Tajna tijela u otajstvu Utjelovljenja

Tajna ljudskoga tijela

Svaki čovjek, vjernik i nevjernik, priznaje da je ovo naše produhovljeno tijelo, koliko god blisko i doživljajno, ipak jedna od velikih naravnih tajni, i to u višestruku smislu. Tajna
– po podrijetlu, o kojem znanost još nije izrekla svoju posljednju riječ,
– po sustavnu istraživanju u svim granama prirodnih znanosti: medicine, biologije, genetike, fizike, kemije…, kao da smo tek na početku,
– po svrsi, kojoj razne osobe i ustanove daju različito značenje i tumačenje,
– po činjenici da nam ono pruža neka zadovoljstva, ali i bȏli i trpljenja,
– tajna je osobito po tome što se na ovoj zemlji nesvojevoljno pojavi, u bilo koje životno doba nesvojevoljno razboli i s nenadanom smrću nesvojevoljno rastvori, tako da se ovo organsko savršenstvo za tili čas u nešto anorgansko promijeni kao da ga nikada nije ni bilo. Čovjek, u svome dvostrukom izdanju muškoga i ženskoga roda, od praiskonskog postanja ili vremenita rađanja mora se neprestano skrbiti za svoje tijelo. Ono ne samo zahtijeva neko pokrivalo, odjevno ili stambeno, da se zaštiti od hladnoće ili vrućine, nego treba zraka da diše, hrane i vode da se u životu održi; treba drugih tijela koja će ga hraniti, liječiti, poštovati. Ovo tijelo, bilo ono savršeno ili još ne-dovršeno, stalno je podložno proučavanju i ne možemo ustvrditi da smo ga potpuno „pročitali“ pod bilo kojim vidom: ni postanka ni nestanka, ni cjelovita organizma ni pojedinih njegovih sustava i organa. Ne slažemo se ni o njegovu lijeku, a ni o njegovu podrijetlu!

Izvješće o stvaranju čovjeka

Biblijski nam poetski prikaz doziva u svijest duboku istinu, koju životno provjeravamo, a koja iziskuje ne samo naše umovanje nego i naše vjerovanje. Nije to vjerovanje nešto protuljudsko, nego upravo ljudsko s uzdignućem u nadljudsko. Vidni je doseg obična oka ograničen. Ali ako stavimo naočale, vidimo i bolje i dalje. Zašto se ne bismo okoristili i činom vjere kojom bolje vidimo i samo obzorje i dalje od vidljiva obzorja? I bezbožni znanstvenik, a nekada i pobožni vjernik pita se: Je li na početku svjetlo od Svjetla ili je „tama nad bezdanom” (Post 1,1)? Jesmo li proistekli iz mraka i vraćamo li se u tminu? Ili smo sinovi Svjetla i u vremenu i u vječnosti?

Biblijskom je vjerniku spasonosno objavljeno da se svemoćni i premudri Bog, iz svoje čiste ljubavi prema stvorovima, za koje je htio da postoje, slobodno i svjesno odlučio na stvaranje tih bića ni iz čega. Tvorac je odlučio najprije stvoriti čovjekovo tijelo iz već postojećega „praha zemaljskoga” (Post 2,7), a ženino tijelo od tijela muževa, „od rebra” njegova (Post 2,22). Složeni ustroj ljudskoga organizma, počevši od vanjskih dijelova, od glave do pete; od nevidljivih gena i milijarda sićušnih stanica, ili unutarnjih organa mozga i srca i svih djelića zajedno uzetih, taj dakle nerazrješivo složeni anatomski sustav, ne znači apsolutno ništa ako u sebi nema novoga duhovnog daška, počela života. Zato je Svemogući zamislio i stvorio čovjeka „na svoju sliku“ (Post 2,7) s dahom života kojim je duhovno prožeo tu anorgansku masu: „Tako postane čovjek živa duša“ (Post 2,7).

