Pascalova oklada vrijedi i danas
Razumnije je kladiti se na Boga, nego na njegovo nepostojanje. To je poimanje ponovio tadašnji kardinal Ratzinger na povijesnom predavanju u Subiacu, na kojem je sve pozvao da žive kao da Bog postoji.
Misao 233 zasigurno je među najpoznatijima koje je Blaise Pascal ostavio nakon smrti. Libertinskomu sumnjičavcu zaglavljenu u crnoj rupi svoga agnosticizma:
„Ako Bog postoji, beskrajno je neshvatljiv […], nema nikakva odnosa s nama. Nismo dakle kadri u stanju spoznati niti što je, niti postoji li“.[1]
Pascal predlaže poznatu okladu: budući da se ne može izbjeći klađenje i budući da su izgledi za dobitak jednaki izgledima za gubitak, sigurno ima više smisla riskirati gubitak konačnoga kako bi se dobilo beskonačno, nego obrnuto. Ukratko, razumnije je kladiti se na Boga, nego na njegovo nepostojanje.
Pascalova oklada doista je prijedlog, izazov, ali i pružena ruka libertinu koji se i dalje opravdava tvrdnjom: „Tako sam stvoren da ne mogu vjerovati“.[2] Pascal ga traži: „Ali uvidite bar svoju nemoći da vjerujete, jer vas na to nagoni razum, a ipak to ne možete. Trsite se dakle, ne da se osvjedočite umnažajući broj dokazâ Božjega opstanka, nego umanjujući svoje strasti.“ Iz toga konkretan prijedlog: „Činite onako kako su počeli oni“ (drugi nevjerujući, koji su postali vjerujući), to jest „radeći sve kao da već vjeruju“.[3] Veluti si Deus daretur. [Kao da se Bog nadaje.]
U Pascalovu prijedlogu ljudska je narav predočena u svom svojem realizmu: um je uistinu oko volje, ali istodobno je volja ta koja usmjerava vlastiti „zvjezdozor“ (teleskop). Ako, dakle, ostaje istina da nihil volitum nisi praecognitum [da ništa ne može biti htjeno (predmet htijenja, htjena stvar), osim ako se prethodno ne dozna], jer se ne može htjeti i voljeti ono što se uopće ne zna, jednako ostaje istina da nihil praecognitum nisi volitum [da se ništa ne može spoznati, ako se prije toga nije htjelo]. Moram htjeti znati da bih znala. Moram htjeti usmjeriti oko svoga uma u određenom smjeru kako bih istinski znala što se nalazi u tom smjeru. Upravo iz toga razloga ljudskoj volji treba poticaj: mora shvatiti što riskira izgubiti ako nastavi ostati lijena prema pitanju Boga.
Pascalovu okladu i izazov nedavno je svojima učinio tadašnji kardinal Joseph Ratzinger na povijesnom predavanju koje je održao u Subiacu, neposredno prije nego što je pozvan da postane 265. papa Katoličke Crkve. Njegov prijedlog da se preokrene prosvjetiteljski aksiom koji je nastojao konstruirati neutralnu etiku, kao da Bog ne postoji, sve više poprima lice dužnosti u svjetlu tehno-znanstvenoga totalitarizma u koji smo utonuli, a koji sada kao najnormalniju stvar nameće žrtvovanje čovjeka onomu što tehnika može i hoće.
Sasvim je jasno da problem nije znanstveno istraživanje, nego tvrdnja da se razum sveden na znanstveno znanje mora smatrati jedinim sposobnim za sveopćost (univerzalnost); da je uistinu osakaćen i stoga neodgovarajući razum koji počiva na filozofijama koje su „pozitivističke, a samim time i protumetafizičke, toliko da u konačnici Bog u njima ne može imati nikakvo mjesto“, objasnio je Ratzinger. Filozofije koje se temelje na proizvoljnom izboru „samoograničenja pozitivnoga razuma, koje je primjereno u tehničkom području, ali koje, tamo gdje je poopćeno, umjesto toga donosi sakaćenje čovjeka“. Ratzinger je jasno vidio da takvo gledište ne će okupljati ljude kao braću, ne će dovesti do napretka čovječanstva, kao „ljudskoga“, nego do „obezvrjeđivanja čovjeka“.
