Suradnici istine. Nekoliko crtica uz englesko izdanje knjige Djevice Premudra

(Ratko Perić, Virgin Most Prudent. On Medjugorje Out of Love for the Truth,
Tonimir, Varaždinske Toplice, 2026.)

Umjesto uvoda: palež i vandalizam – stvarni i onaj medijski

Komentirajući medijske (i političke) manipulacije nakon vandalskoga i katoličkom vjerniku šokantna čina paljevine vanjskoga oltara i oskvrnuća više Gospinih kipova na području međugorske župe, nekadašnji hercegovački franjevac a sada dijecezanski svećenik biskupije Graz-Seckau u Austriji, vlč. Dalibor Milas, do sada redovito negativno-kritički nastrojen spram lika i djela biskupa Ratka Perića, u svojoj je redovitoj kolumni u zagrebačkom Večernjemu listu pozitivno ocijenio njegovo propitivanje međugorskoga fenomena. Možda je time don Dado, široj javnosti daleko poznatiji po svome društvenomu i medijskom aktivizmu negoli po svećeničkome djelovanju, htio barem neizravno ublažiti sablazan ili barem popraviti štetu koju je svojim komentarom u BH izdanju iste tiskovine izazvao njezin izvršni urednik Željko Andrijanić. On je, naime, već u naslovu svoga osvrta hercegovačke biskupe, Ratka Perića i njegova predšasnika Pavla Žanića označio kao one koji su svojim djelovanjem pripremili teren za vandalski čin koji je u zoru 28. srpnja 2026. počinio Poljak Bartłomiej  (Bartek) Krakowiak, dojučerašnji veliki pobornik i promicatelj međugorske duhovnosti. Velečasni Milas, koji je donedavno i sam biskupa Perića doživljavao kao hostilnog[1], ovim komentarom ipak ublažava svoje prethodno iznesene stavove na račun Biskupa.[2]

Evo toga odlomka iz don Dadine kolumne:

„Jednako je opasno svaku kritiku međugorskog fenomena proglašavati napadom na katolike. Vatikan je 2024. priznao duhovne plodove Međugorja i dopustio promicanje tamošnje pobožnosti, ali nije potvrdio nadnaravnost navodnih ukazanja. Nitko od nas nije obvezan vjerovati u međugorska ukazanja da bi ostao katolik. Uostalom, teško da je itko o vidiocima i pojedinim pojavama vezanima uz Međugorje govorio oštrije od umirovljenog mostarskog biskupa Ratka Perića. Jesmo li se svi slagali s Ratkom? Nismo. Je li Ratko imao svako pravo kritizirati neke loše pojave? Jest. Je li Ratkova kritika bila napad na sve katolike? Definitivno nije.“[3]

Za razliku od Milasova pomirljiva i uravnotežena stava, požar koji je izazvao raspamećeni Poljak nije se još ni ohladio, a gore spomenuti izvršni urednik najutjecajnijega dnevnog lista u BH katolika – Hrvata napisao je između ostalog sljedeće:

„Međutim, u legalizaciji nasilja nad Međugorjem sudjelovali su i hercegovački biskupi. Intelektualci u nešto mogu sumnjati, mogu istraživati, mogu razmišljati, ali nikada neće nešto unaprijed odbaciti bez upoznavanja s činjenicama. Biskup Žanić isprva je čak vjerovao u Međugorje, no poslije se dogodio neobjašnjiv salto mortale, dok kod biskupa Perića dvojbi nije bilo. Do kraja svoga mandata ustrajao je u protivljenju međugorskim ukazanjima, vodeći se jednim smjerom, a u tom je smjeru poveo i brojne sebi bliske svećenike.“[4]

