14. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Bogu se sviđa širiti svoju radosnu vijest spasenja i iskazivati svoju dobrotu i milost po nama ljudima. Bog nas čini svojim suradnicima i daje nam u tome smislu odgovarajuće sposobnosti i darove. Mi bismo, sa svoje strane, trebali biti živa slika Božje mudrosti i Božje ljubavi na ovome svijetu. Bolno smo svjesni kako je ta Božja slika u nama i po nama redovito mutna i nejasna. Pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste, da nas onda Bog učini svojim vjernim i revnim poslanicima i suradnicima, da bi tako njegovo spasenje doprlo do svakog čovjeka dobre volje.

  • Gospodine, ti si poslao svoga Sina ne da sudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si poslao sedamdeset i dvojicu učenika da naviještaju evanđelje i liječe svaku bolest i nemoć u narodu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas šalješ da budemo glasnici tvoga mira i djelatnici tvoga spasenja u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Djeci je važno da drugi uoče i pohvale njihove sposobnosti. Zato se često čuje ono dječje: „Mama, vidi me!“ Naravno, svi smo mi u srcu djeca (samo što mi neke svoje porive sakrivamo, a djeca ne). Tako su se kao djeca ponijeli Isusovi učenici u današnjem evanđelju (Lk 10, 1-12.17-20). Valja nam imati na pameti, da je evanđeoski odlomak koji smo danas čuli, zapisan iza 70. godine, dakle, u vremenu kad su se u Crkvi već počele događati određene podjele i nadmetanje među nekim putujućim misionarima i stalnim učiteljima u pojedinim Crkvama. Čovjeka lako ponese slava i moć!


Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!


Evo, Isus šalje sedamdeset i dvojicu učenika da idu dvojica po dvojica u svako mjesto u koje je on imao doći. Poslao ih je da naviještaju evanđelje i da liječe bolesnike. Učenici su bili uzbuđeni i oduševljeni. Sada će samostalno nastupati i djelovati Isusovom snagom! Isus im daje dvostruku zadaću: da naviještaju, ali i da liječe bolesnike. Učenici su krenuli kako im je Isus rekao. I uspjeh je bio iznad svakog njihovog očekivanja! Učenici su, naime, dobro znali da oni sami nisu osobito vješti Svetome pismu. Znali su oni dobro da su posve obični ljudi. Znali su veoma dobro da nisu ni proroci ni čudotvorci. Kad ono – gle! Ljudi ih slušali. Ljudi ih primali u kuće. Štoviše, učenici su počeli liječiti bolesnike. Više su se učenici tome čudili negoli ljudi koji su ih molili za pomoć i kojima su pomogli. Oni – ozdravljali bolesnike. Gotovo im došlo da kao djeca kliknu: „Mama, vidi me!“ I – konačno – dogodilo se i to: na njihovu riječ pokoravali su im se nečisti duhovi. Židovi onoga vremena priznavali su čudesa učinjena u Božje ime. Međutim, po njihovu shvaćanju, najveće moguće čudo koje čovjek može učiniti Božjom snagom upravo je to: izgoniti nečiste duhove. I to su ti učenici činili.

Zato su se vratili oduševljeni. Poslanje je bilo uspjelo iznad svih očekivanja. Izvješćuju Isusa. I tako njih svih sedamdeset i dvojica. Zacijelo su pomislili ovo: pa oni su sila koja može promijeniti svijet! Za mjesec ili dva preobratit će cijelu svoju domovinu, a onda nakon toga osvojit će cijeli ondašnji svijet! Oni i Isus s njima. Što se njih tiče, Isus može uzeti godišnji odmor, oni će to već srediti…


Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju…


Isus stavlja stvari na svoje mjesto. Veli jednostavno: Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali, ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima. Nije, dakle, bitna sva snaga i sila koju su učenici dobili. Ne trebaju se oni tome radovati. To su dobili da bi lakše mogli djelovati. Oni se, zapravo, trebaju radovati što su dionici kraljevstva nebeskoga. Ne trebaju se hvastati darovima koje su dobili. Od Boga je to. Zato nema mjesta nikakvoj oholosti.


Mi učenici?


Događa se, naravno, i nama da nas Bog obdari velikim i neočekivanim darovima. Počnimo od nas – svećenika. Ipak je poseban osjećaj predvoditi misno slavlje, tumačiti Božju riječ i upravo osjetiti kako vjernici u misi sudjeluju s pobožnošću, uvjerenjem i predanošću. Pa onda kada svećenik govori utješne riječi na sahrani, kad blagoslivlja ženidbu, kad – u ime Kristovo i u ime Crkve – pomiruje grešnike s Bogom i Crkvom. Pa onda nas još s poštovanje pozdravljaju, a koji puta neka bakica i ruku poljubi… Kako se onda čovjek može lako ponijeti i unijeti, kao da je on sam važan i velik… Tako je i u drugim životnim okolnostima. Stvaramo obitelj, rađamo i odgajamo djecu, napredujemo u poslu, imamo neke političke ovlasti… Ljudi nas s poštovanjem susreću, gdjekoji se ulaguju… A što tek reći o onima koji imaju, ili misle da imaju darove liječenja, darove jezika, darove molitve, darove iskustva Božje blizine i ine duhovne darove? I onda se lako ponesemo, da nas je upravo smiješno gledati kad se ponašamo kao mala djeca koja viču: „Mama, vidi me!“

A Isus veli ovo: sve što si dobio, nije zbog tebe. Pogotovo nije zbog toga da bi se ti smatrao većim, pametnijim, boljim… Darovi su to koje mi je Bog udijelio. Darovi koji trebaju biti u službi bližnjih. Daleko bi od nas trebala biti svaka uznositost i oholost. Oholost je žuč koja zagorčava i uništava svaki lijepi Božji dar i pretvara ga u vlastitu suprotnost. Bez ljubavi i poniznosti dar propovijedanja je pusto pametovanje, dar liječenja – iskazivanje vlastite snage… Neki duhovni dar, stvarni ili umišljeni poput govora u jezicima, ili liječenje, bez duha poniznosti postaje put u propast oholim i umišljenim dušama. Pogledajmo: koje je Marijino čudo zapisano u Novom zavjetu? Koja njezina propovijed? Tko se obratio na osnovu njezinih duhovnih darova? A najveća je od svih ljudi! Bogu se, eto, svidjelo širiti evanđelje po jednom Petru ili po jednom Pavlu koji se u veličini i svetosti nikako ne mogu mjeriti s Marijom. Međutim, hvala Bogu, i Marijina veličina i veličina svetih apostola jest upravo u tome da su se smatrali poniznim službenicima Božjim i nisu se uznosili darovima koje su od Boga dobili. Za moju duhovnu vrijednost pred Bogom dar je posvema nebitan. Bitna je moja podložnost Bogu i moja svijest da je sve po njemu, od njega i u njemu. Važno je da se Božjim darovima služim u službi drugima. Tako su radili Božji velikani. Neka i nas u tome smislu Gospodin obdari poniznošću i vjernošću, a ponajviše ljubavlju prema bližnjima.