Želja

Što bih zatražio od tebe kad bih poput Salomona čuo tvoje pitanje: što želiš? I o koliko točno želja govorimo? Jesu li to tek one poznate tri želje iz bajki koje duhovi iz čarobnih lampi, čarobnjaci s magičnim štapićima, vile s tajnim napitcima ispunjavaju? Što bih želio? Toliko je toga što želim!

Moja prva misao ide za stvarima i predmetima. Ponajprije za novcem. Čini mi se kako novac riješava puno ozbiljnih problema. Valjda ih može riješiti sve. No, pitam se bi li on mogao riješiti i to da dobijem oproštenje od osobe koju sam tako duboko i trajno povrijedio i ranio? Mogu li tako s ispunjenom željom jednostavno platiti oproštenje? Darežljivom transakcijom riješiti i obrisati njezine rane i ožiljke? Ili bih želio da vratiš vrijeme tako da se ono što sam toj osobi učinio nikad nije niti dogodilo?

Ili bih želio riješiti dugogodišnje nesređene obiteljske odnose razvode mojih bližnjih, iznenadne smrti njihove djece od teških bolesti i u prometnim i raznim iznenadnim nesrećama? Ili bih želio da zamrzneš vrijeme i da ono stane tako da moji roditelji ne stare i ne slabe, da ih zauvijek gledam i vidim kao uvijek jake i snažne koji su tu sa mnom i za mene?

Doista, što bih tražio od tebe čak i kad bi tvoje pitanje što želiš u sebi sadržavalo tu smiješnu sliku Boga koji poput duha iz lampe s turbanom na glavi sav nasmijan izlazi iz oblaka pare i kaže mi, eto sad imaš tri želje da ih čujem.

Nitko poput tebe ne stavi čovjeka u neobičnu situaciju, od toga kako je sigurno uvjeren kako zna koje su tri želje koje mu Bog treba ispuniti, do toga da zdvaja nad svojim željama jer ih je očito daleko više nego tri, a sve mu se čine jednako važne, vrijedne i potrebne.

Što bih želio od Boga čak i kad bi Bog sebe ponizio i obukao se u odijelo mađioničara, skinuo šešir s glave nasmiješio mi se i rekao zavuci ruku i izaberi što želiš. Hm, ključ od novog stana kojega kako stvari sad stoje nikad neću moći kupiti, ključ novog automobila, neka magična bankovna kartica koja se nikad ne prazni, nego dapače što više trošim to se više novca slijeva na taj čarobni račun u nekoj čarobnoj meni nepoznatoj banci. Što bih ti rekao kad bih se poput Salomona našao pred tobom, a time pitaš što želim?

I da sam svjestan kako stojim pred Stvoriteljem svijeta, pred onim koji kaže neka bude i postane, koji kako piše Apostol ono što nije doziva i poziva da bude i ono jest. Tek kad pokušam zamisliti takvu mogućnost barem u svojoj mašti, zanimljivo je kako iako u početku najvažnije s vremenom stvari i predmeti prestaju biti ono najvažnije što bih tražio.

Odjednom postajući svjestan kako stojim pred Stvoriteljem, shvaćam kako on može vjerojatno dati mi i predmete i stvari, ali sama misao i vjera kako stojim pred Stvoriteljem nuka me da od Stvoritelja tražim više, čak i ono što ne zaslužujem. Tolika je moja oholost!

Od tražitelja ključeva od novog stana, odjednom sam pred svojim srcem koje nezaustavljivo i nezasitno hoće od tebe puno puno više jer ono osjeća kako onaj pred kime stojim može dati ono što ljudsko oko nije vidjelo, što ljudsko uho nije čulo i ljudsko srce nije iskusilo i u njega u svojoj punini još nije ušlo. Tako obuzet svojim mislima i idejom kako od tebe nešto trebam tražiti kao da se slika i samog života i postojanja mijenja.

