Međugorsko stablo i njegovi plodovi
S Međugorjem sam u dodiru od njegova nastanka. Moji su roditelji bili sljedbenici Obnove u Duhu i u našu se kuću često pozivalo svećenike oduševljene Međugorjem. Moji stričevi, također iz Obnove u Duhu, bili su među prvima koji su išli u Međugorje i priređivali hodočašća još osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je još bilo moguće izravno susresti vidioce.
Kao mladić stoga nikada nisam dovodio u pitanje vjerodostojnost fenomena, uvjerenje koje je poticalo svakodnevno slušanje Radija Marija, čitanje knjiga, čak i na drugim jezicima, te gledanje filmova i dokumentaraca koji su veličali fenomen.
Prije dvadesetak godina bio sam na jednom hodočašću i pozitivno me se dojmilo sudjelovanje cijeloga međugorskoga kraja u obredima i životu župe. Sudjelovao sam i u ad hoc „ukazanju“ vidioca Ivana u svojoj župi. Međutim, neke stvari su me ostavile zbunjenim, poput kulta vidjelaca i zabrinjavajućega fanatizma u pogledu određenih praksi i mjesta. Zabrinjavala me sve veća manipulacija ljudi oko mene, pogotovo jer je razgovor o mojim dvojbama s pristašama Međugorja bio i jest potpuno nemoguć. Zbog činjenice da više nisam čitao i širio poruke svakoga 25. i 2. u mjesecu i nisam se ropski pridržavao njihovih vjerskih običaja, postao sam svojevrstan krivovjernik prema kojemu se treba ponašati bahato i preuzetno.
Budući da sam bio okružen gorljivim pristašama fenomena, pokušavao sam ugušiti svu svoju smućenost, sve dok jednoga dana nisam pročitao napis Petera Kwasniewskoga (engleski, talijanski) koji je snažno dovodio u pitanje podrijetlo ukazanja. Otcu Liviju Fanzagi s Radija Marije postavio sam nekoliko pitanja, no njegovi su odgovori još više potaknuli moju zbunjenost. Tako sam počeo dublje ulaziti u to pitanje počevši od čitanja spisa mostarskoga biskupa msgr. Žanića. Pronašao sam se u njegovim riječima i što sam više ulazio u povijest prvih godina, sve sam više bio šokiran nedosljednostima, proturječjima i pronevjerama koje su mi bile skrivene. Zatim sam otišao poslušati snimke prvih svjedočanstava vidioca pred skupinama hodočasnika u pratnji otca Livija (dostupne u arhivi Radija Marije) i protuslovlja su postala očita, toliko da su gotovo izazivala podsmijeh.
Nekoliko mojih prijatelja i rođaka potpuno je ovisno o Međugorju i njegovim „tajnama“. „Gospa je međugorska rekla… učinila“. Evanđelje ili nauka Crkve više nisu mjerilo stvarnosti, nego Međugorje.
Priča o deset tajni, sa stalnim novim ažuriranjima o tome kako i kada će morati biti objavljene, uklonila je svaku nedoumicu iz mene, ali ono što smatram doista uznemirujućim jest da ni Ruinijevo povjerenstvo, ni kardinal Ratzinger kao predstojnik Zbora za učenje vjere nikada nisu dublje promotrili pitanje.
Vidjelica Mirjana uvijek je tvrdila da je primila deset tajni na pergameni. Kako je moguće da Vatikan nikada nije iskoristio svoj auktoritet i tražio da mu se preda?
U sklopu nedavnih događanja vezanih uz međugorski fenomen, bezbrojni svećenici i komentatori pozivali su se na „dobrost plodova“ kao neoboriv dokaz vjerodostojnosti ukazanja (i Vatikan stavlja vjerodostojnost u pitanje).
Bio bih zahvalan ako bi mi netko mogao protumačiti kako radi „plodomjer“ (fruktometar) Katoličke Crkve. Kojim se mjerilima utvrđuje jesu li plodovi dobri ili ne?
Ako se oslanja isključivo na vidljive plodove, kao što je količina „obraćenja“ ili navodnih „promjena života“, onda bi, primjerice, trebalo prepoznati i vjerodostojnost Jehovinih svjedoka ili mormona. Osobno poznajem desetke ljudi koji su imali korjenitu i naizgled svakako pozitivnu životnu promjenu (u smislu primjerice „ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, dobrohotnosti, dobrote, vjernosti, blagosti, samonadzora“) otkako su prihvatili te „vjere“.
