji sklapaju ruke i koji nastoje slijediti evanđelje koliko god više mogu. I onda se možemo upitati, idemo li mi ispravnim putem kad toliki slijede neke druge putove. U takvim trenucima Isus nam govori: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ (Lk 12,32) Ne možemo mi proniknuti u ljudska srca, ne možemo mi znati kako, na koji način i kada Bog po Duhu Svetome dotiče srca ljudi za koje mi mislimo da su daleko od Boga. Ne možemo mi razaznati je li stado u kojem smo mi uistinu malo stado. Naše je da Bogu ostanemo uvijek vjerni, kamo god išle struje ovoga svijeta, a Bog će već naći i iznaći načina, jer „Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (1 Tim 2,4) To je ona radosna vijest koju Crkva naviješta današnjem svijetu.

Srijeda dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 22,8-13; 23,1-3)
Našao sam Knjigu Zakona

Dogodilo se da su svećenici u jeruzalemskom hramu našli na zaboravljenu i zagubljenu Knjigu Zakona. To je vjerojatno bila jezgra one knjige Svetoga pisma koju danas nazivamo Ponovljeni zakon. Kralj je naredio da se ta knjiga pročita pred svim narodnim starješinama. S velikim strahopoštovanjem su slušali što u njoj stoji. Na koncu je kralj sklopio savez s Bogom, da će obdržavati sve što stoji u toj knjizi. Evo, našli su zaboravljenu knjigu i vratili se svojim korijenima, da bi se obnovio narod i savez naroda s Bogom.

Važno je ovo imati na pameti. Razumljivo je da neprestano idemo za napretkom da bismo poboljšali svoj život na zemlji, da bismo imali veći standard. Tu su novi strojevi, novi lijekovi i novi načini liječenja, tu je znanost koja se razvija. Od dana kada su ljudi izumili kotač, pa do danas u tome smislu ljudsko društvo neprestano napreduje. Međutim, ima nekih stvari koje nipošto ne bi trebale biti podložne promjenama. Božja zapovijed „Ne ubij!“ jednako vrijedi danas kao i prije tri tisuće godina. Tako je i s drugim Božjim zapovijedima. Nadalje, Isusov nauk da prvo treba tražiti kraljevstvo nebesko, pa onda sve ostalo, vrijedi jednako danas kao i onda kada je to Isus rekao. Zato je i za nas važno da, recimo to tako, i mi otkrijemo Knjigu Zakona koju smo zaboravili, pa da se vratimo onom našem prvom žaru i prvom poletu, onako kako nas opominje Knjiga otkrivenja: „Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela.“ (Otk 2,5)

Četvrtak dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 24,8-17)
Razbio sve zlatne predmete

Tko će razumjeti putove Gospodnje? Pismo izvješćuje kako je babilonski kralj Nabukodonozor osvojio Jeruzalem. Osim toga, „odnio je sve iz riznice Doma Gospodnjeg i iz riznica kraljevskog dvora i razbio je sve zlatne predmete koje je Salomon, kralj Izraela, načinio za Svetište Gospodnje. Tako se ispunila riječ Gospodnja.“ Nakon toga je velik dio naroda odveden u progonstvo u Babilon. Zbog ludosti njihovih kraljeva, zbog prevrtljivosti i nevjere njihovih velikaša, sav je narod trpio. K tome, Bog je dopustio da bude opljačkan i hram, onaj hram koji je po Božjoj zapovjedio izgradio Salomon, hram koji je bio najveća svetinja Izraela. Netko bi rekao: „Zašto, Bože?“ A Pismo kaže da se sve to dogodilo da se ispuni riječ Gospodnja kojom je to Bog nagovijestio, bude li narod ustrajavao u nevjeri.

I mi ponekad zdvajamo, pa nam dođe da kažemo: „Zašto, Bože?“ Toliko je nepravdi u svijetu, toliko nasilja, toliko boli čovjek čovjeku zadaje. K tome, kao da se i danas množe oni koji se rugaju svemu što je od Boga, koji bi htjeli razoriti hram naše vjere i našega pouzdanja u Boga. Zašto Bog dopušta da se silnici bahate a da bezumnici luduju i vode narode u propast? Ne trebamo biti tjeskobni. Onaj se narod iz progonstva vratio obnovljena duha, jer je tamo dobro naučio što znači biti Bogu nevjeran i kako je važno uvijek iznova Boga tražiti. Slično je bilo i s našim Gospodinom Isusom Kristom. Njegova smrt na križu nekome je mogla izgledati kao potpuni poraz svega onoga dobroga što je Bog činio za ljude. Međutim, upravo po svojoj muci Krist je došao do svoga uskrsnuća kojim nas je učinio dionicima svoga spasenja. Zato, smo puni pouzdanja. Mi molimo Boga da nas sačuva u svojoj službi, da nam umnoži vjeru, da nam učvrsti nadu i usavrši ljubav, a Bog će spasiti ljude i svoj narod, bez obzira na sve naše slabosti i naše ludosti, jer, kako kaže poslovica: „Veće je Božje oproštenje, nego svega svijeta sagrješenje.“

Petak dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(2 Kr 25,1-12)
Neke od malih ljudi

U svom drugom naletu kralj Nabukodonozor razorio je cijeli Jeruzalem skupa s hramom, zidine razorio a preostalo stanovništvo odveo u Babilon. Međutim, „neke od malih ljudi ostavi zapovjednik u zemlji kao vinogradare i ratare.“ Kraljeve su sinove smaknuli, kralja osakatili, sve imalo sposobne ljude odveli u progonstvo. Ostali su tek neki od malih ljudi. Zar stvarno mali ljudi? Tako je to s ljudima. Misle da je bitno biti velik i iznad drugih. A ono, već Gundulić kaže: „Kolo od sreće okreće se…“ Onaj tko je danas gore, može lako pasti dolje.

Oni koje nazivamo mali ljudi nositelji su našega društva, ali i Crkve. To su oni koji u jednostavnosti srca vrše svoje dužnosti, skrbe o svojoj obitelji, pomažu potrebitima, poštuju Boga, ustrajavaju u molitvi i više teže za nebeskim, negoli za zemaljskim. To su oni krotki, to su oni siromasi duhom, to su oni mirotvorci, oni koji su progonjeni zbog pravednosti, to su oni koji praštaju sedamdeset puta, to su oni koji mole za svoje progonitelje, to su oni o kojima ne pišu novine i o kojih nema na mrežnim stranicama. To su oni koji čine dobro u skrovitosti, baš kao što je to činila blažena Djevica Marija u Nazaretu, ili pak sveti Josip u svojoj radionici. To su oni koji sa svetim piscem mogu kazati: „Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni.“ (Ps 131,1-2) Neka to bude naša mudrost i naš kršćanski put.

Subota dvanaestoga tjedna „kroz godinu“
(Tuž 2,2.10-14.18-19)
Tko će te iscijeliti?

Tko može utješiti čovjeka kojemu je poginulo dijete ili čovjeku koji u ratnom vihoru ostavlja svoj dom da bi spasio goli život te ide u progonstvo, u neizvjesnost s nejakom djecom? Kako utješiti udovicu koja u silnom trudu i naporu treba podizati svoju djecu? Svaka ljudska riječ je tu nedovoljna. Evo, tako je nastala i jedna biblijska knjiga, Knjiga tužaljki. Sveti pisac plače nad razorenim Jeruzalemom, nad svojim narodom koji poražen i ponižen odlazi u progonstvo. On govori o djeci i dojenčadi koji u razorenom Jeruzalemu umiru od gladi. Tako on govori o Jeruzalemu i o svome narodu: „Kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti?“ Stvarno, silna zna biti čovjekova tuga. Mi ne možemo ni zamisliti koliko je suza proliveno u povijesti ljudskoga roda i koliko je bilo slomljenih srdaca. Doista, kao more može biti neizmjerna tuga i bol. Tko može iscijeliti te rane, tko ucviljenog utješiti?

