Četvrtak, 7 srpnja

Služiti u ljubavi

2


S Drugim vatikanskim saborom otkrili smo važnost Crkve kao jednoga Tijela u kojem su svi udovi jednako časni, ali s različitim ulogama. Tako smo odavno naučili da misa nije nešto što svećenik služi a puk sluša, nego da je to slavlje čitave zajednice u kojoj svatko ima svoje mjesto i svoju ulogu. U tome smislu laik koji na misi čita, ne čini to da bi pomogao svećeniku ili ga zamijenio, nego laik-čitač vrši službu koja njega ide. Tako je i s poslužiteljima, pjevačima, orguljašima, sakristanima, ceremonijarima (obredničarima) i slično. Stoga je ponajčešće ispravno načelo da životnost neke župne zajednice mjerimo po tome, koliko ona ima suradnika u pastoralu i liturgiji i koliko su aktivni.

Problem se može javiti u dva krajnja slučaja. Jedna je krajnost da župnik ili ne želi imati suradnika ili jednostavno ne uspijeva animirati dovoljan broj vjernika za određene liturgijske i ine pastoralne službe. Druga je krajnost kada se dogodi da se određeni broj suradnika “klerikalizira”, nametne, ne dopušta drugima da se uključe i tu službu počnu smatrati samopromocijom. Htjeli bismo nešto progovoriti upravo o ovoj drugoj krajnosti. Za početak evo dva primjera iz povijesti.

Primjer prvi. Pavao svjedoči kako su u Korintu bile podjele. Piše im: “Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: ‘Ja sam Pavlov’, ‘A ja Apolonov’, ‘A ja Kefin’, ‘A ja Kristov'” (1 Kor 1,11-12). Ne samo da su se među sobom dijelili, nego su Korinćani, očito, sudili i prosuđivali koji je apostol veći, dostojniji, duhovniji ili bliži Kristu. Pa je onda i njima, vjernicima, rasla cijena ako pripadaju baš onom elitnom klubu kršćana, okupljenom oko toga “super-apostola”. Pavao, naravno, naglašava da nije važan ni on, ni Apolon, ni Petar, nego Krist po kojemu je sve i u kojemu je sve.

Primjer drugi. Početkom 2. stoljeća Ignacije Antiohijski piše Polikarpu. U ono vrijeme biskupi su bili većinom ženjeni. Ignacije je veoma cijenio djevičanstvo, ali je u svemu razborit. Piše: “Ukoliko je netko u stanju ostati u čistoći, da bi počastio Gospodinovo tijelo, neka ostane u poniznosti. Ali ako se zbog toga uzoholi, izgubljen je. A ako se počne smatrati većim od biskupa, već se upropastio.” Poruka je jasna: čak i dar koji Ignacije najviše cijeni, djevičanstvo poradi Krista, gubi svaku vrijednost ako se čovjek njime oholi.

Što nam hoće reći ovaj izlet u prošlost? Važni su nam suradnici. Zajedno smo na njivi Gospodnjoj. Zato darove koje naši vjernici imaju nipošto ne treba prezirati, nego ih treba upotrijebiti za rast cijele Crkve. Međutim, kao što je poniznost temelj svetosti, tako je oholost temelj svakoga grijeha. Zato u svoj strpljivosti i ljubavi valja nam odgajati naše suradnike da u poniznosti vrše svoju službu, da puni ljubavi nastoje koristiti svoje darove na rast cijele zajednice. Treba ih poučavati da se u njih ne uvuče i sjenka oholosti, pa da stvore jedan zatvoreni krug suradnika koji drugima ne dopuštaju pristupa. Svi smo mi slabi ljudi. Tako se može dogoditi – a i događa se – da netko uđe u neku službu radi vlastite promocije, pa čak i po cijenu da trpi njihova vlastita obitelj. Budimo konkretniji. Ako jedna osoba u župi surađuje na nekoliko područja, ako je tu uvijek kad tražimo pomoć i kad ne tražimo, ako sudjeluje gotovo u svim aktivnostima, onda se iskusan župnik neće tome obradovati, nego se zapitati što se događa u kući iz koje ova “sveta duša” neprestano bježi. A zna se dogoditi da župnik takve usluge prima, jer mu se čini da nitko drugi neće i ne želi toliko… I onda – gle čuda – ljudi mogu malo vrtjeti glavom gledajući tko nam je to nezamjenjivi suradnik. Možda i nismo svjesni koliko nam je još uvijek u svijesti onaj monaški model svetosti, prema kojem je pobožan i dobar kršćanin samo onaj koji puno vremena provodi u crkvi. Zato će biti korisno da se prisjetimo što veli Sabor o vrijednosti “običnog” kršćanskog života:

LG 34: Sva njihova (laička) djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe života, ako se strpljivo podnose, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu koje se u služenju Euharistije pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova Tijela.

Kao u mnogim životnim situacijama, tako i ovdje nije lako donijeti jasan zaključak, a kamo li pravorijek. Htjeli smo samo pitanje služenja u poniznosti sagledati malo i s druge strane. A Duh će nas Isusov zasigurno prosvjetljivati, upućivati i jačati.