Izuzmemo li očekivanu reakciju iz Biskupije[5], ovaj je žestoki udar na blagopokojnog biskupa Žanića i živućega biskupa emeritusa Perića, u moru medijskih reakcija i različitih komentara kako u crkvenim tako i u svjetovnim medijskim krugovima prošao poprilično nezapaženo. Netko bi zlurad možda mogao konstatirati da se i vlč. Milasu, kad je biskup Ratko u pitanju, dogodio neobjašnjiv salto mortale. Vjerujem da je kod njega, koji je u međuvremenu doktorirao teologiju i uza svoje svećeničko, pastoralno i humanitarno djelovanje započeo i znanstvenu karijeru na sveučilištima u Grazu i Zagrebu jednostavno prevladao stav elementarnoga akademskoga poštenja. Ne vjerujem da bi nakon svoga iskustva doktorskoga studija i pisanja vlastite disertacije ponovio podrugljiv stav spram doktorske teze zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutleše (doktorirao 2001. na rimskoj Urbanijani) kao što je svojedobno učinio u zagrebačkomu tjedniku Express.[6]

Fenomen i Slučaj: dva lica iste medalje

Vratimo se navodnomu Žanićevu saltu mortale. Što se to dogodilo da je tadašnji mostarsko-duvanjski biskup „preko noći“ i „naglo“, promijenio početni pozitivan stav o mogućemu Gospinu ukazanju u Međugorju i postao beskompromisni protivnik fenomena? Ta epizoda, izmaštana 1995. u Sedlarovu filmskom pamfletu Gospa (i naknadnim klevetničkim uradcima na temu suradnje mostarskih biskupâ sa sovjetskim i jugoslavenskim obavještajnim službama), ipak je vrlo dobro, iako u sažetu obliku, dokumentirana u publikaciji koju je biskup Žanić izdao 1984. na talijanskom jeziku[7], a 1990. godine i na hrvatskome[8]. Biskup je Perić tu temu detaljno obradio 2021. u monografiji Biskup Žanić o Međugorju, dodatno je produbljujući u Djevici Premudroj 2024. koja je ovih dana izišla i na engleskome jeziku[9]. Sva ova literatura, kao i niz drugih publikacija odavna je dostupna svakom objektivnom istraživaču međugorskoga fenomena, a objektivan pristup, sine ira et studio, jest ono što razlikuje (ili bi barem trebalo razlikovati) nepotpisane kroničare senzacija na lokalnim portalima bez impressuma[10], kakvih je mnoštvo u medijskoj džungli Bosne i Hercegovine, od vrsna novinarstva kakvo bi se očekivalo od izvršnoga urednika etabliranih dnevnih novina s dugom tradicijom i pedigreom objektivnosti. Treba li napominjati da je ovdje riječ o mediju koji je još uvijek u vlasništvu katoličke izdavačke kuće?

Temu isprepletenosti međugorskoga fenomena s hercegovačkim slučajem, između ostalih sam dotaknuo na splitskom predstavljanju Djevice premudre prije nepune dvije godine.[11]

U nedavnom mi razgovoru jedan naš svećenik, komentirajući Djevicu premudru, pohvali sadržaj i stil studije, uz primjedbu da jedina mana knjige jest ta što je prekasno izišla. Podsjetilo me to na sličnu primjedbu koju je, također u komunikaciji s jednim svećenikom svojedobno iznijela nenadmašna hrvatska novinarka i katolička spisateljica Smiljana Rendić u svezi gore spomenute publikacije biskupa Žanića.

Smiljana piše:

