Liturgijska formacija na nadžupnoj i župnoj razini
Kada govorimo o formaciji, nekako nam prvo pada na pamet kako valja organizirati predavanja, seminare, skupove na nadžupnoj i župnoj razini, pripravljati materijale i priručnike za predavače i polaznike, kako treba formirati animatore koji bi onda formirali i animirali… I sve se to onda uvede u brojke, statistike i fotografiranje… Naravno, i to bi donijelo neke rezultate. Međutim u ovome pristupu temeljna je poteškoća ta, što takve naše formativne skupove uvijek pohađa određena (manja) skupna naših vjernika, u kojima se počesto pokazuju uvijek ista lica. A htjeli bismo zahvatiti i „formirati“ sve naše vjernike, a i svećenike s njima! Kako izići iz toga kruga i učiniti čestit iskorak?
Prije nego što počnemo tražiti neka rješenja, prisjetimo se da je bogoslužje srce tijela Crkve, jer bogoslužje, ponajpače euharistija, čini Crkvu, odnosno Crkva se ostvaruje kao Crkva prvenstveno u bogoslužju. Zato SC 10[1] kaže: „Bogoslužje je vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega struji sva njezina snaga.“ Međutim, da bi bogoslužje moglo ostvarivati tu svoju velebnu zadaću, važno je da bude njegovano, važno je da ostane vjerno svojoj prirođenoj naravi. A za to je svakako potrebna određena formacija. Što bismo ovdje htjeli razumjeti pod „formacijom“? Čini mi se da nam u tome smislu mogu biti od velike pomoći dvije misli iz Apostolskog pisma pape Franje „Desiderio desideravi“. Papa veli da nam je potrebna formacija za liturgiju i formacija iz liturgije, pri čemu je ova prva u službi druge koja je bitna. Zato ćemo početi naše izlaganje onim iz čega formacija proizlazi: iz sâmog liturgijskog slavlja.
1. Formacija liturgijom – udivljenje liturgijom
Kako učitelj glazbe poučava svoga učenika? Nakon što mu objasni što i kako treba činiti, sâm učitelj pokaže kako nešto treba izvesti. Kako je Šegrt Hlapić učio postolarski zanat? Tako da je stalno bio uz svoga majstora i, gledajući majstora kako radi, sâm pomalo ulazio u posao. Tako je i Isus poučavao svoje učenike: oni su stalno bili uz njega, slušali ga i gledali što je činio, da bio onda i oni sami poslije Isusova uskrsnuća – prožeti silom Duha Svetoga – znali naviještati evanđelje i slaviti otajstva. Jednako je tako je i s našom liturgijskom formacijom. Kako formirati vjernike da valjano i djelatno sudjeluju u bogoslužju? Kako oni to mogu naučiti? Prvenstveno iz samog bogoslužja. Kako će vjernik doživjeti otajstvenost bogoslužja? Tako da sudjeluje u primjerenom bogoslužju, slavljenom onako kako to Crkva – vršeći ono što je od Krista primila – predviđa i propisuje. U tome smislu SC 33 kaže: „Premda je sveta liturgija u prvom redu štovanje božanskog veličanstva, ona ipak sadržava mnoge pouke za vjerni puk.