Dosezi Note i Dekreta o Međugorju

Pregled dokumentacije

Dana 19. rujna 2024. objavljeni su:

1. Bilješka zvana „Nota“ Dikasterija „za nauk vjere“ o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje „Kraljica Mira“: na hrvatskom na stranicama Tiskovnoga ureda Svete Stolice, Dikasterija, KTA, IKA, Medjugorje.hr, Slobodnadalmacija.hr; na engleskom (2, Dikasterij), francuskom (Dikasterij), kastilskom (Dikasterij), njemačkom (Dikasterij), poljskom (Dikasterij), portugalskom (Dikasterij) i talijanskom (Dikasterij);

2. Istupi kardinala Víctora Manuela Fernándeza, msgr. Armanda Mattea i Andree Torniellija na talijanskom jeziku, izrečeni na tiskovnoj konferenciji u Vatikanu 19. rujna 2024. u 11.30, sazvanoj 16. rujna 2024.;

3. Dekret biskupa Petra Palića broj 1366/2024 od 19. rujna 2024. u vezi s duhovnim iskustvom vezanim za Međugorje na hrvatskom i talijanskom: skenovi i tekst na stranicama Mostarsko-duvanjske biskupije i Medjugorje-info; tekst na stranicama Vatican Newsa, Katoličke tiskovne agencije i Informativne katoličke agencije;

4. Vijest Vatican Newsa na hrvatskom Međugorje. Odobrenje pape Franje, koju je prenijela Katolička tiskovna agencija pod naslovom Papa Franjo prepoznaje vrijednost duhovnih plodova povezanih s međugorskim iskustvom;

5. Izvješće Informativne katoličke agencije s tiskovne konferencije Papa Franjo dodjeljuje „nihil obstat“ za Međugorje;

6. Komentar Andree Torniellija na hrvatskom Srce pastira i vjera naroda (IKA), na talijanskom;

7. Izjava isusovca o. Mije Nikića;

8. Poziv na tiskovnu konferenciju biskupa Palića u Mostaru 20. rujna 2024. u 11 sati na stranicama Mostarsko-duvanjske biskupije, Katoličke tiskovne agencije i Informativne katoličke agencije.

Razumijevanja, tumačenja i reakcije

U prvim reakcijama onih koji su od prije pristalice Međugorja ističe se:

Nakon više od 40 godina. Vatikan dao zeleno svjetlo Međugorju! Vatikan je dopustio javno štovanje “Kraljice Mira”. (izvor)

Donijeli odluku! Papa Franjo odobrio javno štovanje u Međugorju Dano je uglavnom pozitivno mišljenje o Gospinim porukama. (izvor)

U prvim reakcijama sekularističkih medija u Hrvatskoj ističe se:

Vatikan nije priznao “ukazanja”. Vjernica iz Međugorja: Ja sam često na ukazanjima (izvor)

U Međugorju ignoriraju odluku Vatikana: ‘Ja sam vam često na ukazanjima Gospe, vjerujem u njih’. Sveta Stolica je u svojoj konačnoj odluci negirala da ima bilo kakvih nadnaravnih pojava u Međugorju (izvor)

Vatikanu je od početka jasno da je Međugorje prevara. Naravno da to neće tako reći (izvor)

Najveću zabunu ostavljaju proturječja na dnevnim portalima:

Priznala Sveta Stolica. Vatikan nakon 43 godine priznao međugorski fenomen. Svetište dobilo status ”nulla osta”… (izvor)

Napokon pravorijek. Vatikan donio odluku o Međugorju! Sveta Stolica priznala je brojne pozitivne plodove koji se događaju u Međugorju (izvor)

Koloplet zbunjivanja

U „Noti Dikasterija za nauk vjere“ ponovo je izostao podatak je li to privatni dokument predstojnika Dikasterija i tajnika dikasterijskoga Naukovnoga odsjeka ili je njezin tekst prihvaćen na plenarnoj sjednici Dikasterija (uz sudjelovanje kardinala, biskupa i teologa koji ga čine, bilo svih ili samo onih koji stalno žive u Rimu)?

