Meditacije uz svagdanja čitanja vremena kroz godinu (1. dio)

Napomena: ovdje ponuđene meditacije vezane su uz prvo čitanje godine II., obuhvaćaju vrijeme od ponedjeljka prvog do subote šestog tjedna kroz godinu, a meditacije svih tjedana kroz godinu priređene uz Evanđelje mogu se pronaći ovdje.

PRVI TJEDAN

Ponedjeljak prvoga tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 1,1-8)
Zašto plačeš, Ana?

Živjeti u braku i ne imati djece velika je kušnja. Silno željeti dijete, a ne imati ga… To mogu razumjeti samo oni koji su to iskusili, odnosno bračni parovi koji s tim križem žive svaki dan. U Prvoj knjizi o Samuelu čitamo kako je tu tugu duboko u sebi nosila i Ana, pobožna žena. Osobito joj je bilo teško o blagdanskim danima, tako da bi tih dana uvijek rasplakala. Treba to razumjeti. Nije li Bog još prvim ljudima rekao: „Plodite s i množite…“ A ona kao da je bila izvan te Božje odredbe. Njezin muž Elkana pokušao ju je tješiti riječima: „Zašto plačeš, Ana? I zašto ne jedeš? Zašto ti je srce rastuženo? Nisam li ti ja vredniji nego deset sinova?“ Rekli bismo da to baš i nije neka utjeha. Muža je voljela i poštovala, ali je duboko u sebi htjela da im brak bude blagoslovljen djecom.

I u nama ima lijepih i plemenitih želja, kao što je želja za potomstvom, želja za zdravljem svojih najbližih, pogotovo djece, želja za tim da provodimo miran i spokojan život u obitelji, na radnom mjestu i u svome okruženju. A evo, događa se da se te naše želje ne ostvaruju. Dođe bolest, pogodi nas tragedija ili pak iznenadna smrt. Tko se ne bi rasplakao? Tko ne bi tugovao? Kako razumjeti činjenicu da Bog dopušta nevolje i nedaće? U takvim trenucima Bog nam progovara riječima onoga Elkane: „Zašto plačeš? Nisam li ti ja vredniji od onoga za čime čezneš?“ Upravo tako. Bog dopušta da nas pogađaju i nevolje i nesreće, koji puta istinske tragedije. Zašto? Ne možemo znati, kao što ne možemo znati zašto Bog jednome bračnome paru daje djecu, a drugi ostaju sami cijeli život. Međutim, jedno znamo i vjerujemo. Što god da nam je uskraćeno – ili nam se barem tako čini – Bog nam daje puno više. Daje nam sama sebe. Daje nam nadu vječnosti, daje nam vječnu proslavu sa svojim Sinom Isusom Kristom, ispunja nas već sada svojim mirom, jer znamo da smo prava djeca Božja. „Zašto plačeš?“ Plačem možda ovoga trenutka. Tugujem, ali ne očajavam. Jer znam, Bože, ti si sa mnom sada i u vječnosti.

Utorak prvoga tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 1,9-20)
Izmolila od Gospodina

Neka hrvatska imena imaju svoje lijepo značenje kao: Vedran, Zdravko, Ljubica, Milena. U Bibliji sva imena imaju značenje. U Prvoj knjizi o Samuelu pripovijeda se kako se jedna pobožna žena imenom Ana, nerotkinja, u hramu molila da rodi dijete. I doista, nakon godina čekanja, ona porodi sina i dade mu ime Samuel u prijevodu: Izmoljen od Boga. Taj je Samuel bio zadnji od židovskih sudaca, onaj koji je za kralja pomazao Davida.

Biblija naglašava da je dijete Božji dar. Tako je Bog dao da Mojsije čudesno ostane na životu, tako što ga je posinila faraonova kći. Na čudesan način se rodio i Samson. Njegova je mati također godinama bila nerotkinja. Isto se dogodilo i majci Ivana Krstitelja. Sva su ta djeca: Mojsije, Samuel, Samson, Ivan Krstitelj bili veoma važni za svoj narod. Najčudesnije je pak rođenje Isusovo, izravnim Božjim djelovanjem.

S druge strane, za Boga nema velikih i malih ljudi. Svaki je čovjek jedinstven i vrijedan. U svakom je djetetu cijeli svemir, neponovljivo i jedinstveno bogatstvo osobnosti, koja nikada ne prestaje, cijelu vječnost. Nadalje, jedino za čovjeka Sveto pismo kaže da je stvoren na sliku Božju, te da po Kristu postaje dionik njegove božanske naravi. Evo, Bog je dao da dijete, stvoreno na sliku Božju i po Kristu određeno za vječnost, bude povjereno roditeljima i obiteljskom odgoju. Najveći je to dar koji Bog može čovjeku dati na ovoj zemlji. Zato svako dijete prihvaćamo s radošću. Ono pripada Bogu. I po njemu mi – koji ga odgajamo – dospijevamo zajedno s njime našem nebeskom Ocu.

Srijeda prvoga tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 3,1-10.19-20)
Samuele, Samuele!

U Prvoj knjizi o Samuelu pripovijeda se kako se nešto čudesno dogodilo jednom malenom dječaku. Riječ je o Samuelu. On je još kao maleni dječak počeo služiti u hramu kod svećenika koji se zvao Eli. Jedne noći dječak je spavao u hramu i začuo glas koji ga doziva: „Samuele! Samuele!“ Samuel se skoči iz postelje i potrči Eliju govoreći: „Zvao si me!“ Svećenik mu reče: „Ja te nisam zvao! Vrati se i spavaj.“ Samuel se vratio i zaspao i – gle! – opet je čuo glas koji ga je dozivao i opet je otrčao k Eliju, koji ga je ponovno otpravio da ide počivati. Kad je dječak po treći puta čuo dozivanje, pa opet je otrčao k Eliju, tada je Eli shvatio da zapravo sâm Bog zove dječaka, pa ga je poučio: „Ako te ponovno bude zvao, ti reci: ‘Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!’“ Tako se i dogodilo. I te je noći doista Bog progovorio dječaku. Tako je on, još od svoje dječačke dobi postao prorok, jedan od najvećih u Izraelu. To je onaj koji je kasnije i Šaula i Davida pomazao za kralja.

Mogli bismo ovako umovati: da Samuel nije bio tako hitar i poslušan, bi li on postao prorok? Da je, na primjer, pomislio: „Što god da Eli treba, to možemo i sutra riješiti“, što bi bilo od njegove uzvišene službe? Neke se stvari u životu rijetko ponavljaju. Tako stari Rimljani vele da dvostruko daje tko brzo daje, a Sveto pismo nas slično opominje: „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!“ Naglasak je na onome „danas“. Kad vidimo da nešto dobroga trebamo učiniti važno je odmah djelovati. Odgađanje samo otežava, bilo da se radi o pisanju lektire, isprici, lijepoj riječi ili pomaganju. Nikad nije prerano za ono što je dobro. Ako danas nešto dobroga odgodimo, ne znamo hoćemo li sutra za to imati prigode. Svaki dan naše nas srce poziva da činimo obične lijepe stvari. To može biti osmjeh, lijepa riječ, iskreni oprost, gesta ljubavi. Važno je ne ostavljati za sutra. Današnji je dan u našim rukama, a sutrašnji je sakriven u Božjoj providnosti. Zato: „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!“

Četvrtak prvoga tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 4,1-11)
Kovčeg Božji bi otet

U svoje je vrijeme u Židova najveća svetinja bio kovčeg saveza u kojem su se čuvale ploče na kojima je Mojsije uklesao Božje riječi. Taj su kovčeg, okovan zlatom, smjeli nositi samo svećenici, a bio je položen u poseban dio šatora, a kasnije u najsvetiji dio hrama koji se zvao Svetinja nad svetinjama. I evo, dogodilo se ono što je onome narodu izgledalo nevjerojatno. Iako su oni kao jamstvo pobjede na bojno polje ponijeli upravo taj kovčeg, Bog je dopustio da ih njihovi neprijatelji Filistejci pobjede te da – štoviše – otmu taj isti kovčeg, njihovu najveću svetinju. Židovi su se u čudu i zdvajanju pitali, kako je Bog mogao dopustiti takvu strahotu…

Ovdje valja istaknuti dvoje. Prvo, ne možemo Boga uvjetovati i u nj nema trgovine, prema kojoj mi Bogu nešto dademo nakon čega on mora uzvratiti onim što od njega tražimo, kao što su oni mislili da je nazočnost kovčeg saveza jamstvo pobjede. Tako je i s nama. Ne možemo Boga uvjetovati tako da učinimo neki zavjet, izmolimo određenu devetnicu, odemo u neko svetište ili se utečemo nekom posebnom svecu, pa da Bog onda sigurno učini po našoj želji. Tako se na mrežnim stranicama mogu pronaći neke moćne molitve koje bi uvijek trebale biti uslišane… Ne. Mi od srca molimo, ali na koncu – u Očenašu – uvijek velimo: „Budi volja tvoja“.

