Presveto Trojstvo (A): Tko vjeruje, ne osuđuje se


Čitanja: Izl 34, 4b-6.8-9; Otp. pj.: Dn 3, 52-56; 2Kor 13, 11-13; Iv 3, 16-18


Nemoguće je da jedan čovjek ni u što i ni u koga ne bi vjerovao. Vjera je sastavni dio našega života. Vjerujem svome prijatelju, svome bračnog drugu, svome djetetu. Vjerujem da vozač autobusa kojim se vozim ima vozačku dozvolu. Vjerujem da je most kojim se vozim solidno izgrađen i da se neće ovaj čas srušiti. Vjerujem da je kućanski aparat koji sam kupio ispravan, te da neće izazvati požar… Vjerujem u ono što ovaj čas ne mogu provjeriti i što jednostavno ne mogu znati.

Kada je u pitanju kršćanska vjera, ne radi se tek o vjeri da Bog postoji. Kršćani vjeruju da je Bog Stvoritelj, da je dobrostiv, da nas čini svojom djecom po svome Sinu Isusu Kristu. Tako Isus govori: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Upravo je to srž kršćanske vjere: pravi Bog je Bog s nama – Emanuel, Bog kojemu je stalo, Bog Otac. Međutim, druga se strana medalje sastoji u tome da Bog ništa ne nameće. Bog poziva, Bog nudi, Bog širi ruke, ali nikoga ne prisiljava. Zato budi određenu nelagodu ono što Isus nakon toga veli: „Tko vjeruje u njega (Sina Božjega), ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“ O čemu se radi? Bog nikoga ne odbacuje, Bog nikoga ne upropaštava, Bog nikoga ne gura u pakao. On poziva čovjeka da povjeruje da mu je on Prijatelj, Otac, Spasitelj. Onaj koji to odbija, sâm se isključuje.

Što je alternativa? Pouzdavati se u svoju snagu i u svoju pamet? U svoju obitelj, u ovu našu civilizaciju? Bez vjere u Boga čovjek je posve sâm, prepušten promjenjivosti i propadljivosti ovoga svijeta. Naprotiv, ako čovjek prihvati Božju ispruženu ruku, bit će zacijeljene njegove rane, opravdani grijesi, izliječena njegova prolaznost u ovome vremenu. Po vjeri u Boga čovjek radosno živi ovaj život radujući se tolikim lijepim stvarima i tolikim dobrim ljudima. Po vjeri u Boga čovjek ne očajava u poteškoćama i bolestima. Ispunjen je nadom, mirom, dubokom nutarnjom radošću, jer zna da se taj mir i spokoj proteže do vječnosti. Takvi su ljudi, usudio bih se reći, na osobit način blagoslov i svojim obiteljima i cijelom društvu.