Tko onda odlučuje koje plodove zadržati kao dobre, a koje odbaciti?
Samo da dam neke primjere, navest ću neke od tih plodova.
- Otac Tomislav Vlašić, prvi duhovnik vidjelaca (kojega je Kraljica mira tijekom ukazanja više puta pohvalila), osnovao je 1988. novu zajednicu, čini se, na zahtjev Gospe međugorske (to bi „traženje“ bilo „otrgnuto“ od Gospe preko vidjelice Marije Pavlović, koja je, zajedno sa svojim budućim mužem, bila aktivna članica molitvene skupine.[1] Pavlovićeva će kasnije reći da je izmislila Gospino „traženje“ jer je bila žrtva manipulacije otca Vlašića. Ta zajednica (koju je kao plod Međugorja reklamirao i otac Slavko Barbarić) nosi naziv „Kraljice mira, potpuno Tvoji – po Mariji k Isusu“ i godinama se razvijala, sve dok nije postala prava „Crkva“: „Crkva Isusa Krista svega svemira“. Vidi slučaja, njezini članovi sebe određuju kao plodove „ukazanja Presvete Marije u Međugorju, kojima priznaju istinitost i univerzalni doseg“. I kao što je uobičajeno za sve „plodove“ međugorskoga stabla, objavljuju knjige o Gospi Međugorskoj. Upravo u Međugorju nalazi se jedna od njihovih modernih prihvatnih struktura! Bez obzira na to što „otac“ Tomislav (koji tvrdi da je u dosluhu s izvanzemaljcima) već desetljećima organizira posvete, euharistijska klanjanja i molitvene susrete, godine 2008. na svoj je izričiti zahtjev sveden na laičko stanje, a Katoličkoj su Crkvi trebale pune trideset i dvije godine da ga ekskomunicira 2020.
- Otac Ivica Vego, razriješen zavjeta i otpušten iz Franjevačkoga reda po izravnom nalogu pape Ivana Pavla II. zbog nemoralnoga ponašanja (imao je dijete s časnom sestrom) i tvrdoglava neposluha. Usprkos suspenziji koju mu je odredio mjesni biskup, Kraljica mira u različitim ukazanjima zapravo ga je izravno branila i zahvaljujući toj potpori nastavio je obavljati svećeničku službu u župi Međugorje sve dok se Papa nije izravno umiješao.
- Terry Colafrancesco i njegova unosna neprofitna organizacija (Caritas) u Alabami, SAD. Osamdesetih godina XX. stoljeća posjetila ga je Marija Pavlović i lukavo ju je pitao može li imati ukazanje pod određenim stablom (velikim borom), koje se nalazi u polju njegova imanja. Udovoljila mu je s užitkom i to ne jednom[2] i ne samo pod borom! Zapravo, Marija ima ukazanja ne samo u „Polju ukazanja“, [3] nego i u „Sobi ukazanja“ [4] (spavaća soba utemeljitelja zajednice i njegove supruge, gospodina i gospođe Colafrancesco, nazvana tako jer se Kraljica mira ondje ukazala već 128 puta). A vodi računa i o vremenskoj zoni… Tako je nastalo ono što se naziva najveći međugorski centar na svijetu Caritas of Birmingham, u kojem se nalazi zgrada od šest tisuća četvornih metara, opremljena tiskarom, odjelom profesionalne grafike, vrhunskim studijem radijske postaje, središtem za umnažanje zvuka, dvoranom koja može primiti do osam stotina ljudi, sjedištem BVM Caritas Medjugorje Pilgrimages. Ne može nedostajati otpremni odjel koji međugorsko gradivo šalje u više od sto trideset zemalja svijeta. Ta se zgrada zove Tabernacle of Our Lady’s Messages (Svetohranište Gospinih poruka) i u cijelosti je posvećena i služi za promicanje Gospe međugorske, njezinih poruka i njezinih planova. Ta višemilijunska organizacija bila je uključena u neke pravne prijepore između 2001. i 2005. Nakon šokantnih i sve brojnijih svjedočanstava bivših suradnika te organizacije, čak se i otac Svetozar Kraljević, OFM, iz župe Međugorje, u listopadu 2000. oglasio ovim riječima: „Draga braćo i sestre, ovdje u Međugorju, u ime svećenika koji u župi rade s hodočasnicima iz cijeloga svijeta, izražavam svoju duboku zabrinutost zbog organizacije zvane Caritas iz Birminghama, Alabama“. Ipak, ukazanja gospođi Pavlović u tom mjestu zvanom Medjabama[5] nikada nisu prestala.[6]
- Glettler, innsbruški biskup, poznat po tome što je na oltaru crkve u svom gradu izložio golemu fotografiju svinjskoga srca nabijena u prezervativ (kondom), i koji daje sve od sebe da u jednoj župnoj crkvi postavi stijene za športsko penjanje, ne samo da je sljedbenik Međugorja, nego se hvali da je ispovjednik u toj župi. U Innsbrucku, pak, prema riječima prijatelja koji ondje žive, čini se da je iznimno teško pronaći zauzetu ispovjedaonicu.
