Radost i zahvalnost svećenika 90+

Današnji stil života, ma koliko imao nedostataka, ima i pozitivnosti. Jedna od njih je unutrašnja potreba mnogih da učine ovaj svijet plemenitijim. Drugim riječima, puno je onih koji prepoznaju talente koje im je Bog dao i ne zakopavaju ih, nego upotrebljavaju Bogu na slavu, a ljudima na korist. Najvidljiviji primjer je djelovanje preko digitalnih medija. Na tom polju otvorena su i vrata svakom vjerniku, od biskupa do laika, da podari svoje talente za izgradnju kraljevstva Božjeg. Kao rezultat takvog hvalevrijednog nastojanja vidimo veliki broj župnih, biskupijskih, samostanskih i mnogih drugih katoličkih web stranica i projekata, listova i drugih publikacija, uočavamo mnogostruke oblike djelovanja preko društvenih mreža, radio postaja, televizije itd., a najizvrsniji su nam primjer konkretni oblici kršćanske ljubavi u izravnom pomaganju siromašnima, bolesnima, napuštenima i svima drugima kojima je pomoć potrebna. Vjerojatno nismo dovoljno svjesni koliko je djelovanje Crkve kao naroda Božjega veliko i koliko takav angažman svojom vidljivošću dopire do širokog kruga ljudi. Možda bi se vrlo vrijednim pokazao projekt koji bi išao za detaljnim prikupljanjem i dijeljenjem podataka na biskupijskim i nacionalnim razinama o tim oblicima djelovanja. Vjerojatno bismo tada bolje razumjeli da svako sjeme Božje riječi ovih internetskih prostranstava nije uzalud bačeno, nego, makar i bilo kao gorušičino zrno, može uzrasti u duhovno stablo i davati obilate plodove. Duh Sveti puše kako hoće i kada hoće pa tako pobuđuje duhovnost i pobožnost i u ovim prostranstvima. Posebice ako se na njima pronalaze poticajni primjeri koji uzdižu dušu u zahvalnost Bogu.

Jedan od takvih zasigurno je prilog u španjolskim digitalnim novinama El debate, objavljen 10. siječnja 2025., a posvećen španjolskim svećenicima koji imaju preko 90 godina i još uvijek, zahvalni Bogu na tjelesnim i duhovnim snagama, radosno vrše svećeničku službu. Izvrstan je to i vrlo poticajan prilog za sve, a osobito za one, i svećenike i sve druge, koji možda već s 40 ili 50 godina osjećaju težak umor od života i rada i samo iščekuju mirovinu.

Ovdje je važno podsjetiti da ljudi gotovo svih profesija uglavnom odlaze u mirovinu oko 65-e godine, ali ne i župnici. Župnici u redovitim okolnostima tek sa 75 godina stječu to pravo, a uz to mnogi i nakon umirovljenja ostaju vrlo zauzeti. Dobro je negdje u kutku srca zahvaliti Bogu na toj njihovoj žrtvi, osobito imajući u vidu one koji su nam poznati, i zamoliti Ga da ih uvijek vodi, štiti i ohrabruje, kako ne bi podlegli tegobama svećeničke i staračke samoće.

Možda će i onima koji više teško pronalaze radost u svom svećeničkom pozivu primjer svećenika 90+ obnoviti snagu i potaknuti ih da čine slično. U prilogu se, naime, nudi prikaz djelovanja desetak španjolskih svećenika i pokazuje se kako oni i dalje s radošću i žarom rade na Božjoj njivi. Neki od njih djeluju u gradovima, a drugi po župama i filijalama sela u planinskim predjelima. Neki se od njih bave više intelektualnim radom pa npr. pišu za katolički tisak, časopise i portale, dok su drugi usmjereniji na pastoral u užem smislu riječi, pomažući aktivnim svećenicima u svakodnevnom slavljenju svete Mise i stavljajući se na raspolaganje za sakrament ispovijedi. Ima onih koji vode biblijske skupine, posjećuju bolesnike i starije osobe u njihovim i u staračkim domovima, vode bračne parove i skupine koje se pripremaju za sakrament ženidbe, voditelji su različitih crkvenih udruga itd.

Ono što posebno oduševljava, jesu njihovi jednostavni stavovi o važnosti takve zauzetosti i u poznim godinama. Tako će jedan svoje predanje izraziti u rečenici: „Glava radi, a noge me nose“ i u tome vidjeti dovoljan razlog da ne posustane i bude zahvalan Gospodinu na svemu. Drugi će reći: „Gospodin mi je dao život, a moj je život za Njega i za Crkvu.“ Treći će izraziti svoju radost jer može nastaviti služiti Gospodinu i činiti ono što Gospodin želi od njega, jer to radi sa zadovoljstvom i entuzijazmom. Jedan će reći da voli pomagati i surađivati i tako biti u službi Gospodinu, dodajući da mu to daje život. Slično će i drugi reći da je nagluh, ali mu je dobro, jer mu je najveće zadovoljstvo što može ići na župu i jer mu se sviđaju ljudi, njihov život i njihova ljubav. On daje i prijedlog kako savladati krize u svećeničkom pozivu, navodeći da bi on u takvim situacijama proveo mjesec dana u ignacijanskim duhovnim vježbama. Jedan između njih svoju ljubav prema svećeničkoj službi izražava tvrdnjom da se ni Bog ne povlači, također ni vrag, pa neće ni on. On kaže da svaku minutu života i daha koji su mu preostali želi posvetiti Gospodinu i da bi se povukao sa službe samo kada bi to od njega tražio njegov biskup.

Posebno su inspirativni oni svećenici koji i u tim godinama odlaze u ispomoć u desetak različitih gradova ili sela, a osobito oni koji još uvijek samostalno vode tri ili četiri zabačene župe. Oni izražavaju samo dvije brige: hoće li im se i dalje produživati vozačka dozvola pa da mogu obilaziti, obično vrlo udaljene, povjerene im župe, a posebno ih brine što će biti s njihovim vjernicima kada se oni više ne budu mogli za njih skrbiti, predviđajući da ih nitko, zbog pomanjakanja svećenika i drugih razloga, neće zamijeniti.

Svi su nam ti primjeri poticaj da se za zahvalnošću Bogu prisjetimo svih onih naših svećenika, redovnika i biskupa koji su 75+, a posebno onih čiji je broj godina još osjetno viši, jer mnogi između njih, baš kao i španjolski svećenici u prilogu El debate, još uvijek predano rade na različitim poljima, kao pastoralni suradnici, župni vikari, orguljaši, katehete, voditelji različitih skupina itd. Jednako tako, taj bi primjer mogao biti dobar duhovni poticaj i onim svećenicima – svih godina – koji su se umorili od svog svećeništva na bilo koji način, da pronađu osnaženje i u punom smislu razaznaju što je u svakom, a posebno svećeničkom životu bitno.