Pogledajmo. Možda bismo na sličan način mogli gledati i Mariju, Isusovu majku pod križem. I onda nam sviće odgovor. Marija je silno patila pod križem, ali je dočekala uskrsno jutro i svoga proslavljenoga sina. I doista, samo nas Kristovo uskrsnuće može utješiti, Kristovo uskrsnuće koje je jamac i našega uskrsnuća i naše proslave. Mi trpimo, ali s nadom. Mi se ponekad žalostimo, ali nikad ne očajavamo, jer upiremo pogled u Krista uskrsloga i proslavljenoga, kako kaže Pavao: „Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša.“ (2 Kor 1,5) Smo nas Isus može utješiti, jedino on daje smisao našem ovozemnom životu, on je onaj koji nas čeka u vječnosti gdje će Bog „otrt će svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ (Otk 21,4) To je naša radost i naša nada.

TRINAESTI TJEDAN

Ponedjeljak trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 2,6-10.13-16)
Odluka je neopoziva

Rekli bismo, grijeh je grijeh, ma kakav bio. Međutim, jesu li svi grijesi jednako teški i jednako strašni? To ne možemo znati. Međutim, ima nešto drugo što je u grijehu osobito strašno: ustrajavanje u zlu. Neke grijehe čovjek učini brzopleto, ponesen strašću, zaveden drugim ljudima… Međutim kada čovjek svoj život svjesno i namjerno zasniva na grijesima i nepravdi, onda je to strašno zlo. Takvima Bog preko proroka Amosa progovara da će ih neminovno stići strašna kazna. Zašto? Veli prorok: „jer gaze po glavi siromahu i sirotinju na zlo vode… jer sin i otac k istoj djevojci idu da oskvrnu moje sveto ime…“ Bogati su se bahatili i tlačili siromahe te su se podavali bludništvu iskorištavajući svoje služavke. I onda prorok govori kako će sve takve snaći velika nesreća jer će ih njihovi neprijatelji teško poraziti.

To je poruka i pouka za nas. Čuvajmo se grijeha, čuvajmo se grešnih navika. Pazimo na svoje srce da nam naši ponavljani grijesi ne zamagle pogled, tako da nam postane normalno ono što nije normalno, te da počnemo više slijediti svoje strasti nego Božje zapovijedi. Zato uvijek iznova molimo Boga za oproštenje ali ga molimo i za svjetlost Duha Svetoga da spoznamo svoj grijeh, da uvidimo koji je ispravan Božji put, da bismo, uz beskrajnu Božju milost mogli u dobru napredovati. Tako sveti Pavao za nas upućuje molitvu Bogu: „Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.“ (Ef 1,17-18) Bog koji je dobrostiv pratit će nas svojom mudrošću i milošću.

Utorak trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 3,1-8; 4,11-12)
Ništa ne čini Gospodin Bog a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima

Bog se nikada ne odriče svoga naroda. Ako narod postane nevjeran, ako počne činiti strašne grijehe ili ako počne ići za drugim nazovi-bogovima, Bog uvijek opominje po prorocima. Bog poziva, upućuje, katkada prijeti, ne bi li narod potakao na obraćenje. Tako prorok Amos upućuje narodu Božje riječi i govori: „Ništa ne čini Gospodin Bog a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.“ Ne može narod reći da nije čuo, da nije znao, da nije bio opominjan i upućivan na dobro. Pa ako i nakon toga ustraje u zlu, dogodit će mu se nesreća ne zato što bi ih Bog kažnjavao, nego jednostavno zato što izvan Boga i Božjih zakona nema istinske sreće i istinskog mira.

Dobro je to imati na pameti. Od malih su nam nogu sklapali ruke i učili nas moliti. Kod kuće i u crkvi čuli smo Božje zapovijedi. Poznato nam je što i kako bismo trebali činiti da budemo u skladu s Božjom voljom. Znamo jako dobro što bi se dogodilo, kad bi čovjek po svojoj nesreći ustrajao u zlu. Za svoje se grijehe ne možemo ispričavati da nismo znali ili da nismo bili upućeni i upućivani. Zato je važno slušati Božju riječ, jer, makar su je zapisali ljudi, Božja je to riječ za nas, kako veli sveti Pavao: „Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.“ (1 Sol 2,13). Dao Bog da Božja riječ uvijek nađe plodno tlo u našim srcima.

Srijeda trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 5,14-15.21-24)
Mrzim i prezirem vaše blagdane

U Starom je zavjetu za Židove bilo točno određeno kako i kada trebaju slaviti blagdane uz žetve paljenice i hramsko bogoslužje. Te je blagdane narod slavio radosno i svečano. I onda dolazi Božja riječ preko proroka Amosa, riječ koja iznenađuje: „Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti.“ Kako? Zašto? Bog progovara što je temeljno i što je bitno: „Tražite dobro, a ne zlo… Mrzite zlo, ljubite dobro, držite pravicu.“ Naglasak je na tome da čovjek treba prvenstveno nastojati da živi po Božjim zapovijedima, da traži dobro a ne zlo, da teži za pravdom, a ne za nepravdom, da teže za milosrđem, a ne za nasiljem. A ako se oko toga budu trudili, onda će i njihove blagdanske svečanosti biti Bogu mile. Međutim ako bi oni u svojoj ludosti pomislili da je Bogu dovoljno odslužiti propisano bogoslužje, pa onda živjeti po svojoj volji i po svojim strastima, onda se ljuto varaju. Bog traži vjernost, Bog traži iskrenu ljubav prema njemu i prema bližnjemu.

Ova je riječ danas i nama upućena. Kao da se povijest ponavlja. Naša je stalna napast da naše svetinje postanu dio narodnih običaja, a što nema puno veze ni s vjerom i vjernošću a niti s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Ako se slavlje naših sakramenata, krštenja, prve pričesti, krizme i vjenčanja te slavlje naših blagdana svedu samo na izvanjsko slavlje, onda je to isprazno. Zato je i za nas važno slijediti zapovijedi zato je i za nas važno slušati Božju riječ te po njoj živjeti. Dao Bog da sjeme Božje riječi nađe plodno tlo u našim srcima.

Četvrtak trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 7,10-17)
Odlazi, vidioče!

Prorok Amos, porijeklom iz južnog kraljevstva, prorokovao je na sjeveru zemlje protiv velikaša koji su tlačili su siromahe i nemoralno živjeli. Amos je prorokovao i protiv kralja Jeroboama i zato postaje neugodan. U kraljevskom svetištu Betelu govoriti protiv kralja! Zato mu svećenik Amasja iz toga svetišta kaže neka ide prorokovati u svome kraljevstvu: „Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.“ Za Amasju nije bitno, je li istinito ono što prorok govori. Amos treba otići zato što je stranac i zato što nije kralju po volji. To što se čini zlo, to što se cijelom kraljevstvu sprema propast i izgnanstvo, svećenika nije briga. Za njega je jedino važno da bude kralju po volji.

U svjetlu ove Božje riječi pogledajmo sebe same. Nije se lako suočiti s vlastitim pogreškama i krivim postupcima. Možda ćemo svoje grijehe sami sebi priznati, to još nekako ide. Ali da nam na to ukaže netko drugi, to ne možemo podnijeti. I što onda činimo? Kao Amasja mi pokušavamo omalovažiti onoga koji nam govori. Onda redovito kažemo da taj što nam govori nije ništa bolji, da je grešnik, da je licemjer i tako dalje. I uopće ne usmjerujemo svoju pozornost na ono što nam čovjek govori, nego na to tko nam to govori. Koji puta nam neki prijatelj dobronamjerno skrene pozornost na neke naše loše postupke, a mi se okomimo na njega da to nije njegova stvar. Konačno, koji puta nam i ljudi za koje smatramo da nam baš ne misle dobro, kažu istinu u lice. I ne želimo je prihvatiti, jer dolazi od njih koji nam ne žele dobro. Međutim, mudar će čovjek svakoga saslušati, a ponekoga i poslušati. Istinski će mudrac – k tome – priznati da je slab i nesavršen, pa će često i saslušati i poslušati. Dobro je stoga oko sebe imati prijatelje koji nam govore istinu. A najboljega prijatelja nalazimo u Isusu koji nam uvijek iznova govori svoju živu riječ.

