Kršćanstvo služenja
Bilo bi drugačije da si samo oprao noge učenicima. U tome bih te mogao slijediti. Jednom godišnje i ja bih nekom oprao noge. Posjetio nekog bolesnika. Nekome pružio pomoć. Jednom godišnje. Umirio bih savjest. I tvoje pranje nogu bilo bi simbolično. Ono što si učinio učenicima neodvojivo je od onoga što slijedi. Od bičevanja. Od muke. Od križa. Bez odlaska na križ ono da si ih ljubio do kraja bila bi laž. Ti si me zaista ljubio do kraja.
Pred onim koji se brine o bolesnom ocu i presvlači ga svaki dan osjećam stid i divljenje. Stid jer nisam siguran kako bih mogao činiti isto što i on. Divljenje jer je to najautentičnija molitva koju čovjek upućuje Bogu. Pred onim koji brine o dementnoj majci već godinama osjećam olakšanje. Onu neugodnu dvoličnost carinika koji kaže hvala ti Bože što ja ne moram brinuti o svojoj maci. Lakše mi je moliti nekoliko puta dnevno i uzdizati ruke prema tebi. Ruke bolesnika koje se pružaju prema meni kao da ne bih mogao prihvatiti kao izričaj tvoje volje. Još manje tvoje ljubavi i providnosti.
Od onih sam koji rado pušta da mu drugi operu noge. Spreman jednom godišnje ritualno i simbolično oprati noge onima koje ne moram presvlačiti, hraniti i kupati. Kad si oprao noge učenicima nije to bilo ritualno. I još manje je bilo simbolično. Više je potvrda tvog neodustajanja od radikalnog služenja. I prije nego si to učinio već si bio čvrsto odlučio ići do kraja. U izrugivanje. U bičevanje. U smrt. Ne znam znaju li oni koji presvlače svoje bolesne kako si s njima? Ne znam znaju li oni koji gube fizičko i psihičko zdravlje zbog težine brige o drugom kako ih pratiš? Ne znam vide li na tvom licu osmijeh i odobravanje, pa čak i divljenje jer su poput tebe odavno prešli granicu simboličnog i ritualnog? I oni su odavno poput tebe ljubili do kraja one koje si im dao kao očeve, majke, sinove, kćeri, braću i sestre. I nastavljaju ljubiti. Ne ritualom. Ne simbolikom. Ljube ih umornim rukama koje ih hrane, umornim nogama koje ih nose do kreveta i kupatila jer to ne mogu sami. Umornim tijelima koja vape da Bog providi, ali ne odustaju od brige za njih. Umornim prstima koji ih hrane jer su njihova usta nemoćna.
Susretnem ih ponekad. Te tihe i umorne “apostole” tvoje ljubavi, te umorne i ispijene tvoje učenike koji ljube do kraja. Za mene je uvijek blagoslov susresti nekoga od njih. I ispit savjesti. Mogu li poput njih služiti i ne odustati? Sve te obitelji, kuće i stanovi su dvorane Posljednje večere gdje netko u tvoje ime “pere noge” bolesniku, nepokretnom, invalidu, zaboravljenom i usamljenom. Ponekad mislim: nepravedan si. Onima koji su već slabi otežavaš ionako već pretežak križ. Govorim to iz opreza kako od mene ne bi tražio ono što od njih tražiš. Ja te hvalim kako si velik i dobar jer ih pratiš, ne znam bi li te hvalio da i od mene zatražiš isto što i od njih.
Ja sam pobornik godišnjih rituala i obreda. Slavlja kojima jednom godišnje obilježim neku uspomenu na tebe. U takvim trenutcima uvjeravam sebe kako je i ovo godišnje okupljanje radi tebe ono moje da te ljubim do kraja. Ali ritual i obred ne mogu uvijek umiriti nemirnu savjest. Jer ti mene kasnije pitaš i ispituješ. Poslao sam ti njega ili nju da se za njih pobrineš i jesi li to učinio? Jesi li im “oprao noge” i ljubio ih do kraja?
Ja sam savršen kada treba govoriti o služenju i daleko sam od istinskog služitelja. Verbalno bih ti mogao služiti koliko želiš. I dan i noć mogao bih biti u hramu i moliti. Samo mi nemoj poslati živog čovjeka da o njemu brinem i da mu služim. Tako se molim. Pusti me da budem levit koji prolazi pored izranjenog, nemoj od mene tražiti da budem Samarijanac. Ja ću nad ranjenim i bolesnim zastati i pomoliti se i preporučiti ga tvojoj providnosti. Nemoj od mene tražiti da mu previjam rane i nosim ga do kupaonice.
I ti ništa ne govoriš. Zašto bi? Sve si mi rekao s pranjem nogu na posljednjoj večeri i onim što se nakon toga dogodilo. Ljubio ih je do kraja me progoni i ne da mi mira. Valjda zato uvijek osjećam stid i divljenje pred “apostolima” tvoje praktične i konkretne dobrote, žrtvovanja za drugog i podređivanja sebe njegovim potrebama i njegovom životu. Poput tebe ljube svoga bližnjega i ljube ga do kraja. Presvlačenjem, kupanjem, hranjenjem i odnošenjem do kupaonice, stola za jelo i kreveta za spavanje. I ne znam ima li veće ljubavi od ove da tko život svoj dadne za jednog takvog čovjeka?
