Ne boj se
Izgovarajući prečesto odlazi od mene Gospodine grešan sam čovjek zaboravio sam osluškivati i onaj tvoj ne boj se upućen apostolu koji se jednako prepao vlastite grešnosti pred božanskom čistoćom.
Kako sam došao do toga da prečesto izgovaram to odlazi od mene Gospodine grešan sam čovjek? Kako sam došao do toga da više ne čujem u glasu Crkve i onaj tvoj ne boj se? Ne boj se koji mi je najčešće govorio u sakramentu ispovijedi.
Možda sam kao i toliki postao ravnodušan prema tom napetom odnosu između mog grešan sam čovjek i tvog ne boj se? Je li od neprestanog padanja i neuspjeha i stalnog potvrđivanja onog grešan sam čovjek ono tvoje ne boj se izgubilo svaku nadu i radost za mene?
Znam i za takve. Svladani ravnodušnošću i ako čuju tvoj ne boj se za njih više nema ono značenje spasenja i ponovnog početka. Zvuči im to kao obični ljudski glas bez ičega božanskog u sebi, to im više i ne zvuči kao poziv na nadu, kao poziv na samosvladavanje i samo-nadilaženje.
Čuju tvoj ne boj se, ali se više ne sjećaju odakle dolazi, tko im ga upućuje i zašto ih doziva. Ravnodušnost briše pamćenje na tebe, briše sjećanja na milost, briše sva ona prošla iskustva u kojima si bio tu uz čovjeka i za njega. Ravnodušan je poput oboljelog, on čuje glas, ali više ne može u svijest dozvati smisao i značenje tvog glasa u sebi.
Neki su svladani krivnjom koju su nametnuli sami sebi, ta krivnja nije došla od tebe. Nisi zanijekao njihovu krivnju, u svom ne boj se rekao si im kako nada u oproštenje i novi početak uvijek postoji, pa i ako jesu krivi za učinjeno i počinjeno pružaš im mogućnost življenja iznova.
I oni od previše straha i drhtanja pred tobom u tvom ne boj se više ne čuju poziv na obraćenje i promjenu života, čuju ono što žele čuti i tako sebe uvjeravaju kako ih svojim ne boj se prekoravaš, osuđuješ, odbacuješ i zauvijek za njih zatvaraš vrata kajanja i promijene života.
Neki su svladani nevjerom u mogućnosti i snagu tvoga ne boj se. Nekako su se predali i odustali od svakog vjerovanja kako tvoj ne boj se može iz korijena izmijeniti njih i njihov život. Takvi zarobljeni prošlošću i bez nadanja u budućnost prema tvom ne boj se odnose se s cinizmom i prijezirom. Žele ti reći kako se zapravo prema njima ponašaš kao prema djeci, kao da oni nisu dovoljno veliki, odrasli i zreli da ne bi znali i shvaćali kako je za njih sve izgubljeno.
A ti i im baš u tom ne boj se želiš reći kako ništa još nije izgubljeno i kako svakog od njih možeš ponovno učiniti djetetom milosti i nadanja u vječnost s tobom.
Neki su od samog početka negativno raspoloženi prema tvom ne boj se jer ne vjeruju u oproštenje i novi početak, drže se osvete i onoga da jači pobjeđuje, a slabiji gubi i da je zakon nasilja i zla jedino pravilo po kojem se preživljava i živi. Za njih je tvoj ne boj se izričaj slabosti. A oni zapravo u sebi kriju strah od mogućnosti postojanja jednog života nakon smrti u kojem svi koji nemaju ništa drugo osim tvoga ne boj se primaju od tebe vječni život.
I nema ništa neobično u tome reći ti svaki dan odlazi od mene Gospodine grešan sam čovjek, nije li to nešto što bi svatko od nas već s prvim udahom u ovom svijetu mogao reći i za sebe i za druge?
A kako s godinama odrastamo i sazrijevamo sve više osjećamo potrebu naglasiti to odlazi od mene Gospodine grešan sam čovjek, jer je djetinja nevinost prvih godina zamijenjena odraslošću jedne ljudskosti koja prepoznaje vlastitu grešnost nesposobna svladati je svojim ljudskim snagama.
Kako je samo važan tvoj ne boj se. Taj zov milosti, taj uzvik nade i radosti upućen meni koji se sam pokušavam izboriti s onim za što znam da ga ne mogu sam svladati i pobijediti. Kako je samo važan tvoj ne boj se.
U tom svijetu gdje je već pomalo izgubljena nada i osjećaj radosti, tvoj ne boj se javlja mi se kao snažan odsjaj božanskog poziva, božanskog glasa. Kao glas Spasitelja i Otkupitelja koji me ne smatra izgubljenim i ne želi me pustiti od sebe, ne želi se odvojiti od mene.
Koji me neće ostaviti samog sve dok jednakom snagom sluha svoje nutrine i duše iza mog rezigniranog odlazi od mene Gospodine grešan sam čovjek čujem i tvoje gotovo razdragano i radosno dozivanje ne boj se. Ne boj se, još ništa nije izgubljeno, još uvijek možeš postati dijete i tako ući u vječno kraljevstvo.
Kad se tu i tamo uslijed buke očaja, nesigurnosti i prijetnji čovjek uspije zaustaviti i pobjeći u tišinu i mir čitanja Pisma i naleti na taj tvoj ne boj se, čovjek se toliko iznenadi koliko je snage u toj božanskoj Riječi.
U jednom svijetu gdje mi svi stalno govore i prijete: treba te svega biti strah, sve ide prema katastrofi.
U jednom svijetu gdje toliki namjerno nastoje ubiti tvoj ne boj se, ali on se ipak tvojom božanskom logikom ipak uspijeva probiti do mene. Svojom snagom. Svojom nadom. Svojom radošću. Svojom ponudom dubokog smisla postojanja i življenja koji danas mnogima toliko nedostaje.
