Podsjetnik kako je teško opstati na putu istine
Na predstavljanju knjige Djevice premudra mariologa i biskupa Ratka Perića u Splitu 24. listopada 2024. politolog Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače u Mostaru, rekao je sljedeće.
Često čujemo riječ „istina“, pa ću tako i ja početi svoj osvrt. Možda je pitanje istine u svjetlu aktualnoga pastorala – Papinom odlukom odvojena od same biti „međugorskoga fenomena“ – danas marginalno ili u najboljem slučaju zamagljeno za mnoge koji iz raznih razloga hrle u to „mjesto pobožnosti“. No, ono je ipak u središtu interesa Ratka Perića, auktora studije Djevice premudra, O Međugorju iz ljubavi prema istini. Uvodeći u temu, on ističe maksimu kojom se vodio tijekom pisanja monografije, a može se reći i cijelo vrijeme bdjenja nad međugorskim pojavama tijekom svoje aktivne biskupske službe: istina se prosuđuje sa svih gledišta, a laž s bilo kojega nedostatka. Upravo zbog toga neke se činjenice i tvrdnje iznesene u knjizi ponavljaju više puta i promatraju iz različitih kutova. Istina jest temeljni kriterij, a argumentacija kojom se biskup Ratko služi usidrena je dvostruko: primarno u živoj Riječi Ivanova Evanđelja: „Ja sam Put, Istina i Život“ (14,6) ili „Tko je god od istine, sluša moj glas“ (18,37); a na drugom je mjestu čvrsto uvjerenje u ispravnost stavova i postupaka njegova prethodnika biskupa Pavla Žanića, tako da argumentacija iznesena u ovoj studiji stoji u kontinuitetu s građom koju je objavio 2021. godine u monografiji Biskup Žanić o Međugorju. Istinom po neistinama.
U obje ove studije biskup Perić iznosi čvrste argumente kojima svjedoči o ljubavi prema istini – onoj Istini koja je utjelovljena Riječ Božja, Krist Gospodin, a onda je i neodvojiva od ljubavi prema Mariji Bogorodici kojoj je pod naslovom BDM, Kraljice neba i Majke Crkve posvećena i stolna crkva mostarsko-duvanjskih biskupa i s njom povezana katedralna župa u Mostaru, zamišljena davne 1899.,[1] a kanonski utemeljena tek 1980. godine. Dovodi nas to do točke u kojoj je biskup Žanić definitivno zaključio da se u Međugorju ustvari radi o režiranoj manipulaciji u funkciji skandalozna i vjerniku neshvatljiva hercegovačkoga slučaja koji u različitim pojavnim oblicima opterećuje ne samo našu crkvenu stvarnost nego se reflektira i na opće društvene pa i političke prilike hrvatskoga naroda u Hercegovini, de facto od trenutka ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije 1881., pa sve do naših dana. U ovoj refleksiji slučaja na političke procese krije se i moj osobni interes za temu s politološkoga motrišta, a onda se dubljim istraživanjem obzor pomalo proširivao pa se i tema Međugorja, kao dio šire perspektive, neizostavno našla u fokusu.
Don Pavao (Pave) Žanić (1918. – 2000.), Kaštelanin, od 1959. splitski katedralni župnik, imenovan je 9. prosinca 1970. biskupom koadjutorom mostarsko-duvanjskim, a posvećen je 2. svibnja 1971. u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru. Nakon toga Kongregacija za širenje vjere povjerava mu zadaću rješavanja „hercegovačkoga pitanja“, što on čini poštujući sve kompetencije mjesnoga ordinarija Petra Čule, te tako počinje njegov biskupski put u Hercegovini (koadjutor: 1971. – 1980., ordinarij: 1980. – 1993.).