- Kardinal Schönborn, bečki nadbiskup, koji se zauzima da homoseksualni parovi posvajaju djecu, sljedbenik je Međugorja i često poziva vidioce u svoju biskupiju.
- Pseudovidjelica Gisella Cardia iz Trevignano Romana izjašnjava se duhovnom kćeri Međugorja.
- Mnoštvo više ili manje poznatih zajednica izjavljuje da su rođene u Međugorju. Osobno sam ih pohađao godinama, uključujući i hodočašća u Međugorje, i mogao bih posvjedočiti o različitim negativnim iskustvima s prikupljanjem novca u Marijino ime. Ograničavam se na isticanje da u tim skupinama/zajednicama/bratstvima/oazama ima puno nekatolika koje se, daleko od toga da su se obratili, poziva da kateheziraju/svjedoče, slave ili koncelebriraju, dijele i primaju Euharistiju, ostvarujući tako ekumenski san o otvorenom zajedništvu. Kada biste znali koliko se žena za vrijeme Mise oblači u đakonsko ruho, pa i u župi Međugorje.
Zašto analitičari međugorskoga fenomena potpuno ignoriraju te plodove?
Bilo kako bilo, mislim da je vrijedno prisjetiti se izričitih, bezuvjetnih Isusovih riječi:
„Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom“ (Luka 6, 43).
„Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova“ (Matej 7, 18).
Postaneš gotovo sumnjičav da „Međugorčani“ i sâm Vatikan smatraju te plodove dobrima. Je li to priprema (propedeutika) za ozbiljenje toliko hvaljene obnove Crkve?
Također molim za pojašnjenje. Nedavna Bilješka iz Vatikana kaže: „na hodočašća se ne ide radi susreta s navodnim vidiocima, nego radi susreta s Marijom, Kraljicom Mira“. Sada sam, iskreno, smeten. Znate li da u Bosni i Hercegovini, samo četrdesetak kilometara od Međugorja, postoji svetište Kraljice mira? Svetište Kraljice Mira u Hrasnom podignuto je 1977. godine s tim naslovom, a 1997. godine, u povodu dvadesete obljetnice, papa Ivan Pavao II. uputio je svetištu lijep brzojav (potpisao ga je tadašnji državni tajnik kardinal Sodano). Upozoravam: možete satima guglati o tom prekrasnom marijanskom svetištu i, ako ne znate hrvatski, ne ćete pronaći apsolutno ništa. Potpuno ga je zasjenila međugorska „Kraljica mira“. No, unatoč tomu, dobro je poznato i posjećuju ga vjernici biskupije, ali i hodočasnici iz Hrvatske i Crne Gore, što između ostaloga pokazuje video snimljen 2022. godine i svečana proslava 250. obljetnice župe (koja je kasnije postala svetište) 8. prosinca 2011., na svetkovinu Neoskvrnjenoga začeća Blažene Djevice Marije. Misom je predsjedao biskup Ratko Perić,[7] a to je jedan od velikih „protivnika“ međugorske „Kraljice mira“. Kakav kratki spoj!
No, možda je krvotočno najurušajnija činjenica od svega način na koji je Vatikan vodio i vodi pitanje čuvenih deset tajni, koje su navodno predane vidjelici Mirjani na svojevrsnoj pergameni od tajanstvene tvari koja ne postoji na Zemlji. Jedina usporediva epizoda u povijesti kršćanstva vjerojatno su zlatne ploče koje da je anđeo predao Josephu Smithu, osnivaču mormona!
Nagađanja i pretpostavke o deset tajni već četrdeset godina propagiraju Radio Marija i stotine knjiga i publikacija katoličkih izdavačkih kuća. Desetci novinara, blogera, kompasa i raznih kormila doslovce zarađuju za život proričući kako će i kada biti objavljene.