Drugo, Bog je tako silan da svaku nevolju – pretrpljenu radi njegova imena – on promeće u blagoslov. Zato Isus kaže: „Blago siromasima, blago progonjenima zbog pravednosti, blago ožalošćenima…“, jer će Bog njihov križ i njihovu patnju prometnuti u nebesku proslavu. Ne možemo razaznati putove Božje, ali znamo i vjerujemo: Bog je uvijek s nama, Bog nas uvijek ljubi kao svoju djecu, a u trenucima nevolje na osobit je način s nama, kao što je ono Isusu u samrtnoj muci u Maslinskom vrtu poslao anđela da ga ohrabri. Zato nikad ne malakšemo. Gospodin je uvijek uz nas svojom ljubavlju.

Petak prvoga tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 8,4-7.10-22a)
Poslušaj njihovu želju

U vremenu prije kraljeva suci su u Izraelu bili ljudi koje je Bog pozvao i postavio da u njegovo ime vode njegov narod i sude u njihovim parnicama, a Bog se smatrao jedinim pravim kraljem. Samuel je bio posljednji sudac u Izraelu. I onda su neki došli k njemu i u ime naroda tražili da im se dadne kralj, kao što su svi okolni narodi imali svoje kraljeve. To nije bilo dobro, jer su time na neki način odbacili Boga. Pa ipak, Bog je dopustio da im se izabere kralj, ali je tom prilikom jasno rekao Samuelu: „Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe traži, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima.“

Bog je, eto, dopustio da narod krivo odabere. Ovdje stojimo pred onom vječnom tajnom: zašto Bog dopušta da ljudi luduju i čine zlo u svojoj umišljenosti? Teolozi će na to spremno odgovoriti da je to zato, što je Bog dao čovjeku slobodnu volju, a čovjek se onda, naravno, u svojoj slobodi može i na zlo odlučiti baš kao prvi ljudi, koji su jeli sa stabla s kojega im je Bog bio zabranio da jedu. Međutim, dajući ljudima slobodu Bog nije sebi svezao ruke. Što Bog čini? On ono zlo može prometnuti u dobro. Pogledajmo najveći primjer. Bog je Isusovu smrt – naizvan uzrokovanu zlobom Isusovih suvremenika kao i zloćom rimskog upravitelja – prometnuo u slavu uskrsnuća. Pa onda radosno velimo kako nas je Krist spasio svojom smrći i svojim uskrsnućem. Kasnije je upravo krv progonjenih kršćana bila ono sjeme koje je rađalo novim kršćanima. Tako je i u našem životu. Kako bi rekao Pavao, mi u svome tijelu dopunjamo ono „što nedostaje mukama Kristovim.“ (Kol 1,24) Zato ne malakšemo. Koliko god ovaj svijet trpio zbog bahatosti i zloće silnika, Bog neće dopustiti da zlo ima zadnju riječ.

Subota prvoga tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 9,1-4.17-19; 10,1a)
Ovim te Gospodin pomazao

Samuel pomazuje Šaula za prvog izraelskog kralja i kaže mu: „Ovim te Gospodin pomazao za kneza nad svojim narodom Izraelom.“ Upravo tako. Šaul je postao kraljem, jer ga je Bog izabrao, jer ga je Bog htio za kralja. Nesreća kralja Šaula je počela onda, kada se zbog svoje službe počeo uznositi te kada se suprotstavio Božjoj zapovijedi. Važno je to i za nas. Šaul je bio obdaren kraljevskom službom.

Tako i svaki od nas. Netko je izvrstan u matematici, u športu, u glazbi ili pak u svakovrsnoj umjetnosti. Netko ima široko, dobrostivo srce. Netko je obdaren bračnim i obiteljskim životom, nekome su povjerene važne zadaće i društvu ili u Crkvi. Međutim svakome od nas treba odjekivati u ušima ono što je rekao Samuel: „Ovim te Gospodin pomazao“ i postavio u određenu službu i povjerio. Bog se želi proslaviti našim vjernim služenjem. Zato od nas treba biti daleko svaka uznositost i oholost. Mi smo pozvani činiti Božje djelo ovdje na zemlji, kako na uči Pavao: „Božji smo suradnici.“ (1 Kor 3,9) Dao Bog da u svojoj službi budemo vjerni, zahvalni i ponizni.

DRUGI TJEDAN

Ponedjeljak drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 15,16-23)
Poslušnost je vrednija od najbolje žrtve

Kralj Šaul je prekršio Božji nalog pravdajući se da je samo htio Bogu prinijeti žrtve. I onda dolazi neočekivan i strog odgovor Božji po proroku Samuelu: „Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline.“ Ako ostavimo po strani Božji nalog o kletom uništenju – što nama danas nije lako razumjeti – ostaje ono temeljno što Bog od čovjeka traži, kako od prvih ljudi u raju zemaljskom, tako od svakoga vjernika sve do danas. To je poslušnost i podložnost. Pogledajmo. Bog je neizmjerno mudar, Bog sve zna i Bog je neizmjerna i savršena ljubav. Prema tome, ako Bog nešto od nas traži, to nije hir razmaženog i oholog vladara, nego zapovijed mudrog Oca koji nas neizmjerno ljubi. Vršiti volju Božju – to je ona duhovna žrtva koja je Bogu mila, a o čemu tako često govore drevni proroci.

U tome su nam najveći primjer Isus i njegova majka Marija. Isus je, znamo, stojeći pred vlastitom smrću rekao svome i našem Ocu: „Ne moja, nego tvoja volja.“ Sa svoje strane i Marija je rekla: „Neka mi bude po riječi tvojoj“, iako tada nije mogla znati da će to značiti i stajanje pod Isusovim križem. To je i naš put: vršiti Božje zapovijedi i u isto vrijeme prihvaćati iz njegove ruke nevolje i tegobe života, vršeći sve svoje dužnosti. To je temelj. A nakon toga dolaze sve naše pobožnosti i liturgijska slavlja. Konačno, u tome jest i bit svete mise koju slavimo. Mi u euharistijskom slavlju nevolje svoga života, svoju vjernost Bogu, svoje križeve sjedinjujemo s Kristovom žrtvom i tako same sebe u duhovnoj žrtvi prikazujemo Bogu. U tome smislu najsigurniji put spasenja jest nasljedovati Isusa i Mariju u poslušnosti Bogu.

Utorak drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 16,1-13)
Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu

Proroku Samuelu Bog govori da treba pomazati za kralja jednoga od sinova čovjeka koji se zvao Jišaj, a živio je u Betlehemu. I kad je Samuel vidio Eliaba, najstarijeg Jišajeva sina, pomislio je da je to zacijelo onaj kojega treba pomazati za kralja. Međutim, Bog progovara Samuelu: „Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ Nakon toga je Jišaj redom dovodio i druge svoje sinove, njih sedam. Međutim, Samuel je rekao da ni jednoga od njih Bog nije predodredio za kralja. Ispostavilo se tada da je najmlađi, osmi, imenom David, na paši za stadom. Kad se David pojavio, Samuel je po nadahnuću znao: to je izabranik! I pomazao za kralja njega, najmlađega usred njegove braće. Sve ostalo je povijest. David je postao najjači i najpoznatiji židovski kralj. Po proročkim riječima upravo iz Davidova potomstva trebao je doći Mesija, a za kršćane je to Isus Krist, Davidova roda, rođen u Betlehemu.

Nije lako odlučivati o ljudima. Kojega studenta treba profesor izabrati za svog asistenta? Koju osobu trebamo zaokružiti na glasačkom listiću? Kojemu od svojim prijatelja stvarno možemo dati povjerenja? Koji je onaj pravi, odnosno ona prava za brak? Vidjeli smo kako Bog procjenjuje: „Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas…“ Zato Isus izabire za učenike obične ribare, zato u svoju službu poziva Pavla progonitelja, zato čini velikima one ljude koji su u ljudskim očima maleni. Prisjetimo se. Sveti Leopold Mandić nije imao ni metar i po visine. Bio je boležljiv, stranac u tuđoj zemlji, zadnji u svome samostanu… a ipak je velik, velik svetac.

Važno je i za nas da se ne damo zabljesnuti vanjštinom. Potrebno je imati oko i srce da zapazimo dobrotu, privrženost i ljubav u običnih malih ljudi. Blještavilo pozornica prolazi, športski uspjesi tamne, razigrana mladost prolazi. Ako se malo više potrudimo, vidjet ćemo koliko (skrivenog) dobra ima u onima s kojima živimo u tolikim običnim ljudima kojima smo okruženi. Ne živi se od svjetla pozornice. Živi se od srca. Neka nam Bog dade pronicavo i dobro srce.