Kada je u pitanju odnos mostarsko-duvanjskih biskupa spram međugorskih događaja, on je duboko i mnogostruko prepleten s navedenim slučajem, i to je nepobitna činjenica. O tomu u novije vrijeme zorno svjedoči i pojava klevetničkoga filma „Od Fatime do Međugorja“ godine 2017.[2] Unatoč trudu raznih, manje ili više maštovitih, ali odreda netalentiranih režisera – bilo onih filmskih, bilo kreatora različitih pisanih scenarija o tobožnjoj suradnji s organima bezbjednosti nekadašnje države, pa čak i sovjetskoga KGB-a, da se laž proda od istinu, svakomu imalo objektivnom promatraču jasno je da je ovdje riječ o kleveti. Pa ipak taj klevetnički narativ živi i dalje, a povremeno se ciljano širi i truje naš javni prostor (nažalost i od nekih franjevaca[3]).
Vratimo se na čas ipak u 1981. godinu: biskup Žanić, izmoren famoznim dijalogom do iznemoglosti,[4] u pokušaju rješavanja te žalosne afere, a suočen s nepopustljivošću hercegovačkih franjevaca, nakon saznanja za neobična događanja na području međugorske župe, u početku je istinski otvoren za mogućnost intervencije odozgor. Međutim, on vrlo brzo doživljava otrježnjenje nakon što navodna Gospa daje višekratnu potporu dvojici franjevaca (radi se o fra Ivici Vegi i fra Ivanu Prusini) koji su aktivno onemogućavali normalno funkcioniranje novoosnovane katedralne župe. I ne samo da neposlušne kapelane utvrđuje u zabludama, ona čak i prijeti Biskupu, šaljući mu „predzadnju opomenu“: ako se ne obrati Međugorju, čeka ga „moj sud i sud moga sina Isusa“.[5] Nije nepoznato da je međugorska pojava više puta intervenirala oko mnoštva stvari, recimo oko gradnje hotela,[6] ali nikada se nije osvrnula na već tada stoljetni i gorući problem u biskupiji, te niz skandala kojima je obilježen. O tome je međugorska pojava, navodna Gospa, dosljedno šutjela. Ova povezanost na relaciji slučaj-fenomen očitovat će se još više puta i na više načina što je bilo posebno izraženo u vrijeme uprave biskupa Žanića. Tvrdokorni neposluh, samovolja, protucrkveno djelovanje… samo su blagi izrazi u odnosu na ono što su doživjeli pojedini svećenici-franjevci od kojih se posebno ističu trojica: Jozo Zovko, Slavko Barbarić i Tomislav Vlašić. Ovaj je posljednji, samozvani duhovni vođa „vidjelaca“ koji je nakon napuštanja franjevačkoga reda i nečasna otpusta iz svećeništva prije četiri godine kao notorni heretik ekskomuniciran iz Katoličke Crkve. I u ovom slučaju, iako su imalo upućenijim poznavateljima fenomena poznate i različite „pikanterije“ iz međugorske kuhinje, bez sumnje zanimljive svjetovnoj javnosti, biskup Ratko svjesno zaobilazi dublji ulazak na ovaj teren. Nasuprot tomu, ne želeći podilaziti toj vrsti potencijalnoga medijskoga narativa, tj. udarati senzacijom na senzaciju, on ostaje čvrsto teološki utemeljen te pristupa isključivo s doktrinarnoga i disciplinskoga aspekta naglašavajući moralnu dimenziju problema služeći se biskupskim auktoritetom, a napose službom poučavanja.[7]
