Je li razboritost puti grijeh

Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II.–II., 55. pitanje, 1. članak

Je li razboritost pȕti grijeh?

Čini se da razboritost[1] pȕti nije grijeh.

Razlozi za dvojbu

1. Naime, razboritost je krjepost izvrsnija od ostalih ćudorednih krjeposti, budući da upravlja svima njima. Ali nikakva pravednost ili umjerenost nije grijeh. Stoga ni bilo kakva razboritost nije grijeh.

2. Nadalje, nije grijeh razborito djelovati za svrhu koji se dopušteno voli. A pȕt se dopušteno voli. „Ta nitko nikada ne mrzi svoju pȕt (tijelo)“ (Efežanima 5, 29). Stoga razboritost pȕti nije grijeh.

3. Osim toga, kao što pȕt napastuje čovjeka, tako ga napastuju i svijet i đavao. Ali nikakva razboritost svijeta ili đavla ne smatra se grijehom. Stoga ni bilo kakvu razboritost pȕti ne treba ubrajati u grijehe.

Ali protiv

Ali protiv toga je što nitko nije neprijatelju Bogu osim zbog zloće, prema Mudrosti 14, 9: „Bogu su mrski i bezbožnik i bezbožnost njegova“. A u Poslanici Rimljanima 8, 7, kaže se: „težnja (razboritost) je tijela (pȕti) protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može“. Stoga je razboritost pȕti grijeh.

Odgovaram

Odgovaram kako treba reći da se, kao što je prije rečeno,[2] razboritost odnosi na one stvari koje su usmjerene na svrhu života kao cjeline. I stoga se razboritost pȕti ispravno naziva sukladno tomu što netko ima dobra pȕti kao konačnu svrhu svoga života. Očito je pak da je to grijeh, jer je po tome čovjek poremećen u pogledu posljednje svrhe, koja se ne sastoji u dobrima pȕti, kao što je prije rečeno.[3] I stoga je razboritost pȕti grijeh.

Otklanjanje poteškoća

Odgovor na 1. razlog: Pravednost i umjerenost u svojem temelju nose ono zbog čega se krjepost hvali, a to su jednakost i obuzdavanje požuda, i stoga se nikada ne prihvaćaju u zlu. No, (latinski) naziv razboritosti, prudentia, dolazi od provideo (providjeti, predvidjeti), kao što je prije rečeno,[4] što se može proširiti i na zla. I stoga, iako se za razboritost jednostavno kaže da se uzima kao dobro, ipak se uz nešto dodano može uzeti i kao zlo. Pa se u tom smislu kaže da je razboritost pȕti grijeh.

Odgovor na 2. razlog: Pȕt postoji radi duše, kao što tvar postoji radi oblika, a sredstvo radi glavnoga činitelja. I zato je dopušteno voljeti pȕt, da ju se može usmjeriti na dobro duše, kao na svoju svrhu. Međutim, ako čovjek kao krajnju svrhu uspostavlja dobro same pȕti, bit će to neuredna i nedopuštena ljubav. Na taj se način razboritost pȕti usmjerava na ljubav prema pȕti.

Odgovor na 3. razlog: Đavao nas ne napastuje na način poželjnoga (da je nešto u sebi dobro),[5] nego na način onoga što je podatno.[6] I stoga, budući da razboritost podrazumijeva usmjerenost prema nekoj poželjnoj svrsi, ne kaže se da je „vražja razboritost“ poput razboritosti s obzirom na neku zlu svrhu, pod kojim nas vidom napastuje svijet i pȕt, u mjeri u kojoj nam nude da trebamo težiti za dobrima svijeta ili pȕti. I zato se kaže razboritost pȕti kao i razboritost svijeta, prema Luki 16, 8: „jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji (prema Vulgati: prudentiores, razboritiji) prema svojima od sinova svjetlosti“. Apostol pak sve shvaća pod razboritošću pȕti, jer i izvanjske stvari svijeta želimo radi pȕti. Međutim, budući da se razboritost na određeni način naziva mudrošću, kao što je prije rečeno,[7] može se reći da se trostruka razboritost stoga može razumjeti po trima napastima. Zato se kaže u Jakovljevoj poslanici 3, 15: „Nije to mudrost koja odozgor silazi, nego zemaljska, ljudska, đavolska“, kao što je izloženo prije,[8] kad je bila riječ o mudrosti.

sv. Toma Akvinski

latinski izvornik i ovdje
engleski prijevod i ovdje

s latinskoga preveo Petar Marija Radelj

[1] Prevoditeljska napomena: Grčki φρόνησις / phrónēsis, latinski prudentia, na hrvatskom je ustaljeno razboritost, ali za razumijevanje sintagme „razboritost pȕti“ korisno se podsjetiti da joj je izvorno značenje bilo šire: 1. mišljenje, pamet, razum, razboritost, mudrost, misao, osnova, namjera, 2. osjećanje, 3. ćud, mišljenje, samosvijest, štovanje samoga sebe, pouzdanje, ponos, srce, hrabrost. Inače razboritost je Aristotelu ljudska umna sposobnost ispravnoga razlikovanja dobra i zla, a sv. Tomi krjepost koja pomaže da čovjek usmjerava voljno djelovanje prema određenoj svrsi.

[2] Suma teologije, II.–II., 47. pitanje, 13. članak.

[3] Suma teologije, I. dio, 2. pitanje, 5. članak.

[4] Suma teologije, II.–II., 47. pitanje, 1. članak i 49. pitanje, 6. članak.

[5] Appetibilis: poželjiv, čežnjiv, poželjan, vrijedan da se k njemu teži, predmet težnje.

[6] Suggerentis: da nudi, skloni, navede, priušti, uzburka, opskrbi, predloži, prišapne, savjetuje, potakne, ponudi, podsjeti, utječe, povodi, poda, da dâ zgodu/prigodu, sugerira.

[7] Suma teologije, II.–II., 47. pitanje, 2. članak, odgovor na 1. razlog.

[8] Suma teologije, II.–II., 45. pitanje, 1. članak, odgovor na 1. razlog.