Prvi tjedan kroz godinu – homilije

Ponedjeljak prvoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 1,14-20)
Pošto Ivan bijaše predan…

Kaže stara latinska poslovica da je povijest učiteljica života, odnosno da treba učiti na pogreškama drugih ljudi. Međutim, kao da se Isus na to ne obazire. Evo, Marko pripovijeda: „A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje.“ Ivan je životom platio svoju vjernost Bogu. Ivan je mučenički završio svoje poslanje. A evo, unatoč toga, Isus ide propovijedati, iako je – kao čovjek – svjestan da bi i sâm mogao nastradati.

Takav je i naš put. O tome Isus jasno govori: „Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti.“ (Iv 15,20) To su dobro znali sveci, osobito mučenici. To je dobro znao i blaženi Alojzije Stepinac. To su dobro znali i oni sveci koji, istina, nisu umrli mučeničkom smrću, ali su za života silno trpjeli zbog Isusova imena. I mi ćemo doživjeti da nas smatraju luđacima i zanesenjacima, zato što nastojimo obdržavati svih deset zapovijedi, zato što nastojimo živjeti po evanđelju koje kaže da čovjek ne živi samo o kruhu, koje kaže da će biti uzvišen onaj koji je ponizan, koji kaže da trebamo služiti jedini drugima, kao što je Isus nama služio. Sve su to ludosti u očima ovoga svijeta. Zbog toga, tko po evanđelju živi, doživjet će podsmjeh, prezir, pa i zlostavljanja. Međutim, mi smo mirni. Mi vjerujemo Isus koji nam govori: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5,11-12)

Utorak prvoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 1,21-28)
I samim nečistim dusima zapovijeda

Koji puta nam se čini da smo tek malene igračke u rukama ovosvjetskih moćnika. Oni određuju zakone, započinju ratove, prekrajaju granice, određuju poreze. U njihovim je rukama sudstvo i kazneni progoni. Štoviše, oni nam čak žele nametati neka životna pravila. I onda čovjek može pomisliti, kako nema sile koja bi im se mogla suprotstaviti. Pa ipak, neće biti tako. To nam jamči Kristovo evanđelje. Evo. Jednom je prigodom u sinagogi u Kafarnaumu Isus izagnao nečistog duha iz opsjednuta čovjeka, što je za one ljude bilo najveće moguće čudo. Svi su u sinagogi ostali zadivljeni i zaprepašteno se pitali: „Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.“

Upravo tako. Krist je gospodar neba i zemlje. Sve je po njemu i za njega stvoreno. On je pobijedio zlo i grijeh. On je pobijedio smrt. On je pobijedio zloduha. Zato, veli sveti Pavao, „Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.“ (Fil 2,9-10). Isus je jedini Gospodin, jedini Spasitelj. Zato, ne bojimo se, kako veli sveti pisac: „U Gospodina se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek?“ (Ps 56,12) Zato smo ispunjeni mirom. Zato vjerno slijedimo Gospodina, kako nas uči sveti Ivan Apostol: „Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ (1 Iv 2,17) To je naša nada i naša radost.

Srijeda prvoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 1,29-39)
Svi te traže

Isus je činio ono što nije nitko ni prije njega ni poslije njega. Dok je jednom bio u kući Šimuna i Andrije, donosili su njemu bolesne i opsjednute. Veli Marko: „I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna.“ Isus je izliječio mnoge bolesnike od najrazličitijih bolesti i mnoge je opsjednute oslobodio vlasti zloduha. Silno! Veličanstveno! I što nakon toga? Netko bi rekao da željezo treba kovati dok je vruće. Međutim, veli Marko, „rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.“ Uskoro su ga potražili Petar i ostali apostoli da mu kažu: „Svi te traže.“ Međutim, Isus kaže da treba otići i u druga mjesta.