A kad smo kod biskupskoga auktoriteta, istaknimo i činjenicu povijesno uvjetovana i tijekom stoljećâ osmanlijske vladavine dodatno utvrđena ekskluzivističkoga mentaliteta naših franjevaca i s time povezanoga uvjerenja o trajno stečenim pravima iz kojega se onda neminovno izrodio faktički monopol na cjelokupan duhovni život katoličkoga puka na prostoru današnje BiH, s iznimkom Trebinjsko-mrkanske dijeceze koja je kao zasebna crkvena pokrajina sa svojim, premda malobrojnim klerom, opstala i u najtežim vremenima turskoga zuluma. Imajući u vidu afere koje su među samim franjevcima, često i na sablazan puka, izbijale u otomanskoj Bosni (i Hercegovini) između apostolskih vikara i provincijalne uprave Bosne Srebrene, onda nije iznenađujuće da je biskupski auktoritet apostolskih vikara često bivao okrnjen, a vršenje njegove službe vrlo otežano, a i kontinuirane težnje Rima za uvođenjem svjetovnoga klera u tim su uvjetima odgađane do nekih boljih vremena. Apostolski je vikarijat in Bosna Othomana osnovan 1735. kao svojevrstan supstitut biskupiji, in partibus infidelium, na čijem je čelu redovito bio domaći franjevac koji bi bio posvećivan kao titularni biskup, a stolovao je u jednom od tri preostala samostana na području Bosne. U povijesnim izvorima u razdoblju od polovice XVI. do polovice XIX. stoljeća nailazimo na osam većih i manjih međusobnih sukoba od kojih je svakako najpoznatija Barišićeva afera koja je trajala od 1832. do 1846. godine i imenovanja fra Rafe Barišića apostolskim vikarom novoosnovanoga vikarijata u Hercegovini.[8] Redovito bi se sukobi javljali kad bi apostolski vikar shvatio da bez svoga klera zapravo ne može obavljati biskupsku službu. Kao zanimljiv povijesni primjer u tom kontekstu može nam poslužiti drugi apostolski vikar u Hercegovini, biskup fra Anđeo Kraljević čijim je nastojanjem sagrađena prva mostarska katedrala sv. Petra i Pavla 1866. godine. Odmah po austro-ugarskom zauzeću BiH, 1878. u pismu kardinalu prefektu Propagande među ostalim piše:
„Nikada apostolski vikari ne će imati počinka ni mira dok ne budu imali vlastiti kler“.[9]
Unatoč svemu, otporaški se mentalitet prema crkvenom auktoritetu u Hercegovini nastavio i nakon ukidanja provizorija u vidu Apostolskoga vikarijata i obnove redovite hijerarhije 1881., po apostolskom pismu Ex hac augusta, pape Lava XIII. Razvidno je to iz djelovanja prve dvojice mostarsko-duvanjskih biskupâ fra Paškala Buconjića i fra Alojzija Mišića koji su, umjesto da potiču, susprezali rast biskupijskoga klera suprotno željama i nakanama Svete Stolice. Još jedna, u tom smislu znakovita crtica: biskup je Paškal 1890. dopustio da se uz katedralu sv. Petra i Pavla sagradi franjevački samostan, a on je pribavio zemljište na Guvnu (poslije popularno prozvanom Rondo), za gradnju nove katedrale koju ni on niti njegov nasljednik za šezdeset godina uprave nisu ni zatemeljali. A kad je biskupsku službu preuzeo don Petar Čule želeći provesti u djelo tada već davne nakane Svete Stolice, nastala je afera, živa u različitim formama i danas, a s kojom će biti povezan i „međugorski fenomen“ u prvoj godini uprave biskupa Žanića. Poznato je kako su biskupi Čule i Žanić, a potom i auktor ove studije, zbog svojih nastojanja doživjeli različite klevete i podmetanja, poniženja i difamacije pa sve do skandalozne otmice i fizičkoga nasilja nad biskupom Perićem 1995., od različitih izmanipuliranih skupina skrivenih pod raznim imenima: Udruga „Mir i dobro“, „Misija dobre volje“, „Živa crkva“, a u ovo ulaze i gore spomenuta upozorenja i prijetnje „Kraljice mira“ biskupu Pavlu. Komunistički je represivni aparat fenomen u početcima nastojao suzbiti, ali relativno brzo, već naredne godine, represija popušta, počinje masovni priljev inozemnih vjernika te i socijalistička država pred bankrotom u sve nastoji ugraditi i svoj materijalni interes.
