Wallace, Isusov detektiv
Od ateista do evangeličkoga obraćenika zahvaljujući istražnomu radu znatiželjna detektiva. Ovo je priča o Jamesu Warneru Wallaceu, detektivu iz stvarnoga života koji je, primjenjujući istraživačke metode na Evanđelja, uspio uspostaviti njihovu apsolutnu povijesnu vjerodostojnost.
Neriješen slučaj
Tako su se Isusov život, smrt i uskrsnuće, kako su ispričani u Evanđeljima, pokazali u očima Jamesa Warnera Wallacea. Detektiv istražitelj neriješenih slučajeva ubojstva postao je popularan u Sjedinjenim Američkim Državama zbog svoga pojavljivanja u NBC-jevoj emisiji Dateline (Datumska granica), koja se bavi pravim zločinima, dubinskim istragama i uvjerljivim misterijima.
Odlučio je istražiti veliki neriješeni slučaj u ljudskoj povijesti, koji je za njega, u biti ateista, bio postojanje Boga. Očito primjenjujući istražnu metodu koja mu je bila poznata, proučiti lik Isusa iz Nazareta i tvrdnju o njegovoj božanskoj naravi. Ishod njegova istraživanja doveo ga je do obraćenja na evanđeosko kršćanstvo godine 1996., kada je imao 35 godina. I od tada su njegove detektivske sposobnosti stavljene u službu evangelizacije.
Wallace je objavio nekoliko knjiga, svaka ima i odgovarajuće izdanje za djecu, koja tako uče postati mali istražitelji – branitelji vjere (detektivi-apologeti), ispitujući svjedoke, važući dokaze i tražeći potkrjepe. Za Wallacea Evanđelja su vrijedna vjerodostojnosti, u stanju pokazati vlastitu pouzdanost. Njegovo prianjanje uz Krista bilo je odustajanje od daljnje borbe pred snagom tih četiriju drevnih tekstova da potvrdno odgovore na detektivske istrage. Na pitanje može li se pouzdati u Evanđelja, Wallaceov odgovor je – dȁ.
Jedan od smjerova istraživanja u njegovoj istrazi, koji nalazimo na njegovoj mrežnoj stranici Cold-Case Christianity, tiče se vremenske blizine Evanđelja događajima koje opisuju. Razlog toga zanimanja? Ako su Evanđelja počela kružiti u razdoblju u kojem su očevidci – povoljni ili nepovoljni za Isusovu osobu, nije važno – još uvijek bili živi, tada njihov sadržaj mora biti istinit; inače bi svaki od njih mogao poreći ispripovijedane činjenice, tim više jer su nečuvene i nezgodne. Detektiva stoga zanima razumjeti koliko su pisci ovih spisa zapravo bili blizu ljudima, mjestima i događajima o kojima govore.
Wallace se stoga upušta u istragu kako bi shvatio kada su četiri evanđelja napisana, počevši od oko godine 200. do 250. poslije Krista, pola stoljeća koje odgovara datiranju papirusa Chestera Beattyja iz srednjega Egipta, objavljenih godine 1931. Riječ je o jedanaest papirusnih rukopisa (ne svitaka, nego kodeksa!), koji sadržavaju tekstove iz Staroga i Novoga Zavjeta, kao i odlomke Henokove knjige i propovijed Melitona Sardskoga. Konkretno, Chester Beatty I (str. 45) sadržava dijelove četiriju evanđelja i Djela apostolskih. Stoga, zaključuje Wallace, evanđelja su nužno morala biti napisana prije.
Opet Egipat i više papirusa
Bodmerovi papirusi, otkriveni godine 1952., mirišu drevnim monaštvom, jer su pronađeni u Pabauu, gdje se uzdizao samostan koji je osnovao sveti Pahomij i gdje je svetac umro godine 348. Datira ih se između 200. i 225. godine, a sadržavaju četvrto Evanđelje. Stoga se istraživanje mora pomaknuti još dalje u prošlost. Tako se pronalazi Diatesaron , usklađivanje Evanđelja koje je sastavio Tacijan, a koje potječe iz oko godine 172., ali sigurno ne kasnije od godine 180., kada je Tacijan umro.
Druga stara svjedočanstva još više prethode tomu vremenskomu okviru. U Prvoj apologiji (oko 150. godine) sveti Justin navodi Evanđelje po Ivanu. Euzebij Cezarejski izvješćuje da Papija Hijerapolski († oko 130.) spominje Evanđelja po Marku i Mateju. Sveti Polikarp u poslanici Crkvi u Filipima navodi različite odlomke iz sinoptika. Sveti Ignacij Antiohijski u poslanicama koja potječu iz oko 110. godine, navodi Mateja, kao i Didache (100. godine) i prva poslanica svetoga Klementa I., pape, sastavljena 95. ili 96. godine.
