Povratak

Ljudska ljubav je nestrpljiva. Zaljubljenost još više. I jedna i druga u želji da vole ljubljenu osobu lako prerastaju u želju za vladanjem, dominacijom i kontrolom. Za nas ljude ljubav je uvijek borba za nekoga, napor, ulaganje, ljubomora, strah od ostavljanja i napuštanja. Uvijek smo nesigurni, zabrinuti i sumnjičavi. Kao po pravilu bdijemo nad svojim ljubavima da se ne bi raspale, ugasnule i prestale.

Pri pomisli kako bi ljubav mogla biti puštanje i strpljivost mislimo kako takav čovjek nije ništa drugo doli kukavica i slabić. Bježi od ljubavi, nema hrabrosti za ljubav se boriti. Prebrzo i prerano odustaje.

U Pismima čitam kako ne želiš moju propast, nego da se obratim i živim. U toj misli iz Pisma iščitavam nešto o tvojoj ljubavi. Strpljivost, čekanje i sloboda pripadaju tvojoj ljubavi. Strpljiv si sa mnom u svojoj ljubavi. Ono što mi jedni drugima nikad ne opraštamo, ti želiš oprostiti. Pri samoj pomisli koliko sam se puta iznevjerio tebi svojim obećanjima, zavjetima i odlukama sumnjam kako među ljudima postoji onaj ili ona koji bi tako često opraštao i bio strpljiv ili strpljiva.

Ta beskrajna strpljivost tvoje ljubavi sa mnom sve dok vidiš u meni želju i volju za promjenom. To beskrajno opraštanje kad padnem pred tobom i priznam kako sam te opet iznevjerio. Više ni sam ne znam koliko puta.

Ali, ti ništa ne brojiš, ne zbrajaš niti računaš. S tobom nema kao s ljudskim ljubavima predbacivanja i prigovaranja, nema povratka na rane, ožiljke i prošlost. Svaki put kad se pred tobom ponizim znajući koliko me ljubiš uvijek su iste riječi, evo ovaj bijaše izgubljen i nađe se.

I tvoje čekanje! Ne sjećam se da me je itko tako dugo čekao i nadao mi se kao što si to ti. Tek sad počinjem shvaćati tko je onaj Otac koji stoji na vratima i čeka. Ljudi ne čekaju, ili čekaju neko vrijeme, ali onda odlaze dalje. Netko iz straha da gubi vrijeme, netko iz razočarenja u mene jer se nisam uspio popraviti i postati boljim prema njemu ili njoj, netko iz oholosti jer više ne želi da ga se vidi sa mnom jer ga je strah što će mu drugi reći. Kao iz Pisma gdje oni odlaze netko za svojom trgovinom, netko za svojom njivom, netko za svojim volovima tako su i ljudi na ovaj ili onaj način malo pomalo otišli od mene. Svatko za svojim putem i svojom srećom gdje se više ja ne uklapam, gdje ne pripadam i gdje za mene više nema mjesta.

Nije nmialo ugodno ostati bez bliskih ljudi, bez onih koji su me ljubili i koje sam ljubio, bez onih na koje sam se mogao osloniti i od kojih sam imao podršku. Nije lako nekako ostati sam. Ipak, i kad ostanemo sami ne mora to biti tragedija i kraj svega. Tu i tamo kad bi me manje više svi ljudi napustili i razbježali se od mene otkrio bih koliko si mi ti blizu, otkrio bih kako si me uvijek čekao i nikad nisi otišao negdje a da mi prethodno ne kažeš ne boj se ja sam s tobom. Čekanje kojim iako se baviš i drugim izgubljenim ovcama zemaljske kugle, ostavljaš mi mogućnost da se vratim k tebi u Očevu kuću.

Dok sam bio mlađi rijetko bih se vraćao. Uvijek je bilo ljudi koji su bili sa mnom, vjerojatno sam i manje osjećao potrebu vraćati se k tebi. Sad kad godine i život malo pomalo prosijavaju kroz svoje sito mnoštvo ljudi koji bijahu sa mnom i tek rijetki, a i njih je sve manje ostaju uz mene sve češće se vraćam Očevoj kući.