U „Noti“ se ističe da je „povijest oko duhovnih fenomena Međugorja“ – „duga i složena“ i da su tu povijest „pratila mimoilazna[1] mišljenja biskupa, teologa, povjerenstava i analitičara“ (br. 1), ali se ne navodi koje je tijelo ili služba konačno odredilo pravorijek.

Čini se da pravorijek nije dan niti da je jednoznačno odlučeno. To osobito pojačava točka III. dispozitiva Dekreta biskupa Palića:

„Odlučujem da su svećenici ove Biskupije… slobodni pristati ili ne pristati uz ovaj duhovni prijedlog“.[2]

Je li to onda odluka (decretum) ili prijedlog (propositum)? Koga i kako to obvezuje? – Nemoguće je znati jer Dekret nema preambulu u kojoj bi se pozvao na ijedan kanon Zakonika kanonskoga prava kao svoje izvorište.

Na Dekretu je pečat s grbom msgr. Petra Palića i natpisom Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija. Kao da je riječ o jednoj biskupiji. A nije, nego o dvije zasebne. Koje su samo na tom pečatu spojene u jednu jedinu. Inače, svaka ima svoj puk i inkardinirani kler, katedrale, granice, dekanate, župe i središta.

Sinodnost odasvud

Iako u samim porukama koje su objavljene i širene kao poruke Gospe iz Međugorja nije bilo spomena sinode i sinodnosti, to nije spriječilo sastavljače „Note“ da povežu fenomen i s tim prioritetom vatikanske administracije:

„Gospine poruke ne mogu preuzeti redovito mjesto župnika, pastoralnog vijeća i sinodalno djelovanje zajednice u odlukama koje su predmet zajedničkog razlučivanja, zahvaljujući kojem župa raste u razboritosti, bratskom slušanju, poštivanju drugih i u dijalogu.“ (br. 29)

Da bi se razumjelo tu obuzetost sinodnošću i njezino guranje koje samo što nije ušlo u Vjerovanje, valja znati da je na početku XVI. zasjedanja Opće skupštine Biskupske sinode u Vatikanu za dan 1. listopada 2024. predviđeno Pokorničko slavlje za 462 člana Biskupske sinode (od kojih su samo 272 biskupi). Na njem će se „pristupiti ispovijedi nekoliko grijeha“, između ostalih, „grijeha uporabe doktrine kao kamenja za bacanje“ i „grijeha protiv sinodnosti“ (izvor). Iako se događaj naziva Pokorničko slavlje, čini se da nije riječ o pripremi za sakramentno ispovijedanje grijeha, tj. o skupnom ispitu savjesti pokornika radi priznavanja grijeha, nego o performansi i proglašavanju tuđih grijeha i novoproglašenih grijeha, jer „tko god bude izražavao zahtjev za oprost, činit će to u ime svih krštenih“, a to znači i svih kršćana-nekatolika. K tome se ne spominje ni odrješenje od grijeha niti se predlažu oblici zadovoljštine i pokore. Ako je nešto u Međugorju dobro i valjano, to je do sada bila mogućnost sakramentne ispovijedi. Prebojavanje Međugorja tonovima trenutačnoga pomodarstva u Vatikanu samo će štetiti onim duhovnim dobrima koje to mjesto pruža.

Navodnost

U „Noti“ se 18 puta pojavljuje pridjev „navodni“.[3] On se pridjeva vidiocima:

„navodni vidioci“ (br. 1, 2, 5, 29, 30 dva puta, 41);

fenomenu:

„navodni nadnaravni fenomen“ (br. 1 i 30);

događajima:

„Procjena obilnih i raširenih plodova… ne podrazumijeva proglašenje navodnih nadnaravnih događaja autentičnima“ (br. 38);

porukama:

„navodne poruke“ (br. 2, 27, 36 i 38),
„navodne marijanske poruke“ (br. 2),
„navodne Gospine poruke“ (br. 34),

i ukazanjima:

„navodna ukazanja“ (br. 3 i 5).