Zašto Isus nije tamo ostao? Rekao je: zato da može i drugamo naviještati. Međutim, zacijelo i zbog toga, da ljudi u njemu ne vide samo liječnika i čudotvorca. Istina, on liječi bolesnike, on umnaža kruhove i ribe, on utišava oluju na moru; ali prvenstveno on želi naviještati evanđelje, radosnu vijest o spasenju koje nadilazi ovo vrijeme, ovu zemlju. On naviješta vječno spasenje. I treće, Isusu nije do izvanjske slave. Današnjim rječnikom rečeno, Isus ne želi biti „zvijezda“, on ne želi biti na naslovnim stranicama, on ne želi da njegovo ime iskače svaki čas na svim društvenim mrežama, Isusu nije do toga da ga slijedi mnoštvo fotoreportera i onih koji žele od njega čuti ekskluzivnu izjavu. Ne. Uopće mu nije do svjetske slave.

Pouka je to za nas. Čuvajmo se izvanjskosti. To je ispraznost i prolazna slava. Tako jednom prigodom Isus tvrdo govori: „Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.“ (Lk 6,26) Naše je da u jednostavnosti srca činimo što nam je činiti, naše je da nastojimo u svemu vršiti volju Božju, bilo to vidljivo ili nevidljivo, bilo to priznato ili nepriznato. Jer, Bogu nam je predati račun. Ne ljudima ovoga svijeta.

Četvrtak prvoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 1,40-45)
Ganut

Koliko god mi ljudi bili i dobrostivi i dobrohotni, koji puta jednostavno ne možemo do kraja ćutjeti niti oćutjeti kako je nekome koga je pogodila strašna nesreća. Kako razumjeti nekoga, kome je dijete poginulo u prometu ili pak ženu čiji je muž poginuo u ratu ili pak bolesnika koji je zbog teške bolesti godinama prikovan uz postelju? A što reći o boli djece rastavljenih roditelja koje plivaju između međusobnih optužaba vlastitih roditelja? Kako razumjeti suzu u nečijem oku?

U Isusovo vrijeme osobito strašna bolest bila je guba. Od nje se dugo umiralo. Budući da je guba bila zarazna bolest od koje su se ljudi užasavali, gubavci su, znamo, doslovno bili isključeni iz društva pa i iz vlastite obitelji. Živjeli su doslovno u pećinama ili u nekim improviziranim skloništima čekajući da im netko ostavi nešto hrane… I onda se jedan takav pojavi pred Isusom. Tko zna, možda je taj gubavac, kod kuće imao djecu koju nije smio zagrliti, možda je imao i unuke koje nikada nije vidio… Strašno. Taj, dakle, gubavac dođe k Isusu, klekne i zamoli ga: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Gubavac je bio je uvjeren da to Isus može učiniti, samo ako hoće. I što se zbiva? Veli Marko: „Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: ‘Hoću, budi čist!’“ Evo. Isus je bio ganut. Od svih ljudi na zemlji samo je Isus do kraja mogao znati i ćutjeti kako je bilo tome čovjeku, kako je strašna bila ta bolest i kako je u ono vrijeme bilo strašno živjeti kao gubavac. Isus je bio ganut. Sućutan. Pun ljubavi prema teško pogođenom čovjeku.

I nas u životu mogu pogoditi strašne nevolje i nesreće. Može nam se činiti da smo ostavljeni od svih, te da nam da nam nitko – i kad bi htio! – ne može pomoći. Ili možda dođu trenuci kad nam se čini da je neki dio našega života nepovratno uništen. U takvim trenucima trebamo podignuti glavu. S nama i pred nama je Isus. A on je sućutan, on nas ljubi. Njega boli naša nevolja, on je ganut nad našom nesrećom, on će i zaplakati zbog nas, kao što je zaplakao na grobu prijatelja Lazara. Nitko, baš nitko na svijetu ne može nas do kraja razumjeti, nitko na svijetu ne može nam u nekim stvarima pomoći, ali Isus i može i hoće. On čini da naše nevolje budu tek kušnje, on daje smisao našim križevima. Samo on može reći: „Jaram je moj sladak i breme je moje lako“. S Isusom se sve bitno mijenja. On našu patnju povezuje sa svojom, jer u spasenju svijeta po Isusovu križu sudjeluje i križ svakoga od nas. Konačno, Isus nas po našem križu čini dionicima svojega uskrsnuća. To je naša nada i naša radost. Neka nas Bog u tome podrži.