Petak trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 8,4-6.9-12)
Poslat ću glad na zemlju

Tko je danas među nama gladan, odnosno da nema što jesti? Tko je od nas danas žedan da mora kilometrima pješačiti do pitke vode? Nismo mi ni gladni ni žedni. Ne oskudijevamo ni u čemu što se u današnjem vremenu smatra da je za redovan život potrebno. Rekli bi neki: „Ima se! Troši se!“ Još prije pedesetak godina nismo mogli ni zamisliti današnji standard života. Samo se valja prisjetiti. Kad pošteno pogledamo sebe i one oko nas, sve imamo, ništa nam ne nedostaje. Pa ipak, jesmo li mirni? Jesmo li zadovoljni? Jesmo li sretni? Nije li u nama neki nemir? Sve nas nešto žulja, sve nam nešto smeta sve za nečim idemo, a zapravo ne znamo za čime…

I onda dolazi Božji čovjek, prorok Amos koji nama danas kazuje ove Božje riječi: „Evo, dani dolaze – riječ je Gospodina Boga – kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodnje.“ Uza sve što posjedujemo, uza sve pogodnosti današnjeg života, duboko je u nama, čežnja za vječnim, težnja za onim beskrajnim, čežnja za Bogom. U tome smislu čeznemo za smislom, za onom Istinom koja dolazi od Boga i samo od Boga. I onda nam dolazi Božja riječ. Isus nam kaže: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ Za njim idemo, njega tražimo, njega slijedimo. Sve izvan njega jest prolaznost i ništa izvan njega ne može ispuniti trajnim mirom naše srce, kako prekrasno kaže onaj psalam: „Više si u srce moje ulio radosti nego kad obilno rode pšenica i vino.“ (Ps 4,8) Dao Bog da tu radost svakoga dana sve više i više osjećamo.

Subota trinaestog tjedna „kroz godinu“
(Am 9,11-15)
Obnovit će gradove srušene

Božji se čovjek nikada ne prepušta beznađu. Koje god ga zlo pogodilo, kojim god grijehom povrijedio Boga ili bližnjega, vjernik zna da ga Bog nikada ne odbacuje, da mu se Bog uvijek iznova priginje. Tako Bog tješi svoj narod koji je bio završio u progonstvu: „Okrenut ću sudbinu naroda moga Izraela: obnovit će gradove srušene i živjeti u njima, saditi vinograde i vino im piti, zasaditi vrtove i jesti njihov rod.“ Tako je i bilo. Nakon dugih sedamdeset godina narod se stvarno vratio u svoju domovinu.

To je slika i pouka za nas. Bog nikada od nas ne diže ruke. Koje god da smo zlo učinili, kada ga samo s pouzdanje pogledamo, on nam pruža svoju milosrdnu ruku. Ako nam je srce ranjeno grijesima, ako nam je srce slomljeno zbog nevolja i nedaća koje su nas pogodile, Bog se uvijek nama priginje. Zato su za nas osobito utješne ove Isusove riječi: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima… Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“ (Mt 9,12-13) Isus je tako i činio. Pozvao je Mateja carinika među apostole, ušao u kuću Zakeja nadcarinika, progonitelja Pavla uzeo za apostola. Zato nam u svoj jednostavnosti govori Ivan apostol: „Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.“ (1 Iv 2,1-2) To je naša radost i naša nada.

ČETRNAESTI TJEDAN

Ponedjeljak četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Hoš 2,16.17b-18.21-22)
Zaručit ću te sebi dovijeka

Svome narodu Bog se uglavnom ne predstavlja kao silni Stvoritelj (što on jest) ili kao pravedni Sudac (što on također jest), nego Bog svoj odnos prema svome narodu redovito uspoređuje s ljubavlju zaručnika prema zaručnici, odnosno s ljubavlju muža prema ženi. Bog ljubi svoj narod. Stalo mu je do njega. Zato on svome narodu poručuje po proroku Hošei: „Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Gospodina.“ Pogledajmo dalje. Na prvim stranicama Svetoga pisma kaže se da su muž i žena jedno tijelo. Ako Bog svoju ljubav prema narodu uspoređuje s ljubavlju muže i žene, to onda znači da nas Bog zove u zajedništvo sa sobom, da mi, koji smo stvoreni na njegovu sliku, ulazimo u njegovu obitelj. A sve se to potvrđuje s Isusom Kristom koji je uzeo našu ljudsku narav da bi nas zaodjenu svojim božanstvom, tako da smo mi istinska djeca Božja. Takav je Božji odnos prema nam. Tako Bog na nas gleda i tako nas ljubi. Tko bi to moga pojmiti, tko razumjeti? Možemo samo zastati i u molitvi uvijek Gospodinu zahvaljivati za „nadspoznatljivu ljubav Kristovu.“ (Ef 3,19) Dao Bog da čitav naš život bude hvala i zahvala Bogu zato što nas je divno stvorio i još divnije obnovio u Isusu Kristu.

Utorak četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Hoš 8,4-7.11-13)
Odbacih tvoje tele, Samarijo!

Izabrani Božji narod često je padao u napast da prihvaća tuđinske nazovi-bogove i da časte kipove tih božanstava. Još su u podnožju Sinaja Izraelci salili zlatno tele te ga slavili kao boga. Tako Bog preko proroka Hošee prekorava narod što su pravili kumire, odnosno idole, to jest likove lažnih bogova: „Od srebra svog i zlata načiniše sebi kumire da budu uništeni. Odbacih tvoje tele, Samarijo, na njih se gnjev moj rasplamtio.“

Možda bismo mogli s podsmjehom gledati na onaj narod. Kako su samo mogli pomisliti da kip nekog božanstva odnosno idol ima neku snagu i moć? A kad malo bolje pogledamo, i mi se znamo klanjati idolima. Nije li za nekoga idol bogatstvo ili društveni položaj? Nekome će biti idol njegov izgled, popularnost. Ovdje trebamo biti jasni. Što god čovjek stavio iznad Boga, pa i vlastitu djecu, to je njegov idol, njegov kumir, njegovo božanstvo. A prva zapovijed jasno kaže: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene.

S druge strane, ako stavimo Boga i njegove zapovijedi na prvo mjesto, ako nam u životu bude najvažnije da slijedimo Krista Gospodina, onda ćemo u Bogu Kristovom milošću imati i druge darove. Nisu zemaljska dobra protivna Bogu. Nije neka služba ili neki društveni položaj protivna evanđelju. Samo treba postaviti ljestvicu vrednota. Na prvom je mjestu Bog i njegove zapovijedi, a onda slijedi sve ostalo. Tako nam govori i sveti Pavao: „Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću, jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom.“ (1Tim 4,4-5)

Srijeda četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Hoš 10,1-3.7-8.12)
Bujna je loza bio Izrael

Prorok Hošea prekorava svoj narod koji je počeo častiti tuđinske bogove i podizati im žrtvenike i obredne stupove. Kako su do toga došli? Jednostavno, što im je u životu bilo bolje, to su se oni više okretali nevjeri. Veli prorok: „Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila. I što mu je više rodilo plodova, to je više umnažao žrtvenike; što mu je bogatija zemlja bila, to je kićenije dizao stupove.“ Znamo, nakon toga je došla nevolja i nesreća: sve su izgubili i otišli u progonstvo.

Ovo nam već zvuči poznato. Kad je čovjek u silnoj nevolji i tjeskobi – a neki se od nas sjećaju strašnih dana domovinskog rata! – onda čovjek sklapa ruke i okreće se Bogu i molitvi. Međutim kada se najedemo i napijemo, kada si uredimo i kuću i sve u kući, kada dođemo do toga da se možemo provoditi na čestit ali i na manje čestit način, Boga zaboravljamo. Zato nas Bog opominje: „Umnoži l’ se blago, nek’ vam srce za nj ne prione.“ (Ps 62,11) Zahvaljujemo Bogu za sve što imamo. Zahvaljujemo i za dom i za domovinu. Zahvaljujemo Bogu što ni u čemu važnome ne oskudijevamo. Ali iznad svega molimo Boga da mu ostanemo vjerni, da nas naši životni uspjesi i životne ugode od Boga ne udalje. Zato mudar čovjek ovako moli Boga: „Ne daj mi siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim; inače bih, presitivši se, zatajio tebe i rekao: ‘Tko je Gospodin?’ Ili bih, osiromašivši, krao i oskvrnuo ime Boga svojega.“ (Izr 30,8) Neka nas Gospodin obdari svojom milošću da samo njemu jedinome služimo i njemu se jedinome klanjamo.