Srijeda drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 17,32-33.37.40-51)
Neka nikome ne klone srce

Golijat je bio silan ratnik. Div od čovjeka. Tko bi mu se mogao suprotstaviti? I onda David, još dječak, mirno kaže kralju Šaulu: „Neka nikome ne klone srce zbog onoga čovjeka! Tvoj će sluga izaći i borit će se s tim Filistejcem.“ Otkud Davidu tolika hrabrost? Prisjetimo se što je on rekao Golijatu: „Ti ideš na me mačem, kopljem i sulicom, a ja idem na te u ime Gospodina nad Vojskama.“ Iz njegovih je usta zacijelo progovorio i psalmista: „U Gospodina se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek?“ (Ps 56,12) Isus jednako govori: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti.“ (Lk 12,4) Pavao, koji je doživio silne nevolje i silna progonstva sa svim mirom kaže: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ (Rim 8,35.37) To je snaga Božjih ljudi. Ne uzdaju se u svoje sile nego u Boga koji ih poziva u službu i koji im povjerava određenu zadaću. To je naš put. Kad smo s Bogom i kad smo na Božjem putu, mi smo mirni, mi smo zaštićeni. Zato se pouzdanjem svakoga jutra znamenujemo znakom Kristova križa stavljajući se pod zaštitu Oca, Sina i Duha Svetoga. i kažemo: „Amen – Tako neka bude.“

Četvrtak drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 18,6-9; 19,1-7)
Još mu samo treba kraljevstvo!

Kada su žene pjesmom više pohvalile hrabrost Davidovu, nego hrabrost kralja Šaula, Šaula je obuzela ljubomora prema Davidu te je rekao: „Još mu samo treba kraljevstvo!“ Pogledajmo. Šaul na svoju kraljevsku čast gleda kao na svoju stečevinu, kao na nešto što mu nužno pripada, kao na nešto što je njegovo i samo njegovo. A pri tome zaboravlja jednostavnu činjenicu da ga je u svoje vrijeme Bog za kralja odredio i naložio proroku Samuelu da ga pomaže za kralja. Božjom voljom i Božjim odabirom Šaul je postao kralj. Prema tome, ako kasnije Bog nekoga drugoga postavi za kralja, time Šaulu ne oduzima ništa što bi bilo Šaulovo vlasništvo. Zašto bi Šaul morao biti kralj? Stoji li to zapisano u njegovim genima? Je li se Šaul možda rodio u kraljevskom grimizu, a ne posve gol kao i svi ljudi?

To je opomena za sve nas danas. Gdje piše da baš ja moram biti ravnatelj ili dekan? Zašto bih baš ja trebao dobiti neko priznanje? Ako ne dobijem drugi mandat u nekoj službi, nije mi nitko oteo nešto što bi bilo moje i samo moje. Što god bili, što god umjeli, kakav god položaj imali u društvu ili u Crkvi, sve je to Božji dar. Bog je izabrao Pavla za apostola, a nekoga drugoga nije. Bog je jednome dao jedan dar, a drugome drugi. Svaki je dar dan za služenje, a ne za hvastanje. Zato nas Bog opominje po apostolu Pavlu: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7) Zbog toga je važno imati na pameti da je poniznost temelj svetosti, a oholost izvorište svakoga grijeha. Zato će biti korisno da počešće ponavljamo ovaj lijepi molitveni zaziv: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“

Petak drugog tjedna „kroz godinu“
(1 Sam 24,3-21)
Jer je pomazanik Gospodnji

Kralj Šaul progoni Davida koji mu je takmac za prijestolje. Da bi spasio goli život, David bježi sa svojim ljudima. I gle, stvorila se dobra prigoda. Šaul je sâm ušao u jednu pećinu ne znajući da su tamo sakriveni David i njegovi ljudi. Tom prigodom oni rekoše Davidu da je sada trenutak kada može ubiti Šaula. Na njihovo čuđenje David im odgovara: „Očuvao me Gospodin da takvo što učinim svome gospodaru, da dignem ruku na njega, jer je pomazanik Gospodnji.“

Ova je zgoda Božja riječ upućena nama. Ima trenutaka kada čovjeku „padne mrak na oči“. Doživio je toliko nepravdi, toliko mu je zla učinjeno. I onda s dogodi baš takva prigoda: da svome neprijatelju uzvrati istom mjerom, štoviše da mu zada još jači udarac. Ne moramo ići daleko od svoje vlastite obitelji. Žena povrijedi muža ili muž ženu, brat bratu učini nepravdu, sin ili kći dožive da im je roditelj učinio nepravdu, netko na poslu svome kolegi radi iza leđa… I onda se nađe prigoda, mogućnost da uzvratim istom mjerom. Dugo sam trpio poniženja i sada konačno ja mogu udariti i to jače nego što su mene udarali… I onda nam u ušima odjeknu Davidove riječi: „Očuvao me Gospodin da takvo što učinim svome gospodaru, da dignem ruku na njega, jer je pomazanik Gospodnji.“ A svaki je čovjek „pomazanik Gospodnji“, od Boga željen i postavljen u ovaj svijet, a od Krista otkupljen.

David je poštedio Šaula koji mu je o glavi radio. Isus je molio za svoje krvnike. Toliki kršćanski mučenici nisu proklinjali svoje mučitelje, nego ih s ljubavlju Bogu preporučivali. To je recept za „spokojan i miran život“ već ovdje na zemlji. Sveti papa Ivan XXIII. pri koncu svoga života mirno je rekao svome tajniku: „Nismo skupljali kamenje koje su na nas bacali, a mi nismo bacali ni na koga“. Mudrost je to svetih i velikih ljudi. Isusova je to mudrost: „Velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.“ Zašto? Prvenstveno zato što svojim blagoslivljanjem ne trujem sebe mržnjom, zlom krvi, osvetom, nego svoje srce ispunjamo dubokim mirom. S droge strane – a tko zna? – možda i onoga drugoga time potaknem da razmisli o onome što čini. Kaže Isus da to govori onima koji slušaju. Bilo bi sjajno da smo i mi među njima. 

Subota drugog tjedna „kroz godinu“
(2 Sam 1,1-4.11-12.19.23-27)
Mnogo je ljudi i poginulo

Kaže se da svaki rat završi primirjem ili mirom. Tako na prvi mah ispadne da je na koncu rata sve opet lijepo i po starom. A što je s tolikima koji su poginuli, koji su ostali invalidi, što je s obiteljima koji tuguju za svojim najmilijima? Strašan je rat. O tome je riječ u jednom odlomku Druge knjige o Samuelu. Nakon jednog vojnog poraza dolazi glasnik Davidu i kaže: „Mnogo je ljudi poginulo.“ Među poginulima su bili kralj Šaul i njegov sin Jonatan. Na tu je vijest David zajedno sa svim narodom počeo plakati i naricati.

Možemo samo zamisliti koliko je suza i naricanja bilo u našem Domovinskom ratu, koliko je i danas suza i naricanja u ratovima i nasiljima svugdje po svijetu. Što nam je činiti? Možemo i trebamo moliti da Bog ulije duha svojega mira u srce svakoga čovjeka, tako da prestanu svi ratovi i sva nasilja u svijetu. U isto vrijeme valja moliti i za sve nas, da Gospodin toga istoga duha mira ulije i u srce svakoga od nas, tako da se odreknemo svake zavisti, svakog nasilništva riječima i djelima. Štoviše, sveti nas Ivan opominje da i mi poput Krista u ljubavi polažemo život jedni za druge: „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću.“ (1 Iv 3,16)

TREĆI TJEDAN

Ponedjeljak trećega tjedna „kroz godinu“
(2 Sam 5,1-7.10)
Od tvoje kosti i od tvoga mesa

U Drugoj knjizi o Samuelu čitamo kako su židovska plemena došla Davidu da ga pomažu za kralja govoreći: „Evo mi smo od tvoje kosti i od tvojega mesa.“ Time su rekli da je on jedan od njih, da su oni istoga roda kao i on. Baš kao što reče prvi čovjek za svoju ženu: „Gle, evo kosti od mojih kostiju“. Time se iskazuje duboka obiteljska, rodbinska i plemenska povezanost. To je za kršćane temelj da sve ljude smatraju jednakopravnima, jer svi smo od jednog Stvoritelja, muškarci i žene, mladi i stari, tuđinci i domaći, ove ili one boje kože. Svi smo mi međusobno „kost od kosti“.

Međutim, za kršćane je Davidovo kraljevanje tek slika. Isus Krist je pravi kralj, on je Alfa i Omega, Početak i Svršetak. U Ivanovu evanđelju čitamo za Sina Božjega da se utjelovio, doslovno da je „Riječ tijelom postala“. Ovdje grčki izraz „tijelo“ označava pravo ljudsko tijelo od krvi i mesa. Čudesno je to. Onaj po kome je sve i od kojega je sve, pravi Sin Božji postao je pravim čovjekom, a to je Isus Krist. Dakle, ne samo da je – prema kršćanskom vjerovanju – Sin Božji naš pravi Kralj i Vladar, nego je također u potpunosti jedan od nas, naš je brat, dionik naše ljudske naravi, „naša kost“, nama u svemu jednak osim u grijehu. Postao je čovjekom da bi nas učinio dionikom svoga božanstva, odnosno, kako kaže Pavao, „premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ Mi smo Božja djeca, mi smo Božji miljenici mi smo dionici božanstva Isusa Krista. Da Bog da i naš život odgovara tome velikom daru.

