Nevjera i zaborav
Jedan filozof nevjeru je nazvao zaboravom Boga. Ne vjerovati isto je što i zaboraviti, piše on. Zar ne da se tako nešto i s nama i među nama zna dogoditi? Tko se nije našao u onoj neugodnoj situaciji ne biti više prepoznat kao dobročinitelj? I ne samo ne biti prepoznat, nego postati objektom mržnje zbog učinjene dobrote.
Mogu zaboraviti Boga. Nije li mi se to već događalo? Živjeti kao da nema onoga kojemu možda nešto dugujem. Iz zaborava Boga, piše filozof, rađa se otpor i pobuna protiv njega. Dodao bih kako otporu i pobuni protiv dobročinitelja prethodi izbjegavanje susreta s njim.
Nije li mi se i to već događalo? Ono zaobilaženje u širokom luku onoga ili one koji je za mene učinio puno dobra. I kad ga ne uspijevam izbjeći polako se u meni rađa otpor i pobuna. Prisutnost i postojanje dobročinitelja ne podsjeća me samo na to kako sam nekome dužan zahvalnost. Još više dobročinitelj me podsjeća na to kako nisam dostatan sam sebi. Ne mogu sam. Potreban mi je drugi. Nisam apsolut.
Tako biva i sa mnom i s Bogom. Izbjegavam ga u širokom luku. Sklanjam se s puta mogućim podsjetnicima na njegovu dobrotu, napose sklanjam se od ljudi koje mi je poslao da mi pomognu. Kad to ne uspijevam u meni raste bijes, bijes se pretvara u otpor i pobunu gotovo kao onaj zloduh koji u Pismima kaže Sinu Isuse Nazarećanine jesi li to došao da nas mučiš. Zloduh ne može podnijeti dobrotu. U konačnici ne može podnijeti iskustvo ovisnosti, iskustvo u kojem nije apsolutan.
Nevjera je put kojim sebe postavljam za apsolut, nastojim na različite načine u sebi stvoriti iskustvo zaborava Boga. Nikoga nema osim mene. Ne postoji nitko drugi. Postojim samo ja. U temelju nevjere pritajena je moja želja ne biti dužan Bogu, ne biti zahvalan, odbaciti obvezu prema dobroti koja me negdje u meni etički obvezuje na isto. Kroz ne biti dužan Bogu lako dolazim do ne biti dužan ljudima, nemati obvezu prema drugom čovjeku, nikakvu. U svijetu zaborava Boga stojim potpuno sam kao apsolut oslobođen svih spona koje me vežu za Boga i čovjeka.
Zaborav može biti dovoljno dubok i dovoljno trajan da i kad čujem o Bogu mislim o njemu kao o izmišljotini, kao iluziji, zabludi. Ne postoji Bog, nema Boga viče glas u pustinji postojanja. U toj pustinji živi čovjek okružen pustinjom zaborava. Čovjek koji se sve i da hoće više ne može prisjetiti Boga. Njegovo pamćenje i njegovo sjećanje ispražnjeni su od svakog sadržaja koji govori i upućuje na Boga.
I kad mu dolaze braća i sestre sa svježim pamćenjem i sjećanjem na Božje djelovanje u njegovom životu on ih tjera od sebe kao opsjenare i šarlatane. Bijesan je jer je uvjeren kako mu prodaju laž kao istinu.
Kako će pronaći istinu čovjek okružen i zarobljen pustinjom zaborava, onaj koji na rubovima svoje pustinje drži podalje od sebe i Boga i čovjeka? Pustinja zaborava u kojoj stoluje sam kao usamljeni vladar njegova je temeljna i jedina istina. Tko god predugo živi sam u vlastitoj pustinji zaborava niti primijetiti neće kako će i Bog i čovjek iščeznuti iz njegove memorije i sjećanja. Drugog čovjeka promatrat će kao neprijatelja, a Boga kao prazni pojam.