„A općenito, mislim da je msgr. Žanić, kojemu veoma i s poštovanjem zahvaljujem što je dopustio da meni pošaljete taj spis vrlo dobro učinio što je to napisao i barem relativno dao u javnost. Samo mislim da bi bilo bolje da je to učinio prije, jer stari crkveni stav da se o takvim stvarima ne govori prije pravorijeka crkvene vlasti – taj stav danas naprosto više ne prolazi. To jest dok crkvena vlast i oni koji su joj poslušni šute, dotle drugi, egzaltadosi i fanatici, telale o tom na sve strane, stvarajući klimu fanatiziranog oduševljenja, koje onda negativnu ocjenu kompetentnog biskupa smatra “juridizmom” i veli da bi ‘biskup Žanić bio i Krista raspeo da je u ono doba bio član Sinedrija’ (čula ja i to od jednog svećenika, kojemu ću ime karitativno prešutjeti, a precizirani da je dijecezanski, ne fratar, i ne iz Rijeke), i da bi ‘biskup Žanić bio negativno ocijenio i lurdska i fatimska ukazanja, da je u ono doba bio ondje biskupom’ (isti svećenik, dixi). Vidite, dok je biskup Žanić šutio o užasima koje ima dokumentirane, pobožna abdikacija od razuma, „neokarizmatička” i ina, stvorila je, u svjetskim razmjerima, klimu u kojoj se biskup Žanić prikazuje ledenim ‘juristom’ koji bi ‘i Krista raspeo’. Zlo je što je msgr. Žanić predugo šutio… Ja mislim da bi msgr. Žanić, ako mu GK ne da prostora za objavu toga spisa, imao sam dati tiskati cijeli spis (stilski dotjeran), zajedno s onim prilogom iz svoga dijecezanskog službenog lista, kao posebnu brošuru, i razaslati je svim župnim uredima u Jsl, i dati je prevesti na talijanski, francuski, španjolski, portugalski, engleski, njemački i poljski, i razaslati je u tim prijevodima svim katoličkim biskupskim ordinarijatima na svijetu.“[12]

Vrijedi pročitati cio tekst Smiljane Rendić iz kojeg je vidljivo s kakvim se niskim podmetanjima u svoje vrijeme susretao biskup Žanić, a unutar hrvatskoga episkopata u tomu je posebno prednjačio ondašnji splitsko-makarski nadbiskup metropolit msgr. Frane Franić.[13]

Zgodno je na ovome mjestu prisjetiti se što je Smiljana Rendić pisala prije više od četrdeset godina, ne samo zbog paralele s primjedbom koju mi je iznio prijatelj svećenik (a ona napisala svom prijatelju svećeniku), već i zbog jedinstvena stila i britka jezika po kojemu je bila poznata. Upravo po stilu, jeziku, a napose erudiciji razlikuje se izvrstan novinar od prosječnoga komentatora opće prakse. Čini li mi se ili su ovi potonji u suvremenoj Hrvatskoj (a u BiH pogotovo) danas u izrazitoj većini?

U svakom slučaju, i tada, a još više danas, jasno je da jedan mali ordinarijat iz Mostara, sa svojim ograničenim kapacitetima nije bio u stanju voditi neravnopravnu borbu protiv devizama izdašno podmazanog i interesno uvezanog propagandnog stroja. Čemu onda knjiga Djevice premudra? Čemu uopće njezin prijevod na engleski, a domalo i na talijanski jezik?