Četvrtak četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Hoš 11,1.3-4.8c-9)
Užima za ljude privlačio sam ih

Naš Bog je sama dobrota, sama ljubav. Evo kako on, pun nježnosti, govori o svome narodu: „Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga. Efrajima ja sam hodati učio, držeći ga za ruke njegove; al’ oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo.“ Sve, baš sve im je dao. Nije vrijedilo. Jer, čovjek, kada mu je dobro, lako počne vjerovati da se to podrazumijeva, da to tako i treba biti i da će tako uvijek biti. Zato lako zaboravlja Boga koji mu je sve to omogućio. Pa ipak, makar narod nije bio vjeran, Bog nije odustajao: „Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi.“ I onda kada se na narod zbog njihove nevjere sručila nevolja, Bog to nije mogao dugo gledati. Kaže: „Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha.“ Kao da slušamo roditelja koji svome djetetu uvijek iznova i iznova prašta njegove ludosti i koji mu uvijek iznova i iznova pruža svoju ljubav noseći srce na dlanu. Takav je naš Bog prema nama. Tko može dokučiti dubine njegove ljubavi i beskraj njegove nježnosti prema nama. Zato, neka nas on očuva od svake nevjere, od svakoga grijeha, tako da čitav naš život ovdje na zemlji bude njemu na hvalu, da bismo ga onda mogli slaviti cijelu vječnost na nebesima.

Petak četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Hoš 14,2-10)
Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svome

Poslije strašnih nesreća koje su pogodile Božji narod, Bog ga poziva da se vrati: „Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svome, jer zbog svojeg si bezakonja posrnuo.“ Bog im stavlja istinu pred oči. Oni su stradali zato, što su svoga Boga ostavili, što su se pouzdavali u svoju mudrost i u svoju snagu. Nesreća i pustošenja koje je njihova zemlja doživjela treba im biti opomena da odbace tuđinske nazovi-bogove, te da se vrate Bogu skrušena srca, da bi ponovno bili u miru i sa sobom i sa svojim Bogom. I onda im Bog progovara sa svom nježnošću. Budu li se stvarno njemu vratili on im ovo obećava: „Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana, nadaleko pružat će izdanke. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog.“

To je Božje milosrđe, to je Božja ljubav. Ne želi se spominjati njihovih grijeha, nego im obećava svoj puni blagoslov. Evo, upravo smo mi takvi pred Bogom. Svjesni smo svojih grijeha i svojih lutanja. Svjesni smo da su nam neke druge stvari bile puno važnije od Boga. Svjesni smo da smo griješili i mišlju i riječju i djelom i propustom. Znamo vrlo dobro da neki naši grijesi nisu baš bili bezazleni. Svjesni smo da smo povrijedili i Boga i bližnjega, pa i sami sebe upropaštavali. I što onda? Pasti u tjeskobu, prepustiti se očaju ili pak reći da se sada ništa ne može promijeniti? Ne. Bogu je sve moguće. Bog briše naše grijehe kao što sunce otapa snijeg. Kad se za svoje grijehe pokajemo i kada nam Bog oprosti, on se tih grijeha ne spominje. Oni za nj ne postoje. Bog nas uvijek iznova uzima kao svoju ljubljenu djecu. Veli Božja riječ na drugom mjestu: „Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? (Iz 43,19) Zato uvijek s pouzdanjem gledamo u našega Boga i u njegova sina Isusa Krista koji nije došao zbog pravednih, nego zbog nas grešnih da nas privuče sebi sada i u vječnosti. Dao Bog da tako i bude.

Subota četrnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Iz 6,1-8)
Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svome

Prorok Izaija na samom početku svoga poslanja u viđenju gleda Božju slavu i čuje Božji glas. I silno se prepao. Veli: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama!“ Kad evo, u istom viđenju, dolazi anđeo koji mu žeravicom čisti usne. I onda čuje Božji glas: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?“ Izaija na to spremno odgovara: „Evo me, mene pošalji!“ Tu svoju slabost i nesavršenost uviđaju i druga dva velikana, Petar i Pavao. Petar, nakon onog čudesnog ribolova, govori Isusu: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Slično i Pavao za sebe veli: „Ja sam najmanji među apostolima…“ Međutim, i jedan i drugi su prihvatili Božji poziv.

Stvarno, kada je u pitanju bilo kakvo poslanje, tko je u potpunosti dostojan? Predsjednik republike? Papa u Rimu? Srednjoškolski profesor? Svećenik na oltaru? Roditelj? Svi smo mi i slabi i grešni i nesavršeni. Pa ipak, svi mi sa svim svojim sposobnostima i slabostima imamo određeno poslanje. Kao što nije dobro određeni položaj shvaćati kao čast i prigodu za vlastite probitke, jednako tako neće biti dobro da – u nekoj lažnoj skromnosti – ne preuzimamo određenu odgovornost u obitelji, u društvu, u Crkvi. Bog poziva obične, slabe i grešne ljude da čine dobro. Bog poziva svakoga čovjeka ponaosob da bude „prorok“, to jest Božja slika na zemlji, da pokazuje prema bližnjima onu strpljivost i onu ljubav koju sam Bog ima prema čovjeku. Ne trebamo se sakrivati iza svoje slabosti. Mi smo kadri činiti dobro, mi smo kadri biti živa slika Božje ljubavi ovdje na svijetu. Ako je to mogao Izaija, ako su to mogli Petar i Pavao, možemo i mi. Na to smo pozvani.

PETNAESTI TJEDAN

Ponedjeljak petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Iz 1,11-17)
Učite se dobrim djelima

Bog po proroku Izaiji govori kakvo treba istinski Boga slaviti. Nije dovoljno tek naizvan prinositi u hramu propisane žrtve. Bog prvenstveno traži ovo dvoje. Kao prvo kaže: „Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti!“ Upravo tako. Mi se, nažalost lako naviknemo na zlo. I ne primjećujemo kako postajemo sve više osorni. zavidni, lijeni, sebični, kako vrijeđamo i Boga i bližnjega. Nismo možda svjesni koliko griješimo. A griješimo. Valja to uvidjeti, valja se za to pokajat, valja Boga moliti za oproštenje i valja nam se odreći toga zla što je u nama i zla koje činimo mišlju, riječju, djelom i propustom.

Onda dalje kaže Bog: „Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.“ To je ono što je neuništivo, što je vječno, što je naš siguran polog za vječnost. Biti pravedan, činiti dobro. U tome smislu silno je vrijedna i čaša hladne vode koju nekom pružimo, jednako je tako vrijedna i dobrohotna riječ rečena iz srca. Vrijedno može biti i vrijeme koje nekome poklonimo, može biti veća ili manja usluga koju zapravo možemo lako učiniti. Slijediti zapovijedi. Činiti dobro. To je put.

Ako se, dakle, iskreno trudimo odreći grijeha te ako se trudimo vršiti zapovijedi i činiti dobro, onda će i naša pobožnost i bogoslužje koje slavimo biti izraz naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Bog nas poziva da svoju vjeru potvrđujemo svojim djelima. Pa ako smo i manjkavi, ako smo i nesavršeni, ako svednevice griješimo, bitno je da se uvijek Bogu vraćamo i obraćamo, da od Boga molimo oproštenje ali i snagu da činimo dobro. Jer, po Božjem oproštenju i po njegovoj milosti mi smo kadri činiti dobro i svojim životom biti navjestitelji Boga koji je dobrostiv, koji je ljubav i koji nam u Kristu pripravlja vječno boravište na nebesima.

