Kumranski papirus koji izluđuje egzegete

Identifikacija ulomaka papirusa pronađenih u kumranskim špiljama 1950-ih koju je proveo otac José O’Callaghan Martínez (1922.–2001.) omogućuje da se Pavlova Prva poslanica Timoteju i Evanđelje po Marku unatražno datiraju u apostolsko doba. To je nešto čemu se teolozi obično protive, ali papirolozi potvrđuju.

Ulomci papirusa u zupčanicima egzegetskoga stroja

Od 1991. do 1994. Il Sabato je zasluženo skrenuo pozornost javnosti na znanstvenu raspravu – i daleko od znanstvenih reakcija – na neka izvanredna otkrića u papirologiji. To su bili ulomci papirusa iz špilje 7 u Qumranu, poznati kao 7Q4 i 7Q5, te tri druga papirusa iz Magdalene Collegea. Prošlo je gotovo trideset godina: mnogi ljudi počinju zaboravljati, a mnogi mlađi ljudi ne znaju ništa o njima. Stoga je pravo vrijeme da se otrese prašina s ovih izvanrednih otkrića, za koja određeni „znanstveni“ svijet i dalje ne mari.

Sedma špilja u Kumranu otkrivena je 1955. (ostale osam godina prije) i imala je jednu osobitost: među pohranjenim spisima bilo je i nekih na grčkom. Vrlo jasna datacija, terminus ante quem , jest 68. godine poslije Krista, godina u kojoj su eseni, bježeći od Rimljana koji su išli uništiti Jeruzalem, zatvorili špilje prije nego što su zauvijek napustili svoj „samostan“. Materijal pronađen unutra stoga nije mogao stići nakon te godine. Papirolog Colin Herderson Roberts (1909.–1990.) pak prema papirološkim mjerilima izjavio je da dva ulomka ne mogu biti kasniji od 50. godine.

Nije bilo prijepora, nije bilo protivljenja, sve dok se drugi papirolozi nisu upustili u pustolovinu istraživanja identiteta tih fragmenata i došli do pomalo nezgrapna „dakle“. Kao španjolski isusovac José O’Callaghan, koji je krenuo identificirati taj ulomak, 7Q5, veličine 3,9 x 2,7 cm, koji sadržava 20 grčkih slova raspoređenih u pet redaka. Nijedan odomak u Starom Zavjetu nije odgovarao tim slovima; osim što su otca O’Callaghana četiri slova u četvrtom retku – nnes – podsjetila na lokaciju Genezareta. Zašto ne potražiti u Novom Zavjetu, barem kako ne bi propustio nijedan put istraživanja? Od tri novozavjetna odlomka koji sadržavaju tu riječ, onaj u Marku 6, 52–54 savršeno se uklapa s ostalim slovima na ulomku papirusa:

O’Callaghan je 1972. godine objavio svoje otkriće u časopisu Biblica, koji je vodio kardinal Carlo Maria Martini (1927.–2012.), u članku koji je, vrlo razborito, u naslovu namjeravao postaviti hipotezu (¿Papiros neotestamentarios en la cueva 7 de Qumrân? –Papirusi Novoga Zavjeta u kumranskoj špilji 7?), ali koji je, sa sadržajnoga gledišta, bio više nego čvrst. I odmah je izbilo suprotstavljanje. Jer takvo je prepoznavanje podrazumijevalo priznanje „nedopustivoga“: to jest, da je Marko napisao svoje Evanđelje prije 50. godine poslije Krista.

