Oznaka: 14. nedjelja kroz godinu (C)

Gospodin Isus se rado i često izražavao slikama među kojima su bile upečatljive slike iz svakodnevnoga seoskog života, njemu vrlo bliske jer je i odrastao u malom galilejskom mjestu Nazaretu. Tako je učinio i u trenutku kada šalje svoje učenike pred sobom u gradove i mjesta u koja je kanio i sam kasnije doći (Lk 10, 1-12.17-20). Poslanje učenika popratio je prigodnim govorom u kojem se između ostaloga mogu izdvojiti dva bitna dijela. Najprije ih poučava o biti poslanja i zadaće koju stavlja pred njih, a potom im daje i ‘praktične’ upute kako se trebaju ponašati dok budu vršili svoje poslanje. U Božjoj žetvi Pošten radnik koji dolazi raditi u žetvi, glede svoga poziva prvo bi trebao znati da radi u žetvi Božjoj. On kao takav nije gospodar usjeva ni žetve, jer urod nije nastao njegovim ...

Uvod i pokajnički čin Bogu se sviđa širiti svoju radosnu vijest spasenja i iskazivati svoju dobrotu i milost po nama ljudima. Bog nas čini svojim suradnicima i daje nam u tome smislu odgovarajuće sposobnosti i darove. Mi bismo, sa svoje strane, trebali biti živa slika Božje mudrosti i Božje ljubavi na ovome svijetu. Bolno smo svjesni kako je ta Božja slika u nama i po nama redovito mutna i nejasna. Pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste, da nas onda Bog učini svojim vjernim i revnim poslanicima i suradnicima, da bi tako njegovo spasenje doprlo do svakog čovjeka dobre volje. Gospodine, ti si poslao svoga Sina ne da sudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si poslao sedamdeset i dvojicu učenika da naviještaju evanđelje i liječe svaku bolest i ...

Uvod i pokajnički čin Nikada ne možemo do kraja razumjeti zašto je ljudska povijest zapravo povijest ratovanja. Kako to da s jedne strane svi priznajemo da je mir velika blagodat, a u isto vrijeme različiti ratovi i sukobi nikada ne silaze s novinskih stupaca? Što je to s čovjekom, što je to s nama? Danas nam Gospodin Isus govori o miru. Htjeli bismo taj mir i za nas i za sve ljude. Zamolit ćemo Gospodina da uđemo u mir s njime i sa svojim bližnjima da bismo bili dostojni ovih otajstava. Gospodine, ti si stvorio čovjeka da živi u miru sa svim stvorenjem. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si došao na svijet da dadeš mir. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo nositelji tvoga mira. Kriste, smiluj se! Nacrt za homiliju Što je to mir, mir među ljudima? Složit ćemo se d...

Kako Crkvu našega vremena, tako je i Isusa mučio problem nedostatka zvanja, to jest poslenika i poslanika koje je imao poslati u svoju žetvu da vrijedno rade i privode ljude u Božju žitnicu, to jest u vječni život. Da je i Isus uočavao nedostatak zvanih i poslanih razaznajemo iz njegove izjave: Žetva je velika, radnika je malo (Lk 10, 1-12.17-20). Dakle, i on je smatrao da je radnika malo, te je, kako vidimo, stavio na srce svojih učenika da vode računa o tome. I sam je morao poduzeti korake da odgovori na tu krizu i manjak onih koje je trebalo poslati u žetvu Božju. A što je kanio poduzeti, zapisano je u savjetima koje daje svojim učenicima, kad ih poziva na krepostan i uzdržljiv život, svjestan kako je njihovo svjedočanstvo istinski magnet koji može privući druge da nasljeduju Uč...

Iz 66,10-14c Nakon povratka iz Babilonije i silnih nadanja, uslijedile su nesloge, trzavice, prijetnje izvana tako da obećani mir i radost nisu nastupili. Prorok Izaija ih sada ponovno naviješta. Često je Jeruzalem u proroka Izaije opisivan kao kćer. Sada je mu je obećano dostojanstvo majke koja je u središtu slavlja. Dohodište puta koji je bio težak, višeznačan – pa i opterećen nevjerom, otpadom od Gospodina – bit će ovjenčan mirom i blagoslovom. Ono što mu Gospodin priprema postat će uzrokom radosti svima koji ga ljube. Naime, u recima koji prethode našem odlomku, Izaija priziva temu novoga hrama, nerukotvorenoga, koji će zapravo činiti nova zajednica Gospodnjih siromaha ponizna srca. Jeruzalem će biti majkom nove zajednice – doista, Djevica će začeti! Za razliku od Evina ...

Vrijedan je radnik svoje plaće Ljeto je. Mnogi se spremaju na putovanje. Nije lako spremiti stvari, pogotovo kad se putuje s djecom. Treba brižljivo promisliti što valja ponijeti, što bi nam moglo zatrebati. Ne bismo htjeli, kao prošle godine, da nakon godišnjeg odmora zaključimo kako smo nosili dosta nepotrebnih stvari, a da smo u isto vrijeme nešto važnoga zaboravili. K tome, na putu nam valja paziti da ništa ne izgubimo, da ništa ne zaboravimo, da nas ne pokradu, da se zalihe ne iscrpe... Isus šalje sedamdesetdvojicu na put (Lk 10, 1-12.17-20). Trebali su otići u svako mjesto gdje je on namjeravao doći. I onda im kaže: „Ne nosite sa sobom ni kese ni torbe, ni obuće...“ Krasno, rekli bismo! Pa od čega bi ti ljudi trebali živjeti sve to vrijeme? Isus daje jednostavan nap...