Ovim, malo širim pogledom u prošlost, oslikava se povijesni kontekst i neobičan mentalni sklop iz kojega je prije 42 godine izrastao „međugorski fenomen“, koji je u suvremeno doba dosegao globalne razmjere, na neki način izmičući kontroli svojih pokretača, a nakon prosudbi na razini Biskupije i Biskupske konferencije došao u ruke Rimske kurije i samoga Svetoga Oca koji je sad jedini mjerodavan donijeti konačan sud. Upravo u tome leže najsvježije kontroverze oko djelovanja Ruinijeve komisije i famozne rujanske Note. Komisija je svoj četverogodišnji rad zaključila prije deset godina, a mjerodavna Kongregacija za nauk vjere njezin je rad dodatno vrjednovala sljedeće dvije godine (2014. – 2016.) presuđujući o fenomenu negativno. Papa Franjo je međutim prije same službene odluke materijal na sebi svojstven način izuzeo iz ruku mjerodavnih na Kongregaciji i konačnu odluku o pitanju autentičnosti pridržao sebi, odgađajući tako konačno rješenje, a imenovanjem posebnoga izaslanika i potom apostolskoga vizitatora, povjerivši mu uređenje pastorala u Međugorju, razdvojio ovo pitanje od same biti fenomena: jesu li ukazanja istinita ili nisu? S obzirom da ovo pitanje izlazi iz okvira moga večerašnjega izlaganja, ne bih zalazio na ovaj teren, nego bih se vratio kratko na jedan aspekt djelovanja međugorskih vidjelaca, jer su oni kao prenositelji prijetećih poruka biskupu Žaniću i sami postali akteri unutarcrkvenoga sukoba u Hercegovini, a uklapa se u ovu temu povezanosti fenomena i slučaja. Biskup se Ratko i u nekim ranijim osvrtima doticao duhovnih zvanja tzv. vidjelaca. I ta je epizoda, kako je dokazano u ovoj knjizi, bjelodano pokazala njihovu nevjerodostojnost.
Poznate su nam sudbine vidjelaca iz crkveno priznatih ukazanja u Lourdesu (18 ukazanja) i Fatimi (6 ukazanja).
Bernadette (Bernardica) Soubirous (Subiru) kojoj se Blažena Djevica ukazala 1858., ušla je 1866. u samostan Sestara ljubavi i kršćanske pouke u Neversu gdje je i preminula 1879., beatificirana je 1925., kanonizirana 1933. Tijelo joj se neraspadnuto čuva u samostanskoj crkvi.
Brat i sestra Francisco (Franjo) i Jacinta Marto umrli su kao djeca u 10. i 11. godini (beatificirani 2000., kanonizirani 2017.), a njihova rodica Lucija dos Santos stupila je u redovnički stalež, umrla 2005. kao sestra karmelićanka, nakon čega je 2008. pokrenuta kauza, 2017. proglašena Službenicom Božjom, a 2023. časnom Službenicom Božjom, jedan stupanj do blaženstva.
Za naše se Međugorčane (svi zajedno imali 55. 880 „viđenja“, zaključno s 30. lipnja 2024.) zna kako su se od prvih dana spremali odazvati duhovnom pozivu po „Gospinu“ savjetu, a o tome je 1983. njihov duhovni vođa fra Tomislav Vlašić pismom obavijestio poznatoga švicarskoga teologa Hansa Ursa von Balthasara. Vicka je o toj svojoj želji više puta i javno govorila, međutim od njih šestero dvije nisu poslušale „Gospin“ savjet (Ivanka i Mirjana), ostalih četvero je ozbiljno razmišljalo, a samo Ivan i Marija tu su nakanu i pokušali provesti u djelo. Ivan je već 1981. stupio u visočko sjemenište kao kandidat Hercegovačke franjevačke provincije, nakon lošega uspjeha pokušao nastaviti u Dubrovniku kod isusovaca, ali i ondje, narodski rečeno: propao. Marija je tijekom 1988. stupila u mješovitu zajednicu „Kraljice mira, potpuno tvoji – po Mariji k Isusu“, a tu, uz kontroverze koje je imala s fra Tomislavovom partnericom Agnes Heupel, upoznaje budućega muža Paola Lunettija za kojega će se vjenčati 1993. Recimo i to da se iz ove neobične muško-ženske zajednice izrodila heretična „Crkva Isusa Krista svega svemira“,[10] jedan od najprešućivanijih plodova iz Međugorja.
