Hiper-kršćanstvo
Francuski filozof i sociolog Gilles Lipovetsky u svom eseju Hypermodern times opisuje vrijeme u kojem živimo kao vrijeme mode, zavođenja i uvijek novog ili hiper-modernost. Pod pojmovima mode, zavođenja novog Lipovetsky podrazumjeva generiranje socijalnih aktivnosti koje možemo nazvati prema njegovom shvaćanju hiper-produkcijom i hiper-potrošnjom. Kao primjer ideja koje Lipovetsky razvija možemo uzeti predstavljanje novog smartphonea (pametnog telefona) nekog renomiranog svjetskog brenda. Predstavljanje jednog takvog uređaja ide kroz sva tri elementa. Imati jedan takav uređaj, znati biti u trendu, odnosno u modi (moda), jedan takav uređaj se predstavlja kao neizostavna potreba koja se mora ispuniti, gadget koji se mora posjedovati (zavođenje kupca) i jedan takav uređaj koji se tek pojavio na tržištu označava da ste uvijek u najnovijem tijeku tehnoloških događanja i zbivanja jer posjedujete potpuno nov uređaj koji rijetko tko ima, barem u početku (novo).
Ideje koje Lipovetsky predstavlja su zanimljive i korisne i mogu se bez većih intervencija uočiti i registrirati u određenim kršćanskim praksama što onda generira fenomen onoga što bismo mogli opisati kao hiper-kršćanstvo. Hiper-kršćanstvo je također sociološki gledano kombinacija mode, zavođenja i uvijek nečega novoga što dosad nije bilo. Pojam moda se ne odnosi na modu kao odjeću, pojam moda označava sposobnost da se istaknete u društvenom okruženju na poseban način kako biste privukli potencijalne potrošače onoga što predstavljate. U hiper-kršćanstvu moda označava sposobnost društvenog zavođenja novih kršćanskih potrošača nečim potpuno novim i drugačijim što dosad nije bilo praksa ili način. Tako nešto primjetno je na području slavlja sakramenata posebno kad je riječ o euharistiji i vjenčanjima. Jedan od primjera mode je recimo gromoglasan aplauz za vrijeme euharistije koji na taj način želi prikazati euharistiju kao događaj u kojem se možete opustiti i zapljeskati da ne bude sve tako tiho, kameno i uštogljeno. Ta moda generira zavođenje novih potrošača (kod onog župnika je misa bolja jer sve je nekako opušteno, može se pljeskati, komentirati na glas, baš je unio nekakve novine i dašak svježine u misu, nije tako ozbiljan i uštogljen kao onaj drugi) nečim potpuno novim što dosad nije bio slučaj ili se nije događalo.
Moda, zavođenje i novo u hiper-modernosti za Lipovetskyog rađa sve većom potražnjom za novom modom, novim zavođenjima i novitetima, do mjere stvaranja hiper-proizvodnje i hiper-potrošnje u različitim sferama društvenog života, gdje su moda, zavođenje i novo temeljni pokretači društvenih ponašanja i društvenih promjena. Hiper-kršćanstvo nesvjesno je preuzelo taj model društvenog djelovanja kroz različite „novitete“ i „modu“ u sakramentima i sakralnim objektima (ples pred tabernakulom golih i polugolih ljudi, magarac koji se uvodi u crkvu na Cvjetnicu, krava razapeta na križu u crkvi kao umjetnički performans podsjećanja na zaštitu životinja, kombinacija euharistije i techno-partya, fotografiranje golog tijela u prostoru ckrve i sakralnog objekta, neobične crkve čija arhitektura upućuje na to da vam je potreban priručnik sa slikama da točno odredite gdje je oltar, gdje tabernakul) gdje pomoću i pod utjecajem fenomena hiper-modernosti i samo kršćanstvo pokušava što brže zadovoljiti potrebe svojih kršćanskih potrošača novom modom, novim zavođenjima i uvijek nečim novim, dosad nezabilježenim praksama u i izvan sakralnih objekata.
Lipovetsky podsjeća da moda, zavođenje i novo po svojoj naravi teže vlastitom samoostvarenju kroz potrošače tako što sve brže i češće moraju mijenjati svoje ponude u odnosu na potrošače i njihove zahtjeve, čime se stvara hiper-proizvodnja i hiper-potrošnja, ponekad do te mjere da ovi fenomeni hiper-modernosti (moda, zavođenje i novo) ne mogu pratiti zahtjeve potrošača koji odmah žele novu modu, novo zavođenje i neki novitet kako bi odstupali od „bezlične gomile“, odnosno „uniformnosti“.
Hiper-kršćanstvo slijedi ovaj društveni način djelovanja uvijek novim modama u recimo navještaju evanđelja i slavljenju sakramenata, uvijek novim zavođenjima u tumačenjima crkvenog sadržaja, uvijek nekim novitetom nečim novim nezabilježenim u dotadašnjoj praksi crkvenog djelovanja i ponašanja. Na ovaj način hiper-kršćanstvo kao suvremeni fenomen stvara i fenomen hiper-kršćana koji kršćanstvo promatraju kao modu, gnušaju se kršćanstva ukoliko njegov sadržaj nije nekako zavodljiv i privlačan (zato je postala moda propovijedati o raju i ljubavi, ali ne o paklu i kazni jer je privlačnije prvo nego drugo) i gube interes za njega ukoliko nema nešto novo, neki novitet ili „novotariju“ po čemu bi se isticalo i razlikovalo od svih drugih sličnih i manje sličnih tržišnih ponuda.