Navodni znači tobožnji, nedokazani, upitno istinit, pretpostavljeni, prividni, takozvani, u čiju se istinitost sumnja, za koga se zna samo po kazivanju drugih, koji nije onakav kakav se čini da jest ili se predstavlja, koji nije pravi, koji nije istinit, koji je pod navodnicima, lažan; koji se drži na temelju nagađanja, pretpostavki; koji se smatra takvim, pretpostavlja prije utvrđivanja određenih činjenica.

Ako sve u vezi s temeljima Međugorskoga fenomena – vidioci, ukazanja, događaji, fenomen i poruke – ostaje ili postaje „navodni“, u čem se onda sastoji „priznanje“, „odobrenje“ i „sud“?

Jesu li 19. rujna 2024. ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju priznata ili prepoznata kao vjerodostojna? – Nisu.

Je li Katolička Crkva utvrdila da se kao u Lurdu i Fatimi, Gospa ukazala i u Međugorju? – Nije. U Dekretu biskupa Palića ne spominje se Gospa Međugorska, nego izrijekom piše, točka I. dispozitiva:

„Odlučujem da ništa ne priječi da se cijeni pastoralna vrijednost i da se promiče širenje ovoga duhovnoga prijedloga pa i mogućim hodočašćima.“

Kojega prijedloga? Dispozitiv je namjerno neodređen.

Točka II. dispozitiva:

„Odlučujem da… to ne podrazumijeva odobravanje nadnaravnoga karaktera fenomena o kojemu je riječ, uz napomenu da vjernici nisu dužni vjerovati u to.“

Pa što je onda priznato?

Je li Međugorje proglašeno svetištem na razini Biskupije, Biskupske konferencije, kontinenta ili svijeta? – Nije. Na upit hoće li Međugorje sada biti proglašeno svetištem, kardinal Fernández je na tiskovnoj konferenciji 19. rujna 2024. rekao da za sada o tome ništa konkretno nije odlučeno.

Je li odobrena proslava obljetnice ukazanja? – Nije.

Je li odobren misni obrazac Mise u čast Gospe Međugorske? – Nije.

Od poslijemodernističkoga pristupa uzalud je očekivati da bude razumljiv klasičnomu teološkomu i kanonskomu izričaju. Bitna rečenica koja se može razumjeti u „Noti“ glasi:

„Stoga je perspektiva ove analize znatno drukčija od one korištene u ranijim studijama“ (br. 1).

Ali čemu služi ta znatno drukčija perspektiva?

Suzdržanost

U tekstu koji potpisuju kardinal Víctor Manuel Fernández i msgr. Armando Matteo osobito se ističe:

„zaključci ove Note ne podrazumijevaju prosudbu o moralnom životu navodnih vidjelaca“ (br. 1).

Crkva sebe smatra mjerodavnom u području vjere, ćudoređa i naravnoga zakona. Sve do ove godine Crkva je davala mjerodavan sud, izjašnjavala se o stvarima vjere i ćudoređa, pa i o ukazanjima.

Mjerodavno pravo

Međugorski fenomen započeo je 24. lipnja 1981. Tada su na snazi bile Odredbe Svetoga zbora za učenje vjere o načinu postupanja pri prosuđivanju navodnih ukazanja i objava, prihvaćene na Plenarnoj skupštini toga Svetoga zbora još godine 1974., koje je papa Pavao VI. odobrio 24. veljače 1978. Sada ispada da je kardinal Fernández s 18. svibnja 2024. dao staviti te Odredbe izvan snage svojim Normama za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih fenomena od 17. svibnja 2024. samo zato da bi ih unatražno (retroaktivno, povratno) primijenio na Međugorski fenomen, iako je temeljno načelo kod stroge primjene prava

lex praevia, lex stricta, lex scripta, lex certa

da propis, kako bi ispunjavao zahtjev zakonitosti, mora biti:

• donesen prije događaja na koji se primjenjuje (prethodni zakon, lex praevia), pa se naknadno doneseni zakon ne smije primjenjivati na stanje koje je i kakvo je bilo pod prijašnjim pravnim uređenjem;
• bezizniman (strogi zakon, lex stricta), stegnut, tijesan, bez primjene analogije – pa se na nešto što se moralo ocijeniti u rasponu: nadnaravno je (constat de supernaturalitate) / nije nadnaravno (non constat de supernaturalitate) / sigurno je da je nenadnaravno (constat de non supernaturalitate) ne mogu primjenjivati naknadno smišljene ocjene: ništa ne priječi (nihil obstat), neka se ima pred očima (prae oculis habeatur), valja se čuvati (curatur), stavlja se pod nalog komu (sub mandato), zabranjuje se i neka se sprječava (prohibetur et obstruatur) i izjavljuje se da je nenadnaravno (declaratio de non supernaturalitate).
• napisan, donesen i objavljen (pisani zakon, lex scripta), a ne običaj, navada ili usmeno pravilo;
• stalan, pouzdan, određen, dovoljno jasan i precizan (izvjestan zakon, lex certa), da se iz postavljenih mjerila mora moći shvatiti jasne upute za djelovanje, tj. znati kako se ponašati i što očekivati; samo tako zakon postaje pristupačan (ne samo dostupan, nego i razumljiv) i predvidljiv (ne samo slovo na papiru, nego i odredba primjenjiva na život).

Povijesne zablude

Kardinal Fernández na tiskovnoj je konferenciji ponovo pokazao da ne poznaje činjenice. Evo tri primjera.

Grimiznik iz središnje Argentine ne razlikuje msgr. dr. Ratka Perića, mostarsko-duvajskoga biskupa emeritusa, koji je bio mostarsko-duvanjski biskup od 1993. do 2020., i pokojnoga msgr. Pavla Žanića, koji je bio mostarsko-duvanjski biskup od 1980. do 1993. Kao da je riječ o jednoj te istoj osobi kaže:

„Poznato nam je negativno mišljenje mostarskoga biskupa emeritusa, koji se izrazio više puta i na vrlo različite načine. Imao je pravo i dužnost to učiniti. Budući da nije bilo suglasja oko njegova viđenja, episkopat tadašnje Jugoslavije osnovao je povjerenstvo za proučavanje i na kraju njegova rada, godine 1991., objavio je tzv. Zadarsku izjavu o međugorskim događajima“ (izvor, 3. odlomak).

Zatim o učincima Zadarske izjave ističe da ona

„nije proizvela očekivane učinke, pa je papa Benedikt XVI. odlučio osnovati Međunarodno povjerenstvo, nevezano uz unutarnje probleme Crkve u Jugoslaviji … zvano Ruinijevo povjerenstvo“ (izvor, 5. odlomak).

Zadarska je izjava dana 10. travnja 1991. Badinterovo arbitražno povjerenstvo objavilo je 29. studenoga 1991. da je „Jugoslavija u postupku raspadanja“ (izvor, str. 183, točka 3.), a 4. srpnja 1992. da je „postupak raspra SFRJ završen i da SFRJ više ne postoji“ (izvor). U međunarodnom pravu smatra se da je Bosna i Hercegovina izašla iz Jugoslavije 6. ožujka 1992. Sveta Stolica priznala je Bosnu i Hercegovinu 7. travnja 1992. i s njom uspostavila diplomatske odnose 20. kolovoza 1992. Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine osnovana je 8. prosinca 1994. Benedikt XVI. postao je papa godine 2005., povjerio je osnivanje Međunarodnoga istražnoga povjerenstva za Međugorje Zboru za učenje vjere, ono ga je osnovalo 18. prosinca 2009. (izvor), što je objavljeno 17. ožujka 2010. (izvor), kada već 18 godina nije postojala „Crkva u Jugoslaviji“. Dakle, Ruinijevo međunarodno povjerenstvo (2009.–2014.) nije moglo biti ni vezano ni nevezano uz bilo kakve unutarnje probleme u Jugoslaviji, kada je ona po drugi put bila prestala postojati (1929. –1941. i 1945.–1992.).

Potom pročelnik Dikasterija za učenje vjere navodi da je zaključak Ruinijeva povjerenstva bio da

„u prvih sedam ukazanja, između 24. lipnja i 3. srpnja 1981., djeca, psihički zdrava, nisu bila pod ničijim utjecajem i suglasno su svjedočila da su vidjela Gospu“ (izvor, 6. odlomak).

