Fitness-korizma i “zdravo” kršćanstvo
Odricanje je povezano s osjećajima napora, nervoze, nezadovoljstva i gladi. Odricanje čovjeka drži u stalnoj napetosti kako je zabranjeno popustiti svojim prohtjevima i željama. Odricanje je usmjereno prije svega na čovjeka samog, stoga je odricanje sebični proces poboljšanja samog sebe čime se izgrađuje samopouzdanje i pozitivan stav prema životu. To se treba dogoditi kroz sebično odricanje, a vanjska manifestacija sebičnog odricanja je čovjekovo tijelo. Ovako se može sažeti koncept „fitness-korizme” i „zdravog“ kršćanstva koje u odricanju nikada ne razmišljaju o davanju, nego isključivo o oduzimanju samom sebi određenih teško savladavih želja i prohtjeva.
„Fitness-korizma” i „zdravo“ kršćanstvo su novije forme odricanja u čijem temelju stoji koncept „zdravog“ života, ali ne i koncept „kršćanskog“ poimanja života. Znakoviti fenomen „zdravog“ života je fizičko tijelo, njegovo maksimalno čuvanje, ali i maksimalno iskorištavanje njegovih mogućnosti. Riječ je o fenomenu „sterilizacije“ tijela od „nezdravih“ oblika i formi aktivnog življenja kako bi pojedinac dospio da „zdravog“ maksimuma vlastite fizike. U ovaj idejni okvir se poprilično uklopilo i kršćanstvo i korizma koji promoviraju isključivo formu sebičnog odricanja od zahtjeva tijela u svrhu poboljšanja i usavršavanja njegova izgleda. Ovo „sterilizirano“ kršćanstvo sa svojom „makrobiotičkom“ „ugljikohidratnom“ i „zelenom“ korizmom u formi praktične „detoksizacije“ tijela od „štetnih“ tvari tijekom „fizičkih napora“ postalo je svojevrsna religija, sa „teretanom“ kao novim hramom molitve i obožavanja.
„Zdravo“ kršćanstvo korizmu ne vidi kao vrijeme, nego kao sredstvo, instrument vježbanja tijela. Stoga i ne postoji zapravo kraj korizme jer kod „zdravog“ kršćanstva nema otajstva koje se slavi na kraju vremena iščekivanja. „Zdravo“ kršćanstvo ne promatra korizmu kao radosno iščekivanje nego fizički napor koji je povremeno prožet frustracijom, nervozom i nezadovoljstvom, jer se jedva čeka kraj da se može ponovo prepustiti onim istim prohtjevima tijela kojima se tijekom četrdeset dana suprotstavljalo „vježbanjem“.
Na taj način korizma „zdravog“ kršćanstva nema ni svoj početak ni svoj kraj, ona je neka vrsta začaranog kruga borbe između čovjeka i njegova tijela. Zato je korizma ne vrijeme, nego „fitness“, „šećer“, „težina“ koja svoj otajstveni vrhunac doživljava u samozodovljnom pogledu u ogledalo i obećanju kako će se „vježbanjem“ i nakon korizme nastaviti istim tempom, ali ne u svrhu bilo kakvog kršćanskog slavlja, nego u svrhu moći i snage nad tijelom i njegovim zahtjevima. „Zdravo“ kršćanstvo i „fitness-korizma” s kršćanskim poimanjem korizme nemaju dodirnih točki, a i one točke koje se čine kao dodirne su zapravo točke i razdvajanja i suprotstavljanja.
Za ono kršćanstvo koje korizmu promatra kao istinsko vrijeme koje prethodi slavlju sadržaja i istine otajstva Uskrsnuća Kristova možemo reći da je to kršćanstvo koje je u odnosu na „zdravo i zeleno“ kršćanstvo nekakvo „zagađeno“ kršćanstvo koje je „zagađeno“ istinom i ozbiljnošću otajstva kojemu prethodi. Možemo ga nazvati i odricateljskim kršćanstvom. Riječ je o kršćanstvu u čijem razumijevanju odricanje nema smisao samousmjerenja na čovjeka, nego je odricanje usmjereno na druge.