No što se egzegetski svijet više opirao, to je pristizalo sve više suglasja papirologa i drugih stručnjaka. O’Callaghanovu tezu podupro je, prije svega, njemački papirolog (luteran koji je kasnije prešao u Anglikansku Crkvu) Carsten Peter Thiede (1952.–2004.), koji je preuzeo i potvrdio O’Callaghanovu tezu, ponovo je pokrenuvši na međunarodnom simpoziju održanom 1991. na Sveučilištu u Eichstättu. Znanstvena podrška potom je stigla od drugih stručnjaka koje je kontaktirao i intervjuirao Il Sabato: msgr. Enrica Galbiatija (1914.–2004.), kardinala benediktinca Alfonsa Marije Sticklera (1910.–2007.), belgijskoga isusovca Ignacea de la Potterieja (1914.–2003.), Marte Sordi (1925.–2009.), Aristidea Malnatija (1964.) i Orsoline Montevecchi (1911.–2009.), među najpoznatijim imenima u Italiji (potonja je, dapače, međunarodno priznata papirologinja na Katoličkom sveučilištu Svetoga Srca u Milanu). Poduprli su ga i Hugo Staudinger (1921.–2004.), Herbert Hunger (1914.–2000.), Ferdinand Rohrhirsch (1957.–2018.) i Harald Riesenfeld (1913.–2008.). Svi oni kažu da je O’Callaghan-Thiedeova teza apsolutno utemeljena i da prigovori dolaze više iz teoloških i egzegetskih predrasuda nego iz papirologije.

Kao da to nije bilo dovoljno, u toj blagoslovljenoj špilji broj 7 nalazila su se još dva ulomka papirusa: prvi visok 7,7 cm i širok 3,5 cm, sa sužavanjem prema dnu, a drugi samo 1,1 x 1 cm, koji sadržava 16, odnosno 5 slova. Datiranje je identično onome iz 7Q5: između 50. pr. Kr. i 50. poslije Krista. O’Callaghan-Thiedeova identifikacija još je jednom eksplozivna. Zapravo je riječ o prvom retku četvrte glave Prve poslanice Timoteju:

„(Oni će se) prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima.“

Osim „sadržaja“ koji se čini izazovnim u svojem osuđivanju prijevarnih duhova (onaj iz 7Q5 nije iznimka, s obzirom na prijekor zbog otvrdnuća srca), problem je što taj ulomak pripada tekstu Novoga Zavjeta, a posebno toj Pavlovoj poslanici. Budući da se dvije poslanice Timoteju ubrajaju u pseudoepigrafske, odnosno poslanice koje se ne mogu izravno pripisati Apostolu, nego nekim učenicima koji su se oslanjali na njegov ugled, mnogi biblijski znanstvenici smještaju ih između kraja prvoga i početka drugoga stoljeća; drugi, koji su im naklonjeniji, datiraju ih nekoliko godina prije Pavlova mučeništva i smatraju ih izvornima.

Činjenica je da bi ta identifikacija ulomaka podrazumijevala unatražno datiranje od najmanje 15–20 godina u odnosu na drugu hipotezu i više od pola stoljeća u odnosu na prvu. Ironija sudbine htjela je da su od svih Pavlovih poslanica pronađeni ulomci Prve Timoteju, koja ima jedinstvenu značajku: izvješćuje o Gospodinovu učenju izričito prisutnom u Evanđelju po Luki:

„Pismo doista veli: Volu koji vrši ne zavezuj usta! I: Vrijedan je radnik plaće svoje“ (Prva Timoteju 5, 18).

Prva misao preuzeta je iz Ponovljenoga zakona (25, 4; Pavao je ponavlja u Prvoj Korinćanima 9, 9), ali druga je u Evanđelju po Luki (10, 7). Prisutnost Trećega evanđelja u Pavlovoj Drugoj poslanici Korinćanima potvrdio je i José Miguel García (vidi ovdje).

Sve u svemu, O’Callaghanova i Thiedeova identifikacija ovih dvaju ulomaka papirusa dovela bi do datacije Evanđelja po Marku prije godine 50. poslije Krista. Unakrsnim upućivanjem ovoga otkrića s otkrićem Jeana Carmignaca (vidi ovdje), hebrejski izvornik Marka smjestio bi se točno oko vremena Petrova prvoga propovijedanja u Rimu, odnosno nakon godine 42./43., prema svjedočanstvu Papije i Klementa Rimskoga. Lukino Evanđelje također bi trebalo potjecati prije godine 50.

O papirusima iz Magdalenina zavoda – još jednom izvanrednom otkriću – vidjeti ovdje.

talijanski izvornik