Utorak trećega tjedna „kroz godinu“
(2 Sam 6,12b-15.17-19)
David je igrao iz sve snage

David je dao da se svečano donese kovčeg saveza – najveća židovska svetinja – i postavi u šator koji je služio kao hram. Kako je to izgledalo? Evo. „David je igrao iz sve snage pred Gospodinom, a bio je ogrnut samo lanenim oplećkom. Tako su David i sav Izraelov dom nosili gore Kovčeg Gospodnji kličući i trubeći u rog.“ Služba u starozavjetnom hramu bila je ispunjena pjevanjem i zvucima svih tada poznatih glazbala. Oni su doslovno slavili Gospodina pjesmom, svirkom, a David čak i plesom.

Mogli bismo pomisliti da je to bilo primjereno starim istočnjačkim narodima. Zato nam može pomalo neobično zvučati kada se kaže liturgijsko slavlje ili slavlje svete mise, slavlje prve pričesti ili krizme. Pa ipak, naše je bogoslužje slavlje. Pogledajmo. Krist nas je spasio svojom smrću i svojim uskrsnućem, tako da smo mi postali dionici njegove božanske naravi i istinska djeca Božja. Krist nas uzdiže tako da za nas pripravlja vječne stanove, tako da i mi u vječnosti budemo tamo gdje je on. I, evo, to Kristovo spasenje, njegova muka i smrt za naše spasenje postaje otajstvo, otajstvo koje se među nama ostvaruje u bogoslužju. U tome, naime, i jest otajstvo, da se po izvanjskim znakovima – u bogoslužju – ostvaruje naše spasenje prema kojem mi već jesmo djeca Božja, s time da će se to u potpunosti očitovati u vječnosti. Zato mi u bogoslužju s pravom slavimo svoje spasenje, svoje izabranje, svoje uzdignuće na čast djece Božje. U svakom bogoslužju – pogotovo u svetoj misi – mi slavimo Kristovo uskrsnuće po kojem i mi postajemo dionici njegove besmrtnosti. Zato, svaka naša molitva, svako naše bogoslužje jest i treba biti slavlje Božje ljubavi prama nama. Mi slavimo jer nas je Bog stvorio, jer nas je po Kristu učinio svojom pravom djecom, jer nas po Duhu Svetom čini dionicima svoga božanskoga života. Nije slavlje nužno u veličanstvenim ceremonijama. Ono je u našem srcu, u našem zahvalnom srcu. Dao Bog da njega Boga slavimo svojim životom, osobito u svetom bogoslužju, da bismo ga sa svim anđelima mogli slaviti cijelu vječnost.

Srijeda trećega tjedna „kroz godinu“
(2 Sam 7,4-17)
Ja sam te doveo s pašnjaka, od ovaca i koza

Ima ljudi koji jako drže do svog građanskog i društvenog položaja ili pak stupnja obrazovanja kojeg su postigli. Zato će očekivati da njihova djeca postignu još veći položaj i utjecaj u društvu. Upravo zbog toga takvi će ljudi nerado kazati da im je, na primjer, otac bio pružni radnik a mati jedva pismena kućanica. A kad malo bolje pogledamo, što uopće znači ljudsko, ovozemno dostignuće? Evo nam odgovora u Božjoj riječi. David je postao silan kralj. Osvojio je i zaposjeo Jeruzalem koji će od tada biti glavni i sveti grad. I onda je David htio da mu ime još većim slovima bude uklesano u povijest. Htio je sagraditi hram svome Bogu. I što mu Bog kazuje po proroku Natanu: „Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam? … Ja sam te doveo s pašnjaka, od ovaca i koza, da budeš knez nad mojim izraelskim narodom.“ Upravo to, Davide. Nemoj zaboraviti da bi ti i danas čuvao ovce i koze da te Bog nije izabrao za kralja. Sve što si postigao – a puno si postigao! – Božje je djelo. Nemoj se uzdizati.

To Bog danas i nama govori. Čovjek se nikada ni u čemu ne bi smio uzdizati. Bog nas je sve pozvao u život. Bog nam je dao sposobnosti koje imamo: i tjelesne i duševne i duhovne. Bog nas po Kristu uzima za svoju posinjenu djecu. Sve baš sve u nama i na nama Božji je dar. Mi se zbog svega toga možemo i smijemo radovati. Međutim, na svemu tome možemo i trebamo Bogu zahvaljivati, jer je sve to čisti Božji dar. Samo to je izvor našega mira, a ne ljudska slava i ljudsko priznanje. Jer, prisjetimo se, veli Isus: „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ (Mt 23,12)

Četvrtak trećega tjedna „kroz godinu“
(2 Sam 7,18-19.24-29)
Ja ću ti podići dom

Bog nije htio da mu David sagradi dom odnosno hram. To će kasnije učiniti tek Davidov sin Salomon. Međutim, Bog daje Davidu puno više. Obećava mu da će njegov dom, to jest njegovo potomstvo ostati dovijeka, te da će njegov Potomak biti trajni i vječni Kralj. Zato David u zahvalnoj molitvi kaže: „Ti, Gospodine nad vojskama, Bože Izraelov, objavio svome sluzi ovo: ‘Ja ću ti podići dom.’“ Znamo, upravo je tako i bilo. „Dom Davidov“ jest Davidov rod i porod, a obećani Spasitelj, Krist Gospodin upravo je od roda Davidova. Tako je Bog počastio Davida na način o kojem on nije mogao ni sanjati.

Evo, to je ono što Bog čini čovjeku. David je htio Bogu podići hram, a Bog mu uzvraća najvećim darom – Kristom Gospodinom koji je od njegova roda. To Bog i nama čini. Za on malo što mi Bogu dajemo – naše nastojanje oko dobra, našu pobožnost, našu spremnost da prihvaćamo životne poteškoće; za to malo našega truda Bog nam u svome Sinu daje samoga sebe, uzdiže nas na dostojanstvo svojih sinova i kćeri i pripravlja nam mjesto u vječnim stanovima, tako da budemo tamo gdje je i sâm Krist Gospodin. Zato u svakoj svojoj molitvi zahvaljujemo Bogu za silne i velebne darove čiju uzvišenost ovdje na zemlji ne možemo pojmiti, a što će nam se u svoj veličini očitovati u vječnosti.

Petak trećega tjedna „kroz godinu“
(2 Sam 11,1-4a.5-10a.13-17)
Prošeta se po krovu

Ako čovjek nema posla – govorili su stari duhovnici – đavao će mu ga već naći… Tako je nekako bilo s kraljem Davidom. Dok je njegova vojska ratovala, on je ostao u svome dvoru i predvečer jednoga dana – vjerojatno nakon što je za ljetne vrućine malo odrijemao – prošetao se terasom svoga dvora i spazio lijepu ženu. I odmah ju je poželio, dao je dozvati k sebi i – premda je žena bila udana – s njome je zgriješio. Kako je to moguće? Pa David je bio pobožan čovjek, Bogu svome odan, Božji izabranik! Čini se da je odgovor samo jedan. Besposlica. Lakomislenost.

Zahvaljujući današnjem životnom standardu, mi sebi možemo priuštiti puno slobodnoga vremena. To po sebi nije loše. Međutim, na što ga trošimo? Na to da budemo na usluzi i na radost onima oko sebe? Na neki koristan rad, na učenje, na molitvu ili pak na to da pomažemo drugima? Hvala Bogu, ako je tako. Međutim – pogledajmo oko sebe! – koliko vremena se danas troši na televizijski program i na sve one ludosti koje se mogu pronaći na mrežnim stranicama… Nažalost, to ne znači samo ludo trošenje vremena, nego često može značiti da iz dosade, da iz potrage za brzom i jeftinom zabavom zabrazdimo u nešto loše, u nešto što razara i nas same kao i one s kojima živimo. Pogledajmo što se dalje dogodilo Davidu. Grijeh je kao korov. Širi se. Od grijeha preljuba prešao je na grijeh ubojstva nevina čovjeka. Zato je mudro uzeti u obzir opomenu apostola Petra: „Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se čvrsti u vjeri.“ (1 Pt 5,8-9)

Subota trećega tjedna „kroz godinu“
(2 Sam 12,1-7a.10-17)
Ti si taj čovjek!

Mnoga bi se zla mogla izbjeći, kada bi čovjek prosuđivao druge onako kako prosuđuje sama sebe ili svoje najbliže. Ali, ne! Na jedan način sudim svoje dijete, a na drugi način tuđe dijete. Sebe ću uvijek opravdati, a tuđe ću pogreške proučavati povećalom… To je Bog pokazao Davidu a time ostavio pouku i nama. David je uzeo tuđu ženu i dao ubiti njezina muža, da bi je mogao uzeti za ženu. Dva strašna grijeha koja u tome trenutku David vjerojatno i nije smatrao nekim velikim grijesima… I onda dolazi Davidu prorok Natan i iznosi mu zgodu koja se, navodno, dogodila u njegovu kraljevstvu. Neki bogat čovjek nije htio od svog stada uzeti janje ili ovcu da je pripravi za objed svome gostu, nego je od čovjeka siromaha, svog susjeda, ukrao njegovu jedinu ovčicu i zgotovio je za svoga gosta. David, uvjeren da mu Natan iznosi stvarni događaj, pun gnjeva kaže: “Tako mi živog Gospodina, smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio! Četverostruko će naknaditi ovcu zato što je učinio to djelo i što nije znao milosrđa!“ I onda dolazi otrježnjenje. Prorok Natan tvrdo kaže: „Ti si taj čovjek!“ David je „ukrao“ ovčicu – ženu svoga bližnjega i, što je još gore od one priče, dao toga čovjeka ubiti. Tek onda je David shvatio. I pokajao se.