Možda je ove pojave teško uočiti generalno promatrajući kršćanstvo kao društvenu stvarnost, ali ih nije teško uočiti kada je riječ o određenim svakodnevnim praksama što se tiče praktičnih slavlja pojedinih sakramenata i izgleda pojedinih sakralnih objekata. Tako se recimo netko u slavlju sakramenta euaristije ponaša kao da je riječ o „prozivoljnoj i slobodnoj“ interpretaciji slavlja prema izmišljenim pravilima, jer je to moda da se tako radi pa se u slavlju euharistije dodaju „novine“ kojih ne samo da nema, nego nisu ni dopuštene. Međutim, moda, zavođenje i novo kao utemeljujući fenomeni hiper-modernosti nametnuli su i kršćaninu da i u slavlju euharistije uvede modu koja označava inventivnost, da slavlje euharistije bude takvo da zavodi potrošače na način da im se sviđa (odsutnost govora o paklu i kazni pokazuje koliko je element zavođenja kao fenomen hiper-modernosti ušao i u razmišljanje i shvaćanje kršćanskog pogleda na stvarnost) i da u slavlju euharistije bude neka novina dosad nezabilježena (svećenik koji nakon molitve Oče naša skine misnicu pa hoda po crkvi grleći i ljubeći sve prisutne kao znak pružanja mira u slavlju euharistije i onda ih nakon toga pozove da zaplješću svi zajedno Gospodinu dok se trčećim korakom poput frontmana nekog benda vraća na oltar).
Za Lipovetskyog moda, zavođenje i novo kao fenomeni hiper-modernosti ne ovise o nekoj društvenoj strukturi nego su plod najčešće individualne sposobnosti da se bude inventivan i da se onda na taj način individualno nametne kao norma društvu kao što se recimo može vidjeti u slučajevima kada neka popularna osoba obuče neki komad odjeće za kojim svi polude, čime individualni modni osjećaj postane društvena norma ostalim članovima društva.
I u hiper-kršćanstvu moda, zavođenje i novo dolaze od individualnih hiper-kršćana koji ponekad ono što je njihovo individualno nastoje nametnuti kao normu ostalim kršćanima kao kad neki hiper-kršćanin smatra da je njegov individualni stav o nekom pitanju crkvene prakse norma kako bi trebali razmišljati i djelovati svi drugi kršćani. Iz tog razloga hiper-modernost sa svoja tri prateća fenomena: modom, zavođenjem i novim, polazi od individualnog pojedinca sposobnog da svojom inventivnošću nametne drugima vlastitu modu, zavođenje i novo kao normu djelovanja i ponašanja, što ne mora biti uvijek nešto negativno, nego može biti dobro i korisno ukoliko individualac prepoznaje granice unutar društva u kojima može biti inventivan.
Iz istog razloga hiper-kršćanstvo i hiper-kršćanin su društvene pojave koje svoj temelj nastoje pronaći u individualnom kršćaninu i njegovoj inventivnosti da ponudi nešto posebno (moda), da drugi to prihvate i da im se svidi (zavođenje) i da to bude nešto novo i dosad nezabilježeno (novo). I to ne mora biti nešto negativno i loše ukoliko hiper-kršćanin prepoznaje granice vlastite individualnosti unutar zajednice. Međutim, kada hiper-kršćanin sebe stavi kao apsolutnu normu djelovanja i ponašanja bez mogućnosti da ga zajednica barem upozori i napomene na njegovo hiper-kršćanstvo, onda se rađa pitanje gdje prestaje granica hiper-kršćaninove osobne slobode da bude inventivan što se tiče slavlja sakramenata i uređenja sakralnog prostora? Jer kad nema granice i kad je sloboda neograničena, onda se i svete stvari (sakramenti i sakralni prostori) pretvaraju u hiper-stvari gdje se uvijek mora uvoditi nešto posebno (moda), uvijek se mora svidjeti potrošačima (zavođenje) i uvijek mora biti nešto novo dosad neviđeno i nedoživljeno (novo).
Pojedina slavlja u kojima se radi o svetim stvarima i događaju se u svetim prostorima ponekad su zapravo hiper-slavlja gdje se uočava da količina posebnosti (moda), količina sviđanja potrošaču i publici (zavođenje) i količina noviteta koji su dosad nezabilježeni ( novo) ostavlja dojam da se više ne može govoriti kako je riječ o kršćanskom slavlju, nego je riječ o hiper-modernom događaju s puno mode, zavođenja i novog, o kojem Lipovetsky piše u svom eseju. Takvi fenomeni spadaju u društvene pojave hiper-kršćanstva i hiper-kršćana i vrlo malo imaju povezanosti s ozbiljnošću i svetošću istinskog kršćanskog slavlja i svetošću prostora u kojem se slavlje događa.
Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 38/2019., str. 4-5.