U svjetlu najnovije međugorske kontroverze koju je pred koji dan objavio[14] talijanski novinar David Murgia, ova knjiga, osobito u engleskom prijevodu, ponovo postaje vrlo aktualna. Zašto je Murgia, inače naklonjen međugorskim pojavama – ako ne svima, onda zasigurno u onih prvih sedam „komisijski“ isforsiranih dana – na ovakav način diskreditirao nalaz Ruinijeve komisije? Iz sadržaja njegove objave može se iščitati da je sve bilo pomno pripremljeno još za života kardinala Ruinija te da je objava, s kardinalovim blagoslovom, ciljano planirana netom nakon smrti njegove uzoritosti. Najavljene su i nove objave koje će možda do kraja rasvijetliti motivaciju za ovakvo postupanje s „papinskim tajnama“. Podsjetimo da su kontroverze oko Ruinijeve komisije središnji dio knjige i stoga je upravo sad pogodan trenutak da se i zainteresirana međunarodna javnost iz prve ruke i argumentirano upozna sa stavovima dvojice mostarskih biskupa koji su najveći dio svoje pastirske službe proveli rješavajući „slučaj“ iz kojeg se izrodio „fenomen“. I o tome sam već govorio pa se ne bih ponavljao, a u ovom kontekstu vrijedilo bi se prisjetiti vrijednoga prikaza msgr. Mate Zovkića, člana prve (1982. – 1984.) i druge, proširene komisije (1984. – 1986.) koju je osnovao biskup Žanić u svrhu ispitivanja fenomena.[15] Dometnimo i to da Murgijina (po mom sudu jako nategnuta) argumentacija o vrlo dubokoj podjeli u Crkvi, gotovo raskolu zbog pitanja Međugorja, jest još jedan argument u prilog tezi da je veza fenomena s Hercegovačkim slučajem neraskidiva. „Gospa“ je od početka grubo instumentalizirana i stavljena u funkciju franjevačke pobune protiv njezina zakonita pastira[16], a mjesna je Crkva  (premda znatno blaže nego prije) po ovim pitanjima i dalje polarizirana. Je li doista realan strah ili je Murgijina tlapnja da taj raskol može doseći i globalnu razinu? Je li razlučivo što je u ovim objavama Murgijino a što Ruinijevo? Vrijeme pred nama će pokazati.

Apostolska vizitacija po mjeri „sina svjetla“

Nakon što je papa Franjo, često nesklon kurijalnim birokratskim procedurama, obezvrijedio rad ne samo komisije nego i tradicionalno najvažnijega dikasterija Rimske kurije, nekadašnjeg Svetoga Oficija, krenulo se drugim putem: izdvojiti pastoralnu dimenziju od doktrinarnih pitanja, ili bolje rečeno od ključnoga pitanja istinitosti fenomena. Kao posljedica toga manevra uslijedilo je Papino imenovanje posebnoga izaslanika (veljača 2017.), u osobi umirovljena poljskoga nadbiskupa Henryka Hosera, koji je potom (svibanj 2018.) postao Apostolski vizitator za župu Međugorje. Ovakav razvoj događaja potakao je medijska nagađanja o skorom priznanju Međugorja kao svetišta pod izravnom upravom Svete Stolice, unatoč činjenici da je vizitatorovo poslanje isključivo pastoralne naravi, a da doktrinarna pitanja pa samim tim i priznanje autentičnosti navodnih ukazanja spadaju na Kongregaciju (danas Dikasterij) za nauk vjere. Praksa je pokazala da zagovaratelji autentičnosti fenomena nisu mnogo držali do ove smjernice kao što su uostalom cijelo vrijeme radili na svoju ruku unatoč jasnim naputcima i zaključcima mjesnih biskupa kao i službenomu stavu Biskupske konferencije iz 1991. godine. U glavnostrujaškim smo medijima tako mogli čitati bombastične naslove i prognoze o skorom priznanju prvih dana ukazanja, ustanovljenju pontifikalnog svetišta i velikim građevinskim projektima koji samo što nisu krenuli s realizacijom pod vodstvom arhitekata iz Italije.[17]

I osobno poznajem jednog domaćeg arhitekta kojega je, nezadovoljan uslugama Talijana, naknadno angažirao msgr. Hoser, te sam kod njega imao prigodu vidjeti idejni nacrt impozantne rezidencijalne građevine. Ideja je bila da svećenici koji u velikom broju dolaze iz cijeloga svijeta dobiju prikladan smještaj, svojevrstan međunarodni samostan, i da se ne gužvaju s turistima po hotelima i apartmainima. Čini se da je sve ostalo samo na idejama. Navodno nema slobodnoga zemljišta u blizini župne crkve za realizaciju te nakane. Navodno je veliki dio toga zemljišta u posjedu neke udruge pa ga je teško dobiti za namjeravane vizitatorove projekte. Bila to istina ili ne, proteklo je već skoro deset godina, imenovan je i drugi apostolski vizitator nakon smrti prvoga, a vidimo da se od svih tih najava do danas nije ostvarilo ništa. Ne podsjećaju li ovi naslovi na poruke navodne Gospe o „velikome znaku“ koji po najavama iz 1981./1982. trebamo očekivati ‘uskoro’, ‘ubrzo’ i za koji treba ‘još samo malo strpljenja’…?[18]