Završimo riječima biskupa Ratka (str. 155. u knjizi):
„Imajući u vidu činjenicu da su brojni hercegovački dječaci pošli u sjemenište i postali redovnički ili biskupijski svećenici i brojne djevojčice postale redovnice, a da nisu imali, barem nije poznato, nekih ukazanja, poruka, tajni, susreta i razgovora s nadnaravnim pojavama, doima se čudnim da ni jedno od međugorskih ‘vidjelaca’ i ‘vidjelica’, koji su u svome mladenačkom životu imali neprebrojivo mnoštvo ‘ukazanja’, nije prigrlilo duhovni poziv. Ne samo ono dvoje koje nije nikada ni pokušalo, nego ni ono četvero za koje se ni njihova ‘pojava’ nije založila, nije se u duhovnom zvanju primilo, kada je već upisano, niti učvrstilo, kada se već neko vrijeme u njemu nalazilo. Je li i to jedan od ‘međugorskih plodova’?“
Svima koji za istinom tragaju, ova će knjiga dobro doći ne samo kao povijesno svjedočanstvo o ljudima, događajima i činjenicama, nego i podsjetnik kako je teško biti i opstati na putu istine. Ali u konačnici – to je jedini put na kojem se isplati ostati.
U Splitu 24. listopada 2024.
Danijel Vidović
videozapis (47’38” – 1:12’34”)
Bilješke
[1] Sukladno Deciziji iz 1899., potvrđenoj od pape Lava XIII, v. Marko Perić, Hercegovačka afera. Pregled događaja i važniji dokumenti, Biskupski ordinarijat Mostar, Mostar, 2002., str. 341–343.
[2] Usp. Željko Majić, „Suradnici“ UDBE i KGB-a, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske (Mostar), br. 2/2017., str. 238 (18.5.2017.); Željko Majić, Filmske klevete, Službeni vjesnik, br. 2/2017., str. 239–244; Filmske klevete (26.5.2017.); Sedlarove klevete, Službeni vjesnik, br. 2/2017., str. 245–248; Sedlarove klevete (7.6.2017.); Željko Majić, Generalove tvrdokorne klevete, Službeni vjesnik, br. 2/2017., str. 249–252; Generalove tvrdokorne klevete (16.7.2017.)
[3] Usp. fra Ivan Dugandžić, Odjeci Mariološko-marijanskog kongresa u Međugorju (28.10.2022.); fra Mario Knezović u Podcastu Vrisak, 17.5.2024. (na snimku od 49’47”)
[4] Usp. Marko Perić, Hercegovačka afera, Mostar, 2002., str. 218.
[5] Ratko Perić, Biskup Žanić o Međugorju. Istinom po neistinama, Crkva na kamenu, Mostar, 2021., str. 112.
[6] Dražen Kutleša (prir.), Ogledalo pravde, Biskupski ordinarijat, Mostar, str. 94–101.
[7] Ivan Turudić, Biskup Perić i međugorski fenomen, Crkva na kamenu, Mostar, 2023., str. 91–96.
[8] Srećko M. Džaja, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. st., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971. str. 189. Džaja donosi podatak prema disertaciji hercegovačkoga franjevca fra Bonicija Rupčića (Breslau, 1937.), iscrpnije o odnošajima Vikarijat – Provincija v. str. 103–133.
[9] Marko Perić, Hercegovačka afera, Mostar, 2002., str. 265–271. Usp. Ratko Perić, Uz knjigu o biskupu fra Anđelu Kraljeviću Čerigajski anđeo, u: Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2008., str. 75–79.