Međutim, između 24. lipnja i 3. srpnja 1981. deset je dana. U tom razdoblju djeca zvana međugorski vidioci izjavila su da su imala dvanaest ukazanja, pa je računica o „prvih sedam ukazanja“ u tom razdoblju problematizirana u literaturi: Ratko Perić, Međugorska „ukazanja“ u prvih sedam dana (28.2.2017.), PDF, str. 115–118, engleski, talijanski, kastilski; Marco Corvaglia (23.12.2021.). Ako se nakon deset godina iznosi zaključak Ruinijeva povjerenstva, trebalo je odgovoriti i na tu očiglednu poteškoću.

Nešto kasnije, govoreći o župama koje je Hercegovačka franjevačka provincija predala biskupu u Mostaru, ali čije su nekretnine zauzeli neki svećenici, kaže:

„Taj sukob traje i danas s nekim pobunjenim franjevcima…“

Budući da su ti svećenici otpušteni iz Reda Manje braće (v. priopćenja iz 1999., 2004., 2005., 2008. i 2022.), netočno ih je više nazivati franjevcima.

Poruke

U tekstu se 98 puta spominje riječ „poruka“, pri tom se šest puta ističe da je riječ o „navodnim porukama“ (Blažene Djevice Marije). A kako se u „Noti“ dva puta upozorava: 

„čitatelj će imati na umu da svaki put kad se u ovoj Noti spominju Gospine ‘poruke’, to uvijek znači ‘navodne poruke’.“ (br. 2)
„kada se spominju Gospine ‘poruke’, to se mora uvijek razumjeti kao ‘navodne poruke’.“ (br. 38),

to bi trebalo uzimati da i u preostala 92 puta „poruka“ znači „navodna poruka“. No, zašto onda dosljedno ne piše „navodna poruka“? Kakvu korist ima istina, vjera ili rast u krjepostima od toga da se čitatelja zbunjuje izjavama da je to Gospina „poruka“, odnosno „navodna Gospina poruka“? Što je?

Za jednu se poruku kaže da je „zastranjujuća“ (br. 30).[4]

145 vrjednovanih poruka

Cijela „Nota“ obuhvaća 42 točke, u prijevodu na hrvatski 8.124 riječi ili 28,3 kartice teksta. Nema bilježaka. Više od polovice teksta „Note“ obuhvaćaju izvatci iz ukupno 145, kako se ističe navodnih Gospinih poruka, crpljenih iz knjige Raccolta completa dei messaggi della Regina della Pace. „Vi supplico: convertitevi!“, Camerata Picena (Ancona): Shalom, 2024. („Nota“, broj 2). Tu su knjigu priredili o. Serafino Tognetti, o. Gianni Sgreva i o. Livio Fanzaga, a opseže 704 stranice (izvadak). Spomenuti navodi iz „poruka“ opsežu 4.294 riječi ili 14 kartica teksta. Raspoređeni su u točkama 2, 6–26, 28–33, 35–37 i 42 „Note“. Navodne Gospine poruke čiji se odlomci navode datirane su u svaku godinu od 1981. do 2024. (osim u 2023.), a iz svake od tih godina navodi se između jedna i dvanaest „navodnih poruka“.[5] Neke se hvale, neke se kude, neke vještače, neke tumače, neke opravdavaju. Ističe se da se „pozitivni i poučni elementi miješaju s elementima koje treba zanemariti“ (br. 30) i da bi neki izrazi „mogli zbuniti“ (br. 35). Odbacuje se „neke manje važne ili manje jasne tekstove“ (br. 37). Novoteološki pisac ili pisci pokazuju da su probrali i razvrstali „navodne poruke“ u razne tematske cjeline vodeći računa o dobnoj ravnomjernosti i kontinuitetu. Zbog toga „Nota“ i jest „analiza“, ali ne i pravorijek.