Gdje je pak u svemu tome istina? Ima li je uopće na dnevnom redu međugorskih puteva i stranputica ili je to pitanje na margini recentnog pastorala u ovom uskoro svetištu za čije proglašenje treba sačekati samo još malo, da se poigramo riječima koje se tako nedostojno stavljaju u usta Djevici premudroj.

Pojavak hrvatskoga izdanja knjige biskupa Ratka  koincidirao je s objavom dokumenta Dikasterija za nauk vjere “Kraljica Mira” Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje.[19] Jedan od autora predgovora Virgin Most Prudent, Marco Corvaglia ustvrdio je da su i nalazi Ruinijeve komisije kao i Nota prepuni činjeničnih, povijesnih, dokumentarnih i logičkih pogrješaka te su doveli do toga da Sveta Stolica zauzme proturječno i nejasno stajalište. Toliko da ga, ovisno o gledištu, neki tumače kao bitno promicanje Međugorja, a drugi kao bitno odbacivanje.[20]Cijela je priča, kao uostalom i mnoge druge odluke prošloga pontifikata, prožeta nejasnoćom koja nikada nije bila odlika Crkve.[21]

Guranjem u stranu ključnoga pitanja istinitosti ili autentičnosti i karaktera ukazanja (ako su ukazanja istinita jesu li vrhunaravna ili mimonaravna?) vizitatorima (i blagopokojnom nadbiskupu Hoseru i aktualnomu, nadbiskupu Aldu Cavalliju) je u praksi, omogućeno često preskakanje imaginarne granice između čisto pastoralnih pitanja i ključnog, a namjerno zanemarenaog problema autentičnosti. Tako se o Međugorju često govori kao već priznatom svetištu, ističući uvijek mnoge pozitivne plodove poput masovnih ispovijedi i velikog broja obraćenja i s tim povezanih duhovnih zvanja, a zanemarujući mnoge negativnosti i zloporabe koje su u tom mjestu prisutne od samoga početka.[22] Nakon objave Note vizitator (ili pak netko drugi?) vrši selekciju navodnih Gospinih poruka i pojedine „ovjerava“ naznakom ‘s crkvenim odobrenjem’ bez jasnih kriterija. Znači li to da “Gospa” šalje poruke “vidiocima”, oni ih donose vizitatoru, a on odlučuje koja je od tih poruka pravovjerna (pa se ta objavi), a koja nije (pa se ta odbaci). Komunikacijski se šum između “Gospe” i “vidjelaca” ipak rješava svojevrsnim birokratskim postupkom pri čemu vizitator bdije da se u porukama ne bi provukla kakva heretična misao što nije bila rijetka pojava u početcima fenomena. Apsurd koji vrijeđa svakog razumna čovjeka!

Pitanje pastoralnih imenovanja u župi također izaziva dodatnu zbunjenost. Nejasne su ovlasti mjesnoga biskupa u odnosu na vizitatora i obrnuto. Nakon svega teško se ne zapitati: je li ovo model međunarodne komisije i profil vizitatora kakve je na vrhuncu svoje mistifikatorske djelatnosti oko Međugorja priželjkivao „sin svjetla“ fra Tomislav Vlašić?[23] Znano je kako je od karizmatičnog vođe „vidjelaca“ završio u herezi, pa 2020. u izopćenju iz Crkve.[24] Jesu li i to plodovi? Vlašić je umro u listopadu prošle godine, a iz „Crkve Isusa Krista svega Svemira“ kojoj je zajedno s parrtnericom bio osnivačem, tom je prigodom priopćeno da je godinu i pol prije smrti primio Kristove stigme.[25] O tomu će gorljivi zagovornici fenomena ipak radije šutjeti. Je li onda čudno da se i mnogi svećenici i biskupi diljem svijeta, nekritički, možda često i nesvjesno, stavljaju u funkciju međugorske propagande?

