Osjećaj za sveto

U svim starim religijama, pa tako i u židovstvu, osobito je naglašen osjećaj za sveto. Tako, na primjer, samo su pripadnici Levijeva plemena mogli nositi kovčeg saveza i kasnije služiti u hramu. Samo su Aronovi potomci mogli služiti kao svećenici, a samo je veliki svećenik mogao stupiti u Svetinju nad svetinjama. Kazna je bila strašna za one koji bi – makar i nehotice – neovlašteno pristupili svetoj stvari. Tako se u 2 Sam 6,1-8 opisuje kako su jednom zgodom na volovskim kolima vozili kovčeg saveza. Jedan mladić imenom Uza u jednom trenutku pridrža kovčeg jer su se kola umalo prevrnula. Biblijski pisac izvješćuje kako se Bog na nj rasrdio i na mjestu ga ubio, jer se Uza usudio dotaknuti kovčeg saveza, iako nije bio Levijevac. Kralju Davidu i njegovim pratiocima bilo je žao što je mladić poginuo, iako nije kanio ništa zla učiniti. Međutim, za njih nije bilo dvojbe: sveto je sveto i Bogu se ne može ništa prigovarati.

Tijekom povijesti Crkve i u kršćana se sve više razvijao osjećaj za svetost određenih predmeta i određenih svetih prostora. Tako se u crkvama odjeljuje svetište, u koje laici načelno nemaju pristupa. A za svećenike su se za vrijeme mise umnažala klanjanja, poklecanja, nakloni. Bilo je strogo određeno kako se pristupa oltaru i svetim prilikama. Svetost sakramenata bila je naglašena i euharistijskim postom koji je trajao od ponoći pa do pričesti. U istočnim Crkvama je i danas tako. U prostor svetišta (iza ikonostasa) može doći samo zaređena osoba, žena ni u kojem slučaju. Neke njihove Crkve nalažu strogi višetjedni post za one koje se žele za Božić pričestiti.

I onda je u nas došla reforma Drugog vatikanskog sabora. Oduševljenje je bilo veliko. Sve nas je manje tlačio “zakon”, sve su nas manje ograničavali brojni, nepotrebni i strogi propisi. Osjećali smo se oslobođenima, baš kao što je Pavao sokolio Galaćane da se ne daju ujarmiti u nepotrebne okvire židovskih zabrana i zapovijedi. Još prije Sabora (1953.) ublažen je euharistijski post. Bogoslužje se približava narodu. Puk se sve češće pričešćuje. Više nema trostrukog poklecanja ili poklecanja na oba koljena pred izloženim Presvetim. Više u crkvama ne odjekuje tajanstveni i “sveti” latinski jezik. Pričest više ne dijele samo zaređeni službenici. Oni koji idu na pričest više ne kleče. Sve je tu nekako na dohvat ruke… Rekli bismo, hvala Bogu da se usredotočujemo na ono što je bitno, da se ne opterećujemo izvanjskim znacima.

Međutim, neki će prigovoriti, da smo previše izgubili osjećaj za sveto, da nam je liturgija često nalik na uspješnu predstavu, da se sve to skupa “odrađuje” rutinski, bez duha i bez osjećaja za svetost tajni koje slavimo…

Rekao bih da nipošto ne bismo trebali odmahnuti rukom na ovakve prigovore. Oni mogu biti i pretjerani, mogu biti odraz nekih krugova i pokreta koji bi nas htjeli vratiti na prijesaborsku liturgiju. Međutim, njihova kritika nije bez osnove. Kao i obično, krepost je u sredini. Odrekli smo se, naime, one krajnosti gdje Bogu prilazimo sa strahom i trepetom i mentalitetom starih Židova i poganskih naroda. Ta, Bog je naš dobri Otac, Krist naš Spasitelj i brat, a u nama je sila, snaga i mudrost Duha Svetoga. I hvala Bogu da svojim svetinjama možemo pristupati s plemenitom jednostavnošću, prostodušnošću i povjerenjem. Međutim, moramo se ipak čuvati opasnosti koja je već prisutna i koja se nad nas nadvija, a to je da svojim svetinjama ne pristupamo s doličnom pobožnošću i poštovanjem. Evo primjera: ima prigoda u redovnom ljudskom životu u kojima ljudi nastupaju sa svom ozbiljnošću: lijepo odjeveni i lijepo pripravljeni, kao što je to npr. u svadbenom slavlju. Predavač, profesor, političar će brižljivo spremati svoj govor i “tesati” nastup, da bude i odmjeren i mudar. Zato se u najmanju ruku od nas očekuje da npr. nedjeljnoj euharistiji pripravljeni i iznutra i izvana. Važno je da crkva bude uredna i čista i dolično ukrašena, da liturgijsko ruho bude skladno i lijepo, da “ceremonije” teku skladno, mirno i dostojanstveno, da poštujemo liturgijske odredbe, da nam slavljenje ne bude užurbano i nepripravljeno. Osnovna je svećenikova zadaća naviještati evanđelje i slaviti sveta otajstva. A to svećenik treba činiti sa svom ozbiljnošću, sa svim marom, sa svim oduševljenjem, sa svom duhovnošću i pobožnošću. Svete stvari slavimo! Treba se na nama i na svim sudionicima vidjeti da nam je sveto to što svetim nazivamo. Mi se trebamo prilagođavati svetom slavlju, a ne ono nama; koncerti i ina skazanja se trebaju prilagođavati euharistiji, a ne obratno. U svetom slavlju valja nam slaviti Krista Gospodina, a ne dostojanstvenike i ličnosti.

Liturgijska je služba najsvetije i najdostojanstvenije što činimo. Ako smo se oslobodili nepotrebnih balasta prošlosti, valja nam paziti da ne odemo u drugu krajnost. Valja nam sačuvati dostojanstvo i ljepotu liturgije, poglavito euharistije koja je izvorište i vrhunac svekolikog našeg kršćanskog života i života Crkve. Uvjeren sam da će biti korisno o ovome razmisliti. Svaki od nas, uvjeren sam u tome smislu može ponešto promijeniti ili popraviti.