Jeruzalem razoren, najsablažnjivije proročanstvo
Dvostruko proroštvo, Danielovo i Isusovo, o uništenju Jeruzalema i raspršivanju židovskoga naroda precizno je potvrđeno u povijesti. Ali egzegeti, umjesto da prihvate proroštvo, datiraju evanđelja nakon njih. Pa ipak, postoje dokazi da su Isusove riječi napisane prije događaja.
To je najsablažnjivije od svih proročanstava, osobito za egzegete i bibličare; ili bolje rečeno, to je dvostruko proroštvo, koje je prvo izrekao prorok Daniel, a zatim sam Gospodin Isus Krist:
„Kad ugledate da vojska opkoljuje Jeruzalem, tada znajte: približilo se njegovo opustošenje. Koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; a koji u Gradu, neka ga napuste; koji pak po poljima, neka se u nj ne vraćaju jer to su dani odmazde, da se ispuni sve što je pisano. Jao trudnicama i dojiljama u one dane jer bit će jad velik na zemlji i gnjev nad ovim narodom. Padat će od oštrice mača, odvodit će ih kao roblje po svim narodima. I Jeruzalem će gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena pogana“ (Luka 21, 20–24).
Sinoptička usporednica u Matejevu evanđelju započinje ovim Isusovim riječima:
„Kada dakle vidite da grozota pustoši, po proroštvu Daniela proroka, stoluje na svetome mjestu – tko čita, neka razumije“ (Matej 24, 15).
Upućivanje je izričito na Daniela 9, 27, na kraj proroštva o sedamdeset sedmica, čije ispunjenje Isus potvrđuje da je neizbježno. U prethodnom članku (vidi ovdje) uzeli smo u obzir „samo“ 69 sedmica toga proroštva… Što je sa sedamdesetom?
Odmah nakon izjave da će „Pomazanik biti pogubljen, premda je nedužan“ (Daniel 9, 26a), slijedi novo proroštvo, prilično detaljno:
„Narod jednoga kneza koji će doći razorit će Grad i Svetište: svršetak im je u propasti, a do svršetka rat i određena pustošenja. I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu: a u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos: na vrhu Hrama bit će grozota pustoši sve do svršetka, dok se određeno pustošenje ne obori na pustošnika“ (Daniel 9, 26b–27).
Tako se najavljuje godišnja sedmica i zapravo Prvi židovski rat. On počinje zadaćom koju je Neron povjerio Vespazijanu potkraj 66. godine, da vodi rat u Judeji, i završava godine 73. Bile su to godine vojnih saveza i usred „sedmice“, nakon tri i pol godine, odnosno 70., Hram je oskvrnjen i uništen, žrtva i prinos zauvijek su prestali, a sveto mjesto ostalo je pusto.
Isusovo proroštvo izričito podsjeća na Danielov tekst i točno prikazuje da će Židovi biti zarobljeni i raspršeni među narode, a da će narodi zgaziti Jeruzalem. Sve je to previše precizno. „Racionalisti“ su morali pribjeći popravnim mjerama, još jednom se držeći svoga ratnoga konja, naime, vaticinium post eventum [proricanja na temelju događaja]: „proroštvo“ ne bi bilo ništa više nego naknadno iščitavanje događaja od strane kršćanske zajednice, nakon što su se ti događaji već zbili.
Ta potreba da se ukloni „sablazan„ proročanstva, da se ostane u području „teologijski ispravnoga“, dovela je do zamisli da se nastanak evanđelja vremenski pomakne na razdoblje nakon velikoga događaja iz 70. godine poslije Krista, što predstavlja terminus a quo [polaznu točku]. Tu dataciju mora prihvatiti svatko tko traži mjesto u akademsko-crkvenom svijetu, ali istina je da je osporavaju brojni autori na osnovi elemenata koji su svakako manje ideološki od apriorističkoga isključenja proroštva.
Ako, primjerice, uzmemo lukinsko djelo, primijetit ćemo da se Djela apostolska, koja je očito napisao isti pisac kao i Evanđelje i to nakon samoga Evanđelja (usp. Djela apostolska 1, 1–2), nakon što je potanko i iscrpno opisao putovanja sv. Pavla, iznenada prekidaju Pavlovim dolaskom u Rim. Ondje
„Pavao osta pune dvije godine u svom unajmljenom stanu, gdje je primao sve koji su dolazili k njemu“ (Djela apostolska 28, 30).