Dakle, razna vanjska ispitana svjedočanstva postupno nas vode do toga da Evanđelja vremenski smjestimo prije godine 95. poslije Krista. Ali postoje i daljnji elementi koji pomiču vrijeme natrag barem za još četrdeset godina. Wallace slaže niz raščlambā s kojima su čitatelji ovih apologetskih produbljivanja već upoznati, a koja su važna i za detektivovu istragu.
Prije svega, kobna godina 70., godina uništenja središta vjerskoga života židovskoga naroda: Jeruzalemskoga hrama. Evanđelisti izvješćuju o Isusovu proročanstvu, ali ga ostavljaju nejasnim. Isus, zapravo, tvrdi kako od Hrama ne će ostati ni kamen na kamenu, i ništa drugo.
„Kad se [Isus] približi i ugleda grad [Jeruzalem], zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I ne će ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja«“ (Luka 19, 41–44);
„Kad ugledate da vojska opkoljuje Jeruzalem, tada znajte: približilo se njegovo opustošenje. Koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; a koji u Gradu, neka ga napuste; koji pak po poljima, neka se u nj ne vraćaju jer to su dani odmazde, da se ispuni sve što je pisano. Jao trudnicama i dojiljama u one dane jer bit će jad velik na zemlji i gnjev nad ovim narodom. Padat će od oštrice mača, odvodit će ih kao roblje po svim narodima. I Jeruzalem će gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena pogana“ (Luka 21, 20–24; usp. Matej 24, 15–21 i Marko 13, 14–19).
Još je znakovitija potpuna šutnja svih ostalih spisa Novoga Zavjeta. To znači da su ti tekstovi morali biti napisani prije 70. godine, a Isusove riječi doista su bile proroštvo. Šutnja se odnosi i na događaje koji su se dogodili nakon 61./62. godine, godine mučeništva svetoga Jakova Maloga, nakon čega je uslijedilo mučeništvo stupova Crkve, apostola Petra i Pavla. Nemoguće je da bi tako pomno djelo kao što su Djela apostolska moglo previdjeti ili izostaviti taj događaj. Jedino uvjerljivo objašnjenje jest da su Djela apostolska dovršena prije toga.
Wallace konačno drži da se sveti Pavao, pripovijedajući o ustanovljenju Euharistije u Prvoj poslanici Korinćanima (11, 23-26), sastavljenoj između 53. i 57. godine, poziva na Lukino evanđelje, čime se sinoptici vraćaju unatrag na razdoblje prije te godina. Doista, sličnost između dva teksta ne može nas ostaviti ravnodušnima. Luka i Pavao zapravo su jedini koji izvješćuju o zapovijedi: „Ovo činite meni na spomen.“ Baš kao što obojica izostavljaju dvostruku Gospodinovu zapovijed: „Uzmite i jedite! … Pijte iz nje svi“, zapisanu u Mateju (26, 26.27), i „Uzmite“ u Marku (14, 22). Međutim, ta bliska sličnost između dva teksta ne objašnjava je li Pavao crpio iz Luke ili obrnuto. Naprotiv, valjanost toga rasuđivanja čini se uvjerljivom ako se promatra zajedno s Pavlovim pozivanjem na Luku i njegovo Evanđelje, prisutnim u Drugoj poslanici Korinćanima, napisanoj između 54. i 56. godine (vidi ovdje). O spominjanju trećega Evanđelja u poslanica svetoga Pavla već smo šire govorili ovdje.
Detektivova istraga također spominje i naznaku ulomka 7Q5 (v. ovdje) i završava logičnim utvrđenjem:
„Kada čitamo ovaj popis dokaza, shvaćamo kako prvi dokaz, koji potječe iz godine 250. poslije Krista, potvrđuje drugi dokaz, koji potječe iz godine 200. poslije Krista. Svaki sljedeći dokaz tako nastavlja potvrđivati prethodni. Uistinu imamo uvjerljivu argumentaciju koja nas vodi da potvrdimo kako su Evanđelja napisana nekoliko godina nakon zbivanja o kojima izvješćuju i još uvijek za života očevidaca koji su te događaje mogli potvrditi ili opovrgnuti bilo kakve laži ili pretjerivanja.“