S tim izvornim i izravnim nadahnućem Bog je tjelesnim mrvicama ulio novu pokretnu snagu, tako da su pluća prodisala, mozak proradio, srce prokucalo, želudac prokuhao; oči progledale, usta progovorila. U tom novom nadahnuću ugradio mu je dar ili dah slobode da se sam, pameću i poštenjem, opredijeli: hoće li svomu Stvoritelju pokazati lice zahvale i priznanja ili će mu nezahvalnošću sebično i bezglavo okrenuti leđa. Hoće li mudroga i moćnoga osobnog Boga priznati Tvorcem svoga tijela i duha i njihove stopljenosti u ljudsku osobu, Gospodarom pred kojim će uvijek biti spreman odgovarati za svoje djelovanje? Ili će uzročnika svoga čudesna tijela i još čudesnije duše tražiti samo u beskrajnu lancu slučajnosti i u samoj prirodi smatrajući je nekim božanstvom, a ne stvorenjem Stvoriteljeve svemoći? I za neke mudrace ovoga svijeta kao da vrijedi načelo: što je god čovjek inteligentnije i čudesnije stvorenje: po tijelu, po duši, po savjesti, to je – slučajniji!

Nužna kušnja na početku odnosi se i na tijelo: nije trebalo zagrizati u ono „voće“, u izvornu savjest – glas Boga živoga – kao što je zapovjeđeno pod prijetnjom smrti i gubitka primljenih darova. Jer konačna je sreća u ruci Božjoj. I nitko je od nas ne može dosegnuti bez provjere i kušnje u kojoj se slobodno i razumno opredjeljujemo za ili protiv onoga što Bog traži. Đavao svoju lažnu „srećku” nudi besplatno. Štoviše, napastuje: ako Boga ne poslušate, otvorit će vam se „oči” i bit ćete „kao bogovi”! (Post 3,5). Tako „lažac i otac laži” i „čovjekoubojica od početka” (Iv 8,44). Njegovo je načelo: Primum nocere – Naškodi što možeš više, suprotno liječnikovu: Primum non nocere – Nemoj da bude gore! Ali ni žena ni muž nisu u svojoj slobodi odoljeli, ni tijelu ni đavlu, pa su sa zabranjena stabla „dobra i zla” (Post 3,5) okusili zlo!

I tako umjesto da test uspješno polože, oni se uvedoše u napast s gorkim posljedicama, koje su osjetili i oni i mi, njihovo potomstvo. Kao kad bezobzirni otac prokocka kuću, pa svi ukućani ostanu i bez kruha za stolom i bez krova nad glavom. Čovjek je sa svojim zemljanim tijelom, koje je profunkcioniralo s tim novim aparatom razuma i volje, bio određen za „zemaljski raj” i za stablo života od čijega bi roda „živio navijeke” (Post 3,22). Ali zbog uzimanja toga „zamamljiva i poželjna“, a otrovna ploda, tijelo se, protiv Božje naredbe, opredijelilo za „prah zemaljski“, od čega je i sastavljeno. Bog, međutim, tu ne staje. Njemu nije do smrti posrnula čovjeka, nego da ga pozove „da se odvrati od zloga puta svojega i da živi“ (Ez 33,11). Vječno i sretno. Po zakonu Božje zapovijedi i prokušane slobode. Doista tako vidimo i doživljavamo da se ovo veličanstveno i ujedno bijedno, a u svakom pogledu tajnovito tijelo, koliko god dragocjeno i neprocjenjivo, smrću ipak raspada.

A čvrstom vjerom držimo da duša, koja je očima nevidljiva a po svome učinku i te kako primjetljiva, ostaje besmrtna. Tako, nakon smrti tijela, živa se duša ima pojaviti pred licem Božjim i dati račun za svoje misli, riječi i čine, tj. za sve ono što je u tijelu i s tijelom izvela. Konačno i objava nam kaže, i zahtjev je pravde: „svi ćemo stati pred sudište Božje” (Rim 14,10), tako „da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo” (2 Kor 5,10).