“ Bogoslužje dakle u sebi nužno ima i katehetski značaj. U slavlju liturgije važna je zadivljenost sudionika. Evo primjera: vrhunski dirigent, dok ravna orkestrom koji izvodi neko Mozartovo djelo, tako je zadivljen genijem toga skladatelja da se može reći kako on upravo s ganućem izvodi tu skladbu. Da toga nema, on bi svoje dirigiranje jednostavno „odradio“. A to bi probrana publika itekako osjetila. Slično tome, veli papa Franjo, da bi sama liturgija mogla formirati, važno je imati na umu da je „udivljenost vazmenim otajstvima bitan dio liturgijskog čina“. Naravno, to bi udivljenje trebali imati svi sudionici bogoslužnog čina: predvoditelj, služitelji kao i vjerni puk. Papa dalje pojašnjava da u liturgiji treba biti prisutna „zadivljenost time da nam je Božji plan spasenja objavljen u Isusovu Vazmu u čijim plodovima nastavljamo uživati u slavljenju otajstava, to jest sakramenata“. Što bi to značilo? Evo, zamislimo da smo nekim čudom mi sami mogli biti s Isusom u dvorani posljednje večere, da je nama sâm Isus pružio kruh i rekao „Uzmite, jedite…“, da je nama samima Isus oprao noge! Nenadmašno! Neopisivo! A evo, mi vjerujemo da se sve to – u otajstvu – među nama na jednak način događa i ostvaruje, kao i onaj puta među apostolima. Zato veli papa: „U Euharistiji i u ostalim sakramentima zajamčena nam je mogućost da susretnemo Gospodina Isusa, tako da nas zahvati snaga njegove Pashe“. Referirajući se na misao Leona Velikoga papa nadalje kaže: „Ono što je kod Isusa bilo vidljivo, što se moglo vidjeti očima i opipati rukama, njegove riječi i djela, konkretnost utjelovljene riječi, sve je od njega prešlo u slavlje sakramenata“. Baš sve! Zato su veliki mistici svećenici s dubokom potresenošću slavili euharistiju, baš kao što je onaj starozavjetni narod od ganuća plakao „slušajući riječi Zakona“ (usp. Neh 8,1-9). Ili, na primjer, hodočasnik u Svetoj zemlji redovito je ushićen i zadivljen kada uđe u grob u kojem je bilo položeno Isusov tijelo, odnosno u grob iz kojeg je Krist slavno uskrsnuo. Jednako tako vjernika obuzima poseban osjećaj kada stane na mjestu gdje je bio Isusov križ. A u otajstvima koja slavimo mi dobivamo neizmjerno više! Naime, ono su mjesta gdje su se jednoć dogodila otajstva našega spasenja, a liturgija je mjesto gdje se sada, u ovome trenutku sve to događa i ostvaruje… Evo, ta ushićenost, ta potresenost, ta zadivljenost koja treba biti vidljiva u našem bogoslužju (što se osobito treba očitovati u svećeniku koji predvodi bogoslužje) jest najbolji način da vjernike uvodimo u smisao i duboku ljepotu i istinitost bogoslužja koje slavimo.
Dosadašnji liturgijski propisi su tu uzvišenost liturgije, tu zadivljenost otajstvima koja slavimo nastojali postići strogim propisima. Tako, na primjer, da bi se postigla svijest o uzvišenosti euharistije, bio je određen post od ponoći do pričesti. Nadalje, kada bi svećenik prije mise ulazio u sakristiju, morao je oprati ruke, klečeći izmoliti molitve prije mise, a prigodom odijevanja poljubio bi svaki pojedini komad liturgijske odjeće i molio propisane molitve. Nadalje, bilo je između ostaloga strogo određeno da se ne izgubi ni najmanja mrvica posvećenog kruha, pa je svećenik od podizanja pa do pranja prstiju nakon pričesti morao imati sastavljen kažiprst i palac obiju ruku. Slično tome rupčić kaleža (purifikatorij) i tjelesnik smio je prati samo subđakon i viši od njega. Svim tim propisima htjelo se postići da svećenik i vjernici imaju veliko poštovanje prema euharistiji. Složit ćemo se: svi ti izvanjski znakovi ne moraju nužno značiti da netko ima strahopoštovanja, ali su ipak uvelike poticali svećenike i vjernike na (straho)poštovanje prema otajstvima koja su slavili.