Neobično je to iskustvo za mene. Neobično jer nisam znao kako me gotovo svugdje čekaš i kako te svugdje pronalazim. Čekaš me u svetohraništu i tu te pronađem. Pronalazim te u euharistiji. Pronalazim te u ispovijedi. Pronalazim te u molitvi. Pronalazim te u Crkvi. Tvoje čekanje je tvoja ljubav koja se neprestano izlijeva na mene i želi mi se dati. Čekao sam te čujem te svako malo kako mi govoriš i pokazuješ. Čekao sam te u čitanju Pisma. Čekao sam te u lomljenu kruha. Čekao sam te u molitvi u tvojoj sobi. Čekao sam te na nedjeljnoj misi. Čekao sam te u ispovjedaonici kad si slučajno ušao u crkvu neki dan.

Ne zamjerim ljudima što me više ne čekaju, nisu me čekali i ne žele me čekati. Doista ne zamjerim i razumijem kako imaju potrebu pronaći svoje vlastite životne puteve, ciljeve i sami sebe. Tek se nadam da će ih sve ono što ih je od mene odvelo i odvojilo dovesti k tebi. Nekim drugim okolnim i meni nepoznatim putevima, prečacima i stazama. Čekao si me strpljivi moj Oče. Oduvijek.

I sloboda. Kad se osvrćem unatrag i gledam neke svoje pobune protiv tebe čudim se samom sebi zašto sam to činio i što sam time htio dokazati i postići, i kome sam htio dokazati. Ne razumijem zašto sam se bunio protiv tebe jer ti ni u jednom trenutku nisi blokirao moju slobodu, kad sam izabirao ići putem propasti nisi me spriječavao, kad sam se dizao protiv tebe nisi se protivio. Sve što sam činio misleći da ću tako sebe učiniti slobodnijim ti si puštao i dopuštao.

Sad sam smiješan sam sebi. Pobuniti se protiv onoga koji protiv moje slobode nema ništa i pušta je da bude ono što želi biti čak i onda kad si za žalošću i tugom znao da to što činim ne donosi meni ništa dobrog, neće me učiniti slobodnijim niti me približiti i vratiti k tebi. Ta tvoja ljubav kojom se nisi htio mješati u moje odluke, nego si me ljubeći me strpljivo i čekajući me puštao da sam padnem u poniženje i grijeh kako bih na kraju došao do spoznaje. To što sam učinio sebi zlo nije tvoja krivica, nisi me poticao niti odobravao. Govorio si mi ljubim te takvog kakav jesi slobodnog ako želiš pasti i propasti u najdublje tmine zloće i grijeha. I tako sam i učinio. Na veliku svoju žalost.

I mi koji duboko propadnemo znamo kako razlog zašto ne ustajemo biva naš strah od osude i osjećaj sramote pred drugim jer smo zaslužili to što nam se dogodilo. Tako ostajemo dole u tmimana i tonemo sve dublje do očaja. Neki među nama pomisle kako se možemo vratiti. Izići iz tmina u kojima se nalazimo i u kojima živimo. I dok pokušavamo ustati i vratiti se u kuću Očevu otkrivamo ono što nas na kraju spašava ne po našim zaslugama i sposobnosima, nego po obilju Očevog milosrđa i praštanja.

Očeva ljubav koju kušamo kao strpljivost, čekanje i slobodu. Otac nas strpljivo čeka i čini to slobodno, nitko ga ne prisiljava da nas čeka. Iz ljubavi prema meni Otac izabire strpljivo čekanje da se vratim. Nije li to sažeto u svakoj onoj rečenici koju Isus izgovara: idi i nemoj više griješiti? Zar nije isto reći strpljivo sam te i slobodno čekao jer te ljubim, idi i nemoj više griješiti? Idi i nemoj više griješiti.

Idi i ako opet padneš ne prepuštaj se zlu i tminama, odmah me potraži, kao i uvijek strpljivo te čekam iz ljubavi kojom te želim osloboditi od okova i zarobljenosti kojima si okovan i vezan.

Kako ne biti zahvalan onomu koji me oduvijek strpljivo čeka da se vratim u kuću Očevu? Onomu koji me čeka u svetohraništu. U euharistiji. U ispovijedi. U molitvi. U čitanju Pisma. Gdje god da se vratim čut ću Spasiteljeve riječi: dođi k meni ti umorni i opterećeni tminama i grijesima, dođi k meni jer sam te čekao i naći ćeš mir, spokoj i oproštenje.