To nije kršćanstvo koje se isključivo odriče radi tijela, nego kršćanstvo koje se odriče radi drugih ljudi, ali ne da od sebe oduzima, nego da jednostavno daje drugima. Odricateljsko kršćanstvo odricanje ne doživljava kao oblik patnje, frustracije i nervoze, nego kao priliku za radost, davanje i darivanje. I dok „zeleno“ kršćanstvo govori „odričem se“ cigareta, masne hrane, šećera, izlazaka, odricateljsko kršćanstvo govori „dajem i darujem“ hranu, odjeću, pomoć, radost. Odricateljsko kršćanstvo ne zanemaruje tijelo, niti ga mrzi ili odbacuje, nego tom tijelu dodaje bitnu sastavnicu koja čini čovjeka u njegovoj punini, a to je njegova duša. Odricateljsko kršćanstvo paradoksalno ne zahtijeva odricanje, niti ga razumije kao odricanje, nego je odricanje oblik darivanja drugih, ne samo u materijalnom, nego i u duhovnom smislu.
Osim odricanja, post je možda najzorniji primjer razumijevanja „zelenog“ i odricateljskog kršćanstva. „Zeleno“ kršćanstvo post ne gleda samo kao prigodu za „prirodni“ način mršavljenja, bez preparata, nego cijelu prirodu i stvarnost podređuje razumijevanju posta kao apsolutno prirodnog događaja bez ikakvog religioznog i kršćanskog karaktera, ističući pri tom kako i sama priroda daruje čovjeku od svoga bogatstva i izvora mogućnost prirodnog posta kroz različite „dijete zdravom hranom“. Popularizacija posta kao prirodnog i nereligioznog fenomena je dovoljno rasprostranjena da se religiozni karakter posta gotovo izgubio.
Odricateljsko kršćanstvo post ne vidi kao fizički napor odricanja od uživanja u zahtjevima tijela koliko ga vidi u svjesnom odricanju kao obliku zahvale i hvale Bogu, s obzirom da za odricateljsko kršćanstvo post ne dolazi prvotno kao prirodni fenomen života „u skladu s prirodom“, nego kao znak poniznosti pred Bogom koji je stvorio prirodu. Osim odricanja i posta, ova dva kršćanstva uključuju i čovjeka i imaju različiti pogled na njega.
„Zeleno“ kršćanstvo čovjeka na kraju „fitness-korizme” mjeri prema odrednici „uspjeha“ ili „neuspjeha“, ovisno o kvantiteti njegova tijela i „čistoći“ njegovih organa i krvi nakon korizmenog „čišćenja“, i u znak dobrote i milosrđa dopušta mu da se kroz nekoliko dana nakon korizme prepusti svim onim prohtjevima tijela koji su bili zabranjeni, obično kroz nekoliko dana. Na taj način „zeleno“ kršćanstvo pokazuje nesposobnost i slabost svoje otajstvenosti, jer je nema, i ono što ono slavi na kraju korizme uglavnom i nije otajstvo Uskrsa, nego „otajstvo“ „očišćenog“ ljudskog tijela od svih „toksina“, samo da bi se u nekoliko dana ponovo moglo „onečistiti“.
U „zelenom“ kršćanstvu ni promjena tijela nije do kraja moguća, jer se samo tijelo potiče nakon korizme da se vrati u svoje prvobitno stanje šećera, ugljikohidrata i toksina. „Zeleno“ kršćanstvo i ne poznaje ideju preobraženog tijela onako kako ga odricateljsko kršćanstvo promišlja promatrajući Kristovo uskrsnuće i vjerujući u osobno uskrsnuće ljudskog tijela nakon smrti. „Zeleno“ kršćanstvo ne poznaje koncept preobraženog tijela, jer zapravo nema u sebi formu i razumijevanje otajstva uskrsnuća.
U ovoj točki „zeleno“ i odricateljsko kršćanstvo stoje na suprotnim stranama, jer odricateljsko kršćanstvo inzistira na vjeri u uskrsnuće tijela nakon smrti i njegovo potpuno preobraženje, dok „zeleno“ kršćanstvo inzistira na „kozmetičkim“ promjenama fizičkog tijela kao novoj formi preobraženja i uskrsnuća. I dok su za odricateljsko kršćanstvo grijeh, smrt i đavao istinski neprijatelji čovjeka i njegovog tijela i duše, za „zeleno“ kršćastvo istinski neprijatelji čovjeka su „šećer“, „ugljikohidrati“ i „masti“.
I dok istinski odricateljski kršćanin vjernički iščekuje uskrsnuće svoga tijela i njegovo potpuno preobraženje kroz cijeli svoj život slaveći svake godine u otajstvu Kristova uskrnuća vjerničku nadu u uskrnuće mrtvih, „zeleni“ kršćanin na kraju „fitness-korizme” već slavi svoje osobno uskrsnuće u formi „čistog“ tijela koje će kroz nekoliko dana ponovo „umrijeti“ slaveći samo sebe, šećerom, ugljikohidratima, kavom i cigaretama.
Tekst je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 9, 4. ožujka 2018., str. 10-11.