Važno je to uvijek imati na pameti. Uvijek treba misliti, kako bi bilo meni da sam ja na mjestu toga čovjeka, kako bi bilo meni da je moj sin učinio to što sada čini sin nekog drugog čovjeka. Jednostavna primjer. Silno se ljutim što netko u vožnji ne poštuje pravila i zbog toga mene ometa u vožnji. Jesam li siguran da ja baš nikad nisam tako postupio? Konačno, što ja mogu znati o tome što je u glavi nekog čovjeka koji čini neke ludosti, grijehe ili zločine? Mogu li ja staviti ruku u vatru da ja to sutra neću učiniti ili da moje dijete neće učiniti i gore stvari? Zato uvijek vrijedi Isusovo zlatno pravilo: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.“ (Mt 7,12) Dao Bog da po tome živimo.

ČETVRTI TJEDAN

Ponedjeljak četvrtoga tjedna „kroz godinu“
(2 Sam 15,13-14.30; 16,5-13a)
Moj sin koji je izašao od moga tijela radi mi o glavi

Svi smo mi okruženi ljudima koji nas vole i poštuju i koji nam žele dobro. Međutim, može se dogoditi – a i događa se! – da ima i onih koji baš nisu takvi. Pa ipak, s time se nekako da živjeti. Ali kada se protiv nas okrene onaj za koga smo bili uvjereni da nam je prijatelj, teško je. A od svega toga izgleda najteže kad se protiv čovjeka okrene njegov ukućanin, njegovo dijete. Upravo se to dogodilo Davidu. Protiv njega je ustao njegov sin Abšalom s nakanom da njega, Davida, ubije te da mu preotme kraljevstvo. Pa ipak, pored svega toga David je volio svoga sina Abšaloma. Ta sin mu je! I onda s gorčinom i tugom u srcu kaže: „Moj sin koji je izašao od moga tijela radi mi o glavi.“

Rekli bismo: „Strašno…“ A evo to se dogodilo i Isusu. Gotovo svi su ga njegovi učenici – dakle njegovi najbliži! – napustili onda kada je on bio osuđen na smrt. Štoviše, jedan od njih ga je izdao, a drugi zatajio… Toliki koje je izliječio, koje ja nahranio, koji su mu klicali: „Hosana!“, okrenuli su mu leđa i to tako da su zdušno vikali: „Raspni ga, raspni!“ I opet se možemo čuditi, kako su tako mogli postupiti. Međutim, ipak neće biti dobro da osuđujemo onoga Abšaloma, ili Isusove učenike ili pak ono mnoštvo koje se rugalo Isusu na križu. Ni mi nismo puno bolji prema svome Bogu. Evo. Sve nas je Bog iz ljubavi stvorio. On nas je po svome Sinu spasio od propasti grijeha i učinio svojom istinskom djecom, dionicima slave svoga uskrsloga Sina Isusa Krista. I, kako mu uzvraćamo? Koliko smo ga puta i mi zatajili, koliko smo se puta njega odrekli, koliko smo se puta odmetnuli od njega a priklonili napasniku koji nam šapće u uho da nam Bog ne treba, jer smo mi bogovi koji razlučuju dobro i zlo… Pa ako se ipak u većoj mjeri uspijevamo othrvati napastima, mi uvijek iznova stojimo na oprezu i molimo Gospodina da nam dade mudrosti i snage da mu ostanemo vjerni, kako nas i Pavao potiče riječima: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.! (1 Kor 10,12)

Utorak četvrtoga tjedna „kroz godinu“
(2 Sam 18,9-10.14b.24-25a.30-32 – 19,3)
Sine moj Abšalome!

Abšalom, Davidov sin, okrenuo se protiv njega s nakanom da ga ubije i preotme mu kraljevstvo. I onda, kad je David čuo da je Abšalom u boju protiv njega poginuo, David je neutješno plakao i naricao: „Sine Abšalome, sine moj! Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine moj!“ Abšalom je Davidu o glavi radio, a on za njim nariče… To je očinska ljubav, to je roditeljska ljubav koju razumiju samo roditelji.

To je pouka i poruka za nas. Bog je naš Otac. Ni jedan otac na zemlji ne može ljubiti svoje dijete onoliko, koliko Bog voli nas. Ta Sina je svoga za nas predao! Neizmjerna je Božja ljubav. Zato, koju god ludost počinili, ako samo uzdignemo pogled prema njemu, svome Bogu i svome nebeskom Ocu, smilovat će nam se, jer je milostiv i milosrdan, upravo onako kako veli psalam: „Kako je otac nježan prema dječici, tako je Gospodin nježan prema onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina.“ (Ps 103,13-14) To je naša nada i naša radost. Dao Gospodin da u njegovoj ljubavi i u njegovoj nježnosti uživamo svu vječnost.

Srijeda četvrtoga tjedna „kroz godinu“
(2 Sam 24,2.9-17)
Neka padnemo u ruke Gospodnje

David je sagriješio jer je bio odredio da se prebroji puk u njegovu kraljevstvu, da bi saznao koliko ima muškaraca vičnih maču. Time je pokazao da se ne uzda u Božju pomoć nego u uvježbanost i brojčanu nadmoć svojih ratnika. Slijedila je kazna. Bog mu poručuje preko proroka da izabere jedno od tri zla koja mu se trebaju dogoditi. David nije htio da tri mjeseca bježi pred neprijateljem ili da u zemlji bude glad tri godine. Izabrao je treću kaznu, onu da bude kuga tri dana u njegovu kraljevstvu. Ovako je opravdao svoj izbor: „Neka padnemo u ruke Gospodnje, jer je veliko njegovo milosrđe, a u ljudske ruke neka ne zapadnem!“ I u svojoj slabosti i u svojoj ludosti David je imao Duha Božjega, zato je ispravno razlučio. On je dobro znao da je Bog milostiv, da je čovjekoljubiv. Znao je David da je Bog „nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom“, znao je on da se Bog „nad zlom ražali“ (Jl 2,13).

I mi bismo trebali imati takve vjere. Ako nam se dogodi ili događa nevolja i nesreća, ako nam se čini da nas ljudi tlače, trebamo znati da je sve u Božjim rukama. Bog, istina, dopušta kušnju, ali nas kroz tu istu kušnju jača. Zato se mi uvijek Bogu okrećemo. Kada osjećamo mir i radost u svome životu, mi mu zahvaljujemo. Kada smo zdvojni, kada ne znamo što nam je činiti, molimo da nas njegov Duh prosvijetli. Kada smo slabi, molimo njegovu pomoć, kad silno trpimo, vapijemo njemu. Njemu i samo njemu uvijek se vraćamo. Njemu, koji je sama dobrota, njemu koji je radi našega spasenja poslao svoga Sina. U njemu je sva naša nada, naše pouzdanje i naša radost.

Četvrtak četvrtoga tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 2,1-4.10-12)
Potom počinu David

U starim molitvenicima nalazimo obrasce vjere koji su se još prije pedeset i više godina naglas govorili u crkvi prije nedjeljne svete mise. To su bile osnovne molitve, Deset zapovijedi, Sedam sakramenata, Sedam glavnih grijeha i tako dalje a na koncu su bile Četiri posljednje stvari čovjekove a to su: smrt, sud, pakao i raj. Hoće se reći da na koncu svakoga čovjeka čeka smrt koja onda uključuje sud. Ovisi o načinu života čovjek nakon toga suda ide u pakao ili u raj. Na kocu se govorio ovaj obrazac: „U svim djelima svojim spomeni se posljednjih stvari, pa nećeš nikada sagriješiti“ (usp. Sir 7,36). To je ono o čemu danas nerado propovijedamo. Međutim, kako god mi na to gledali, naš je život na zemlji prolazan. To vidimo i u izvješću o koncu života kralja Davida. Nakon što je dao opomene svome sinu Salomonu, veli pismo: „Počinu David kraj otaca svojih i bî pokopan u Davidovu gradu.“ Začetnik slavnog kraljevskog roda od kojeg će se i Isus roditi, silni kralj David počinu! Umrije. I ništa zemaljskoga s sobom ne ponese.

Sve na ovoj zemlji Božji je dar i dobra ovoga svijeta mogu biti za nas korisna. Veli Pavao: „Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću.“ (1 Tim 4,4) Međutim, sve je to ipak prolazno. Zato nas poučava isti apostol Pavao: „Nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,18) Tako nas potiče i molitva Crkve koja kaže da trebamo mudro vrednovati dobra zemaljska a težiti za nebeskim. Dao nam Bog mudrosti i poniznosti da tako i živimo.