Kako je moguće da trojica papa i kardinala, biskupa i raznih povjerenstava nikada nisu zatražili od vidjelice da preda tu pergamenu koja umjesto toga ostaje čuvana, prema njezinoj vlastitoj izjavi, u ladici ormara? Kako je moguće da Dikasterij za učenje vjere izda „nihil obstat“ (ništa ne priječi), a da se ne zadubi u pitanje deset tajni koje u biti, prema pristašama, čini središnju poruku svih ukazanja?
Vidjelica Mirjana tvrdi da je pergamenu dala na analizu rodici u laboratorij za analizu u Švicarskoj: gdje su rezultati tih analiza? Zašto ih Vatikan nikad nije tražio?
Provjera vjerodostojnosti deset tajna bila bi vrlo jednostavna, zašto se to ne učini?
Komu odgovara da vlada posvemašnja zbrka?
Ferdinando Rieco
[1] O molitvenim skupinama nastalim u Međugorju pročitajte riječi fra Slavka Barbarića iz 1995.: „Drugu molitvenu skupinu osnovala je Jelena Vasilj u ožujku 1983. To je u to vrijeme desetogodišnja djevojčica, koja je imala i još uvijek ima iskustvo unutarnjeg glasa. Prema njezinu svjedočanstvu, Gospa joj govori i poučava je. Ova skupina se sastajala nakon Mise u župnoj dvorani, pod vodstvom fra Tomislava Vlašića, a od vremena do vremena su sa skupinom bili i drugi svećenici. Za vrijeme susreta u jednostavnoj molitvi i pjesmi, Gospa je davala i poruke skupini preko Jelene učeći ih moliti. Jedan od dva molitvena susreta bio je namijenjen za mjesnog biskupa. Treći susret je bio razgovor o iskustvima. Molitvena skupina je djelovala do 1987. Oni koji su joj pristupali morali su se obvezati da za četiri slijedeće godine ne će donositi nikakve životne odluke. Kad je dio molitvene skupine pošao sa fra Tomislavom Vlašićem u Italiju, preostali su se sastajali još jedno vrijeme, a onda su i s time prestali. Sada nastaje zajednica pod vodstvom fra Tomislava koja se zove ‘Kraljice mira – potpuno Tvoji – po Mariji k Isusu’. Zajednica je pravno još prihvaćena od jednoga biskupa u Italiji, kao eksperiment. Imaju svoje postulante, kandidate, novicijat i već zavjetovane, te široki krug vanjskih suradnika, organizirana bratstva, kao molitvene zajednice. Na početku je Jelena donijela slijedeću poruku: ‘Gospa kaže: ja želim ovdje molitvenu skupinu. Ja ću voditi skupinu i dat ću pravila posvećenja skupini. Ovim pravilima se mogu svi drugi u svijetu posvetiti. Razmišljajte mjesec dana, ali im recite uvjete, koje ja dajem […]. Ja pozivam mlade, jer oženjeni i udati imaju svoje obveze. Ali svatko tko želi sudjelovati u ovom programu, može ga slijediti barem djelomično. Ja ću voditi skupinu.“ [izvor: hrvatski, talijanski].
[2] Primjera radi: „Godinama su međugorske vidjelice pozivane da održavaju susrete u ovoj zajednici, čije je stvaranje nastalo na izričit zahtjev Kraljice mira, još davne 1988. […]. Program za 2013. godinu uključuje sljedeće događaje:
2. srpnja: Gospino ukazanje za nove posvete i ponovnu posvetu pojedinaca Isusu.
3. srpnja: Gospino ukazanje za nove posvete i ponovnu posvetu obitelji Isusu.
4. srpnja: Gospino ukazanje za posvetu SAD-a Isusu. […]” [izvor].
[4] Fotografije spavaće sobe pogledajte ovdje. „Gospa se ovdje, u spavaćoj sobi, od 1988. ukazala više od 140 puta.“
[7] Sjećam se da ga je papa Franjo „umirovio“ godine 2020. Međugorčani su se slavodobitno radovali i dali oduška: „Evo dugo očekivane prekretnice, konačno dolazi novi biskup koji se barem ne protivi Međugorju!“. Drugi pobožni katolici bratski su označavali msgr. Ratka Perića kao „zavidnika“, „poznata neprijatelja Međugorja“, koji se „naježe već kad mu čuju ime“, pa čak i „gubitnika“ (sve je zapisano i provjerljivo). Čudan način iskazivanja privrženosti Majci Crkvi.