U tome smislu zanimljivo je da treće izdanje Rimskog misala iz 2002. godine nešto od toga ponovno uvodi. Tako, na primjer, predviđa – kao mogućnost – da na Veliki petak (kao što je to bilo u prijesaborskom obredu) kod Sveopće molitve svećenik pozove vjernike na tihu molitvu riječima: „Prignimo koljena“. Postoji, nadalje, mogućnost da u tom istom bogoslužju svećenik izuje obuću prije nego što priđe da se pokloni križu, kako je to bilo propisano prije reforme Drugog vatikanskog sabora. Hoćemo li možda tu mogućnost iskoristiti? Možda. Međutim, i bez takvih strogih propisa silno je važno – koliko je do nas – čuvati i sačuvati dostojanstvo slavlja. Silno je važno slaviti bogoslužje prema liturgijskim odredbama mirno, sabrano, odmjereno i bez žurbe. Nadalje, prije bilo kojeg bogoslužja bit će isto tako važno da svećenik dođe ranije u crkvu, tako da bi se mogao bez žurbe odjenuti, sabrati i pomoliti, iako to formalno nije propisano. Liturgija je naše blago, ono blago po kojem se Kristovo spasenje među nama i za nas ostvaruje. Zato veli Pavao: „To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (2 Kor 4,7). Sve će to uvelike doprinijeti formativnom značaju bogoslužja koje slavimo. Valja naime imati na pameti da ljudi – baš kao i djeca – uče gledajući. To je ono što psiholozi nazivaju „neverbalnom komunikacijom“. Pogledajmo: ako baš i nismo vješti ili dovoljno marljivi u župskoj administraciji, netko će to već moći popraviti. Slična je stvar i s katehezom, Karitasom, izgradnjom i obnovom crkvenih objekata, upravljanjem financijama župe. Sve to može netko drugi i bolje i svrsishodnije učiniti. Međutim, ako svećenik ne naviješta evanđelje i ne slavi Kristova otajstva onako kako dolikuje, što uopće dobro čini? Organizira župska hodočašća ili pak sudjeluje u društvenim događanjima svoje općine? Otajstva koja slavimo s pravom nazivamo i svetinjama. Važno da nama svetinje budu svete, kako veli Petar: „Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim“ (1 Pt 3,15).
2. Formacija za liturgiju
a) Formacija zaređenih i nezaređenih liturgijskih službenika
Ono temeljno što bismo trebali znati, prihvatiti i provoditi jest nauk Crkve prema kojem se u svakom bogoslužju među nama ostvaruje i događa vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, po kojem smo spašeni i po kojem se spašavamo. Kristovo je spasenje među nama djelatno i dotiče svakoga čovjeka upravo po otajstvima koja slavimo. Po njima se spašavamo. SC 7 jasno kaže da je Krist u Crkvi vazda prisutan, napose u bogoslužnim činima. Tako sâm Krist govori svome puku kada se u Crkvi čita Sveto pismo, prisutan je u svojim sakramentima, pa na primjer, „kad netko krsti, sâm Krist krsti“. Zato, nastavlja SC 7, „S pravom se dakle liturgija smatra kao vršenje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću vidljivih znakova označuje i, na način pojedinom znaku svojstven, izvršuje čovjekovo posvećenje te tako otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrši cjelokupno javno bogoslužje“. U euharistiji je sâm Krist i oltar i svećenik i žrtveni jaganjac. Euharistija je „svadbena gozba Jaganjčeva“. Kada se saberemo slaviti euharistiju, mi smo zapravo Kristovi pozvanici i uzvanici, on je onaj domaćin, njegovo slavlje slavimo. Zašto je to važno naglasiti i naglašavati?