Petak četvrtoga tjedna „kroz godinu“
(Sir 47,2-11)
Ljubio Tvorca svoga

Kako to da židovska i kršćanska predaja u posebnoj časti drži kralja Davida? Neki će primijetiti da – osim činjenice da je Isus Davidov potomak – ima malo toga što bismo od Davidova života mogli uzeti kao primjer vjernicima. On se pokazao i kao nasilnik i kao preljubnik i – znamo – kao ubojica nevina čovjeka da bi uzeo njegovu ženu sebi za ženu. Točno. David je bio grešnik. Na mahove i veliki grešnik. Pa ipak, uza sve to, David je imao jednu sjajnu osobinu. Uvijek je Bogu priznavao svoj grijeh. Za svoje grijehe činio je pokoru, pred Bogom se ponizio i molio za oproštenje.

Božja riječ upravo u tome svjetlu biranim riječima oslikava i hvali kralja Davida: „U svakome svom djelu slavio je Svetog Svevišnjeg riječima hvale; pjevao je svim srcem svojim i ljubio Tvorca svoga.“ Upravo tako. David je griješio, ali se za svoje grijehe kajao i uvijek se iznova vraćao svome Gospodinu. Pogledajmo i dalje. Jesu li apostoli, Isusovi učenici, bili besprijekorni? Ne baš. Spomenimo samo Petra i Pavla. Međutim, nakon Petrova sramotnog zatajenja, što ga je upitao Isus? Samo jednu stvar: „Ljubiš li me?“ Kada je Petar potvrdio da ga ljubi, Isus mu je povjerio da bude Stijena Crkve. To vrijedi i za nas. Mrzimo svoje grijehe, žao nam je zbog njih, ali mi nikada zbog svojih grijeha ne očajavamo. Mi Bogu svoje grijehe priznajemo. Za njih se kajemo. Za njih činimo i pokoru, znajući da je Isus došao baš zbog toga da potraži i spasi izgubljeno, da grešnike pozove na obraćenje. Zato je silno važno da ljubimo svoga Gospodina svim srcem, da se u njega pouzdajemo i da ga uvijek tražimo i u našim slabostima. U tome slučaju možemo biti sigurni da će nas Isus staviti na svoja ramena i ponijeti u svoje stanove, kao što onaj pastir nosi u stado onu stotu, zalutalu ovcu. To je naša nada i naša radost.

Subota četvrtoga tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 3,4-13)
Traži što da ti dadem

Na samom početku njegove vladavine Bog pita kralja Salomona, koji bi dar od njega htio dobiti. Salomon traži od Boga dar mudrosti, da bi mogao dobro vladati. Bog hvali Salomona zbog tog izbora i daje mu mudrost. Međutim, stvari se kasnije nisu baš najbolje razvijale. Salomon je više shvatio mudrost kao znanje, pronicavost, ali se ipak pogubio u pravoj mudrosti, onoj koja čovjeka upravlja da vodi mudar, ali i čestit život. Počeo je živjeti veoma raskošno. Da bi sve to mogao imati, Salomon je povećavao poreze, a da bi bio „svjetski čovjek“, počeo se priklanjati vjeri svojih žena strankinja. Zanemario je vjeru svojih otaca i Boga koji mu je sve to dao. Koji je bio rezultat te Salomonove ne-mudrosti? Bog je dopustio da ga naslijedi najnesposobniji od njegovih sinova, Roboam, za čije se vladavine kraljevstvo raspalo na dva dijela.

Očito je. Mudrost nije isto što i ljudska pamet. Nisu li toliki zločinci bili izuzetno inteligentni? Mudrost, inteligencija i znanstvena dostignuća bez morala, bez Božjih zakona mogla bi nas odvesti u užase, koje danas ne možemo ni zamisliti. Zato je važno, prvenstveno u vlastitom životu, gledati što je plemenito, što je dobro, što je izraz ljubavi, što je stvarno u skladu s našom savješću. Prava mudrost znači živjeti u skladu s Bogom i Božjim zakonima, jer je Bog u svojoj mudrosti odredio što je najbolje za naš život ovdje na zemlji ali i za vječnu sreću. Prava mudrost znači biti vjeran onoj vječnoj Mudrosti, a to je naš Gospodin Isus Krist po kojemu je sve i u kojemu je sve i koji će biti naša vječna nagrada na nebesima.

PETI TJEDAN 

Ponedjeljak petoga tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 8,1-7.9-13)
Ja ti sagradih uzvišen Dom

Nakon što je bio sagrađen velebni hram u Jeruzalemu, kralj Salomon s ponosom u molitvi progovara Bogu: „Ja ti sagradih uzvišen Dom da u njemu prebivaš zauvijek.“ Hram je na svoj način bio svet. U njemu je bila pohranjena najveća izraelska svetinja – kovčeg saveza. Bog je odredio da se u tome hramu prinose žrtve i slavi bogoslužje. Međutim, Bog će po prorocima uvijek iznova opominjati svoj narod da je njemu najmilija ona žrtva kad čovjek vrši njegovu volju. U tome je slučaju ona izvanjska žrtva – kao na primjer krv žrtvenih životinja – tek izraz vjerne, poslušnosti i ljubavi koju čovjek iskazuje Bogu.

To je pouka i za nas. Apostol Pavao nas potiče govoreći: „Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1) Mi, odnosno naš život, mogu i trebaju biti najsvetiji hram u kojem mi nastojimo vršiti volju Božju, u kojem se trudimo s vjerom nositi svoj križ, u kojem mi nastojimo nasljedovati Isusa koji je „krotka i ponizna srca“. Trebamo se truditi koliko god više možemo – uz pomoć Božje milosti – da naš život odgovara bogoslužju koje u crkvi slavimo.

Utorak petoga tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 8,22-23.27-30)
Zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji?

Kralj Salomon s čuđenjem veli: „Zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji?“ U tome čuđenju vidimo razmišljanje svih pobožnih ljudi. Bog je Bog, a čovjek je čovjek i to se nikada ne bi trebalo uspoređivati. Bog je na nebesima, a čovjek je na zemlji. Bog je vječan, a čovjek je smrtan. Bog je savršen, a čovjek je nesavršen. Pa ipak, pokazalo se da takvo ljudsko razmišljanje nije bilo ispravno. Pravi Božji Sin postao je pravim čovjekom. U jednoj božanskoj osobi dvije su naravi. Isus Krist jest pravi Bog ali i pravi čovjek. Čovjek kao i mi, nama u svemu jednak osim u grijehu, a u isto vrijeme pravi Bog, istobitan s Ocem, Bog od Boga, Svjetlo od svjetla. A sve to radi nas i radi našega spasenja. Nitko od proroka to nije mogao ni zamisliti. Božje spasenje nadilazi svaku našu zaslugu i svaku našu želju. Božje spasenje u Kristu nadilazi sva očekivanja koja su ljudi mogli imati. Krist Gospodin je s nama i u nama. Osim toga, Krist je u svome spasenju među nama prisutan i djelatan u svakom bogoslužju koje slavimo, poglavito u svetoj misi, u kojoj doslovno doživljavamo kako Bog, Sin Božji boravi s nama ljudima na zemlji. Tko to može zamisliti, tko to do kraja može razumjeti? Možemo samo Bogu zahvaljivati. Dao Bog da cijeli naš život bude na hvalu Bogu koji se istinski Čovjekoljubac.

Srijeda petoga tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 10,1-10)
Da činiš pravo i pravicu

Kraljica od Sabe s udivljenjem govori kralju Salomonu: „Bog te je postavio kraljem da činiš pravo i pravicu.“ Pravo i pravica. Nije li to isto? Ne baš. Pravo je proglašeni zakon koji treba biti poštovan. To tako mora biti. Gdje je ljudsko društvo, nužan je zakon, nužno je da se štiti pravda. Već su stari Rimljani rekli: „Gdje je društvo, tamo je i pravo“. Slično je i s Božjim zakonom, kao što su Deset zapovijedi. Zakon i pravo treba provoditi. Međutim, Bog ipak govori i o pravednosti. Roditeljima je to lako razumjeti. Razborit će roditelj od svoga djeteta tražiti da poštuje određena pravila ponašanja, ali ipak – upravo zato što svoje dijete silno vole – koji puta neće strogo suditi nepoštivanje prava i pravila.

Takav je Bog prema nama. Uvijek nam iznova prašta naše prekršaje i naše grijehe, kad god ga skrušena srca zamolimo. Uza sve to, Bog svoje milosrđe osobito rado iskazuje onima koji su i sami milosrdni, koji i sami praštaju. U tome smislu jasno progovara apostol Jakov: „Nemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa; a milosrđe likuje nad sudom.“ (Jak 2,13) Zato je važno da i mi u svome životu ne tražimo da se u svakom slučaju poštuje neko naše pravo, zato je važno da i mi, poput našega Gospodina, budemo blagi i milosrdni. Tako ćemo provoditi ne samo pravo, nego još više – pravicu koja uvijek uključuje ljubav i susretljivost. Na koncu nam i Isus jasno kaže: „Praštajte i oprostit će vam se.“ (Lk 6,37) Dao Bog da se toga držimo cijeloga svoga života. 