U tom smislu Međugorje danas možemo staviti u kontekst velike krize Crkve, koja je osobito u proteklom desetljeću, dosegla neslućene dimenzije. S jedne strane kod velikog broja vjernika-katolika vidljiva je žeđ za duhovnim u svijetu gdje je materijalno mjera svih stvari, što posebice karakterizira Zapad na čijem se istočnomu rubu i mi nalazimo, dok se s druge strane službena Crkva, umjesto da odgovori tim realnim potrebama, usmjerila ovosvjetskim poslovima koji spadaju u visoko politiziranu ideološku sferu: klimatske promjene, migracije, woke-kultura i s njom uvezana rodna ideologija i LGBTQ+ agenda… A da između običnoga vjernika katolika i vrha hijerarhijske Crkve postoji evidentno nerazumijevanje svjedoči i anketa iz 2024. o još uvijek aktualnoj aktualnoj Sinodi o sinodalnosti čiji su rezultati upravo porazni po organizatore, budući se 88% ispitanih vjernika izjasnilo negativno.[26] U takvom se dakle ozračju, „slobodnoga pada“ Crkve na Zapadu – u  čemu osobito prednjače zemlje njemačkoga govornoga područja – Međugorje često, pa i u dobroj namjeri, stavlja kao potencijalni uzor za model „nove evangelizacije“ imajući u vidu prije svega broj ispovijedi, pričesti i ponovnog otkrivanja katoličke vjere kroz osobna obraćenja.

Još jedan vrlo važan aspekt koji nema duhovnu dimenziju a može biti indikativan za aktualnu poziciju Vatikana s obzirom na Međugorje jest i materijalna strana cijele priče, što se očituje u osjetnom i kontinuiranom padu prihoda Sv. Stolice, osobito izraženom nakon financijskih skandala i malverzacija koji su posljednjih godina dospjeli u javnost te u tom smislu već dulje u javnom prostoru kolaju razne špekulacije o stavljanju financijskih tijekova u Međugorju pod nadzor Rima.[27]

Međutim, ove se teme biskup Ratko nije doticao u ovoj studiji, a i u ostalim interventima o Međugorju, te je za razliku od nekih drugih kritički nastrojenih istraživača[28] većinom izbjegavao javno komentirati ekonomski aspekt fenomena, a osobito s time povezane poslovne pothvate „vidjelaca“. Znano je ipak da je u jednoj propovijedi pozvao Međugorčane, a naravno odnosi se i na sve vjernike katolike, da razlikuju „ekonomiju spasenja“ od „svoje kućne ekonomije“[29], a drugom je prigodom pozvao župljane  da se bogate u Bogu, a ne u prolaznu bogatstvu.[30]

Na kraju, vraćamo se temeljnom pitanju koje je auktoru ove studije stalno pred očima i postavljamo ga namjerno pilatovski: Što je istina? (Iv, 18,38) Hoćemo li pilatovski prati ruke ili ćemo odgovoriti čiste savjesti? Pristup je Biskupov u ovoj knjizi upravo takav: po savjesti, i to onoj zdravoj, vjerničkoj, kršćanskoj. Ona zasigurno nije pisana za sljedbenike instant-duhovnosti koja sve više uzima maha u Katoličkoj Crkvi ili općenito za današnje vrijeme u kojemu se čovjek teško snalazi u nepreglednu mnoštvu krivih smjerova koji odvlače na stranputice i vode u provaliju. U naše vrijeme, možda više nego ikad, svjedočimo da ni Crkva nije imuna na ponude ovoga svijeta[31], a uvijek kad je bila takva padala je i kopnila. Unatoč svemu, kao kršćani čvrsto vjerujemo: vrata paklena neće je nadvladati! (Mt, 16,18).