Vila s čarobnim napitkom možda mi može dati dane i mjesece mirnog sna i veselog života, ali ja hoću puno više. Hoću život koji nema kraj i nema svršetak, hoću život koji je po svojoj naravi punina radosti, a ne radost koja dolazi i odlazi. Čarobnjak s čarobnim štapićem možda mi može pružiti dugu i lijepu mladost da se nauživam svih svjetskih dobara i užitaka. No, ja bih htio nekako psojedovati vječni i neprolaznu ljepotu koja ne ovisi niti o ljepoti mog tijela, niti o njegovim zadovoljstvima i užitcima. Htio bih vječnu i neprolaznu ljepotu čije gledanje stvara vječni osjećaj ispunjenja. Duh široka osmijeha koji se glasno smije dok raste velik iz čarobne lampe možda mi može pružiti velika bogastva, posjede, sve ono o čemu potajno maštam i sanjam. No, može li mi on dati život koji ne može umrijeti, život koji je sam u sebi tako bogat da sam od sebe nikad ne umire i nikad ne prestaje?

Postavljajući sebi ova pitanja donekle razumijem Salomona zašto je tražio mudro, pravedno i razborito srce i um, jer što bi čovjek za ovoga života mogao od tebe više tražiti, kad mu svi predmeti i stvari u koje se uzda prije ili kasnije klize iz ruku ili on sam odlazi od njih jer ga smrt od njih odvlači i više mu ih ne da.

O da, želio bih dug život, dobro zdravlje, siguran dom, stabilnu plaću i dobru mirovinu, sve je to ljudski željeti, tražiti za tim ići i za to se boriti i oko se toga truditi. Naravno, ponekad i ja sanjam makar odrastao o vilama, čarobnjacima i duhovima iz čarobnih lampi koji sve ove stvari daju odmah i brzo i ne traži se puno napora i truda da bi ih se steklo.

Ali, što bi mi oni mogli pružiti u starosti kad se polako moje snage gase, moja snaga slabi, što bi mi mogli pružiti ako mi ne mogu vratiti mladost, ljepotu, zdravlje i sve moje fizičke i umske moći? Ili ako i mogu da li bih želio živjeti to vječno ponavljanje istog života, biti mlad i snažan imati sve, onda starjeti i polako sve to gubiti zajedno sa samim sobom i svojim slabim snagama koje me napuštaju? Da li bih želio kroz svu vječnost dodirivati rub smrti i umiranja, u bolesti, očaju i strahu samo da bih se nekim čudesnim zahvatom vratio u dane mladosti kad ništa od toga nema ili je barem još daleko od mene?

Što bih želio od tebe dobri Bože, Stvoritelju moj, a da to bude jednom zauvijek neprekinuto, ispunjeno do kraja bez kraja i konca, jedna punina života koja vječno se raduje, veseli, slavi i ljubi i nikad neće prestati?

Mudar je bio Salomon kad je tražio mudro, pronicavo i pravedno srce i um i ne samo da bi tvoj narod mudro vodio i bio pravedan vladar. Jer mudro, pronicavo i pravedno srce koje ti milošću svojom dadneš onomu koji te zamoli kroz život otkrije i nauči kako Bog nije vila, čarobnjak, duh iz lampe koji ispunjava tri želje.

Ne, on je netko potpuno drugi i drugačiji. On je onaj koji ne ispunjava tri želje, ali ispuni sve ostale koje u zreloj dobi života više ionako nemaju veze sa stvarima i predmetima ovog svijeta. Imaju veze s vjerom i pouzdanjem u riječi onoga koji je rekao ja sam došao da život imaju u izobilju da ga imaju.

I dok živim među predmetima i stvarima kojih imam u izobilju, polako uviđam kako to nije ono izobilje o kojem Pisma govore na usta Sina Božjega. Drugačije je to izobilje života, toliko drugačije da Apostol ništa nije drugo ni mogao nego zapisati riječi nade i iščekivanja: ono što ljudsko oko nije vidjelo, ljudsko uho nije čulo i ono što u ljudsko srce nije ušlo to je Bog pripravio onima koji ga ljube.

O čemu god da je riječ, to sigurno nisu predmeti i stvari jer iako ih imam u izobilju vidim kako ne mogu zaustaviti vrijeme, ne vraćaju mi mladost, i ne udaljavaju me od moje smrti, a ja bih htio baš nešto takvo.

Život u kojem više nema vremena, vječna i radosna mladost života, život koji me niti smrti približava niti me od smrti udaljava jer tamo smrti više nema. To je moja želja. I znam da me do njezine spoznaje neće toliko dovesti stvari i predmeti, koliko mudro, razumno, pronicavo i od tebe poučljivo srce za koje te molim, makar mi je toliko drugih želja i potreba i sad i na na umu u i srcu.