Kao prvo, kada je, na primjer, u pitanju euharistija, silno je važno da ne privatiziramo svadbenu gozbu Jaganjčevu. To je njegovo slavlje, a ne onoga koji predvodi slavlje. Zato je posve promašeno i – recimo to blago! – nepristojno pozdravljati puk na početku i zahvaliti im što su došli. Pa nije ih svećenik pozvao, nego Krist! Nije to svećenikovo slavlje nego Kristovo! Prisjetimo se: na početku mise svećenik poljubi oltar i time pozdravlja Krista kojega taj oltar predstavlja, a zatim veli: „Gospodin s vama!“ Time želi reći da je tu zajednicu Gospodin Isus sazvao i da je on sâm pozdravlja. Zato je ne samo protiv liturgijskih propisa, nego i protiv temeljnog teološkog smisla bogoslužja da svećenik pozdravlja ovoga i onoga ili da čestita ovome i onome bilo što ili pak da govori o nekim obljetnicama. Jednako su tako neprimjerene duge i preduge župne obavijesti ili pak koncertiranje župnoga zbora bez kraja i konca. Sve to može biti izvan liturgije u nekoj svečanoj zgodi. Što vrijedi za euharistiju, vrijedi i za svako liturgijsko slavlje, kao na primjer za sprovodne obrede. Hvaliti pokojnika i njegov život primjereno je komemoraciji u svečanoj auli, ali ne i bogoslužju sprovoda u kojem Crkva naviješta Kristovo otajstvo spasenja.
Drugo, u sklopu studija liturgike, važno je da polaznici znaju liturgijske propise, ali je još važnije da razumiju njihov smisao. To je preduvjet dostojanstvenog slavljenja bogoslužja. Tako SC 16 veli: „Neka se učitelji drugih predmeta, u prvom redu dogmatske teologije, Svetoga pisma, duhovne teologije i pastorala pobrinu brižljivo obraditi otajstva Krista i povijest spasenja polazeći od unutrašnjih zahtjeva vlastitih svakome pojedinom od tih predmeta, tako da odatle budu jasno vidljivi i njihova sveza s liturgijom i jedinstvo svećeničkog obrazovanja.“ Svaki liturgijski propis ima svoj smisao i svoje utemeljenje u otajstvu koje slavimo. Tako na primjer, ako u Općoj uredbi Rimskog misala (br. 66) stoji da homiliju nikada ne može držati laik, onda to nije hir crkvenog autoriteta, nego to traži sama bit euharistijskog slavlja. Naime, prezbiter predstavlja Krista-Glavu, snagom svetoga reda. On je otajstveno, to jest sakramentalno osposobljen i opunomoćen predvoditi slavljenje Kristovih otajstava. Snagom svetoga reda on predstavlja Krista Pastira. Strogo teoretski gledano, teolog-laik može biti i vještiji i pripremljeniji, ali – on nije pastir. Tako je to i u redovnom životu: riječ oca obitelji uvijek ima svoju težinu, makar otac bio nepismen, a sin doktor znanosti.
S praktične strane bit će veoma korisno da svećenik uvijek iznova proučava uvodne napomene pojedinih obreda, jer one daju ne samo odredbe i upute, nego također tumače i značenje pojedinih dijelova slavlja. Nadalje, prisjetimo se: biskupi, kao nasljednici apostola, redoviti i neposredni pastiri vjernika partikularne Crkve, obavljaju službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja (usp. CD 11)[2]. Ta njihova zadaća je u podređenom stupnju predana prezbiterima (usp. PO 2)[3]. Zbog toga je zadaća i briga biskupa – u značajnoj mjeri! – na poseban način bdjeti nad bogoslužjem u svojoj biskupiji. Sve druge zadaće slijede nakon toga. Jer, po bogoslužju je Crkva – Crkva! Upravo zbog toga ljepota i otajstvenost bogoslužja trebala bi se prvenstveno očitovati u bogoslužjima koja predvodi sâm biskup. Njegovo bi bogoslužje trebalo biti uzor i mjera svakog bogoslužja u biskupiji. Naravno, bit će također potrebni i korisni formativni susreti svećenika, kao na primjer dekanatske korone, teološko-pastoralni seminari i tome slično. Valja uvijek imati na umu da su biskupi i prezbiteri prvenstveno pozvani naviještati evanđelje i slaviti otajstva. Jer, ako to dobro i predano ne činimo, što uopće činimo?