Idejni plan s Isusom

Mi smo navikli govoriti da je Bog prvo stvorio Adama pa po Adamu sve muškarce, zatim Evu pa po Evi sve ženske. Ali, budući da je Bog imao pred sobom najidealniju sliku svoga utjelovljenoga Sina, on nas je stvorio prema slici Kristovoj. Afrički apologet Tertulijan iz Kartage (155.–230.), imajući u vidu nauk sv. Pavla o suobličenju slici Sina Božjega (Rim 8,29), jer je „sve u njemu… po njemu i za njega stvoreno“ (Kol 1,16), veli da je Bog izradio čovjeka na sliku kakvu je imao u prvome redu o Isusu Kristu, „budućem čovjeku“,[1] rođenu od žene. Njega je Otac nebeski uzeo kao vrhunski idejni plan, kao model čovjeka, paradigmu, prema kojoj je stvorio prvoga čovjeka. Po njemu je crtao Adama, zemljana.

Smisao tijela po Utjelovljenju

Milijarde osoba roda ljudskoga radovale su se kroz dugu povijest u svome tijelu zbog ugoda i žalostile zbog patnja, doživljavajući da je ars longa, vita brevis – dugo umijeće, kratko življenje. Međutim, povijesnom činjenicom Utjelovljenja Sina Božjega, koji je začet po Duhu Svetom od Djevice Marije i rođen prije dvije tisuće godina, nama u svemu sličan osim u svome božanstvu i u našem neposluhu, tijelo je ljudsko od toga čina poprimilo sasvim novi smisao, prema Božjem planu. Budući da se sam Bog odlučio na to da se Druga Božanska Osoba, vječni Sin, učovječi i uvremeni, zaključujemo da je on tomu ljudskom tijelu namijenio svoj smisao, ne samo kratkotrajan, dosmrtan, nego onaj vječni u nebu. U svome trogodišnjem djelovanju Isus je neprebrojivu mnoštvu dokazivao da drži do ljudskoga tijela kao Božjega djela: primjerom je očitovao i druge je poučavao da se tijelu u njegovoj bijedi pomaže, da ga se u bolesti njeguje, u gladi utažuje, da se žednu pruži čaša vode, da se u znoju i radu odmori.

Isus je osobito očitovao Očevo lice iskazujući milosrđe ljudima u nevolji: slijepima vraćao vid, gluhima sluh, hromima hod. Krist je kao mjerilo naše konačne presude na Sudnjem danu naznačio da će to biti tjelesna djela čovjekoljublja. Ako smo drugima dobro činili: gladne hranili, žedne pojili, gole zaodijevali, neuke poučavali, bolesne liječili, otići ćemo među blagoslovljene. A ako smo tu zakazali, čeka nas muka prokletnika. Međutim, kada Isus uspoređuje vrijednost tijela i duše na ovome svijetu, on je nedvosmisleno jasan: „Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa” (Iv 6,63). Bog je „Bog živi”, naslov do kojega on osobito drži! A činjenica Kristova uskrsnuća nagovješćuje da i nas sve čeka uskrsnuće tijela, i to pravedne – život vječni, a nepravedne – osuda vječna! A za to se opredjeljujemo već na ovome svijetu svojim slobodnim izborom i životom.

Zaključak

Evo poruka koje bismo mogli sažeti:

Prvo, Bog je Tvorac zemaljskoga i vječnoga života. Zato je vrhovnom zapovijeđu naredio: Ne ubij! – štiteći život kao svoj najveći dar. Ako čovjek želi tuđi i svoj život uništiti, mora biti svjestan ove Božje zapovijedi i njezinih posljedica! Stoga poštuj čovjeka od njegova naravna začetka do njegova naravna svršetka!

Drugo, Bog Otac u Sinu svome Kristu Isusu, umrlomu i uskrslomu, vjernima koji se drže njegova zakona ljubavi prema bližnjemu obećaje život vječni u nebu gdje će rasti „stablo života“ (Otk 22,1) i gdje „smrti više ne će biti” (22,4). Stoga pokaži dar bogobojaznosti pred darom čovjekova života! Straho-poštovanje! To je zapovjedio Gospodin Bog, Stvoritelj i Darovatelj života!

Vidi opširniji prikaz u: Službeni vjesnik (Mostar), 3/2010., str. 304–307. Ovdje malo preinačeno.

[1] R. Cantalamessa, La cristologia di Tertulliano, Friburgo, 1962., str. 68 – navode se dva djela Tertulijanova u vezi s temom: Adversus Praxean [Protiv Prakseasa], 12,4; i De resurrectione mortuorum [O uskrsnuću mrtvih], 6,3–4.