Marcello Pera u uvodu knjige Benediktova Europa u krizi kultura osvijetlio je srž problema: ako znanost ne osjeća „vez religije Svetoga Pisma […] prema tezi o odvojenosti, znanost je slobodna i mora napredovati na vlastiti račun […]. Ta posljedica postaje još izraženija kada znanost proizvodi tehniku. Znanost zna, tehnika može. Ali ako je znanost slobodna znati, onda je i tehnika slobodna moći.“ Potvrda Bellarminu u sporu s Galileijem. Laik Pera stoga je rado dočekao Ratzingerov izazov, jer je prepoznao krajnju opasnost od znanosti koja u ime isticanja vlastite samostalnosti više ne priznaje ograničenja što joj ih nameće „drugo“ područje, nesposobna, prema mjerilima koje je sama znanost nametnula, smatrati se sposobnom za istinu.
Robert Spaemann u svojem ogledu Besmrtna glasina slijedi stope Ratzingera i Pere i nudi nemilosrdnu raščlambu onoga što se događa ako se istinitom smatra ta „stara glasina koja se ne može ušutkati“, naime „da postoji biće koje se na našem jeziku zove Bog“.
Samo kada govorimo o ljudima, prevladava se determinizam; samo ako „nositelje smatramo slobodnima da djeluju, tada ima smisla govoriti o alternativi ‘mogli smo’ i reći, s obzirom na određene rezultate djelovanja, da smo mogli učiniti nešto drugo.“ Slično tomu, ako se svijet ne smatra nečim što dolazi od slobodnoga čina, tada se njegovo razumijevanje može iscrpiti u determinističkom načinu gledanja, a u tom načinu gledanja tehnika će „neprevarljivo“ oblikovati svijet.
„Misao da svijet može biti drukčiji od onoga koji jest, dapače da su čak i prirodni zakoni uvjetovani, mogla bi se pojaviti samo na pozadini misli o svijetu koji potječe iz slobodnoga izbora.“ To što je Bog stvorio svijet označava red, ali istodobno i prevladavanje determinizma. I to ne samo zato što je Bog unutar svijeta stvorio „slobodne uzroke“, poput ljudi i anđela; nego i zato što Bog nije urar drag određenu Prosvjetiteljstvu, a kojega mnogi moderni teolozi, čini se, drže još bliže svojim srcima, do te mjere da odbacuju zamisao da Bog može umiješati u svijet. Zbog toga je činjenica da podivljaju od bijesa kada se netko moli Bogu za kišu ili lijepo vrijeme.
Spaemann ističe da postoji i „ćudoredna posljedica koja proizlazi iz vjerovanja u Boga. Ako Bog postoji, ljudi moraju činiti ono što Bog želi da čine i ne smiju pokušavati obavljati ulogu Boga, kao da su gospodari onoga što se događa.“ Postoji Bog i to nisam ja: to je svakako dobra polazna točka. Jean-Paul Sartre shvatio je da ateističko stajalište vodi do „etike odgovornosti“, prema kojoj čovjek mora biti spreman „počiniti bilo koji zločin ako je to za dobrobit čovječanstva“. To se naziva konsekvencijalizam, novi apsolut kojemu se moraju žrtvovati ćudoredni apsoluti. Međutim, ako Bog postoji, onda ostaje čvrsto da je etički primum [prvo] ne činiti zlo, bez obzira na nakane i posljedice – što se u medicini prevodilo (prošlo vrijeme) načelom primum non nocere [prvo ne štetiti]. Nijedan zločin, nijedan grijeh, nijedno zlo ne može se počiniti za „dobrobit“ čovječanstva.
„Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno“, rekao je Dostojevski. „Ovisno o okolnostima i pod uvjetom da postoji dobra nakana“, dodaje konsekvencijalist. „Nama je sve dopušteno“, rekao je Lenjin, uvjeren da zna što je najbolje za svakoga i da nema Boga koji to zna. Konsekvencijalizam prekida temelje tisućljetnoga ljudskoga odgoja i obrazovanja. I totalitaran je, jer u gospodare savjesti uzdiže one koji ne znaju, one koji vjeruju da znaju što je najbolje.“ Možda je zato tako u modi među crkvenjacima.
Danas je kao nikada prije potrebno vratiti se Bogu. Potrebno je živjeti veluti si Deus daretur [kao da se Bog nadaje]. Znači li to savijanje plemenitosti vjere utilitarističkomu izračunu? O tome ćemo imati prigodu razgovarati za nekoliko godina. U međuvremenu, svi vi koji se opirete novom tehno-znanstvenom totalitarizmu, prihvatite izazov. Molim vas.
[1] Blaise Pascal, Misli, s francuskoga preveo Zlatan Plenković, Zagreb: Zora, 1969., br. 233, str. 113.
[2] Blaise Pascal, Misli, Zagreb, 1969., br. 233, str. 115.
[3] Isto.