Utorak petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Iz 7,1-9)
To se neće zbiti: toga biti neće!

Kralj Ahaz i njegovi velikaši silno su se uplašili kada su doznali da su se čak dva neprijateljska kralja uputila da zauzmu i razore Jeruzalem. Očito su znali da je vojska njihovih neprijatelja i jača i brojnija od Ahazove vojske koja je imala braniti Jeruzalem. Bili su uvjereni: propast je pred vratima! Međutim, Bog šalje proroka Izaiju da kaže kralju Ahazu, da su, istina, ona dva kralja naumila osvojiti Jeruzalem uvjereni u svoju vojnu nadmoć. Međutim, poručuje Bog: „To se neće zbiti: toga biti neće!“

Upravo tako. Mi u svojoj slabosti i površnosti koji puta mislimo kako sve ovisi o ovim ili onim moćnicima te da silnici i nasilnici nameću svoje želje i čine što ih volja. Može nam se činiti da je tu običan čovjek nemoćan, da je prepušten valovlju silnika i nasilnika. Međutim, mi znamo i vjerujemo, sve je u Božjim rukama i ništa se ne događa bez njegova znanja, bez njegova dopuštenja i bez njegove volje. Naravno, može se dogoditi, a i događa se, da bezakonje i grijeh likuju, ali i tada će Božja biti zadnja. Evo nam najboljeg primjera. Nisu li se zavidnici i oholice urotili da osude na smrt Isusa, nisu li uspjeli nagovoriti Pilata da ga dade razapeti? Pa ipak, iz onoga što je izgledalo kao potpuni Isusov poraz, proizišlo je spasenje za cijeli svijet i svakog čovjeka: Krist je uskrsnuo. Upravo nam to govore riječi psalma: „Ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. Nek’ buče i bjesne valovi morski, nek’ bregovi dršću od žestine njihove: s nama je Gospodin nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev!“ (Ps 46,3) To je naša radost i naša nada.

Srijeda petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Iz 10,5-7.13-16)
Učinih snagom svoje ruke

Asirci su bili ratnički narod kojima je Bog dopustio da vojnim pohodom kazni nevjeran Božji narod. Međutim, kaže prorok Izaija, taj je narod uzoholio misleći da je sve to njegova snaga i mudrost govoreći: „Učinih snagom svoje ruke i mudrošću svojom, jer sam uman; uklonih međe narodima i blaga njihova opljačkah, kao junak oborih one što sjede na prijestoljima.“ I onda im Bog progovara po proroku Izaiji da su oni bili samo oruđe u Božjim rukama: „Zar se hvali sjekira povrh onog koji njome siječe? Hoće li se oholit’ pila povrh onog koji njome pili?“

Važno je to znati. I mi puno toga možemo učiniti i činimo. Imamo određene sposobnosti. Zadivljujuća su ljudska iznašašća i izumi. Silno napredujemo u znanosti i tehnici. Naša kultura ima sjajne životne uvjete. Točno. Međutim, sve je Božji dar: moje duhovne i tjelesne sposobnosti, duhovne vrednote koje imam, moja sposobnost da činim dobro, da praštam, da ljubim Boga i svoga bližnjega. Prekrasan je osjećaj kad vidimo koliko toga lijepoga znamo i umijemo. Ali smo uvijek svjesni da je sve ono što je dobro u nama – Božji dar. Zato veli Pavao: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7) Dok se radujemo svakom Božjem daru, molimo ga da nas ispuni zahvalnošću i poniznošću. To je put svetosti.

Četvrtak petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Iz 26,7-9.12.16-19)
Dušom svojom žudim tebe noću

Koliko god se mi trudili svojim rukama i svojom umnošću, mi ne možemo ispuniti svoje srce dubokim i trajnim mirom. Koliko god bili dobrohotni ljudi oko nas, svi su oni ograničeni u svome djelovanju, jer su samo ljudi. Jer, dubine našega srca su beskrajne, ništa ih na ovome svijetu ne može do kraja ispuniti. Tako čovjek, pa i čitav narod pri koncu svojih putovanja, nekako umoran s prorokom Izaijom kaže Bogu: „Na stazi tvojih sudova željno te, Gospodine, čekamo; ime tvoje i spomen tvoj duša nam žudi. Dušom svojom žudim tebe noću i duhom svojim u sebi te tražim.“

Takvi smo mi i takav je svijet oko nas. U neprestanoj žurbi, u neprestanoj trci radimo, trudimo se. Nastojimo ugrabiti od života što više i što bolje. Kad ono, što više grabimo, to manje imamo. Što više pijemo dobra ovoga svijeta, to smo žedniji, što više ispunjamo svoje srce bukom i zabavom, sve smo osamljeniji i sve smo prazniji. Mi duboko u sebi žudimo za Bogom. Samo on može ispuniti dubine našega srca. Jer, on nas je takvima stvorio i on je u naša srca usadio čežnju za neizmjernim, za vječnim, za njim, našim Bogom. Dok blagoslivljamo Boga za sve što u ovome svijetu imamo, želimo uvijek imati na umu da nas je Bog stvorio za sebe, da nas je Krist otkupio da budemo dionici njegove božanske naravi, te da nas Duh Sveti uzdiže prema trajnom i nebeskom. Za tim čeznemo. Dao Bog da ustrajemo

Petak petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Iz 38,1-6.21-22.7-8)
Dodat ću tvome vijeku petnaest godina

Bogu je sve moguće. Evo, kralj se Ezekija razbolio i Bog mu po proroku Izaiji poručuje da će umrijeti. Ezekija se na to žarko pomoli Bogu da mu se smiluje i vrati mu zdravlje. Kad gle, Bog ponovno šalje Izaiju da poruči kralju kako je uslišio njegovu molitvu te da će mu dati da poživi još petnaest godina. Rekli bismo da je to sjajno. Puno je to petnaest godina! Zar stvarno? Prisjetimo se gdje smo bili prije petnaest godina? Za nas imalo starije, to je kao da je jučer bilo. Ali, pođimo dalje. Da nama Bog po proroku navijesti da ćemo u dobru zdravlju živjeti stotinu i pedeset godina, vjerojatno bismo se silno obradovali. Međutim, i to prođe. A što onda?

Važno je ovdje zastati. Mi zahvaljujemo Bogu za ovaj život koji je Božji dar. Zahvaljujemo mu za obitelj, za dom, za domovinu, za tolike drage ljude koji nas vole i koje volimo. Međutim, bilo nam sjajno ili pak manje sjajno, prolazno je. Prisjetimo se kako govori Pavao: „Domovina je naša na nebesima.“ (Fil 3,20) Zato uvijek iznova upiremo oči u ono što je trajno, u ono što je vječno, kako nas na drugom mjestu opominje apostol Pavao: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ (Kol 3,1-2) Dao Bog da mi – dok zahvaljujemo Bogu za zemaljska dobra – težimo za onim što je trajno i vječno, gdje će Bog biti sve u svemu. (1 Kor 15,28)

Subota petnaestog tjedna „kroz godinu“
(Mih 2,1-5)
Teško onima koji smišljaju nedjelo

Strašne su bile društvene nepravde u onim davnim vremenima. Bogataši i moćnici su se bezdušno bogatili čineći nasilje običnim ljudima i otimajući im njihova dobra. Takve siromahe doslovno nitko nije mogao štititi osim Boga. I zato Bog strogo govori po proroku Miheju: „Teško onima koji smišljaju nedjelo, snuju zlo na posteljama svojim! Kad svane dan, oni ga izvrše, jer je sila u njihovoj ruci. Zažele li polja, otimaju ih, i kuće, uzimaju ih; čine nasilje čovjeku i kući njegovoj, vlasniku i posjedu njegovu.“ Bog im poručuje da će im se zlo vratiti za života njihova i nepravda koju su činili neće proći nekažnjeno.