Zaključujem: Djevica premudra ili Virgin Most Prudent  bjelodano dokazuje da su biskupi Žanić i Perić ploveći kroz mnoge nevolje[32], međugorskim Scilama i Haribdama, a ostajući uvijek u vjeri, nadi i ljubavi[33], potvrđeni u svojoj pastirskoj službi kao aktivni Cooperatores veritatis – Suradnici istine[34] i u tom im se pogledu doista ne može osporiti i svojevrsni radikalizam. Parafraziram lucidnu misao nezaboravne Smiljane Rendić: ova su dvojica pastirâ Crkve dosljedno i radikalno odbijali „abdicirati od razuma“.

Danijel Vidović

---

[1] Hostilan, od lat. hostilis ≃ hostis: neprijatelj, vidjeti: https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=fVxuWhc%253D

[2] https://www.tockazarez.hr/prvi-medijski-istup-nadbiskupa-kutlese/

[3] Kolumna Između redaka pod naslovom Sreća pa nije bio musliman, Večernji list, 5. 8. 2026., str. 11., https://www.facebook.com/photo?fbid=10164148239352278&set=a.10150198708342278

[4] https://www.vecernji.ba/kolumne/nasilje-nad-medugorjem-nazalost-od-pocetka-je-legalizirano-sudjelovali-su-i-hercegovacki-biskupi-1982091, prenio je i vjerski portal Večernjega lista: https://vjerujem.vecernji.hr/vijesti/komentar-zeljka-andrijanica-nasilje-nad-medugorjem-nazalost-od-pocetka-je-legalizirano-u-legalizaciji-nasilja-nad-medugorjem-sudjelovali-su-i-hercegovacki-biskupi/

[5] Putem internetskoga portala biskupijskoga mjesečnika Crkva na kamenu: https://www.cnak.ba/preporucujemo/kad-se-nasilje-pretvara-u-optuznicu/, prenijela i KTA: https://www.ktabkbih.net/hr/crkva-u-hrvata/kad-se-nasilje-pretvara-u-optuznicu/132665

[6] Kulturno-politički tjednik “Express” 5. 5. 2023., Op.cit., fusnota 16.

[7] P. Žanić, La Posizione attuale (non ufficiale) della Curia di Mostar nei confronti degli eventi di Medjugorje, daktiloskript, Mostar, 1984.

[8] https://archive.org/details/medjugorje_1990-pavao_zanic/mode/2up

[9] https://www.vjeraidjela.com/virgin-most-prudent-knjiga-biskupa-ratka-perica-o-medugorju-na-engleskom/

[10] Takva pristupa nisu lišeni ni mediji s nešto uzvišenijim ciljevima i misijom: https://dijalog.hr/vjera-i-duhovnost/legalizam-teologa-modernista-igra-skrivaca-i-laziranje-adrese/89927/

[11] https://www.vjeraidjela.com/podsjetnik-kako-je-tesko-opstati-na-putu-istine/

[12] Objavljeno u: Marulić, 1-2, 2013. str. 188. – 189. 

[13] https://archive.org/details/raznitekstovi_201810/Rendic2013/page/182/mode/2up

[14] https://www.vjeraidjela.com/objavljeni-rezultati-tajnoga-glasovanja-kongregacije-za-nauk-vjere-o-medugorju/

[15] https://hrcak.srce.hr/file/478298

[16] R. Perić, Biskup Žanić o Međugorju. Istinom po neistinama, CnaK, Mostar, 2021., str. 25. – 30.

