Svijet, put i vrag
U kršćanskom bogoslovlju svijet, pȕt i vrag,[1] izdvajaju se kao neumoljivi neprijatelji duše.
Tri se izvora kušnje i napasti opisuju ovako. Svijet – ravnodušnost i protivljenje Božjemu planu; prazne, prolazne vrijednosti. Pȕt – proždrljivost i spolni razvrat, pokvarene sklonosti, neuredne strasti. Đavao – pravi, osobni protivnik; neprijatelj, pali anđeo, otac laži, klevetnik, nenavidnik.
Svi su oni povezani, ali može ih se sažeti i ovako: svijet – napast izvana čovjeka (na prirodnoj razini). Pȕt – napast iz čovjekove nutrine (iz vlastite naravi koja djeluje pod izvornim grijehom). Vrag – napast izvan čovjeka (na nadnaravnoj razini).
Ako je temelj duhovnoga života nepovjerenje u sebe i povjerenje u Boga, to je zato što je samo Bog potpuno iznad prirode i stvorenja i nadnaravnom milošću može dati čovjeku moć da pobijedi svoje neprijatelje:
„Od protivnika moćnoga mene oslobodi, od dušmana mojih jačih od mene“ (Psalam 18, 18).
Isus
Ti se protivnici odražavaju u napastovanju Krista u pustinji: pȕt: pretvoriti kamenje u kruh; svijet: kušati Boga bacajući se s vrha; i vrag: pokloniti se Sotoni (Matej 4, 3–10; Luka 4, 3–12).
U prispodobi o sijaču (Matej 13) dva prizora neplodna tla označavaju vraga i pȕt. Prvi, ptice koje pozoblju sjeme (Matej 13, 4): „Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano“ (Matej 13, 19). Drugi, sjeme koje pada u trnje (Matej 13, 7): „Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda“ (Matej 13, 22).
Apostoli
Sv. Pavao govori o vragu: „nekoć [ste] živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima“ (Efežanima 2, 2) i o pȕti: „i mi [smo] nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi.“ (Efežanima 2, 3).
Prva Ivanova 2, 16 govori o tri izvora grijeha: požuda tijela = pȕt, požuda očiju = svijet i oholost života = vražje napastovanje.
Petar Abelard
Petar Abelard u Izlaganju Gospodinove molitve o šestoj prošnji kaže:[2]
I ne uvedi nas u napast (Matej 6, 13). Budući da je pisano: ‘Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću’ (Jakovljeva 1,13–15), što tražimo kada govorimo: ‘I ne uvedi nas u napast?’ Značenje je ovo: Ne uvedi nas u napast, ne da nikada ne ćeš dopustiti da budemo kušani, nego da nikada ne ćeš dopustiti da nas napast svlada. I da napastima budemo kušani, a ne odbačeni. Naime, iskušenja su od velike koristi izabranima, jer do krune stižu pobjedom iskušenja. Stoga apostol Jakov: ‘Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.’ (1, 12). Isto tako: ‘Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere’ (Jakovljeva 1, 2–3), koja se, čujete, zbiva kroz napasti, ‘rađa postojanošću’ (Jakovljeva 1, 3), jer ‘svojom ćete se postojanošću spasiti’ (Luka 21, 19).
Četiri su vrste napasti: neke su lake i skrivene; neke lake i očite; neke teške i skrivene; neke teške i očite.
A troje je što nas napastvuje: pȕt, svijet i zloduh. Pȕt nas iskušava proždrljivošću i razvratom: svijet blagostanjem i nevoljom: blagostanjem da prevari, a nevoljom da slomi. Zloduh nas napada na sve načine i pokušava nas navesti na svaku zloću.
‘Otče, ne uvedi nas u napast’: ne dopusti da nas se napastuje više od onoga što možemo: nego učini da i u napasti napredujemo, da je možemo podnijeti. ‘Ne uvedi nas u napast.’