Jesu li te „poruke“ priznate kao privatna objava? Ne, zato jer se u „Noti“ ističe da

“pozitivna procjena većine međugorskih poruka kao poučnih tekstova ne podrazumijeva proglašenje izravnoga nadnaravnoga porijekla“ (br. 38).

Apostolski pohoditelj s posebnom ulogom za župu Međugorje, koji nastavlja upravljati tom župom, obvezuje se provjeravati da „u svakoj publikaciji koja prikuplja navodne poruke bude uključena ta Nota kao uvod“ i razlučivati „moguće buduće poruke ili prošle poruke koje još nisu objavljene“ te odobravati „njihovo možebitno objavljivanje“ (br. 39).

Kuća bez temelja, biljka bez korijena

Dikasterij je zamislio da su poruke koje su tzv. vidioci prenijeli više-manje prihvatljive, ali samo kao „poučno štivo“. Nakon 43 godine staža ukazanja „Nota“ zapravo odbacuje te posrednike:

„Zaključno se može sažeti da su plodovi povezani s ovim duhovnim iskustvom pozitivni i da su se s vremenom odvojili od iskustva navodnih vidjelaca. Njih se više ne doživljava kao središnje posrednike ‘međugorskoga fenomena’“ (br. 5);
„neka se ljudi koji idu u Međugorje snažno usmjere na to da prihvate kako se na hodočašća ne ide radi susreta s navodnim vidiocima“ (br. 41).

Iako „Nota“ kaže:

„Sveukupnost poruka ima veliku vrijednost i drukčijim riječima izriče trajne pouke Evanđelja“ (br. 27),

ne ustručava ih se diskreditirati:

„Mali broj poruka se odaljava od ovih tako pozitivnih i poučnih sadržaja i čini se da čak dolazi do toga da im proturječe. Treba biti pozoran kako tih nekoliko zbunjujućih elemenata ne bi zasjenilo ljepotu cjeline. Kako bi se izbjeglo da ovo blago Međugorja bude kompromitirano… Vjernici moraju biti oprezni i razboriti u tumačenju i širenju navodnih poruka.“ (br. 27);
„nisu vjerni pravom duhu Međugorja oni koji su previše usredotočeni na izvanredne stvari i na navodne Gospine poruke“ (br. 34).

Privatna objava

U apostolskoj pobudnici Verbum Domini o Božjoj riječi u životu i poslanju Crkve (30. rujna 2010.) papa Benedikt XVI. ustvrdio je:

„Snaga privatnih objava bitno je drukčija od jedine javne Objave: ta zahtijeva našu vjeru; u njoj nam ljudskim riječima i posredovanjem žive zajednice Crkve govori sâm Bog. Međutim, mjerilo za prosudbu istinitosti određene privatne objave jest njezina usmjerenost na samoga Krista. Ako udaljava od Njega, onda sigurno ne dolazi od Duha Svetoga, koji nas vodi dublje u Evanđelje, a ne od Njega. Privatna objava je pomoć toj vjeri, a svoju vjerodostojnost pokazuje upravo zato što se poziva na jedinu javnu Objavu. Crkveno odobrenje privatne objave u biti znači da njezina poruka ne sadržava ništa protivno vjeri i ćudoređu; dopušteno ju je razglašavati, a vjernici su ovlašteni razborito uz nju prianjati. Privatna objava može istaknuti nešto novo, potaknuti nove oblike pobožnosti ili produbiti one stare. Može imati određenu proročku narav (usp. Prva Solunjanima 5, 19–21) i može biti dragocjena pomoć za bolje razumijevanje i življenje Evanđelja u određenom vremenu; posljedično, ne treba je zanemarivati. To je pomoć koja se nudi, ali služenje njome nije obvezatno. U svakom slučaju, mora biti riječ o hranjenju vjere, ufanja i ljubavi, koje su svakomu trajni put spasenja“ (br. 14).[6]

Mnogi su se nadali da će nakon 43 godine trajanja fenomena i četiri crkvena povjerenstva koja su ga istraživala, Sveta Stolica konačno presuditi je li riječ o privatnoj objavi ili nije. No, ona to nije učinila. Devetnaesti rujna 2024. nije donio odgovor na pitanje ni o naravi poruka koje čine više od polovice „Note“. Ako su one samo „poučni tekstovi“, tko im je autor? Nebo ili smrtnici?