[17] Od mnoštva onodobnih naslova nasumično navodim nekoliko iz dvije najutjecajnije hrvatske dnevne tiskovine:

Sve sluti da nas tek pola koraka dijeli od priznanja Međugorja (https://www.vecernji.hr/vijesti/papa-franjo-medugorje-1186688), Otvoren put za priznanje Međugorja (https://www.vecernji.hr/vijesti/otvoren-put-za-priznanje-medugorja-1162181 , Mons. Henryk Hoser: Angažirali smo arhitekte, gradimo svetište u Međugorju! (https://www.vecernji.hr/vijesti/mons-henryk-hoser-angazirali-smo-arhitekte-gradimo-svetiste-u-me-ugorju-1292726 ),

IZASLANIK PAPE FRANJE NAJAVIO ‘Prva ukazanja u Međugorju bit će priznata, možda već do kraja godine’ (https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/izaslanik-pape-franje-najavio-prva-ukazanja-u-medugorju-bit-ce-priznata-mozda-vec-do-kraja-godine-6472921), (4. 9. 2024.)

[18] Usp. D. Kutleša (prir.), Ogledalo pravde, Biskupski ordinarijat, Mostar, str. 102. – 108., https://archive.org/details/ogledalo_pravde_biskupski_ordinarijat_u_mostaru_o_navodnim_ukazanjima_u_medjugorju/page/108/mode/2up

[19] https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_ddf_doc_20240919_nota-esperienza-medjugorje_hr.html

[20] O tomu i vrlo iscrpna analiza teologa P. M. Radelja: https://www.vjeraidjela.com/dosezi-note-i-dekreta-o-medugorju/

[21] Usp. https://www.bitno.net/vijesti/aktualnosti/biskup-ratko-peric-fiducia-supplicans/

[22] U tom smislu ima i drukčijih pogleda na plodove Međugorja: https://www.vjeraidjela.com/medugorsko-stablo-i-njegovi-plodovi/

[23] Usp. Službeni vjesnik Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, br. 1/85, str. 21. – 22., https://biskupija-mostar.ba/wp-content/uploads/2022/03/vjesnik_-_1-1985.pdf

[24] https://www.diocesi.brescia.it/wp-content/uploads/sites/2/2021/10/Prot.34.20.pdf

[25] https://towardsthenewcreation.com/father-tomislav-vlasic-entered-into-true-life/

[26] https://www.vjeraidjela.com/fijasko-sinode-o-sinodalnosti-ili-trazili-ste-gledajte/  

[27] https://www.jutarnji.hr/globus/politika/globus-otkriva-papin-plan-za-medugorje-gotovo-je-sigurno-da-ce-ga-priznati-kao-svetiste-ali-ponajprije-ce-preuzeti-kontrolu-nad-novcanim-tokovima-5944585 , https://www.vjeraidjela.com/medugorje-i-prevladavanje-proracunskog-deficita-svete-stolice/

[28] https://www.marcocorvaglia.com/en/medjugorje/i-veggenti-e-il-denaro-parte-1 , https://www.marcocorvaglia.com/en/medjugorje/a-proposito-di-marija

[29] Homilija izgovorena u Međugorju 9. 6. 2007., usp. I. Turudić, Biskup Perić i međugorski fenomen, Cnak, Mostar, 2023. str. 343. – 357.

[30] Ibid., str. 370. – 375.

[31] U tom kontekst spomenuo bih jedan simpatičan izraz koji sam prvi put našao kod jedne popularne katoličke influencerice (https://www.instagram.com/babini.savjeti, https://www.instagram.com/teolog_opce_prakse ), teologinje Andrijane Vekić. Ona često ironično i zdravo kritički govori o VJEROPRIVREDI. Nije li u Međugorju upravo riječ o tome?

[32] Biskupsko geslo msgr. Ratka Perića (usp. Dj, 14, 22)

[33] Mladomisničko i biskupsko geslo msgr. Pavla Žanića (usp. 1 Kor, 13,13)

[34] Biskupsko i papinsko geslo msgr. Josepha Ratzingera – Benedikta XVI. (usp. 3 Iv, 8)