Akvinac
Sv. Toma Akvinski u Sumi teologije, drugom odsjeku drugoga dijela, 55. pitanju, 1. članku, piše:
kao što pȕt napastuje čovjeka, tako ga napastuju i svijet i đavao… Đavao nas ne napastuje na način poželjnoga (da je nešto u sebi dobro), nego na način onoga što je podatno. I stoga, budući da razboritost podrazumijeva usmjerenost prema nekoj poželjnoj svrsi, ne kaže se da je „vražja razboritost“ poput razboritosti s obzirom na neku zlu svrhu, pod kojim nas vidom napastuje svijet i pȕt, u mjeri u kojoj nam nude da trebamo težiti za dobrima svijeta ili pȕti. I zato se kaže razboritost pȕti kao i razboritost svijeta, prema Luki 16, 8: „jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji (razboritiji) prema svojima od sinova svjetlosti“. Apostol pak sve shvaća pod razboritošću pȕti, jer i izvanjske stvari svijeta želimo radi pȕti. Međutim, budući da se razboritost na određeni način naziva mudrošću, kao što je prije rečeno,[3] može se reći da se trostruka razboritost stoga može razumjeti po trima napastima. Zato se kaže u Jakovljevoj poslanici 3, 15: „Nije to mudrost koja odozgor silazi, nego zemaljska, ljudska, đavolska.“
Na drugom mjestu, u III. dijelu Sume, 41. pitanju, 4. članku, pišući o Kristovu napastovanju, objašnjava ta tri neprijatelja ovako:[4]
Najprije ga je [zloduh] napastovao na ono čemu ljudi teže, koliko god duhovni bili, naime, uzdržavanju tjelesne naravi hranom. [pȕt]
Drugo, nastavio je s onim u čemu duhovni ljudi ponekad ne uspijevaju, to jest da nešto čine radi pokazivanja, što pripada taštoj slavi. [svijet]
Treće, doveo je u napast ono što više ne pripada duhovnim, nego tjelesnim ljudima, to jest, da žude za bogatstvom i slavom svijeta sve do prijezira prema Bogu. [vrag]
Tridentski sabor
Na šestoj sjednici 13. siječnja 1547. Tridentstki sabor donio je Dekret o opravdanju. U njegovu 13. poglavlju taj sveopći sabor uči:
Zaista, oni koji misle da stoje, neka paze da ne padnu (usp. Prva Korinćanima 10, 12), i neka sa strahom i trepetom rade na svome spasenju (usp. Filipljanima 2,12): u naporima, u bdjenjima, u milostinjama, u molitvama i žrtvama, u postovima i u čistoći (usp. Druga Korinćanima 6, 5–6). Znajući da su preporođeni u nadu slave (usp. Prva Petrova 1, 3), a još ne u slavu, moraju se naime bojati u borbi koja im još predstoji s pȕti, sa svijetom, s đavlom, u kojoj ne mogu biti pobjednici, osim ako ne zadobiju milost Božju, prema Apostolu koji kaže: „Dužnici smo, ali ne pȕti da po pȕti živimo! Jer ako po pȕti živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete“ (Rimljanima 8, 12–13).
Sv. Ivan od Križa
Kršćanska duhovnost, ukorijenjena u Svetom Pismu, obično je govorila o tri duhovna neprijatelja: svijetu, pȕti i vragu. Unutar te predaje, ovaj sv. Ivan od Križa nalazi strukturu za svoj rad: tri pomnje protiv svakoga od tri neprijatelja. Godine 1579. napisao je o tome kraću raspravu Upute i pomnje kojima bi se trebali služiti oni koji žele biti istinski religiozni i postići savršenstvo (Instrucción y Cautelas de que debe de usar el que desea ser verdadero religioso y llegar a la perfección). Ovaj crkveni naučitelj uobličuje vrstu ponašanja koju čovjek mora usvojiti kao pomnju s obzirom na određena područja života; opisuje štete i opasnosti koje proistječu iz nepridržavanja posebnih pomnji te opisuje prednosti i dobrobiti od njihove provedbe. Ako dolazi do preklapanja u izlaganju gradiva, to je zato što, kako sâm Ivan ističe, pobijediti jednoga neprijatelja znači pobijediti i ostale, a oslabiti jednoga znači oslabiti i druge. Evo početnih misli toga djela prema kastilskom izvorniku:
1. Duša koja u kratkom vremenu želi dosegnuti svetu sabranost, duhovni mȗk, golotinju i siromaštvo duha, gdje se uživa mirna okrjepa Duha Svetoga, postiže jedinstvo s Bogom i izbavlja se od zaprjeka svakoga stvora ovoga svijeta, da bi se obranila od demonskih lukavstava i prijevara te da bi se oslobodila od same sebe, treba uvježavati sljedeće upute, spominjući se kako sva šteta koju duša prima nastaje od troje njezinih neprijatelja, a to su: svijet, zloduh i pȕt.
2. Svijet je najmanje težak neprijatelj; zloduh je najmračniji za razumjeti, ali pȕt je najžilavija i njezini napadi traju sve dok traje stari čovjek.
3. Da bi se pobijedilo jednoga od tih neprijatelja, potrebno je poraziti sva tri. A slabljenjem jednoga, slabe i druga dva. Kada se nadjača sva tri, duši nema više ratovanja.
Zaključak
Kristov je vjernik po sakramentu potvrde opremljen i izvježban za Kristova junaka, da javno ispovijeda i brani Njegovo ime, da se bori protiv unutarnjih neprijatelja i protiv duhovnih sila zloće.