Ako treba 28 kartica Uvoda da bi se te poruke ubuduće razumijevalo, nije li to nova znanstvena disciplina?

Kako je Dikasterij za učenje vjere daleko od Gospodinovih riječi:

„Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je“ (Matej 5, 37).

---

[1] Engleski divergent, njemački unterschiedliche, poljski rozbieżne, francuski i kastilski divergentes, talijanski divergenti.

[2] Tu nejasnoću ne razrješava ni talijanski izvornik Dekreta, očito sastavljena u Rimu i poslana u Mostar na potpis, jer u toj točki on glasi: „che i sacerdoti di questa Diocesi… sono liberi di aderire o meno a questa proposta spirituale“. Kardinal Fernández, pokazujući taj dekret u Vatikanu 19. rujna 2024., rekao je: „Ovo je dekret tamošnjega biskupa jer želimo nastaviti s tradicijom da je upravo mjesni biskup taj koji donosi dekret o Međugorju“ (izvor).

[3] Engleski alleged, njemački mutmaßlich, poljski domniemany, francuski présumé, kastilski presunto, talijanski presunto.

[4] Engleski misleading, francuski trompeur, kastilski engañoso, njemački irreführende, poljski mylący, portugalski desviante, talijanski fuorviante.

[5] U „Noti o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje Kraljica Mira“ navode se „navodne Gospine poruke“ datirane: u godinu 1981. četiri, u 1982. sedam, u 1983. jedanaest, u 1984. dvanaest, u 1985. šest, u 1986. pet, u 1987. četiri, u 1988. tri, u 1989. tri, u 1990. jedna, u 1991. tri, u 1992. jedna, u 1993. četiri, u 1994. dva, u 1995. dva, u 1996. pet, u 1997. dva, u 1998. četiri, u 1999. četiri, u 2000. jedna, u 2001. tri, u 2002. jedna, u 2003. jedna, u 2004. jedna, u 2005. dvije, u 2006. pet, u 2007. šest, u 2008. dvije, u 2009. jedna, u 2010. tri, u 2011. četiri, u 2012. šest, u 2013. jedna, u 2014. četiri, u 2015. tri, u 2016. dvije, u 2017. četiri, u 2018. pet, u 2019. tri, u 2020. jedna, u 2021. jedna, u 2022. jedna, u 2023. nijedna i u 2024. jedna.

[6] Benedikt XVI., Adhortatio apostolica Verbum Domini, nr. 14: „Revelationum privatarum vis omnino secus est ac publica revelatio: haec nostram fidem requirit; in ea enim per verba humana atque communitatis Ecclesiae viventis ope nobis loquitur ipse Deus. Iudicium verumtamen veritatis cuiusdam privatae revelationis est eius ad Christum ipsum directio. Cum ea ab ipso dissidet, tunc certe a Spiritu Sancto haud manat, qui intra et non extra Evangelium nos dirigit. Privata revelatio hanc fidem adiuvat atque credibilis conspicitur, eo quod ad unam publicam revelationem remittit. Quocirca ecclesiastica privatae revelationis comprobatio essentialiter demonstrat eiusdem nuntium nihil continere quod a fide probisque moribus dissideat; licet eundem evulgare, atque fideles sinuntur eidem prudenter adhaerere. Privata revelatio quaedam nova extollere, novas pietatis formas excitare antiquasve altius comprobare potest. Quandam ipsa propheticam naturam prae se ferre potest (cfr. 1 Thess 5, 19-21) atque validum auxilium ad intellegendum servandumque melius Evangelium hodiernis temporibus afferre potest; ideo non est neglegendum. Oblatum est subsidium quoddam, quod autem adhiberi necessario non debet. Quidquid est agitur de fidei, spei caritatisque pabulo, quae omnibus sunt ad salutem permanens via.“ – Acta Apostolicae Sedis, 102 (2010.), br. 11, str. 696.