U tome smislu veli naša poslovica: „Ne može čovjek zlo činiti a dobru se nadati.“ Upravo tako. Istina, može se dogoditi da se nasilnik bogati i bahati cijeloga života, međutim, ako u zlu ustraje, nikada neće imati mira. Jer, i najveći grešnik duboko u sebi zna da je grijeh – grijeh, da zlo nikada nije dobro i da mu ono oteto nikada ne može donijeti mir i radost. Zato je važno čuvati se svake pohlepe, kako nas i Isus poučava: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ (Lk 12,15) Dao Bog da tu riječ srcem prihvatimo i životom provodimo.

ŠESNAESTI TJEDAN

Ponedjeljak šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Mih 6,1-4.6-8)
Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro

U čemu bi se trebala sastojati kršćanska pobožnost, čime bi čovjek trebao Bogu omiljeti? Neki će možda u tome smislu ukazivati na stare pustinjake koji su godinama u samoći, molitvi i strogom postu Bogu služili ili će pak pokazati na velike svece koji su dane i noći provodili u molitvi ili su se posvema posvetili brizi za bolesnike i odbačene. Ili će možda smatrati velikim i važnim da čovjek hodočasti u neka svetišta, da učini neki zavjet ili neku veliku pokoru. Sve je to i dobro i pohvalno i mnogi su velikani tako i živjeli. Međutim, za nas, redovne, svagdašnje ljude, što je temeljno, što je bitno? Evo kako o tome govori prorok Mihej: „Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.“

Upravo tako. Živjeti čestito. Vršiti svoje dužnosti. Biti milosrdan i dobrostiv te biti poslušan Božjemu glasu. U tome nam je najuzvišeniji primjer Isusova majka, blažena djevica Marija. Ona je u Nazaretu bila kućanica, sa svim kućnim poslovima. Sigurno je bila i dobrostiva i milosrdna i ljubazna prema svojim susjedima. Sigurno je priskočila u pomoć onome tko je trebao, sigurno se Bogu posvećivala u molitvi. Bila je ona, naizgled, sasvim obična pobožna i draga žena. A bila je sva Božja, ona, najuzvišenija od svih! Najjednostavniji put svetosti jest u tome da čovjek predano i s ljubavlju vrši svoje dužnosti te strpljivo, s vjerom prihvaća i nosi svoj križ, svoje životne poteškoće. Dao Bog da mu tako i mi služimo u prostodušnosti i jednostavnosti srca.

Utorak šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Mih 7,14-15.18-20)
Tko je Bog kao ti?

Nema rane koju Bog ne može iscijeliti, nema grijeha kojega Bog ne može oprostiti, nema čovjeka kojega Bog ne bi ljubio. Jer, Bog je dobrota, Bog je milosrđe, Bog se uvijek priginje čovjeku, Bog nikada lica svoga od nas ne okreće. Čak i kada mi njega ostavimo, on nas traži kao onaj pastir stotu ovčicu. To je Božji čovjek, prorok Mihej znao i vjerovao, zato je ovo zapisao: „Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju?“

Tako je Bog činio i jednako tako i danas čini. Uvijek možemo računati na Božje praštanje, na njegovu sućut i na njegovu ljubav prema nam, prema nama koji toliko puta Bogu nismo vjerni. Bog je onaj koji uvijek iznova stoji pred našim vratima i kuca. On kuca na naša vrati znajući da smo slabi i da smo grešni. Međutim, on stoji i kuca. Ne provaljuje silom. Poštuje nas i našu slobodu. Zato je silno važno da se uvijek iznova Bogu okrećemo, bez obzira na ludosti koje smo možda počinili. Jer, ako ćemo to pravilno razumjeti, neće biti toliko strašno ako sagriješimo. Strašno je ako u grijehu ustrajemo, ako Bog ne tražimo. Veli prorok: „Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu!“ (Iz 55,6) Evo, upravo to sada i činimo. Neka nas njegova milost očisti i učvrsti na putovima vjernosti i ljubavi.

Srijeda šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Jer 1,1.4-10)
Ja te znadoh

Bog ne gleda na nas kao na masu. Bog ima u svom promislu i u svome srcu svakog pojedinog od nas. Upravo tako Bog govori proroku Jeremiji na samom početku njegova poslanja: „Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh: prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima ja te postavih.“ Kako li je to veličanstveno! Pomislimo: i prije nego je prorok satkan u krilu svoje majke, i prije nego se rodio, Bog ga je poznavao. Bog ga je zazvao. Bog je znao njegovo ime. Bog je za njega imao svoj naum i svoje poslanje. Međutim, sa svoje strane, Jeremija baš i nije rado htio biti prorok. Bio je on miran i povučen čovjek. On da stane pred ljude s otvorenim prijekorima i prijetnjama? Zato se on izgovara i kaže kako je još dijete i da ne umije govoriti. Ali mu Bog kaže: „Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti.“

Rekao bih da su ovdje za nas dvije pouke. Prva je veoma utješna. Nisam mrav u mnoštvu mravi, nisam tek kapljica u beskrajnom oceanu. Ja sam osoba s imenom i prezimenom. Bog me poznaje. Bog me je pozvao u život, poznavao me je i prije postanka svijeta. Kao da sam sâm na svijetu, Bog me voli, Bog me prihvaća, on me je „urezao u dlan svoje ruke“. Za mnoge ljude mogu biti i beznačajan i nebitan, neprimjetan i nevažan, ali za Boga sam uvijek izuzetno važan. Konačno, nije li Bog za mene poslao svoga Sina? I drugo. Bog mi je namijenio određenu ulogu. Štoviše, cijeli moj život trebao bi biti odgovor na Božji poziv. Bog na mene računa. Njegovo sam dijete, njegov pouzdanik, njegova ruka, slika njegove ljubavi u ovome svijetu. On na mene računa. On želi po meni pokazati svoju ljubav i dobrotu prema svakom čovjeku, on želi po meni uspostaviti svoje Kraljevstvo. U ovome svijetu Bog se želi u meni i po meni proslaviti. Kad bismo samo bili svjesni svoga odabranja i svog dostojanstva! Dao Gospodin da mu odgovorimo cijelim životom.

Četvrtak šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Jer 2,1-3.7-8.12-13)
Dva zla narod moj učini

Bog govori svome narodu onako kako brižan roditelj govori svome djetetu. Bog je narodu svome sve dao. Izveo ga iz Egipta, doveo ga u obećanu zemlju i dao mu mudre zakone i zapovijedi da po njima živi u miru i u skladu. Međutim, narod to nije cijenio. Brzo su zaboravili Božju naklonost i Božju ljubav te su se okrenuli nečasnim običajima i vjeri okolnih naroda. Tako su postupali ne samo obični ljudi, nego i glavari narodni zajedno sa svećenicima. Tolika nezahvalnost! Zato Bog progovara po proroku Jeremiji: „Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite. Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.“ Umjesto žive vode, okrenuli su se bljutavoj barskoj vodi. Umjesto da časte svoga Boga, okrenuli su se ništavnim bogovima, onima koji ne postoje i koji im pomoći ne mogu. A onda, kada su ostavili svoga Boga snašlo ih je zlo – završili su u progonstvu…

I danas ljudi stoje pred sličnim izazovima. Koji puta okreću leđa onome što je zdravo i istinito, a okreću se nadomjescima, surogatima. Umjesto da njeguju istinske rodbinske i prijateljske veze mnogi se okreću društvenim mrežama koje su isprazan nadomjestak normalnim ljudskim odnosima. Mnogi će se radije baviti psima i mačkama, nego osnivati obitelj i podizati djecu. Tako su kućni ljubimci postali surogat, odnosno, nadomjestak za obitelj i za djecu. Osim toga, umjesto da se Bogu stvarno vrate u molitvi, sakramentima i životu po Božjim zapovijedima, neki će posegnuti za nekim nazovi-duhovnim pokretima i vježbama. A mi znamo i vjerujemo: samo je Isus Put i Istina i Život. Mi želimo ostaviti kladence što vode držati ne mogu i vratiti se Bogu, izvoru vode žive. Stoga kažemo zajedno sa svetim Petrom: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68)

Petak šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Jr 3,14-17)
Svi će se narodi u njemu sabrati