b) Formacija liturgijskih službenika
Neki su vjernici aktivnije uključeni u bogoslužje. To su sakristani, zborovođe, ministranti, stariji poslužitelji oltara, čitači, članovi župskih vijeća, katehete. Za njih bi bilo važno organizirati formativne susrete i to na župskoj razini, kako to određuje naša (đakovačka) Biskupska sinoda (br. 356), ali i na biskupijskoj razini. Sinoda nadalje određuje da Biskupijsko liturgijsko vijeće treba – u suradnji s drugim povjerenstvima – svake godine planirati i organizirati trajnu formaciju nositelja različitih liturgijskih službi te da treba priređivati upute koje će biti od pomoći župnicima za formaciju nositelja liturgijskih službi na župnoj razini (br. 361). Ostaje, naravno, otvoreno pitanje koliko se ove odredbe ostvaruju u praksi, pogotovo kada su u pitanju materijali i pomoć župnicima. Očito bi u nas na tome valjalo puno više poraditi. Ipak, valja priznati da je u tome smislu dragocjen doprinos Škole za župske suradnike. No, s druge strane, očito je da je takvom formacijom zahvaćeni tek manji broj različitih župskih suradnika.
c) Formacija vjernika
Koji puta će biti i potrebno i korisno za vrijeme samih obreda tumačiti vjernicima određene dijelove, kao, na primjer u bogoslužju vazmenoga bdjenja. Tu je važno imati mjeru, tako da ta tumačenja ne ometaju samo odvijanju obreda. Za neke posebne zgode (kao na primjer kod redovničkog zavjetovanja ili u slavlju postavljanja vjernika u neke službe) bit će možda zgodnije prije samog obreda vjernicima protumačiti smisao i značenje obreda koji se ima slaviti, tako da se kasnije slavlje samog obreda ne remeti. U takvim posebnim zgodama od velike koristi vjernicima može biti tiskani vodič. Konačno, sastanci s različitim skupinama vjernika (što uključuje i kateheze za odrasle) mogu i trebaju biti prožeti poučavanjem o smislu i važnosti bogoslužja. Nadalje, na župnim mrežnim stranicama i u župnom listiću može se uvijek naći tumačenje pojedinih obreda.
Zaključak
Sveti Jeronim je s pravom rekao: „Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista.“ Na sličan način možemo gledati i bogoslužje Crkve: nepoznavanje istinske naravi liturgije i svođenje bogoslužja na izvanjsko slavlje i predstavu ozbiljno umanjuje životnost i autentičnost Crkve. U bogoslužju se Crkva rađa, iz bogoslužja ona crpi svoj život. Uzvišenost i plemenita jednostavnost bogoslužja ostvaruje Kristovo spasenje u Crkvi i po Crkvi, otvara naš duh prema Bogu. Nije čudo da su neki obraćenici na kršćanstvo to učinili upravo zato što ih je privukla ljepota i uzvišenost kršćanskog odnosno katoličkog bogoslužja. Bogoslužje ne treba izražavati našu kreativnost i našu potrebu da stvorimo dopadljivu i ugodnu predstavu. To vjernike odbija od bogoslužja. Veli psalmist: „Ne nama, Gospodine, ne nama, već svom imenu slavu daj (Ps 115,1). Ne trebaju vjernici biti oduševljeni „izvedbom“ svećenika, nego Kristom. Bogoslužje je naime Kristovo djelo u kojem se ostvaruje njegovo spasenje. To bi trebao biti temeljni pristup liturgijskoj formaciji svih sudionika. Crkva naviješta, slavi i služi. Ove dvije prve zadaće ostvaruju se u bogoslužju. Ako to budemo predano, sa srcem upravo potresene duše slavili – ne zaboravljajući skrb za siromahe (usp. Gal 2,10) – svoje ćemo bitno poslanje izvršiti. Sve je drugo dobrodošlo, ali je od drugotne važnosti. Prema tome, briga oko liturgije briga je za Crkvu, briga je za Kristovo spasenje koje se u bogoslužju Crkve priopćuje svakom čovjeku dobre volje.
[1] Konstitucija o svetoj liturgiji „Sacrosanctum concilium“.
[2] Dekret o pastirskoj službi biskupa „Christus Dominus“.
[3] Dekret o službi i životu prezbitera, „Presbyterorum ordinis“.