Kada u čovjeku djeluje milost, on ima moć upotrijebiti kršćanska sredstava kako bi nadvladao neprijatelje i zadobio spasenje. Sredstva („oružje“) svakoga kršćanina jesu tri izvrsna dobra djela: molitva, post i milostinja.
Svako je sredstvo osobito usmjereno na pojedinoga neprijatelja.
Milostinja je protiv svijeta. Može se opisati kao činjenje dobrih djela za bližnjega, osobito u pružanju materijalne pomoći siromasima. Umjesto da vjernik dopusti da ga svijet navodi na grijeh, on dobrim djelima poziva svijet da se obrati Kristu:
„Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Otca vašega koji je na nebesima“ (Matej 5, 16).
Post je protiv pȕti. Može se odrediti kao nijekanje sklonosti poremećenih želja, osobito ograničavanjem hrane. Umjesto da dopusti tijelu da ga pritišće, kršćanin postom poziva tijelo da se podloži Kristu:
„krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao“ (Prva Korinćanima 9, 27).
Molitva je protiv nečistoga duha. Ona je uzdizanje uma i srca k Bogu. Katolik, umjesto da dopusti napasti paklenoj da mu pritišće razum i volju, poziva svoj um i srce k Kristu:
„Malaksala mi pȕt i srce: okrilje srca moga, i baštino moja, o Bože, dovijeka!“ (Psalam 73, 26).
[1] Latinski mundus, caro et diabolus;
grčki: ὁ κόσμος, ἡ σάρξ, καί ὁ διάβολος / ho kósmos, hē sárx, kaí ho diábolos;
bjeloruski: свет, плоць і д’ябал / svet, plocĭ і d’jabal;
bugarski: светът, плътта и дяволът / svetŭt, plŭtta i djavolŭt;
češki: svět, tělo a ďábel;
poljski: świat, ciało i diabeł;
ruski: мир, плоть и дьявол / mir, plotĭ i dĭjavol;
slovački: svet, telo a diabol;
slovenski: svet, meso in hudič;
ukrajinski: світ, плоть і диявол / svіt, plotĭ і dijavol;
engleski: the world, the flesh, and the devil;
francuski: le monde, la chair et le diable;
kastilski: el mundo, la carne y el diablo;
njemački: die Welt, das Fleisch und der Teufel;
talijanski: il mondo, la carne e il diavolo.
[2] Magistri Petri Abaeardi Expositio orationis Dominicae. Petitio sexta. Et ne nos inducas in tentationem. Quum scriptum sit: „Deus intentator malorum est, ipse neminem tentat: unusquisque autem tentatur a concupiscentia sua abstractus et illectus“ (Iacobi 1, 13–14), quid est quod petimus quum dicimus: „Et ne nos inducas in tentationem?“ Est igitur sensus: Ne nos inducas in tentationem, non ut nunquam nos permittas tentari, sed ut nunquam permittas a tentatione superari; et da ut per tentationes probemur, non reprobemur. Multum enim prosunt tentationes electis; quia per tentationum victoriam pertingunt ad coronam. Unde Jacobus apostolus: „Beatus vir qui suffert tentationem, etc.“ (1, 12). Item: „Omne gaudium existimate, fratres, quum in varias tentationes incideritis, scientes quod probatio fidei vestrae“ (Iacobi 1, 2), quae, subaudis, per tentationes fit, „patientiam operatur“ (Iacobi 1, 3): unde, „in patientia vestra possidebitis animas vestras“ (Luc. 21, 19). Tentationum quatuor species sunt: alia enim levis et occulta: alia levis et manifesta: alia gravis et occulta: alia gravis et manifesta. Tria autem sunt quae nos tentant, caro, mundus, diabolus. Caro nos tentat per gulam et luxuriam: mundus per prospera et adversa: per prospera ut decipiat, per adversa ut frangat. Diabolus omnibus modis nos aggreditur, et ad omnem nequitiam nos perducere conatur. „Pater, ne nos inducas in tentationem“: ne nos permittas tentari supra id quod possumus: sed fac etiam cum tentatione provectum, ut possimus sustinere. „Ne nos inducas in tentationem.“
[3] Suma teologije, II.–II., 47. pitanje, 2. članak, odgovor na 1. razlog.
[4] Suma teologije, III. dio, 41. pitanje, 4. članak, odgovor: „Nam primo tentavit ipsum de eo quod appetunt quantumcumque spirituales viri, scilicet de sustentatione corporalis naturae per cibum. Secundo, processit ad id in quo spirituales viri quandoque deficiunt, ut scilicet aliqua ad ostentationem operentur, quod pertinet ad inanem gloriam. Tertio, perduxit tentationem ad id quod iam non est spiritualium virorum, sed carnalium, scilicet ut divitias et gloriam mundi concupiscant usque ad contemptum Dei.“