Židovski je narod s pravom mogao biti ponosan. Oni su bili narod izabrani, njima je Bog govorio po prorocima, među njima je Božja riječ zapisana u Starom zavjetu, Bog je odredio da iz njihova roda dođe Spasitelj. Puno je to. To je veliko Božje odlikovanje njima, koji su bili malen i neznatan narod. Međutim, od zdravog ponosa malen je put do oholosti. Neki su, naime, počeli s visoka gledati na sve druge narode koji su po njihovom mišljenju „nečisti“ i koje bi Bog nekako ostavio po strani. I onda dolazi prorok Jeremija kojemu Bog daje da vidi u daleku budućnost. On govori kako će doći vrijeme, kada neće više biti bitan jeruzalemski hram, jer će Jeruzalem biti duhovno središte svih naroda. Veli Jeremija: „U to će se vrijeme Jeruzalem zvati ‘Prijestolje Gospodnje’; i svi će se narodi u njemu sabrati u ime Gospodnje.“

To je Božja riječ za nas. Ako Bog izabire jedan narod za posebno poslanje, nije odbacio druge narode niti ih smatra manje vrijednima. Bog je stvorio svakoga čovjeka i sve narode. On jednako ljubi i onoga koji je blizu i onoga koji je daleko. Štoviše, veli Isus, Bog je osobito naklon onome koji je izgubljen, baš kao što će mati posvetiti više pažnje bolesnom djetetu nego onome koje je zdravo. Bog je onaj koji poziva grešnike na obraćenje, Bog je onaj koji traži onu stotu ovčicu, Bog je onaj „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (1 Tim 2,4)

Zato neka od nas bude daleka svaka oholost i svaka uznositost. Jer, Bog koji je ljubav najviše se raduje kada smo mi slični njemu, čije je srce otvoreno svakome čovjeku. Isus kaže da trebamo moliti i za svoje progonitelje, a Pavao pridodaje da treba moliti i za sve one koji su na vlasti, da bismo i ovdje na zemlji živjeli u skladu i ljubavi. Neka nam Bog dade srce milostivo i otvoreno prema svakom čovjeku dobre volje, baš kao što naš Gospodin svome srcu poziva svakoga čovjeka. Zato rado molimo: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svome!“

Subota šesnaestoga tjedna „kroz godinu“
(Jr 7,1-13)
Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje!

Židovi su bili veoma ponosni na svoj hram. Vjerovali su da u njemu na poseban način stanuje Bog, odnosno Slava Gospodnja. U njemu su se prinosile žrtve, u njemu se slavilo bogoslužje prema točno propisanim obredima. Hram im je bio jamstvo Božje blizine i Božje zaštite. Onda su to neki počeli vrlo površno shvaćati. Mislili su da su Hram i hramska služba jamstvo Božje zaštite, nakon čega ne bi bilo toliko važno kako oni žive i vreše li Božje zapovijedi. Zato Bog po Jeremiji upućuje oštre riječi svome narodu: „Ne uzdajte se u lažne riječi: ‘Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje!’ (…) Vi se uzdate u lažne i beskorisne riječi! Zar da kradete, ubijate, činite preljub, krivo se zaklinjete, palite tamjan Baalu i trčite za tuđim bogovima kojih ne poznajete, a onda da dolazite i stojite preda mnom u Domu ovome koji nosi moje ime i govorite: ‘Spašeni smo!’ i da nakon toga opet činite nedjela i opačine?“

Upravo to nama danas govori Gospodin. Važna je crkva u kojoj se okupljamo. Sveti su sakramenti koje slavimo. Sveta je Božja riječ koja nam se navješćuje. Sve su to prave svetinje i jamstvo posebne Božje blizine. Međutim, Bog traži da se trudimo živjeti u skladu s njegovom voljom. Ne bi se smjelo dogoditi da mi sve „obavimo“: krštenje, prvu pričest, krizmu, vjenčanje pa i kršćanski sprovod kada dođe vrijeme, a da onda živimo „kao pogani koji ne poznaju Boga.“ (1 Sol 4,5) Zato je za nas prvenstveno važno vršiti zapovijedi, ljubiti Boga i bližnjega a onda, naravno, slaviti i naše bogoslužje, upravo kako Isus kaže: „Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati.“ (Mt 23,23)

SEDAMNAESTI TJEDAN

Ponedjeljak sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 13,1-11)
Tako ću uništiti silnu oholost

Bog govori narodu na slikovit način. On zapovijeda proroku Jeremiji da kupi nov pojas te da ga sakrije u vlažnu pukotinu uz rijeku Eufrat. Kad je nakon dugo vremena po Božjoj riječi Jeremija potražio taj pojas, nađe da je sav istrunuo i da više nije nizašto. I onda Bog progovara Jeremiji: „Tako ću uništiti silnu oholost Judeje i Jeruzalema.“ A oholost se Božjega naroda očitovala u tome da su prezreli svoga Boga i okrenula se ništavnim bogovima okolnih naroda.

Netko bi rekao: „Tako im i treba!“ Međutim, drugi će primijetiti da je teško povjerovati da se Bog osvećuje i šalje zlo na ljude. Ako na čas ostavimo po strani nevolje i kušnje koje pogađaju čovjeka a koje nisu izravno kazna za neke grijehe, ovdje se radi o nečem drugome. Evo. Narod je svjesno i uporno slijedio tuđe nazovi-bogove i zanemario pravoga Boga i njegove zapovijedi. Time oni jednostavno nisu mogli postići sreću, nego su sebe nužno unesrećili. Jer, pogledajmo: od Boga je sve, svako dobro i svaki blagoslov. Ako čovjek Boga odbaci, što će dobiti? Čovjek koji uporno i svjesno gazi Bože zakone te se svjesno i uporno Bogu protivi, može li postići istinsku svrhu svoga života, može li postići duboki mir svoje duše? Ne. Baš kao što čovjek ovisan o alkoholu ili kakvom drugom opojnom sredstvu ne može naći svoj mir, tako ni čovjek bez Boga. Prema tome, Bog nikoga ne kažnjava. Čovjek koji bježi od Boga, sâm sebe kažnjava, sâm sebe unesrećuje.

Zato, čuvajmo se tvrdokornosti. Ne dopustimo da se zlo ukorijeni u nama. Tražimo uvijek Boga i njegovo milosno lice. I – gle! – on će nam se smilovati, on će nas voditi putem spasenja, on će naše dane ispuniti mirom, baš kako Isus govori: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem!“ Dao Bog da taj Kristov mir uživamo i ovdje i u vječnosti.

Utorak sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 14,17-22)
Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo

Nije lako uvijek iznova slušati žalopojke proroka zbog grijeha i zbog propasti svoga naroda. Međutim, danas je to ipak Božja riječ za nas. Evo, prorok Jeremija gleda strašnu propast svoga naroda. To je rat, bijeda, glad, toliki pobijeni i umoreni, toliko udovica, toliko siročadi i potpuna neizvjesnost. što će sutra biti. I onda Jeremija upućuje vapaj Bogu: „Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; doista, tebi sagriješismo!“

To je uvijek prvi korak. Zamislimo obične Izraelce prije svih tih stradanja. Uza svoga Boga častili su i druge bogove, povodili se za ružnim običajima drugih naroda, htjeli su biti u skladu s onim vremenom i nekako u trendu. Htjeli su biti, kako se to danas kaže, građani svijeta, bez Boga i bez Božjih zakona. Bili su uvjereni da nisu ništa zlo mislili ni činili. Taj njihov život činio im se normalnim i razumljivim u ondašnjem modernom svijetu. A završilo je tako tragično.