Pustinja zaborava ne nastaje preko noći, čak i kad se netko od nas u njoj rodi kao čovjek ima mogućnost iz nje izići kroz vlastitu slobodnu potragu za Bogom. Pustinja zaborava nije nasilno ropstvo. Ona je u konačnici slobodni izbor mog pamćenja i mog sjećanja. Taloženje prašine i pijeska na jasne i čiste slike o Bogu i njegovoj prisutnosti u meni i svijetu oko mene.
Jednom kad zaborav stvarno čovjeka obuzme i zarobi i kada i ako doista uspije zaboraviti Boga čovjek se odlučuje na borbu protiv Boga koji je za njega sad tlapnja. Nije dovoljno zaboraviti stvarnog i prisutnog Boga, treba iskorijeniti tlapnju o njemu, pomisao o njemu, ideju o njemu.
Nevjera je ponekad kao borba protiv vjetrenjača jer se čovjek odavno ne bori protiv stvarnog Boga koji je odavno za njega zaboravljen. On se bori i sukobljava s idejom Boga, s konceptom Boga, s pojmom Boga. Tamo gdje se uporno i stalno borim protiv ideje, koncepta i pojma Boga već mogu naslutiti kako je stvarni i živi Bog već zaboravljen i davno izgubljen.
Tako kad filozof za nevjeru kaže kako je ona zaborav Boga, ona jest zaborav živog Boga i otkriće koncepta i pojma Boga koji prazan i bez sadržaja služi čovjeku da se neprestano bori sa samim sobom i svojim slikama Boga u kojima nema živog Boga. Nevjera je hrvanje sa samim sobom.
Nevjera je pokušaj da se ubije ideju, koncept i pojam nekoga tko je već u stvarnosti i životu istinski zaboravljen. Nevjera nije svjesna stanja zaborava. Ona u konceptu i pojmu vidi opasnost živog i prisutnog Boga, ali konceptu i pojmu kako piše filozof čovjek se ne može moliti. Njemu se ne može klanjati i pred njim se ne može plesati kako je to činio David.
Ispod slojeva nevjere čovjekov je strah od zahvalnosti, nezadovoljstvo mišlju kako nije apsolut, bijes što nikako ne uspijeva zaboraviti nekoga koga smatra tlapnjom i izmišljotinom. Nije li slično s drugim čovjekom kojemu dugujemo? Ne pretvorimo li ga u koncept i pojam, ne pridodamo li mu ono što one nije i nema samo kako bismo ga lakše i brže zaboravili? Kao kad dobročinitelju prišijemo tolike osobine koje taj čovjek u sebi zapravo nema samo ne bismo li ga lakše pretvorili u nekakav magloviti pojam kako bismo ga se što prije otarasili.
Kad sebe prisilimo na zaborav dobročinstva koje nam je učinio drugi, ne činimo li nešto slično i s Bogom? Silimo sebe na zaborav Boga sve dotle dok zaista ne uspijemo zaboraviti. Ali, može li itko od nas zaboraviti dobročinitelja, zar se u svakom od nas od vremena do vremena ne probudi nešto o čemu ne volimo govoriti i što u sebi suzbijamo i ubijamo? Posve ljudski strah kako dobročinstvo ipak nismo sanjali i kako dobročinitelj ipak nije izmišljen.
Ne probudi li se u nama nekakav neobičan i teško objašnjiv strah kad nas pitanje o Bogu iznenada zaskoči: možda Bog ipak nije tek prazan koncept i puki pojam, možda je ipak postojeći i stvaran. I možda je naša pustinja zaborava kojom se od njega branimo i ograđujemo propusnija za Boga nego što bismo to željeli priznati i sebi i drugima?
Nevjera je hrvanje sa samim sobom. Sukob s utvarama, tlapnjama, konceptima i pojmovima zaboravljenog Boga za kojega mislim da je stvarniji kao misao i ideja, nego kao osoba koja mi progovara u savjesti i Pismima. Možda je filozof u pravu kad piše kako je nevjera zaborav Boga. Tamo gdje je puno pojmova i koncepata Boga u pozadini egzistira čovjekov ja koji će uskoro samog sebe proglasiti božanstvom.