Niz Pavlovih dogodovština završava njegovim boravkom u stanu; ni riječi o njegovom mučeništvu, koje je umjesto toga prepušteno posmrtnim izvorima, poput naznake u pismu sv. Klementa Korinćanima (oko 90. godine poslije Krista) ili apokrifnih Djela Pavlovih iz II. stoljeća; ili opet podataka koji nam dolazi iz Crkvene povijesti Euzebija Cezarejskoga (III.–IV. stoljeće). To je prilično neobična činjenica i najmanje što možemo reći jest da Djela apostolska ne znaju za Pavlovo mučeništvo, jer se ono još nije bilo dogodilo. To znači da su napisana prije godine 67., najkasnije pretpostavljene godine mučeništva Apostola narodâ (druge dvije predložene godine njegova pogubljenja su 64. i između 56. i 58.). Stoga se čini da je Evanđelje istoga autora kao i Djela apostolskih napisano prije ključne godine 70. poslije Krista.
José Miguel García (rođen 1951.), teolog i bibličar Madridske egzegetske škole, koji se specijalizirao za egzegezu Novoga Zavjeta na temelju Evanđelja po Luki, ističe da Druga poslanica Korinćanima, napisana 54./55., sadržava zanimljive tragove za dataciju Trećega evanđelja prije uništenja Hrama, jer se čini da je ono već bilo u optjecaju u vrijeme nastanka te poslanice.
U prvoj glavi Pavao se obraća primateljima svoje poslanice, potvrđujući: „ne pišemo vam drugo doli ovo što čitate i razumijete“ (Druga Korinćanima 1, 13). To je pomalo nejasna tvrdnja. Međutim, pretpostavljajući izvorni aramejski izvornik te poslanice, izravni akuzativ („ništa drugo nego ono…“) u grčkom tekstu može se umjesto toga shvatiti kao neizravni akuzativ, izražen prijedlogom „u odnosu na“, „u vezi s“. U tom slučaju, misao bi bila: „Pišemo vam samo o onome što čitate…“ Očito, ne o onome što čitate u ovoj poslanici – takva bi izjava bila zalihost, suvišna – nego o onome što već čitate na svojim bogoslužnim okupljanjima. Spominjanje bi se moglo odnositi na pisani tekst koji se čita u sklopu bogoslužja, ali koji se ne podudara s poslanicama svetoga Pavla. Evanđelje.
Značenje ovoga prvoga „dojavljivača“ pojačano je malo kasnije, kada Pavao izjavljuje da je učinjen prikladnim da bude „poslužitelj Novoga Saveza“ (Druga Korinćanima 3, 6) i jada se o sljepoći židova:
„otvrdnu im pamet. Doista, do dana današnjega zastire taj prijevjes čitanje Staroga Zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu prestao“ (Druga Korinćanima 3, 14).
U sljedećem retku Pavao ponovo navodi da „kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce njihovo“ (3, 15). Kako izraz „čita se Mojsije“ tako i „čitanje Staroga Zavjeta“ odnose se na pisane tekstove koji su se čitali u sinagogi. Slično tomu, izraz „Novi Savez“ u šestom retku označava tekstove, ovaj put iz Novoga Zavjeta, koji su se čitali u bogoslužju. García vjeruje da je upravo ta poslanica uvela izraz Stari Zavjet – Novi Zavjet, kako bi se označile odgovarajuće nadahnute knjige.
Još je izričitiji spomen „brata“ kojega Pavao šalje zajedno s Titom:
„S njime pak šaljemo brata kojega s Evanđelja slave sve Crkve. Štoviše, Crkve ga izabraše za našega suputnika u ovom djelu darežljivosti kojemu služimo“ (Druga Korinćanima 8, 18–19).
Ako se, opet, grčki tekst 18. retka prevede natrag na aramejski, imalo bi se sljedeći doslovni prijevod: „S Titom vam šaljemo i brata čije je djelo hvale vrijedno naviještanje Evanđelja po svim crkvama.“ Dakle, značenje nije djelo evangelizacije, nego sama knjiga koja se proglašava u svim crkvama.
U Djelima apostolskim, glavi 21., o povratku u Jeruzalem na kraju trećega putovanja u prvom licu množine pripovijeda pisac, koji je ujedno i Pavlov suradnik. Brat, imenovan da prati Pavla u Jeruzalem kako bi donio skupljenu milostinju i pisac Evanđelja proglašavana u svim crkvama, stoga se s pravom može podudarati s pripovjedačem Djela apostolskih. U skladu s onim što je sveti Jeronim u De viris illustribus (7, 1), napisao o Luki: „sljedbenik apostola Pavla i suputnik na svim njegovim putovanjima, napisao je Evanđelje o kojem sam Pavao govori: Poslali smo – kaže – s njim brata čija se pohvala što se tiče evanđelja razliježe po svim crkvama.“
Kaže se da tri traga čine dokaz. Ali za neke egzegete predrasuda teško umire.