Kao da gledamo današnje vrijeme. Lako i olako prihvaćamo navade ovdašnjega svijeta, pa i one koji se izravno protive Bogu i njegovim zapovijedima. Želimo biti u trendu, želimo biti moderni, ne želimo biti dio „mračnog srednje vijeka“. Pa nam pomalo postaje normalno ono što uopće nije normalno, pa nam postaje najvažnije ono što u Božjim očima uopće nije važno. Zapostavljamo svoje korijene, svoju pripadnost Bogu. Zato bismo i mi itekako trebali stati i zastati te s prorokom Jeremijom reći: „Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; doista, tebi sagriješismo!“ I onda, kada se skrušimo, kad grijehe svoje i propuste Bogu priznamo, kada od Boga iskreno tražimo oproštenje, kada tražimo milost i snagu da živimo kao njegova istinska djeca – gle! – pronaći ćemo duboki mir i radost ne samo u vječnosti, nego također i ovdje, u ovome životu, upravo kako veli onaj sveti psalmist: „Čim legnem, odmah u miru i usnem, jer mi samo ti, Gospodine, daješ miran počinak.“ (Ps 4,9)

Srijeda sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 15,10.16-21)
Ipak svi me proklinju

Prorok Jeremija je bio miran čovjek, tih i povučen. I onda njega baš takvoga Bog šalje da prekorava Jeruzalemce zbog njihove nevjere. Jeremija kaže da je on primljenu Božju riječ upravo gutao, da ga je Božja riječ posvema prožela i ispunila ga radošću i mirom. Jeremija je onda tu Božju riječ naviještao, jer je znao da je to riječ Božja, jer je znao da je ta riječ za dobro njegova naroda. Nisu ga slušali, nego su mu se izrugivali, smatrali luđakom i zanesenjakom. I onda Jeremija, koji je u potpunosti bio Božji čovjek, svet čovjek, izlijeva pred Bogom svoju muku: „Jao meni, majko, što si me rodila, da svađam se i prepirem sa svom zemljom. Nikom ne uzajmih, ni od koga zajma ne uzeh, a ipak svi me proklinju.“

Velika je to muka. Bila je velika zaslijepljenost i nedobronamjernost ljudi kojima je Bog htio prići po proroku. Jeremija je činio dobro i samo dobro, a ipak su ga svi proklinjali. Isto se dogodilo i našemu Gospodinu Isusu Kristu. Prošao je svijetom čineći dobro. Bolesne liječio, mrtve uskrišavao, siromasima naviještao evanđelje. S kojim uspjehom? Razapeli su ga. Ovdje nam valja istaknuti nekoliko stvari. Prvo, mi Bogu želimo biti vjerni, kakve god nas okolnosti okruživale. Mi ćemo ostati na Božjem putu, kamo god išao ovaj svijet i koliko god nas zbog toga smatrali luđacima, koliko god nas možda i proklinjali. A događat će se da ćemo zbog vjernosti Bogu mi biti ovome svijetu na čuđenje i na podsmjeh. To će zapravo i biti znak da smo Bogu vjerni. Što bi tu bilo čudno? Isus jasno veli: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati.“ (Iv 15,20) Naše je da Bogu uvijek ostanemo vjerni, a Bog će već učiniti da njegova riječ dopre do svakog ljudskoga srca.

Četvrtak sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 18,1-6)
Kao ilovača u ruci lončarovoj

Koji puta čovjek u svojoj površnosti pomisli da nekako u svojoj ruci ima svoj život i da je manje-više sve podložno njegovoj volji i njegovu izboru. Kad tamo, naše je tijelo vrlo osjetljivo. Jednako tako i naš duh, odnosno naše duševno zdravlje. Malo je potrebno da se čovjek ozbiljno razboli. I stvarno, što mi uopće određujemo? Maleni smo, krhki i lomljivi, kako u tijelu, tako i u duhu. Zato nam Bog poručuje po proroku Jeremiji. Bog ga šalje da vidi kako radi neki lončar. I što je vidio? Piše Jeremija: „Kako bi se koji sud što bi ga načinio od ilovače u ruci lončarovoj pokvario, on bi opet od nje pravio drugi – već kako se lončaru svidjelo da napravi.“ I onda Bog kaže Jeremiji: „Kao ilovača u ruci lončarovoj, i vi ste u mojoj ruci, dome Izraelov.“

Dobro je ovdje dvoje zapaziti. Prvo, bez Božjih ruku, bez Božjega daha, bez Božje ljubavi, mi smo samo prah i pepeo. Prisjetimo se one slike o stvaranju čovjeka. Bog je bio načinio čovjeka od praha zemaljskog – baš kao što lončar pravi posudu. I tek kad je Bog u takvog čovjeka udahnuo dah života, čovjek je oživio. Drugo, Bog je gospodar svega i sve je podložno njegovoj ruci, a to onda znači i mi i naši životi. Može li glineni lonac reći lončaru, zašto si ne takvim napravio? Zato mudar čovjek, zato Božji čovjek priznaje Boga i samo Boga svojim gospodarom, njemu se jedinome klanja i njemu jedinome služi. Bog je stvoritelj i gospodar svega, ali iznad svega, Bog je ljubav. Zato se mi s punim povjerenjem prepuštamo njegovoj volji znajući da će on učiniti ono što je za nas u konačnici najbolje.

Petak sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 26,1-9)
Platit ćeš glavom!

Prorok Jeremija po Božjoj zapovijedi prorokuje u hramu glavarima skupa s narodom da će hram biti razoren, a Jeruzalem opustošen, ukoliko se ne obrate Bogu i hode po njegovu Zakonu. Jeremija je tu bio posve nedužan. Govorio samo ono što mu je Bog zapovjedio da govori. Međutim, kada je to Jeremija izrekao, zgrabili su ga svećenici i drugi lažni proroci i rekli mu: „Platit ćeš glavom!“ Da je propovijedao med i mlijeko, da im je govorio da je nevažno slijediti Božje zapovijedi, bio bi im prihvatljiv…

I to je ono kako veli mudra izreka da istina boli a laž vrijeđa. Ako je i bolna, istina je uvijek istina i samo nas istina može osloboditi. Ugodna laž vrijeđa, jer nas u konačnici vodi u propast. Zato se trebamo kloniti napasti koju danas zovu politička korektnost, prema kojoj treba svima sve odobravati i proglašavati čestitim ono što je grešno, a dobrim ono što je zločin. Prisjetimo se. Kada je ono Petar – u svoj dobronamjernosti – rekao Isusu da se nipošto njemu, Isusu, ne smije dogoditi da bude ubijen, Isus mu oštro odgovara: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! (Mk 8,33) Mi zato slijedimo Gospodina i samo Gospodina: i kad je to lako i kada je to teško; i ona kada je to društveno prihvatljivo i onda kada će nas zbog toga izruguju. Jer, jedan je naš učitelj i vođa – Isus Krist. On i samo on.

Subota sedamnaestog tjedna „kroz godinu“
(Jr 26,11-16.24)
Ja sam, evo, u vašim rukama

Jeremija je narodu navješćivao Božju riječ, za koju je znao da je tvrda i da je narod neće prihvatiti. Znao je također da stavlja na kocku svoj život, jer se moglo lako dogoditi da ga ubiju, kao što se već ranije događalo da su proroci bili ubijeni. Međutim, Jeremija je bio Bogu vjeran, vjeran po svaku cijenu. Bog mu je govorio da prorokuje – i on je prorokovao, bez obzira što mu se zbog toga moglo dogoditi. Zato on mirno veli starješinama i svećenicima: „Ja sam, evo, u vašim rukama. Učinite sa mnom što vam se čini dobro i pravo… Jer, zaista, Gospodin me posla k vama da u vaše uši govorim sve ove riječi.“

To je put istinskih Božjih ljudi. Oni su Bogu vjerni po svaku cijenu. Njima je najvažnije vršiti volju Božju i to je za njih jedini smisao njihova života. Upravo je u tome velika Isusova mati blažena djevica Marija. Mirno je rekla „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Isto to neposredno prije svoje smrti rekao i Isus u molitvi svome Ocu: „Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ (Mt 27,39) Samo to je naš put. Mi nastojimo biti Bogu vjerni, bez obzira što na to kažu naši najbliži, naša okolina ili pak oni koji su glasni u sredstvima javnog priopćavanja. Jer, na samom koncu, kome ćemo polagati račun? Bogu i samo Bogu. Zato želimo biti vjerni njemu i samo njemu.