Četvrtak petoga tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 11,4-13)
Srce njegovo nije više potpuno pripadalo Gospodinu

Za konac Salomonove vladavine veli Pismo: „Srce njegovo nije više potpuno pripadalo Gospodinu.“ U čemu je bila njegova zloća? Vidjeli smo da se David nije ponašao onako kako je Bog od njega očekivao. Znamo da je David teško griješio. Što je to bilo osobito loše u Salomonovu životu? Veli Pismo: „Kada je Salomon ostario, njegove su mu žene okrenule srce prema drugim bogovima, i srce njegovo nije više potpuno pripadalo Gospodinu kao što je pripadalo srce njegova oca Davida. Salomon je išao za Aštartom, boginjom Sidonaca, i Milkomom, sramotom Amonaca.“

Svi mi griješimo. Nitko od nas nije čist. Međutim, dokle god se grešnik kaje zbog svojega grijeha, dokle god uvijek iznova traži Božje milosrđe, dokle god uvijek iznova nastoji svoj život uređivati po Božjim zakonima, čovjek se s pravom može i smije pouzdavati u Boga, baš kao što govori samo Pismo: „Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.“ (Ps 51,19) Salomon je u svojoj nevjeri ustrajavao. Bilo mu je razumljivo da se klanja tuđim bogovima. Nije se kajao. Zato je njegov grijeh bio velik, kako kasnije čitamo u proroka Izaije: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom.“ (Iz 5,20)

Čuvajmo se toga. Kada po svojoj slabosti i ludosti sagriješimo, pokajmo se, tražimo Gospodina i njegovo milosrđe. I molimo ga da nas napast ne obuzme do te mjere da zlo dobrom nazivamo, a dobro zlom, što god o tome govorili i mislili moćnici ovoga svijeta. Mi znamo koje su Božje zapovijedi i nastojimo ih slijediti. Mi znamo koje su naše svetinje i čuvamo ih. Dao Bog da tako i bude.

Petak petoga tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 11,29-32; 12,19)
On će imati jedno pleme

Veliko Davidovo i Salomonovo kraljevstvo se raspalo. Sjevernom je kraljevstvu pripalo deset plemena, a Južnom kraljevstvu s Jeruzalemom pripalo je samo Judino pleme uz ono svećeničko, Levijevo. Rekla bi naša poslovica: „Spala knjiga na dva slova.“ Rekli bismo: gotova propast. U političkom smislu tako je uglavnom i bilo. Južno kraljevstvo, Judeja, postala je igračka u rukama onodobnih svjetskih sila, do te mjere da je u određenom trenutku gotovo sav narod bio odveden u babilonsko sužanjstvo. Pa ipak, Bog nije gledao na to koliko je naizvan snažno bilo to kraljevstvo. Na koncu vremena, iz toga plemena, iz tog malenog kraljevstva niklo je spasenje, rođen je Mesija, Spasitelj, Krist Gospodin.

Evo, kao da i mi živimo u tome „malom kraljevstvu“. Čini nam se da smo i mi i naše istinske svetinje stavljeni negdje na stranu, da su mnogo glasniji i jači oni koji naviještaju život i sreću bez Boga, koji govore da čovjek treba biti sam sebi mjerilo te da može slobodno živjeti prema svim svojim prohtjevima i strastima. Zato su upravo nama, danas, u ovom vremenu, upućene Isusove riječi: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ (Lk 12,32) U prvim stoljećima kršćani su bili malo stado, neznatna manjina u velikom poganskom svijetu. Ali, bili su sol zemlje i svjetlost svijeta. Zato ni mi ne bismo trebali gledati na broj i na izvanjsku snagu Kristove Crkve. Mi, slabi i maleni, pozvani smo – poput Isusa – biti znak Božje dobrote, Božje ljubavi u svijetu, trebali bismo biti sijači dobroga sjemena Božje riječi, Božjeg nauka i života po evanđelju. A Bog je onaj koji će dati da iz malenog zrna nikne stablo koje donosi plodove za vječnost.

Subota petoga tjedna „kroz godinu“
(1 Kr 12,26-32; 13,33-34)
Načini dva zlatna teleta

Grčka riječ „idol“ zapravo znači kip nekog poganskog božanstva, kojeg su svi poganski narodi štovali kao božanstvo. Takve idole Sveto pismo naziva likovima. Za izabrani narod je štovanje likova – idolopoklonstvo bio je najveći grijeh protiv Boga. Za razliku od poganskih naroda Židovi su štovali jednoga Boga koji je na nebesima i koji nema obličje čovjeka, neke životinje ili pak nekog nebeskog tijela kao što je sunce ili mjesec. Pa ipak, uvijek je iznova u židovskom narodu bila prisutna napast štovanja likova. Tako je kralj Jeroboam u Sjevernom kraljevstvu načinio dva zlatna teleta da im se ljudi klanjaju a sve zato da narod ne bi išao u jeruzalemski hram. Netko bi se danas mogao samo čuditi, kako ljudi mogu biti tako nerazumni da slave neki kip kao božanstvo. I onda dolazimo do riječi „idol“. Pogledajmo, u čemu je privlačnost likova, odnosno idola. Trgovina. Doneseš idolu neki dar, prineseš žrtvu i imaš „zaštitu“. Pri tome te kip ne pita kako živiš i koliko si čestit čovjek.

Upravo zbog toga i danas ima puno i puno idola. Nekome je idol bogatstvo, nekome slava, nekome moć, a nekome vlastita djeca… Nekome je idol neka poznata ličnost, športaš, glumac, uspješan poslovni čovjek. Nekima je idol vjerovanje u moć prirode i istočnjačka duhovnost. Ne varajmo se. Isus jasno veli: „Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi.“ Samo je Bog dostojan našeg klanjanja. Isus Krist nam je jedini uzor, samo on je Put Istina i Život. Nema bogova na zemlji. Mi poštujemo društvo u kojem živimo i poštujemo društvene zakone dokle god se ne protive Božjem zakonu. Mi uživamo u mnogim blagodatima oboga života. Međutim, na svemu tome Bogu zahvaljujemo i njemu se jedinome klanjamo. I ne zaboravimo: onaj tko Bogu služi, taj zapravo kraljuje, jer je po Kristu dionik njegove nebeske proslave. A to nam ovaj svijet i njegovi idoli nikada ne mogu dati.

ŠESTI TJEDAN

Ponedjeljak šestog tjedna „kroz godinu“
(Jak 1,1-11)
Neka se brat niska soja ponosi svojim uzvišenjem…

Veli narodna poslovica: „U siromaštvu se ne ponizi, u bogatstvu se ne uzvisi.“ Ako si materijalno siromašan, imaš dostojanstvo djeteta Božjega, pa u svome siromaštvu nisi ponižen. Ako si bogat, ne zaboravi da je sve od Boga, te da ništa nije tvoje. Zato trebaš imati otvoreno srce za svoga bližnjega. Upravo tako nam govori apostol Jakov: „Neka se brat niska soja ponosi svojim uzvišenjem, a bogataš svojim poniženjem.“

Velika je to mudrost. Nikada u ovome svijetu u materijalnom smislu nećemo biti svi jednaki. Netko je sposobniji u poslu, a netko je manje sposoban ili je ograničen svojom bolešću ili time da nije imao prilike obrazovati se. Međutim, ako mislimo da smo siromašni, to nije točno. Silno smo bogati. Bog nas je stvorio, jer nas je ljubio. Krist je za nas umro i uskrsnuo da bi nas učinio dionicima svoje božanske naravi, da bi nas smjestio u nebeske stanove, upravo tamo gdje je on. U tome je smislu manje važno imamo li materijalnih dobara manje ili više. Nije li Isus za sebe rekao: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ (Mt 8,20) A kako li nas je samo Isus obogatio svojim siromaštvom!