Petak prvoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 2,1-12)
Nosila ga četvorica

U Isusovo vrijeme nije bilo invalidskih kolica. A da ih je i bilo, bila bi ona neupotrebljiva na onim neravnim i kamenitim putovima. Paralizirani – uzeti – čovjek bio je vezan uz svoju postelju. I onda, dogodilo se da je jedan takav bolesnik čuo da Isus iz Nazareta liječi sve bolesti. Ali, kako doći do Isusa? Evo rješenja koje je toliko toplo i dirljivo. Bolesnik je imao dobrostive susjede i rođake. Našla su se četvorica snažnih ljudi koji su ga zajedno s posteljom donijeli pred kuću gdje je bio Isus. Međutim, zbog mnoštva nisu mogli ući. Moli, kumi ljude da učine prolaz – bez koristi… Netko bi se obeshrabrio ili pak počeo prekoravati te bezosjećajne ljude. Međutim, ova četvorica nisu odustajala. Obletili su selo, posudili neke konope, popeli se na ravan krov kuće gdje je bio Isus, razmaknuli grede i na konopima spustili pred Isusa čovjeka zajedno s njegovom posteljom. Rekli bismo, da nisu bili tako domišljati i uporni, a iznad svega da nisu toliko voljeli toga bolesnika, ne bi ništa postigli. A ovako, Isus je toga bolesnika ozdravio i u duhu i u tijelu, tako da je bolesnik ustao, sâm uzeo svoju postelju i izišao van.

Veličanstvena su ta četvorica. Puna ljubavi, puna sućuti. Nisu žalili ni truda ni vremena, nisu se dali obeshrabriti ljudskom bešćutnošću, nisu se libili čak učiniti određenu nepriliku domaćinu one kuće, kada su razmaknuli grede. Evo, divno je biti okružen takvim ljudima, takvom rodbinom, takvim susjedima, takvim dobrim prijateljima i kumovima. Čovjek čovjeku može puno, puno dobra učiniti. I više nego što bi se u prvi mah moglo pomisliti. Dok možda žalimo što ovaj ili onaj prema nama nije bio takav, bit će puno uputnije da svatko od nas porazmisli gdje, kako i kada bi i sâm mogao biti kao jedan od one četvorice. Ne zaboravimo. Isus nam poručuje: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,39) Dao Bog da po toj riječi živimo.

Subota prvoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 2,13-17)
Ne treba zdravima liječnika

Isus je navješćivao Božje kraljevstvo svim ljudima dobre volje i nije nikoga unaprijed isključivao, pa bili to carinici, grešnici, bludnice ili pak onaj razbojnik na križu. Evo, Isus prolazi pored carinarnice čovjeka koji se zvao Levi, a drugo mu je ime bilo Matej. I Isus mu bez krzmanja kaže: „Pođi za mnom!“ Takvoga čovjeka, nepravednika i podanika omražene rimske vlasti Isus poziva da bude njegovim učenikom! Matej ga radostan prima u svoju kuću priređuje večeru gdje je bilo i drugih carinika i grešnika. Farizeji su se zgražavali: kako se on, Božji čovjek, druži s javnim grešnicima? Međutim, Isus veli: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“

Ovdje treba jasno istaknuti sljedeće. Isus je blagovao s grešnicima, ne iz političke korektnosti, ne radi „bratstva i jedinstva“, ne radi toga da prizna svakome pravo na njegov vlastiti izbor, niti zbog toga da bi pokazao kako ima razumijevanja za njihov grešni život. Nadalje, Isus nije s njima blagovao tek toliko radi druženja i radi protokola, jer, eto, dobro je njegovati dobre veze s utjecajnim ljudima u društvu. Ne i ne! On carinike i ostale grešnike uspoređuje s bolesnicima koje treba izliječiti. Oni su grešnici koje on poziva na obraćenje. Upravo se to dogodilo s Levijem zvanim Matej koji nije nastavio sa svojim grešnim životom, nego je postao Isusovim učenikom. Silno je važno to imati na pameti. Crkva se približava onim „rubnima“ da bi im navijestila evanđelje, da bi ih uputila na put spasenja. Jer uvijek treba jasno razlikovati dvije stvarnosti. Mi grešnika – pogotovo onoga koji traži put spasenja – prihvaćamo i ljubimo. Međutim, nikada ne odobravamo njegov grijeh. U današnje je vrijeme osobito važno imati na pameti ovu Pavlovu pouku: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12,2) Tko ima uši, neka čuje!