S druge strane, ako je netko uspješniji u poslovima, ako je u očima ovoga svijet bogatiji, ne smije se oholiti. Jer Bog mu je dao te sposobnosti, Bog je dao da živi u povoljnim okolnostima. Bog mu je to dao ne da se time oholi, nego da to upotrijebi u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ako smo Kristovi, onda smo svi braća i sestre: mladi i stari, muškarci i žene uspješni i manje uspješni. Zato je dobro imati na pameti ono što govori apostol Ivan: „Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ (1 Iv 1,17)

Utorak šestog tjedna „kroz godinu“
(Jak 1,12-18)
Bog ne napastuje nikoga

Što je napast? Tko ili što nas to navodi na zlo? Apostol Jakov je tu odlučan: „Neka nitko u napasti ne rekne: ‘Bog me napastuje.’ Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami.“ Bog dopušta kušnju, Bog dopušta da nas, jer smo slabi, privlači zlo. Bog dopušta da mi, slabi ljudi, osjetimo požudu, to jest neki poriv da činimo ono što nije dobro. Slabi smo i grešni. Nitko od nas nije pošteđen loše primisli i nitko od nas nije posve čist u mislima, riječima ili pak djelima. To i Pavao skrušeno priznaje: „Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim.“ (Rim 7,18-19)

Upravo zbog toga mi nikada ne malakšemo. Božje milosrđe je neizmjerno veće od svakoga grijeha. Raskajanog grešnika Bog nikada ne odbacuje. Štoviše, po Duhu Svetome mi smo kadri činiti dobro koje po svojoj naravi možda i ne bismo mogli. Zato nas tješi Ivan Apostol: „Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika.“ (1 Iv 2,1) A napast? Neka napast bude kušnja koja će nas samo ojačati u vjeri. Zato mi s pouzdanjem svaki dan molimo: „I ne uvedi nas u napast“, to jest da Bog ne dopusti da podlegnemo napasti. Jer on je jači od svakoga zla. Njemu slava u vjekove.

Srijeda šestog tjedna „kroz godinu“
(Jak 1,19-27)
Brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu

U stručnim i popularnim predavanjima ili knjigama rado se govori o uspješnoj komunikaciji. A apostol nam Jakov to predavanje i tu mudrost sažima u jednu rečenicu. Kaže: „Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu.“ Upravo tako. Kaže: „Bude brz da sluša.“ To su oni među nama koji sa zanimanjem slušaju što bližnji govori, oni kojima je stalo da razumiju svoga bližnjega. Zato slušaju. Slušaju otvorena uha i otvorena srca. Kako su nam dragi i dragocjeni takvi sugovornici! Oni koji slušaju ili šute s ljubavlju i razumijevanjem. Drugo, „spor da govori.“ Mnogo je onih koje govore i govore, kao da sve znaju i kao da sve razumiju, a da pri tome jedva da slušaju svoga bližnjega. Takvi redovito govore Ja, pa ja bez kraja i konca. Nije to dobro. Konačno, veli Apostol, da svatko od nas treba biti „spor na srdžbu.“ Upravo tako. Pogledajmo. Po sebi bi se mogao i smio ljutiti i srditi onaj koji je uvijek besprijekoran, koji nikada i ni u čemu ne griješi. Ima li takvih? A pored svega toga mi se srdimo na svoje bližnje, kao da smo besprijekorni.

A evo, sve te dobre osobine o kojima govori Jakov očitovale su se u našem Gospodinu Isusu Kristu. On je bio brz da sluša. Kako? Čuje je naše vapaje i naše nevolje pa je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. Isus je, nadalje, bio spor da govori. Vrhunac njegova spasenja bila je njegova žrtva na križu. Bez puno riječi. Samo predanje za nas. I treće, naravno da je Isus bio spor na srdžbu. Jer, da se srdio zbog naših grijeha, bi li postao čovjekom da nas spasi? Takav je Isus i danas s nama i među nama. On i danas poziva svakoga od nas po apostolu Jakovu da bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu. Blago nama i onima oko nas budemo li takvi. Božja je to riječ. Za nas.

Četvrtak šestog tjedna „kroz godinu“
(Jak 2,1-9)
Čovjek sa zlatnim prstenjem

Ni onaj prvi naraštaj kršćana nije bio čist od nekih ljudskih mana koje su i danas itekako prisutne. Apostol Jakov opominje njih, ali i nas: „Vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću! Dođe li na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj odjeći, vi se zagledate u onoga što nosi sjajnu odjeću te reknete: ‘Ti lijepo ovdje sjedni!’, a siromahu reknete: ‘Ti stani – ili sjedni – ondje, podno podnožja moga!’, niste li u sebi pristrano sudili te postali suci što naopako sude…“

Nije to Kristov put. Bog ne gleda na neke zemaljske vrijednosti. Bog ne gleda na položaj čovjeka u društvu, nego gleda u njegovo srce. Štoviše, Bog na osobit način pokazuje sućut upravo prema onima koje ljudi smatraju manje vrijednima. Zato Jakov dalje kaže: „Nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube? A vi prezreste siromaha!“ Zbog toga se ne bismo trebali zanositi onima koji su veliki u očima ovoga svijeta. Zato je važno da imamo oko za potrebe bližnjih, da imamo srce i sućuti za njihove nevolje i nadasve da imamo ruke kojima – koliko je do nas – možemo ublažiti nevolju i otrti suzu, baš kako veli Isus: „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe“.

Petak šestog tjedna „kroz godinu“
(Jak 2,14-24.26)
Vjera je bez djela mrtva

Zgodno veli jedna poslovica da se dvije stvari ne mogu sakriti: svrab i ljubav. Doista. Istinska se ljubav ne može sakriti. Ona se pokazuje i iskazuje na bezbroj načina. Kada se ne bi naizvan očitovala, onda bismo s pravom mogli posumnjati u njezino postojanje. Jednako je tako i s vjerom za koju se mnogi zaklinju da je imaju. I ona se sastoji u privrženosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, što se nužno treba očitovati i u svakodnevnici. Zato apostol Jakov mudro opominje: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete i što je potrebno za tijelo, koja korist? Vjera, ako nema djelâ, mrtva je u sebi.“

To je nevolja svih nas. Spremno ćemo reći da smo etični i moralni, da smo vjernici i kršćani, a onda se to baš i ne vidi u našoj svakodnevici. Tako se može dogoditi da je neki vjernik veoma aktivan u nekim crkvenim aktivnostima, a da pri tome zaboravlja na neke osnovne ljudske kvalitete: ljubaznost, susretljivost, razumijevanje, spremnost pomoći običnom čovjeku, počevši, naravno, od vlastite obitelji.

S druge strane, hvala Bogu, da ipak susrećemo tolike drage ljude koji na jednostavan način iskazuju dobrotu, susretljivost, ljubav. Toliko je ljubaznih vozača autobusa, zdravstvenog osoblja, službenika, profesora, prodavača, policajaca, običnih ljudi na ulici… Toliko je divnih i pažljivih očeva i majki, djedova i baka, toliko je divnih mladih ljudi koji imaju razumijevanja za mušice starih… A kad bolje pogledamo, tako je malo potrebno da nekome izmamimo osmjeh na lice, da nekoga iskreno obradujemo, pri čemu, naravno, uvijek treba započeti od vlastite obitelji. Za početak bi bilo dobro da imamo razumijevanja i strpljivosti za nespretnosti naših bližnjih, osobito ukućana, da budemo spremni prepustiti svoje mjesto u autobusu, u redu na blagajni, da pokušamo vidjeti kome mogu učiniti neku uslugu. Koji puta to može biti samo iskrena lijepa riječ, malena gesta ili usluga. Od srca. Time će se u našem životu očitovati Krist koji je sama sebe za nas predao.

Subota šestog tjedna „kroz godinu“
(Jak 3,1-10)
Jezik je vatra

Rado ćemo reći da su važna djela, a ne riječi. Ne baš. I riječi su itekako važne. Riječima možemo svome bližnjemu donijeti puno mira i radosti, ali, nažalost, naša riječ može posjeći jače od mača. Zato nas apostol Jakov opominje: „Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo.“ Evo primjera. Marija koja u svojoj utrobi nosi Sina Božjega dolazi u pohod svojoj rođakinji Elizabeti i čuje kako Elizabeta oduševljeno kliče: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 1,42-43) Kako li se samo Marijino srce ispunilo radošću! Elizabeta je po Duhu Svetome spoznala da Marija nosi Sina Božjega, Elizabeta ju je pohvalila! Elizabeta ugledna gospođa u godinama pohvalila je nju, mladu ženu! Od tih i takvih se riječi živi. Pomislimo samo na tepanje koje nam je znala uputiti naša baka ili neka posebno draga teta, a da o nježnim majčinim riječima i ne govorimo. To su riječi koje ispunjaju dušu mirom i radošću. A s druge strane, pogledajmo Isusa koji je prošao svijetom čineći dobro. Kakve je ružne riječi čuo od svjetine dok je bio na križu? Kako su ga boljele te zlonamjerne pogrde, možda više od tjelesnih muka.

Zato je silno važno kako govorimo. Silno je važno da naše riječi – kao i naša djela – budu na blagoslov, na radost, na izgradnju Božjega kraljevstva. A što je najljepše, ljubazna riječ i ljubazan govor, riječ izgovorena s ljubavlju ne košta puno. Važno je zato u svakodnevnom životu – pogotovo u vlastitoj obitelji – govoriti lijepe, utješne riječi, riječi koje praštaju, koje su sućutne, koje ulijevaju mir i toplinu u srce. Bog nas je stvorio da budemo odraz njegove ljubavi i milosrđa ovdje na zemlji. Konačno, nije li vječna Božja Riječ postala čovjekom da nam navijesti naum Božje ljubavi, da se iz ljubavi za nas žrtvuje. Dao Bog da ta Riječ – Isus Krist, naš Gospodin – bude u našem srcu, i na našem jeziku.